Otkrio sam Vaše knjige kasno, tek u ovom stoljeću, uz pomoć Marka Vešovića koji je u nekom intervjuu spomenuo “Sarajevo blues”. Nakon što sam pročitao pjesmu “Leš”, shvatio sam da ste velik pisac. Sve što sam, zahvaljujući Frakturi i Seidu Serdareviću, kasnije pročitao samo je utvrđivalo i intenziviralo ovo mišljenje. Smatram da ste jedan od najvažnijih pisaca naših rasutih prostora i jedinstvenog jezika otkako je davne ’89. umro Danilo Kiš. “Granice mog jezika granice su moga svijeta. Jer pišem jezikom kojim sanjam. Mogu naučiti mnoštvo jezika ali sanjati mogu samo na jednom.” Osjećam srodnost sa ljudima čiji su identiteti fluidni, komplicirani i skliski. Spadam među one koje život u homogenom, fosiliziranom društvu što se može svesti na jedan urlik: “Bog i Hrvati!”, tjera u “unutarnji egzil”. Ne znam da li to nipodaštava osjećaj konkretnog egzila koji Vi živite, no ja ga ovdje “benjaminovski” proživljavam – bez obzira što na konkretnom nivou nisam pomaknut u prostoru niti se jučerašnji svijet ispred mene srušio poput kule od pepela. Osim promjene svagdana i života iščašenog iz prostornog zgloba, egzil obitava u čovjekovoj svijesti te se odražava u odnosu prema svijetu u kojem živi.
U Vašim tekstovima prepoznao sam ono o čemu je u svojim esejima “Umjetnost u svjetlu savjesti” pisala Marina Cvetajeva u pokušaju da odgovori na pitanja umjetnosti i morala (Po-etike). “U čemu je razlika između umjetničkog djela i djela prirode? Ni u čemu. Tko bi znao kojim putevima truda i čuda – tek, ono postoji”, piše Cvetajeva. “Zato što je zemlja-rodilja neodgovorna, dok je čovjek-stvaralac – odgovoran. Zato što zemlja-rastilja zna samo za jednu volju: za rastom, a u čovjeku mora postojati volja za rastom dobra koje poznaje.” I kada se sjetim Vaših suhih čarapa koje bijahu u blatnom vodom natopljenom grobu znam da je ta priča plod truda i čuda.
Moj komplicirani krvni koktel, u kojem se miješa češka, slovenska, hrvatska i srpska krv – uz grčki i židovski začin – učinio me hladnim i sumnjičavim spram svih nacionalizama čije su krvave stihije razorile svijet u kojem sam dvanaest godina živio, uništivši svaki osjećaj pripadnosti bilo kojoj naciji, bilo kojem plemenu. Kako je to lijepo rekao Roberto Bolaño: “Moja jedina zemlja je moja obitelj i možda nekoliko trenutaka, ulica, lica i knjiga koje su razbacane u meni.” A ako su, kao što to tvrdi Shelley, “pjesnici nepoznati zakonodavci svijeta”, vi ste sigurno jedan od njih.
Dok su vas granatirali, ja sam kao četrnaestogodišnjak gledao programe republike srpske, bhtv, i naravno srpsku i hrvatsku nacionalnu televiziju. Gledao sam prestravljen tri različite interpretacije svakodnevnog ubijanja, paleža i bombardiranja. Gledao sam svakodnevno rašomon, ali ovaj put u boji i pun krvi, suza i ljudi sa plastičnim vrećicama u rukama. Kada je Martić bombardirao Zagreb, ja sam bio u Klasičnoj gimnaziji u Križanićevoj ulici, pedesetak metara udaljen od mjesta gdje je pala granata puna zvončića – to je moje jedino iskustvo granatiranja. Dogodilo se jednom i tako je u sjećanju jedinstveno i ostalo. Mogu samo zamisliti Sarajevo pod Trebevićem i snajperima sa Židovskog groblja. Roditelji su kupovali Feral i Novi list. Moje sazrijevanje obilježeno je ovim ratom i polaganom majčinom smrću od raka. I jedno i drugo počelo je i završilo u otprilike isto vrijeme.
