** O Merjema, budi poslušna svome Gospodaru i licem na tle padaj i sa onima koji molitvu obavljaju i ti obavljaj!
________________Kur’an: Imranova porodica – Sura III, Ali ‘Imran, 43 *
El-istihdad: brijanje dlaka oko stidnog mjesta. Muhamed, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je ovo naredio određujući ga kao stvar fitre (prirodnosti, sunneta). Časni Poslanikov, sallallahu ‘alejhi ve sellem, hadis ograničava maksimalnu granicu koju muslimani ne smiju preći: da protekne više od 40 dana a da ne obriju stidna mjesta. To iz razloga što je ovaj dio tijela, bilo kod žena ili muškaraca, jedan od prljavštinama najizloženijih dijelova jer je blizu otvorima za izbacivanje nečistoća van organizma. Ljudi ga stoga zanemaruju i zaboravljaju jer je stidni dio tijela pa je zato pokriven. Pored toga ovo je područje mjesto pojave brojnim masnih izlučevina i znoja što ga čini plodnim tlom za djelovanje izazivača bolesti mikroba i virusa. To nekada dovede do zapaljenja, a ponaosob da ne govorimo o neugodnom mirisu. Lako su moguća brojna zapaljenja i kožne bolesti, kao i bolesti polnih i organa za izmokravanje. Sve ove bolesti se sa pojedinca mogu prenijeti na porodicu i šire društvo putem upotrebe bazena, otirača i slično a posebno među supružnicima. Od Allahove je milosti to što je stvorio dlake koje rastu u ovom području, i naredio nam da ih periodično uklanjamo u bliskim vremenskim razmacima kako nas je zadužio Poslanik, kako bi se neprestano čistili.
_________________Sahihul-Buhari, Buharijina zbirka hadisa, 5891 *
*
Suprotno svim očekivanjima, te rane jeseni rijekom Unom još nisu zaplivale kalifornijske i potočne pastrve, jer nekoliko je mjeseci prije i desetak kilometara uzvodno tvornica celuloze u Drvaru konačno prestala s radom. Međutim nitko tako snažno nije poželio vidjeti leš Tihomira Bubala kako umjesto riba pluta rijekom, kao što je to one mahnite večeri želio Bogdan Latinović.
Spomenuta mučna epizoda, koju bi bilo najbolje zaboraviti, dogodila se u gradskome parku, pokraj spomenika Narodnom heroju Voji Stanareviću koji se za vrijeme Drugog svjetskog rata, tada još kao osmoškolac, sa zapaljenom bocom alkohola bacio na njemački tenk. Tko s više umijeće zna promatrati, reći će da je to mjesto pomalo usiljeno romantično: brončano poprsje s kratkom biografijom golobradog heroja okruženo je Napoleonovim vrbama i jednom željeznom klupom iz istoga doba, a desetak metara dalje vijuga poplavni kanal rijeke Une.
I pored debelih i ogromnih naočala koje mu magle salasto lice, Bubalo Tihomir nikada nije uspio naučiti pisati i čitati. Fizički bio je znatno veći od svojih vršnjaka, ali previše debeo i ravnih tabana teško pokretljiv. Uvijek je bio odjeven u onih nekoliko varijanti kariranih košulja ispranih boja i plavu trenirku s četiri uzdužne bijele trake po strani marke Adidas visoko navučene preko tustog, kao trudnog trbuha.
Ali i takav je Tihomir bio milosnik svih četiriju generacija bihaćke Gimnazije.
Njegova majka, gimnazijska profesorica matematike, bila je nemilosrdna prema onima koji bi mu se narugali. Jer kada već Božjim stvarima nije mogla upravljati Bubalo Kasandra rođenjem sina potpuno je promijenila svoju blagu narav provodeći od tada neku zakašnjelu i teško dokučivu pravdu koja se sastojala od korjenovanja, derivacija i integrala. Ta oštećenja koje je nosio u sebi njenog su sina učinila pomalo dražesnim – kao da se bolest zaustavila tamo gdje treba i na vrijeme – jer da je kojim slučajem još malo napredovala učinila bi ga neprihvatljivim za širu okolinu i samog sebe. Ovako, mnogi su se u njegovoj blizini svađali ili ljubili: toliko je bio bezazlen i djetinjast. Ravnodušan za sve što se pred njim događa ponekada bi prišao nekoj grupi, skupini vršnjaka ali nikada bliže od dva-tri koraka. Nitko nije ni pokušao s Tihomirom uspostaviti neki prisniji kontakt jer to je, naprosto, bilo nemoguće. Šuškao je nekakve čudne, piskutave samoglasnike ili opsesivno ponavljao samo njemu razumljive riječi. Pamet mu je bila tako kratka da bi, jadničak, odmah zaboravio sve što se maloprije dogodilo.
Ali bez obzira na dobrotu i bezazlenost koja je izbijala iz tog nesretnog stvorenja neki su ga se oprezno klonili. Zapravo, nisu ga držali za ljudsko biće. I doista, po rasporedu crta na njegovom licu i dubokim borama na prerano ostarjelom, vlasištem i obrvama stiješnjenom, čelu, po obliku njegova spljoštenog nosa, pogledu bez suosjećanja i topline odmah se moglo naslutiti da se s tim stvorenjem priroda gadno poigrala. U njegovoj blizini, poput daha iz usta, odmah se osjeti ona neugodna, zapravo uznemirujuća prisutnost kretenizma.
* * *
Kao po naredbi zamirisala je voda Une u kanalu. To naglo proljeće pozivalo je tijelo na kretanje, na neko putovanje bez cilja i želje za povratkom. Samo da se nekamo ode i promijeni mjesto vođeno nesigurnim zvijezdama ili divljom vijugavom rijekom i stazama uz nju koje su se počele ukazivati ispod smrznutog i pocrnjelog, već raspadnutog lišća.
Bogdan Latinović i Lejla Hađiosmanagić većinu su vremena provodili naslonjeni na drvenu ogradu riječnog kanala zagledani čas jedno u drugo a čas u bistru vodu pod sobom. Za to vrijeme nisu razgovarali ni o čemu posebno. Zapravo, većinu vremena uopće nisu razgovarali. Ali nisu ni morali, jer jedino onima koje zapahne miloduh ljubavi riječi prestaju biti važne.
Te večeri na rastanku Lejla otvori svoju školsku torbu i iz nje izvadi dunju. Voćka je bila prezrela, intenzivna i pomalo zagušljiva mirisa i obrasla sitnim, jedva primjetnim dlačicama.
– Dunja, u ovo doba? Pa još nije jesen! – začudi se Bogdan.
– Nije odavde, ali može se pojesti! – reče sa smiješkom Lejla.
Bogdan je šutio. Pogledavao je čas u djevojku, čas u žutu i mirisnu voćku u njenim rukama.
– Uzmi, dajem ti je! – reče ova napokon. Bogdan uze dunju.
– Hvala ti, ali neću je pojesti. Sačuvat ću je.
– Kako ćeš je sačuvati – pitala je Lejla glasom, očima, obrvama, neznatnim kretnjama glave.
– …kao uspomenu na ovu večer! – završi Bogdan tiho.
– Pazi da te priroda ne prevari – upozori ga tada nježno.
– U vrijeme kada je moja rahmetli nana izgubila posljednji zub imala je preko devedeset godina. Ali tada je zapala u neku tugu iz koje se više nije povratila. Sjedeći u kuhinji i igrajući se zubnim protezama u rukama po cijele dane i noći govorila je kako je vrijeme rijeka bez obala kome ni čovjek ni mamlaz ne mogu ništa.
– Vrijeme rijeka bez obala?! – upita Bogdan.
– Pa kako drugačije? Vremenu ne možeš ništa, kao ni žaba orahu! Loše stvari koje se dogode ne možeš ispraviti. Pogledaj one ribare – pokaza prstom na nekoliko uspravljenih štapova na rubu kanala.
– Tamo su već danima. Čekaju, sjede i zabacuju u praznu vodu.
U tom trenutku, pomalo bolno, javilo se zvono sa stare sahat-kule. Rekavši samo: “Bogdane vakat je”, Lejla na brzinu pokupi svoju školsku torbu i ode. Naslonjen na drvenu ogradu i s dunjom u ruci Bogdan je zaljubljeno promatrao kako se Lejla polagano udaljava: pletenice su joj mirovale na plavoj glavi a mrak pustih drvoreda lijepio za stopala, sa svakim sitnim korakom.
S dunjom u ruci, kao da nosi oružje, nestalo je svakoga straha i postao je siguran u noć koja se pred njim otvarala, siguran u oživljenu zemlju po kojoj je hodao, slakovinu koju je gazio. Ni Bihać se više nije činio malim gradom. Dvorišta i kuće postali su labirinti s tisućama još neodgonetnutih tajni. Prolazeći pored autobusne stanice postao je svjestan tekijskog kamena na kojem ponedjeljkom i srijedom odmaraju đaci-putnici; postao je svjestan cijelog kraja u kojem je dotada mrtvo živio. Na kraju uočio je i skrivenu ljepotu blagog uspona Hadži-Zafirove ulice u kojoj je stanovao i iza otvorenih prozora mrak sretnog počinka. Život se preodjenuo u novo ruho oduvijek pripremano za tu večer – večer koju mu nitko, ni mrtvaci koji leže pod ukrašenim kamenjem, ni pijane lutalice umotane u sjeni doksata, ni sumorni križevi na Stojića brdu, nitko nije mogao oduzeti. A nisu ni imali prava na to jer – oni su svoje odživjeli. Pred Bogdanom Latinovićem otvarala se noć koja ga je uvodila u svijet živih kojima je jedini i neoboriv dokaz da su to što jesu taj neponovljivi, nikad dokraja opisan, niti na jednom platnu jasno oslikan, onaj jednostavan a tako uzvišen i neizreciv osjećaj prve ljubavi.
* * *
Svakodnevno nakon škole Bogdan se nalazio s Lejlom pored uvijek iste klupe, one jedine preživjele “napoleonke” u jednom od skrovitijih predjela (ma koliko se njima u to doba činilo) nevelikoga gradskog parka. Tamo su izmjenjivali zaljubljene poglede i pokoju sramežljivu nježnost. No ubrzo je Bogdan počeo s daljnjim i mnogo intimnijim napredovanjem u kojem je bilo i nježnih hrvačkih pokreta. Lejla bi se prepuštala tome osjećaju slatke bespomoćnosti, ali onda, kao trgnuta iz sna, nekako bi smogla snage da se odbrani od te slatke napasti, da sama sebe stiša nježno ga odguravajući, da dođe do daha, da se pribere, da uživa u toj slatkoj patnji, da prizna i uživa u priznanju:
– Nemoj Bogdane, ubićeš me dodirima!
Ponekada nisu bili sami jer bilo je dana kada im je prilazio Bubalo Tihomir.
Kao navođeni projektil zateturao je prema njima i na nekoliko koraka udaljenosti, zaustavio se. Gledao ih je osmjehujući se a zatim, ponovo ničim izazvan, okrenuo se i nastavio nekuda dalje. Kada su ponovo ostali sami Bogdan nastavi svoje sporo napredovanje prema središtu Lejline milosti, kako je Ofeliji govorio Hamlet, nesretni danski kraljević.
– Ne boj se, neće se dogoditi što oboje ne želimo! – uvjeravao je.
– Tebi je lako govoriti, ali to dole je sve što imam – reče Lejla.
– Ako je tako, onda ni to ne treba. Za uzvrat, imaćeš mene! I to cijelog! Vjeruj mi, neću za sebe ni mrvu ostaviti!
– Vidiš kako ne razumiješ – odgurnu ga Lejla uvrijeđeno.
– Nagovaraš me kao da sam luda. Govoriš da me voliš, ali čitavo vrijeme ti ne misliš na mene. Sebičan si kad ne znaš da na to malo krvave opne među nogama što je mi je ostalo leži sav moj obraz i sva moja ženska čast.