Država u kojoj živim je gotovo stopostotno etnički i religijski homogena, ljudi kojima sam okružen misle isto na različite načine, ovisno o društvenoj uvjetovanosti njihovih života. Država u kojoj živim bazira se na nacionalizmu većinskog naroda i na katolicizmu koji se nakon sloma kapitalizma u maniri lažne žrtve vratio u naše živote jači nego ikad. U državi u kojoj živim ja sam apatrid, marginalac, dio sićušne manjine koja ne vjeruje u njihovog boga, u njihovu opsesiju nacijom i nacionalnom pripadnošću, u njihove političare i izbor društvenog uređenja. Ja sam negacija svega što oni predstavljaju, osjećaju, znaju. Za njih – ne postojim. A ako se slučajno negdje i pojavim, izrazim svoje mišljenje ili kritiziram njihovo – samo je pitanje povijesnog trenutka da li će me o prvi kandelabr objesiti metaforički ili doslovno.
I što je najgore, najžešći su proponenti isključivosti i mržnje, osim političara, ljudi sa takozvanog dna, ljudi koji su poniženi, bez posla, ljudi puni mržnje prema drugačijem, prema drugom koji nije dio njihove nacije i koji ne vjeruje u njihovog boga. A prema tim ljudima osjećam, često, ljubav i poštovanje. Jer oni su izigrani, oštećeni, potrošeni i odbačeni. Oni su mravi sprženi povećalom “zaigranog” kapitala što sjaji kao sunce nad njihovom bijedom.
Čitajući Vaše knjige, intervjue i internetske zapise, preda mnom se otvarao svijet kojem sam čitavim bićem htio pripadati. U Vašim sam knjigama osjetio poniznost, mjeru, otmjenost i lakoću pisanja. Čitajući, Vi ste postali moj prijatelj, prijatelj kojeg nikada nisam i neću upoznati. Sjećam se odlomka iz “Autoportreta s torbom” kada spominjete Wernera Herzoga i na njegovom primjeru pokušavate naučiti kako da donosite odluke, kako da se suočite sa svijetom. I ja, čitajući Vaše knjige, učim kako da se suočim sa stvarnošću koja me okružuje. Volio bih da sam hrabar kao Vi pa da otputujem u neku daleku zemlju i tamo pokušam živjeti. “No ne postoji svijet koji bih ja svojom prisutnošću mogao kompletirati.” Vi ste pisac “događaja koji nemaju svoje mjesto u vremenu; koji su se zbili prekasno (…), koji su ostavljeni na cjedilu, koje nitko nije zamijetio, koji vise u zraku, bez cilja i bez doma”, kako piše B. Schulz.
Kroz knjige pratim vas i vašu obitelji. Od opsade Sarajeva (Sarajevo blues), preko izbjegličkih dana u iščekivanju američke vize (Ruski kompjutor), sve do života u Americi (Devet Alexandria; Autoportret s torbom; Tranatlantic mail). “Upoznao” sam i Vašu obitelj, suprugu Sanju što tumači snove i diše u ritmu kozmosa i sina Haruna koji se htio odseliti na Grenland “jer tamo nema ljudi” (s Harunom dijelim i profesiju filmskog redatelja). Ovim sam se pismom htio zahvaliti na bezbrojnim trenucima čitalačkog užitka koji se manifestira toplim udarom na mjesto gdje se spajaju leđna moždina i mozak, mjesto gdje riječ udara i boli, liječi, pojavljuje se i nestaje u pamćenju. Josif Brodski nazvao je prašinu mesom vremena i ja znam kako je to istina. Niti me jedan znanstveni eksperiment ne bi razuvjerio. Jer čitajući, osim vaših i knjige Marka Vešovića, Miljenka Jergovića i Aleksandra Hemona, poželim da pripadam onom svijetu koji ste u odgovoru na novinarsko pitanje opisali: “Kako doživljavam svoju pripadnost Bosni? Kao pripadništvo malo poznatoj sekti: pripadati tome je krajnje besperspektivno, ali je toliko unikatno da zbog toga osjećaš nerazuman ponos.” Znam da mi se želja ne može ispuniti jer svatko ima nesreću da se negdje mora roditi i proživjeti formativni dio života, no od svega što sam nakon rata pročitao, svijet koji ste mi Vi i spomenuti kolege otkrili, čini mi se kao svijet kojem bih mogao i volio pripadati.
Srdačan pozdrav,
Nikola Strašek
p. s.
Ponekad sam tužan i razočaran što pišete tako malo, no vjerujem kako drugačije ne bi ni bilo moguće: “I možda sam pisao malo, ali sam zato puno volio. Valjda je voljeti bilo važnije.” Hvala vam, gospodine Mehmedinoviću, što ste svojim knjigama obogatili moj život. I slažem se s vama – voljeti je svakako važnije.