– Ja sam, znači, sad i siledžija. Manijak! Pa dobro, onda mi ti reci kako ćemo dalje.
– Nemam ti šta za reći. Idi prošetaj do kule. Ili do novog sata. Glavu da smiriš!
– Nemaš mi ništa za reći pa da zato prošetam do kule i sata? Baš kao pravi manijak. Evo ga: Još jedan Tihomir Bubalo u Bihaću!
– Ali mala šetnja bi ti odgovarala. Vjeruj mi.
– Onda je, znači, gotovo?!
– Ma šta je gotovo? Šta to pričaš?
– Pa ti si tako maloprije rekla.
– Koliko se sjećam, rekla sam ti da se prošetaš do sata, ali nisam rekla da se ne vratiš. Zato sada idi! Nećemo ni ja ni klupa nikuda! Imam i ja na ovoj klupi svoj dio muke za probaviti.
– Dobro, onda idem. Ali kad se vratim…
– Ma hajde već jednom kreni… – pomalo ljutito odmahnu Lejla rukom pokazujući u pravcu kule i sata.
Trenutak kasnije gledala je kako se Bogdan udaljava nervoznim, tvrdim koracima šutirajući lišće ispred sebe.
* * *
Nekoliko dana kasnije Lejla je nakon početnih milovanja bila izvan one stare kontrole prepuštena struji Bogdanovih dodira koji su je bespomoćnu nosili vrtlozima. Na trenutak ličila je na utopljenicu što pluta riječnim kanalom za kojom se nitko ne osvrće. Na pamučnim gaćicama Bogdan osjeti izdajničku vlažnost kojom Lejla nije vladala. Bio je već na prst udaljen od cilja, ali u tome trenutku, negdje iz lisnatoga polumraka, opet se pojavi Bubalo Tihomir. Poput utopljenice za koju se do maloprije ništa nije moglo učiniti, Lejla još jednom dođe do daha.
– Tihomire! Tihomire! – viknu s klupe malaksalo.
Idiot se zaustavi i okrenu staklastu glavu. Dah mu je zamaglio naočale, skine ih i prebriše vrškom košulje, vrati naočale na nos i još jednom pogleda prema klupi.
– Dođi! Sjedi s nama!
– E da znaš da je ovo pravi grijeh što sada radiš – uzbuđeno će Bogdan.
– Kada bi Bog kažnjavao za svako učinjeno zlo ne bi na zemlji ostalo nijedno živo biće – odgovori Lejla i pritom pokretima ruke i dalje poziva Tihomira.
– Hajde, što je? Dođi, ne boj se!
Tihomir je oklijevao. Prvi put se našao u situaciji da ga netko poziva da sjedne s njima. Vidjelo se, razumije što znače Lejlini pokreti, ali kao da još nije vjerovao toj podignutoj ruci koja mu kažiprstom pokazuje na ono otvoreno, između dviju do maloprije čvrsto stisnutih tijela, sada ponuđeno mjesto.
– Ti bi da te idiot razumije – reče grubo Bogdan, ali na te riječi Tihomir u dva krupna koraka pređe dotadašnji ponor i uglavi se između njih. I sama pomalo iznenađena, Lejla ga prijateljski zagrli.
– Tako treba, prijatelju moj! – reče, tapšajući ga po ramenu.
Bogdan je bio u šoku. Uspjelo joj je pozvati ga da sjedne! I sljedeći put učinit će jednako, pomisli u panici.
Došavši kući ostatak večeri morao se za nešto uhvatiti, stvoriti mir i uobličiti ga u neku formu. Kao Židov koji sa sebe dere dijelove odjeće u prisustvu onoga koji huli na njegovog Boga i on se morao osloboditi te napetosti koja u njemu, čak i dok spava, odavno pušta svoj nevidljivi, otrovni korijen. U posljednji trenutak, prije nego što će od nemoći vrisnuti, sjetio se darovane dunje.
Bogdan posegne za blago mirišljavom dunjom iznad uzglavlja kreveta i vrhovima jagodica, poput mjesečara, pređe prstima po nježnim dlačicama. Odjednom cijelom šakom snažno stisnu dunju. Pod pritiskom njena starački voćna kora se namreškala ispustivši nekoliko kapi prozirnog soka. Bile su guste i ljepljive kao sirup protiv kašlja.
Vrativši dunju na mjesto odvukao se do kupaonice. Oprao je ruke a zatim, skinuvši hlače kao da će mokriti, namjestio se iznad školjke. U lijevoj ruci držao je nekoliko presavijenih listova papira. Nakon nekoliko žustrih pokreta iz njegove desne šake podigao se intenzivan, pomalo mliječni miris. Kao da istražuje, namočeni papir primaknu je nosu i ustima. Na kraju ga baci pred sebe u vodu, navuče hlače i još jednom opere ruke.
U kuhinji majka mu za večeru ponudi krišku kruha namazanog džemom od šljiva i šalicu bijele kave. Dobrano ogladnio maloprijašnjim pražnjenjem Bogdan sjede za stol i počne piti i jesti.
– Večeras nemoj dugo – upozori ga majka.
– Do kasno u noć sjediš ispred televizora a ujutro ne možeš ustati. Jednom ću te ostaviti da se sam probudiš i odeš u školu.
– Jebe mi se za školu – pomisli Bogdan zagrizavši u džem, ali tu misao ne izusti već se okrenu prema majci i reče glumački molećivo:
– Ma dobro, znaš da neću. Vidjet ću šta ima na televizoru i za pet minuta sam u krevetu. Ajde sad, pusti me da jedem.
– Laku noć, dušo – poljubi ga majka i ode. Bogdan nekako izdrža taj poljubac. Jadnik, pomisli netom kasnije, imaš toliko godina a još te uvijek samo rođena majka ljubi i dodiruje!
Večeravši, ustane od stola i upali televizor. Zatim uzme novine i pogleda u televizijski raspored:
19.00 – Male tajne velikih majstora kuhinje sa Oliverom Mlakarom
19.25 – Crtani film
19.30 – Dnevnik rtz
20.00 – Teme iz kulture i zavičaja: Prvo zasjedanje Avnoja
21.40 – Dalas, serija
22.20 – Muzički intermezzo
22.30 – “Carstvo čula” – ciklus erotskog filma
– Ciklus erotskog filma! Ma kada je to krenulo?! – pažljivije promotri stranicu i pročita kratak sadržaj.
Film proslavljenog japanskog autora, remek-djelo erotskog žanra, večeras vas vodi u drevni Japan i priču staru nekoliko stotina godina. U srednjovjekovnom Japanu jedna udana žena u carstvu čula poželi drugog muškaraca što ubrzo saznaje njen ljubomorni suprug. Nije preporučljivo mlađima od 18 godina.
Pogleda na sat. Još samo deset minuta do početka.
* * *
Pola sata kasnije, na nekakvoj platformi od bambusa, okružena posudicama s mirišljavom vodicom, brončana leđa oznojena Azijata podijeljena istetoviranom zmijom zavlače se i uvijaju oko svoje žrtve poput ranjene nemani. Malo zatim, glasno uzdahnuvši, mišićni stroj se napokon zaustavio i malaksalo okrenuo na leđa.
– Svršio je – pomisli Bogdan zavaljen u fotelji.
Teško i ubrzano dišući muškarac se podiže te kimonom poče brisati znoj s trupa, lica i čela. To je Tvon-Tse, lutajući seoski pastuh, a žrtva pored njega je davna prijateljica, možda bliska rođakinja. Preživjeloj ženi oči su širom otvorene i vlažne kao sirove školjke, a usnice neprirodno male, kao da će ih progutati njena napuhana azijatska glava. To je Msuki-Yo, seoska pralja, koja u toj zabačenoj kući okružena neprohodnim baruštinama vani i mirišljavim svijećama unutra s Tvon-Tseom nezakonito provodi svoje udano vrijeme. Premda je i ona do maloprije stenjala i uživala, lice joj najednom postade zabrinuto, napeto, kao da će defecirati ili zaplakati.
– Vratiti će se krajem tjedna, osjećam to! – glasom prehlađenog mladunčeta i ne mičući usne reče Msuki-Yo te ustade s izjebane platforme. Imala je ravnu kosu dugu do guzice, nerazvijene sise djevojčice, širok struk, kratke i snažne noge atletičara i raskošan, katranast busen među njima.
– Kakva šumetina! – pomisli Bogdan i nastavi gledati kako Msuki-Yo posprema neku drečavu ponjavu na kojoj je do maloprije raskrečena ležala. Kada je i to završila odjene kimono i s onim istim zabrinutim izrazom na licu počne nešto petljati oko posuda sa svijećama.
– Zima će ove godine ranije. Neki dan, vidjela sam znakove u vrtu! To znači da karavana iz Kiota može krenuti svaki dan.
Zatim se preplašeno okrenu prema oznojenoj zmiji na leđima.
– To znači da ću te vidjeti tek na proljeće!!!
– I ja sam se iznenadio kada sam vidio znakove – odgovori Tvon-Tse mirno.
– Možda zimu ne možemo odgoditi, ali nešto ipak možemo učiniti.
– Što predlažeš – na rubu teške žalosti upita Msuki-Yo te se ostavi svijeće i kao maloprije onu ponjavu, počne skupljati rasutu kosu. Na kraju je probode nekom dugačkom i zakrivljenom iglom.
– Morat ćemo biti oprezniji – reče oznojeni Tvon-Tse, još uvijek se brišući.
– On ništa ne smije primijetiti! Je li jasno: Baš ništa!
– Mudro govoriš, veliki i mudri Tvon-Tse! On ništa ne smije primijetiti!
– Tako je. Ništa! – ponovi Tvon-Tse uzbuđeno. Njegovom brisanju znoja kao da nema kraja. Za to vrijeme i on napeto razmišlja. Kao i maloprije Msuki-Yo i njegovo lice poprima onaj neugodni izraz tromih crijeva i neuredne probave.
– Za početak, morat ćeš se obrijati! – reče napokon olakšano.
– Neee!!! Tek tada će saznati! – kriknu Msuki-Yo i presavije se od bola kao da joj igla u kosi probada slezenu. Zatim tužno, nekako mekano janjeći zameketa tresući uskim ramenima, a svoje velike i vlažne oči otvorenih školjaka pokrije crvenim zmajevima na rukavima kimona.
– Moraš! – zaurla Tvon-Tse i podigne se s bambusova poda. Bio je ljutit i bijesan kao da ga samuraji napadaju.
– Neee! Neeee!
Prišavši, uhvati je za ramena i razdere kimono, a zatim manijački počne tresti to kolebajuće i uplakano, dlakavo klupko.
– Brijanje! Brijanje! – režućim glasom ponavljao je uzbuđeno, dok je naga Msuki-Yo plakala u kratkim, grčevitim trzajima, njišući katran među nogama.
– Šta to, jebemti, da primjeti? – pitao se Bogdan zavaljen u fotelji.
– Brijanje, znači, uništava sve dokaze! Da li se te promjene na dlakama vide samo kod Japanaca? A šta je s nama Bosancima? – razmišljajući, ponovo se sjetio raširenih, strastvenih očiju raščupane Msuki-Yo i na kraju zaključi da Japanke uživaju na neki poseban, pretjeran i divlji, pomalo neprirodan način koji za sobom ostavlja tragove. Zato se i briju, da unište dokaze!
* * *
Sutradan na sastanku Lejli je prepričao pojedinosti sinoćnjega filma. Kada je završio ona nekako ponosno podiže glavu, nasmije se i s puno razumijevanja za dalekoistočne filmove nagnu se prema njegovom vratu. Šapne mu, pomalo tajnovito.
– Ti ne znaš da ti je Japan sada bliži nego što bi ikada pomislio.