Pismo Semezdinu Mehmedinoviću
Otkrio sam Vaše knjige kasno, tek u ovom stoljeću, uz pomoć Marka Vešovića koji je u nekom intervjuu spomenuo “Sarajevo blues”. Nakon što sam pročitao pjesmu “Leš”, shvatio sam da ste velik pisac. Sve što sam, zahvaljujući Frakturi i Seidu Serdareviću, kasnije pročitao samo je utvrđivalo i intenziviralo ovo mišljenje. Smatram da ste jedan od najvažnijih pisaca naših rasutih prostora i jedinstvenog jezika otkako je davne ’89. umro Danilo Kiš. “Granice mog jezika granice su moga svijeta. Jer pišem jezikom kojim sanjam. Mogu naučiti mnoštvo jezika ali sanjati mogu samo na jednom.” Osjećam srodnost sa ljudima čiji su identiteti fluidni, komplicirani i skliski. Spadam među one koje život u homogenom, fosiliziranom društvu što se može svesti na jedan urlik: “Bog i Hrvati!”, tjera u “unutarnji egzil”. Ne znam da li to nipodaštava osjećaj konkretnog egzila koji Vi živite, no ja ga ovdje “benjaminovski” proživljavam – bez obzira što na konkretnom nivou nisam pomaknut u prostoru niti se jučerašnji svijet ispred mene srušio poput kule od pepela. Osim promjene svagdana i života iščašenog iz prostornog zgloba, egzil obitava u čovjekovoj svijesti te se odražava u odnosu prema svijetu u kojem živi.
U Vašim tekstovima prepoznao sam ono o čemu je u svojim esejima “Umjetnost u svjetlu savjesti” pisala Marina Cvetajeva u pokušaju da odgovori na pitanja umjetnosti i morala (Po-etike). “U čemu je razlika između umjetničkog djela i djela prirode? Ni u čemu. Tko bi znao kojim putevima truda i čuda – tek, ono postoji”, piše Cvetajeva. “Zato što je zemlja-rodilja neodgovorna, dok je čovjek-stvaralac – odgovoran. Zato što zemlja-rastilja zna samo za jednu volju: za rastom, a u čovjeku mora postojati volja za rastom dobra koje poznaje.” I kada se sjetim Vaših suhih čarapa koje bijahu u blatnom vodom natopljenom grobu znam da je ta priča plod truda i čuda.
Moj komplicirani krvni koktel, u kojem se miješa češka, slovenska, hrvatska i srpska krv – uz grčki i židovski začin – učinio me hladnim i sumnjičavim spram svih nacionalizama čije su krvave stihije razorile svijet u kojem sam dvanaest godina živio, uništivši svaki osjećaj pripadnosti bilo kojoj naciji, bilo kojem plemenu. Kako je to lijepo rekao Roberto Bolaño: “Moja jedina zemlja je moja obitelj i možda nekoliko trenutaka, ulica, lica i knjiga koje su razbacane u meni.” A ako su, kao što to tvrdi Shelley, “pjesnici nepoznati zakonodavci svijeta”, vi ste sigurno jedan od njih.
Dok su vas granatirali, ja sam kao četrnaestogodišnjak gledao programe republike srpske, bhtv, i naravno srpsku i hrvatsku nacionalnu televiziju. Gledao sam prestravljen tri različite interpretacije svakodnevnog ubijanja, paleža i bombardiranja. Gledao sam svakodnevno rašomon, ali ovaj put u boji i pun krvi, suza i ljudi sa plastičnim vrećicama u rukama. Kada je Martić bombardirao Zagreb, ja sam bio u Klasičnoj gimnaziji u Križanićevoj ulici, pedesetak metara udaljen od mjesta gdje je pala granata puna zvončića – to je moje jedino iskustvo granatiranja. Dogodilo se jednom i tako je u sjećanju jedinstveno i ostalo. Mogu samo zamisliti Sarajevo pod Trebevićem i snajperima sa Židovskog groblja. Roditelji su kupovali Feral i Novi list. Moje sazrijevanje obilježeno je ovim ratom i polaganom majčinom smrću od raka. I jedno i drugo počelo je i završilo u otprilike isto vrijeme.