* * *
Tih prekretničkih dana Bogdan Latinović razmišlja kao zarobljenik koji se sprema pobjeći. Razmišlja kao da već dugo nije zarobljen u toj tamnici kojoj ne vidi zidove niti razočaran porotom vodi računa o dužini kazne. Razmišlja kao da su sati do sljedećeg obilaska straže i okašnjeloga svitanja postali presudni. Nakon duge muke traženja plan je napokon bio gotov – i to sa svakom pojedinosti, naglašenim interpunkcijama, očekivanim dijalozima i lažnim stankama.
I toga se puta Lejla branila od Bogdanovih pokušaja kao i inače pa mu je ruka čitavo vrijeme jalovo grebala po tvrdom platnu farmerica. Iznerviran, Bogdan ustane s klupe i zavuče ruku u džep.
– Ti pušiš!? – nekoliko trenutaka kasnije čudila se Lejla.
– Kupio sam ih za svaki slučaj, jer sam bio siguran da će ovako završiti.
– Šta će to završiti?
Bogdan je šutio otpuhujući dimove koji su se gubili u mračnim, rascvjetanim krošnjama.
– Sjećaš li se dunje koju si mi poklonila? – upita napokon.
– Kako da ne! – s oduševljenjem prisjeti se Lejla.
Bogdan iz torbe izvadi dunju.
– Gle, stvarno si odlučio da je sačuvaš! Ali, nekako mi čudno izgleda? Kao da je…
– …izbodena! – dovrši Bogdan.
– Baš tako, izbodena! – potvrdi Lejla – Ali čime?
– Nožem! – reče Bogdan pripaljujući novu cigaretu. Onda se okrene prema Lejli i završi polako, naglašavajući svaku riječ:
– Izbo sam je umjesto tebe!
– Bogdane, ti bi me ubio? – skoro zaplaka.
– Ne bih! – reče uhvativši se grubo za međunožje.
– Odvratan si.
– Možda jesam, ali više ne mogu raspolagati sobom! Shvaćaš?!
– Razgovarajmo, kroz riječi će nam biti lakše – zamoli ga.
– Lakše? – bio je ciničan.
– E pa onda ću ti reći nešto od čega će ti odmah biti lakše. Kažem ti, ako se ovo natezanje i dalje nastavi možda više neću bosti samo voće.
– Ne razumijem. Što će se dogoditi?
Tresući pepeo i poigravajući se upaljenom cigaretom Bogdan je šutio.
– Boga ti, nemoj me više plašiti, reci šta ti je na pameti! – zamoli ga sva ustrašena i uzdrhtala.
Bogdan iz drugog džepa izvadi nožić i otvori ga. Neka zalutala zraka sunca odbije se od naoštrena metala i oživi oštricu kratkim, hladnim bljeskom. Zatim s nožićem napravi nekoliko kratkih i znakovitih pokreta. Lejla zadrhta.
– Šta to radiš, nesrećo?
– Ništa – odgovori Bogdan mirno.
– Umjesto dunje, na red bi moglo doći i neko čeljade! – zatim, jednako onako kako ga je i otvorio, zatvori nožić i spremi u džep. Lejla ga ubrzo više nije vidjela ali je, gotovo fizički, mogla osjetiti kako podigle trave i otvoreno cvijeće parka ne ublažavaju snagu njegovih odlučnih, sada naoružanih koraka.
– Pomozi noći, zaštitnice svijeta – zavapi tiho.
* * *
Lejla je bila djevica. Još od vremena prvih dlačica svakih četrdeset dana brijala je međunožje. Činila je to onako kako ju je uputila njena majka, ne pridajući mu pritom neku posebnu važnost.
Ritual je uvijek isti.
Televizor je ugašen, vani se čuje još samo pokoji noćni automobil, dovikivanje pijanih prolaznika ili lavež pasa. Ostavši sama na čitavom poznatom svijetu Lejla još jednom provjerava da li u kući svi spavaju i da na hodniku nema nikoga. Ulazi u kupaonicu, zaključava se i skine sa sebe donju odjeću. Iznad kade s mlakom vodom najprije polagano navlaži međunožje. Zatim na dlan istisne malo očeve pjene za brijanje. Pod nježnim pritiskom iz tube curne skrućeni bijeli mlaz i polaganim kružnim pokretima razmazuje pjenu po Venerinom brežuljku, usnama, sve do čmara. Potom uzima ručno ogledalo i pažljivo namješta na rub kade – između nogu, raširenog, sada nasapunanog međunožja. Uzima britvicu i, odozgo prema dolje, polaganim pokretima žileta skida pjenu iza koje ostaje samo obrijana, glatka koža. Uskoro dolazi do najdelikatnijeg dijela intime koju prstima druge ruke prilagođava nezgrapnoj formi žileta. Najprije lijeva usna, pa onda desna. Kada je i to sretno završilo onda još više raširi noge i počne izbrijavati dio oko anusa. Zatim se mlakom vodom dugo pere i obrijana mjesta maže kremom.
Te večeri pošto se obrijala i legla u krevet Lejla je upalila noćnu lampu. Kao pred strijeljanje, pokušava se ohrabriti citatima iz Kurana: Bog vidi i prašta onima koji se vole! Bog vidi i prašta onima koji se vole! Za to vrijeme, negdje u mraku parka i kao na pokvarenoj filmskoj traci, u njenoj mašti Bogdan s nožem u ruci čeka na prvog prolaznika da mu iz osvete prereže grkljan.
– Bože, hoću li ja biti kriva ako se to jednom dogodi? To se može spriječiti samo na jedan način! – zaključi na kraju.
Tiho pjevajući, u tome trenutku neki pijanac prođe ulicom. Lejla se ustane i stane do prozora. Čovjek je nije primijetio. Samo je ponovo zateturao, još jednom promijenio svoju pjevnu tužbalicu i nastavio nekuda dalje.
– Budalo, zahvali mi se – pomisli zatvarajući prozore – možda sam ti noćas spasila život!
Sutradan je Lejla bila obučena u kratku majicu s koje se smiješio Mickey Mouse. Njene krupne, čvrste grudi malo su izdeformirali tijelo obožavanoga dječjeg junaka.
Ovoga puta borba je kratko trajala. Lakše nego ikada do tada Bogdanova ruka probila se kroz rijetki gustiš Lejlinih odbacivanja i ubrzo se našla u središtu milosti. Ali tamo, umjesto očekivane kosmatosti, Bogdan je naišao samo na sluzava pužića koji mu je migoljio među prstima. Kao ošinut, prestane s napredovanjem i povuče ruku. Nekoliko trenutaka gledao je u Lejlu, preneraženo. I ona je gledala u njega, još više zbunjena iznenadnim uzmakom. Nije znala kako da se ponaša niti što kazati. Nekakav stid prođe joj cijelim tijelom, kao da je počela gubiti ravnotežu. Mučnu šutnju prekine Bogdan.
– Ti si…!
– Reci! Šta sam to ja?
– Mala lažljivica!
Lejla nije znala što znače ove riječi. Činilo joj se da sanja i da će sve završiti sretnim buđenjem.
– Zašto? – upita ga kao da će zaplakati.
– Gola si… – odgovori ovaj nekako promuklo, kao da ga je auto udario a zatim se polako ustane i teturajući poput onog pijanca sinoć nestade negdje u mraku.
Ostatak večeri Bogdan hoda gradom kao da ga progone japanski meleki i bosanski anđeli. U nevidljivom potresu približiše se Bosna i Japan kao pijani blizanci. Tko bi pomislio da će se opet sjetiti do iznemoglosti izjebane Msuki-Yo i njenoga plačljivog pristanka da se obrije i ukloni tragove. Cijelo vrijeme pokušava nekome od već poznatih lica namaknuti oznojenu masku Tvon-Tsea koji se podiže s basamaka i kao mahnit urla: “Brijanje! Brijanje!” Ali uzalud. Odjednom, postalo je svejedno tko si, kako se zoveš, tko su ti roditelji i gdje živiš. Večeras možeš biti japanski a već sutra bosanski rogonja koji se vratio sa službenog puta iz Kjota ili Bihaća i na kućnom pragu pozdravio nasmijanu i obrijanu ženu.
– O nebesa, o nepravedni bogovi! Svijete, zašto si se smanjio i poružnio? – pitao se uspinjući Hadži-Zafirovom ulicom koja nikada nije bila strmija. Ali bilo je već kasno… Demon ljubavi već se prepustio svojoj nesretnoj sudbini, kao pognuta glava na tragu hladne katane.
* * *
Sljedeći tjedan Bogdan predloži Lejli da se nađu pored spomenika.
– A mogu li znati zašto? – upita. Sada je već bila mnogo bolje raspoložena i učinilo joj se da je među njima i dalje sve u najboljem redu. Nije slutila, nije znala da su se njih dvoje već odvojili kao što se santa leda odvaja i lomi, zauvijek, bez mogućnosti za ponovnim spajanjem.
– Vidjet ćeš, samo dođi.
Lejla je na sastanak došla ranije. Više nije razmišljala o onome što se neki dan dogodilo. Bila je odlučna da tu nejasnu epizodu ostavi iza sebe. Kišica je i dalje padala navlačeći prerani sumrak. Odmah je primijetila da je od uporne kiše voda u kanalu nadošla. Izgledala je prljavo i pomalo zlokobno noseći naplavljeno granje i poneku plastičnu bocu. Pod zelenkastoškrtom svjetlošću uličnih lampi vrtlozi na površini tajnovito su nestajali i prijeteći se opet pojavljivali. Naslonjena na mokru ogradu kanala i čekajući da sa sahat-kule otkuca sedam sati sjetila se pjesme Jacques Préverta u kojoj po Seni plivaju oblaci kao mrtva štenad. Bila je sigurna da će se Bogdan svaki trenutak pojaviti, ali ipak se tako sama, dok u kanalu iza njenih leđa voda klobuča i otkinute grane izranjaju kao leševi, nije osjećala ugodno. Malo zatim spazi iz mraka – netko ide. Srce joj snažno zaigra, cijelo tijelo joj na trenutak potrese snažan osjećaj. Ali onaj koji je išao prema njoj nije bio onaj koga je očekivala: bio je to Bubalo Tihomir. Kretao se prema njoj polako, bolno se klateći na ravnim tabanima.
Lejla ubrzo shvati da se Tihomir ne namjerava zaustaviti. Svojim zanjihanim i teškim tijelom, ovoga puta bez poziva, ponovo je zakoračio u do tada zabranjen teritorij tuđe blizine. Više nije imala kamo nego uz klizavu ogradu, opasno se nagnuvši nad prijeteću vodu. Spriječena da pozove u pomoć, uskoro je po vratu, licu i čitavom tijelu osjećala njegove goleme ruke, bolne kao pandže.
Tek u dogovoreno vrijeme Bogdan je odlučio biti pored spomenika. Niti minutu prije! Putem nije primijetio kako su oblaci na za ljubav uvijek nesretnom bosanskom nebu bivali sve gušći i bremenitiji kišom. U ruci je nosio dunju. To više nije bila ona, prije nekoliko mjeseci, mirisna dunja. Bio je to nekakav smežurani komad izbodenog i penicilinskom patinom prekrivenog voća načet vremenom, znojem dlanova i kišom. Dok je prilazio spomeniku nije primijetio ni Bubalo Tihomira kako iz svoga brloga pod borom sijeva na njega ogromnim, staklenim očima. Učinio je to tek kada se ovaj podigao i energičnim koracima, tek jedva primjetno zastajkujući da odmori tabane, pojavio iz mraka. Bogdan je osjetio uzbuđen, težak dah iz usta i miris oznojenog, tustog tijela iz raskopčane košulje. Instinktivno, stisnu šaku u kojoj je držao dunju. Zatim je pogledao prema ogradi. Tamo nije bilo Lejle. Tamo nije bilo nikog.