Država u kojoj živim je gotovo stopostotno etnički i religijski homogena, ljudi kojima sam okružen misle isto na različite načine, ovisno o društvenoj uvjetovanosti njihovih života. Država u kojoj živim bazira se na nacionalizmu većinskog naroda i na katolicizmu koji se nakon sloma kapitalizma u maniri lažne žrtve vratio u naše živote jači nego ikad. U državi u kojoj živim ja sam apatrid, marginalac, dio sićušne manjine koja ne vjeruje u njihovog boga, u njihovu opsesiju nacijom i nacionalnom pripadnošću, u njihove političare i izbor društvenog uređenja. Ja sam negacija svega što oni predstavljaju, osjećaju, znaju. Za njih – ne postojim. A ako se slučajno negdje i pojavim, izrazim svoje mišljenje ili kritiziram njihovo – samo je pitanje povijesnog trenutka da li će me o prvi kandelabr objesiti metaforički ili doslovno.
I što je najgore, najžešći su proponenti isključivosti i mržnje, osim političara, ljudi sa takozvanog dna, ljudi koji su poniženi, bez posla, ljudi puni mržnje prema drugačijem, prema drugom koji nije dio njihove nacije i koji ne vjeruje u njihovog boga. A prema tim ljudima osjećam, često, ljubav i poštovanje. Jer oni su izigrani, oštećeni, potrošeni i odbačeni. Oni su mravi sprženi povećalom “zaigranog” kapitala što sjaji kao sunce nad njihovom bijedom.
Čitajući Vaše knjige, intervjue i internetske zapise, preda mnom se otvarao svijet kojem sam čitavim bićem htio pripadati. U Vašim sam knjigama osjetio poniznost, mjeru, otmjenost i lakoću pisanja. Čitajući, Vi ste postali moj prijatelj, prijatelj kojeg nikada nisam i neću upoznati. Sjećam se odlomka iz “Autoportreta s torbom” kada spominjete Wernera Herzoga i na njegovom primjeru pokušavate naučiti kako da donosite odluke, kako da se suočite sa svijetom. I ja, čitajući Vaše knjige, učim kako da se suočim sa stvarnošću koja me okružuje. Volio bih da sam hrabar kao Vi pa da otputujem u neku daleku zemlju i tamo pokušam živjeti. “No ne postoji svijet koji bih ja svojom prisutnošću mogao kompletirati.” Vi ste pisac “događaja koji nemaju svoje mjesto u vremenu; koji su se zbili prekasno (…), koji su ostavljeni na cjedilu, koje nitko nije zamijetio, koji vise u zraku, bez cilja i bez doma”, kako piše B. Schulz.
Kroz knjige pratim vas i vašu obitelji. Od opsade Sarajeva (Sarajevo blues), preko izbjegličkih dana u iščekivanju američke vize (Ruski kompjutor), sve do života u Americi (Devet Alexandria; Autoportret s torbom; Tranatlantic mail). “Upoznao” sam i Vašu obitelj, suprugu Sanju što tumači snove i diše u ritmu kozmosa i sina Haruna koji se htio odseliti na Grenland “jer tamo nema ljudi” (s Harunom dijelim i profesiju filmskog redatelja). Ovim sam se pismom htio zahvaliti na bezbrojnim trenucima čitalačkog užitka koji se manifestira toplim udarom na mjesto gdje se spajaju leđna moždina i mozak, mjesto gdje riječ udara i boli, liječi, pojavljuje se i nestaje u pamćenju. Josif Brodski nazvao je prašinu mesom vremena i ja znam kako je to istina. Niti me jedan znanstveni eksperiment ne bi razuvjerio. Jer čitajući, osim vaših i knjige Marka Vešovića, Miljenka Jergovića i Aleksandra Hemona, poželim da pripadam onom svijetu koji ste u odgovoru na novinarsko pitanje opisali: “Kako doživljavam svoju pripadnost Bosni? Kao pripadništvo malo poznatoj sekti: pripadati tome je krajnje besperspektivno, ali je toliko unikatno da zbog toga osjećaš nerazuman ponos.” Znam da mi se želja ne može ispuniti jer svatko ima nesreću da se negdje mora roditi i proživjeti formativni dio života, no od svega što sam nakon rata pročitao, svijet koji ste mi Vi i spomenuti kolege otkrili, čini mi se kao svijet kojem bih mogao i volio pripadati.
Srdačan pozdrav,
Nikola Strašek
p. s.
Ponekad sam tužan i razočaran što pišete tako malo, no vjerujem kako drugačije ne bi ni bilo moguće: “I možda sam pisao malo, ali sam zato puno volio. Valjda je voljeti bilo važnije.” Hvala vam, gospodine Mehmedinoviću, što ste svojim knjigama obogatili moj život. I slažem se s vama – voljeti je svakako važnije.