Konačno, sa svoje desne strane začu korake. Kada je okrenuo glavu mrak se pred njim otvorio: išla je Lejla. Odjeća joj je bila zaprljana lišćem i blatom a mokra kosa zalijepljena za lice. Kada mu se približila promatrala ga je šuteći, njemu se činilo čitavu vječnost. Gledala je čas u njega, čas u Tihomira. Bogdan poželi da dunja što je drži u ruci nije ona boca rakije kojom je Vojo Stanarević razvalio švapski tenk. Srce ga je gušilo dok se ruka, sama i bez njegove volje, podizala prema Tihomirovom licu.
Kada je grmljavina bila već sasvim blizu Lejla je i dalje zbunjeno gledala čas u Bogdana, čas u Tihomira koji ošamućen udarcem leži na zemlji. Naočale su mu ispale negdje na travu, a iz nosa i usana curila je krv. Bogdan ispruži ruku. Tamo je bio ostatak onoga što je nekada bila darovana dunja. Izobličena kišom i vremenom Lejla je nije prepoznala. Zbunjena, osjećala je samo otvorenu ranu među preponama i iznenadnu hladnoću u stopalima. Bilo je to od nadošle Une koja se brzinom oslobođene zmije izlijevala iz korita.
– Šta nam se to desi, moj Bogdane? – zavapi Lejla.
Bogdan je šutio. Odjednom, pored njegovih nogu nešto oživi i on, ispustivši dunju, baci se na koljena i rukama pročešlja tamnu vodu. Na kraju izvuče pastrvu, živu, možda i samu zbunjenu naglim izlijevanjem korita.
– Šta nam se desi?! – opet jauknu Lejla i nemoćno kleknu pored njega u vodu i blato.
– Gledaj! – kroz pljusak i grmljavinu mahnito viknu Bogdan i pokaza ribu.
– Naša prva pastrmka! Sve se još može popraviti! Tvoja glupa baba, rahmetli nana nije bila u pravu!
Vrijeme je rijeka bez obala
grad Bihać
*
* * O Merjema, budi poslušna svome Gospodaru i licem na tle padaj i sa onima koji molitvu obavljaju i ti obavljaj!
________________Kur’an: Imranova porodica – Sura III, Ali ‘Imran, 43
*
El-istihdad: brijanje dlaka oko stidnog mjesta. Muhamed, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je ovo naredio određujući ga kao stvar fitre (prirodnosti, sunneta). Časni Poslanikov, sallallahu ‘alejhi ve sellem, hadis ograničava maksimalnu granicu koju muslimani ne smiju preći: da protekne više od 40 dana a da ne obriju stidna mjesta. To iz razloga što je ovaj dio tijela, bilo kod žena ili muškaraca, jedan od prljavštinama najizloženijih dijelova jer je blizu otvorima za izbacivanje nečistoća van organizma. Ljudi ga stoga zanemaruju i zaboravljaju jer je stidni dio tijela pa je zato pokriven. Pored toga ovo je područje mjesto pojave brojnim masnih izlučevina i znoja što ga čini plodnim tlom za djelovanje izazivača bolesti mikroba i virusa. To nekada dovede do zapaljenja, a ponaosob da ne govorimo o neugodnom mirisu. Lako su moguća brojna zapaljenja i kožne bolesti, kao i bolesti polnih i organa za izmokravanje. Sve ove bolesti se sa pojedinca mogu prenijeti na porodicu i šire društvo putem upotrebe bazena, otirača i slično a posebno među supružnicima. Od Allahove je milosti to što je stvorio dlake koje rastu u ovom području, i naredio nam da ih periodično uklanjamo u bliskim vremenskim razmacima kako nas je zadužio Poslanik, kako bi se neprestano čistili.
_________________Sahihul-Buhari, Buharijina zbirka hadisa, 5891
*
*
Suprotno svim očekivanjima, te rane jeseni rijekom Unom još nisu zaplivale kalifornijske i potočne pastrve, jer nekoliko je mjeseci prije i desetak kilometara uzvodno tvornica celuloze u Drvaru konačno prestala s radom. Međutim nitko tako snažno nije poželio vidjeti leš Tihomira Bubala kako umjesto riba pluta rijekom, kao što je to one mahnite večeri želio Bogdan Latinović.
Spomenuta mučna epizoda, koju bi bilo najbolje zaboraviti, dogodila se u gradskome parku, pokraj spomenika Narodnom heroju Voji Stanareviću koji se za vrijeme Drugog svjetskog rata, tada još kao osmoškolac, sa zapaljenom bocom alkohola bacio na njemački tenk. Tko s više umijeće zna promatrati, reći će da je to mjesto pomalo usiljeno romantično: brončano poprsje s kratkom biografijom golobradog heroja okruženo je Napoleonovim vrbama i jednom željeznom klupom iz istoga doba, a desetak metara dalje vijuga poplavni kanal rijeke Une.
I pored debelih i ogromnih naočala koje mu magle salasto lice, Bubalo Tihomir nikada nije uspio naučiti pisati i čitati. Fizički bio je znatno veći od svojih vršnjaka, ali previše debeo i ravnih tabana teško pokretljiv. Uvijek je bio odjeven u onih nekoliko varijanti kariranih košulja ispranih boja i plavu trenirku s četiri uzdužne bijele trake po strani marke Adidas visoko navučene preko tustog, kao trudnog trbuha.
Ali i takav je Tihomir bio milosnik svih četiriju generacija bihaćke Gimnazije.
Njegova majka, gimnazijska profesorica matematike, bila je nemilosrdna prema onima koji bi mu se narugali. Jer kada već Božjim stvarima nije mogla upravljati Bubalo Kasandra rođenjem sina potpuno je promijenila svoju blagu narav provodeći od tada neku zakašnjelu i teško dokučivu pravdu koja se sastojala od korjenovanja, derivacija i integrala. Ta oštećenja koje je nosio u sebi njenog su sina učinila pomalo dražesnim – kao da se bolest zaustavila tamo gdje treba i na vrijeme – jer da je kojim slučajem još malo napredovala učinila bi ga neprihvatljivim za širu okolinu i samog sebe. Ovako, mnogi su se u njegovoj blizini svađali ili ljubili: toliko je bio bezazlen i djetinjast. Ravnodušan za sve što se pred njim događa ponekada bi prišao nekoj grupi, skupini vršnjaka ali nikada bliže od dva-tri koraka. Nitko nije ni pokušao s Tihomirom uspostaviti neki prisniji kontakt jer to je, naprosto, bilo nemoguće. Šuškao je nekakve čudne, piskutave samoglasnike ili opsesivno ponavljao samo njemu razumljive riječi. Pamet mu je bila tako kratka da bi, jadničak, odmah zaboravio sve što se maloprije dogodilo.
Ali bez obzira na dobrotu i bezazlenost koja je izbijala iz tog nesretnog stvorenja neki su ga se oprezno klonili. Zapravo, nisu ga držali za ljudsko biće. I doista, po rasporedu crta na njegovom licu i dubokim borama na prerano ostarjelom, vlasištem i obrvama stiješnjenom, čelu, po obliku njegova spljoštenog nosa, pogledu bez suosjećanja i topline odmah se moglo naslutiti da se s tim stvorenjem priroda gadno poigrala. U njegovoj blizini, poput daha iz usta, odmah se osjeti ona neugodna, zapravo uznemirujuća prisutnost kretenizma.
* * *
Kao po naredbi zamirisala je voda Une u kanalu. To naglo proljeće pozivalo je tijelo na kretanje, na neko putovanje bez cilja i želje za povratkom. Samo da se nekamo ode i promijeni mjesto vođeno nesigurnim zvijezdama ili divljom vijugavom rijekom i stazama uz nju koje su se počele ukazivati ispod smrznutog i pocrnjelog, već raspadnutog lišća.
Bogdan Latinović i Lejla Hađiosmanagić većinu su vremena provodili naslonjeni na drvenu ogradu riječnog kanala zagledani čas jedno u drugo a čas u bistru vodu pod sobom. Za to vrijeme nisu razgovarali ni o čemu posebno. Zapravo, većinu vremena uopće nisu razgovarali. Ali nisu ni morali, jer jedino onima koje zapahne miloduh ljubavi riječi prestaju biti važne.
Te večeri na rastanku Lejla otvori svoju školsku torbu i iz nje izvadi dunju. Voćka je bila prezrela, intenzivna i pomalo zagušljiva mirisa i obrasla sitnim, jedva primjetnim dlačicama.
– Dunja, u ovo doba? Pa još nije jesen! – začudi se Bogdan.
– Nije odavde, ali može se pojesti! – reče sa smiješkom Lejla.
Bogdan je šutio. Pogledavao je čas u djevojku, čas u žutu i mirisnu voćku u njenim rukama.
– Uzmi, dajem ti je! – reče ova napokon. Bogdan uze dunju.
– Hvala ti, ali neću je pojesti. Sačuvat ću je.
– Kako ćeš je sačuvati – pitala je Lejla glasom, očima, obrvama, neznatnim kretnjama glave.
– …kao uspomenu na ovu večer! – završi Bogdan tiho.
– Pazi da te priroda ne prevari – upozori ga tada nježno.
– U vrijeme kada je moja rahmetli nana izgubila posljednji zub imala je preko devedeset godina. Ali tada je zapala u neku tugu iz koje se više nije povratila. Sjedeći u kuhinji i igrajući se zubnim protezama u rukama po cijele dane i noći govorila je kako je vrijeme rijeka bez obala kome ni čovjek ni mamlaz ne mogu ništa.
– Vrijeme rijeka bez obala?! – upita Bogdan.
– Pa kako drugačije? Vremenu ne možeš ništa, kao ni žaba orahu! Loše stvari koje se dogode ne možeš ispraviti. Pogledaj one ribare – pokaza prstom na nekoliko uspravljenih štapova na rubu kanala.
– Tamo su već danima. Čekaju, sjede i zabacuju u praznu vodu.
– Glupost! – pomisli Bogdan prateći Lejlin ispružen prst.
– Jednom, vratiće se pastrmke.
U tom trenutku, pomalo bolno, javilo se zvono sa stare sahat-kule. Rekavši samo: “Bogdane vakat je”, Lejla na brzinu pokupi svoju školsku torbu i ode. Naslonjen na drvenu ogradu i s dunjom u ruci Bogdan je zaljubljeno promatrao kako se Lejla polagano udaljava: pletenice su joj mirovale na plavoj glavi a mrak pustih drvoreda lijepio za stopala, sa svakim sitnim korakom.
S dunjom u ruci, kao da nosi oružje, nestalo je svakoga straha i postao je siguran u noć koja se pred njim otvarala, siguran u oživljenu zemlju po kojoj je hodao, slakovinu koju je gazio. Ni Bihać se više nije činio malim gradom. Dvorišta i kuće postali su labirinti s tisućama još neodgonetnutih tajni. Prolazeći pored autobusne stanice postao je svjestan tekijskog kamena na kojem ponedjeljkom i srijedom odmaraju đaci-putnici; postao je svjestan cijelog kraja u kojem je dotada mrtvo živio. Na kraju uočio je i skrivenu ljepotu blagog uspona Hadži-Zafirove ulice u kojoj je stanovao i iza otvorenih prozora mrak sretnog počinka. Život se preodjenuo u novo ruho oduvijek pripremano za tu večer – večer koju mu nitko, ni mrtvaci koji leže pod ukrašenim kamenjem, ni pijane lutalice umotane u sjeni doksata, ni sumorni križevi na Stojića brdu, nitko nije mogao oduzeti. A nisu ni imali prava na to jer – oni su svoje odživjeli. Pred Bogdanom Latinovićem otvarala se noć koja ga je uvodila u svijet živih kojima je jedini i neoboriv dokaz da su to što jesu taj neponovljivi, nikad dokraja opisan, niti na jednom platnu jasno oslikan, onaj jednostavan a tako uzvišen i neizreciv osjećaj prve ljubavi.
* * *
Svakodnevno nakon škole Bogdan se nalazio s Lejlom pored uvijek iste klupe, one jedine preživjele “napoleonke” u jednom od skrovitijih predjela (ma koliko se njima u to doba činilo) nevelikoga gradskog parka. Tamo su izmjenjivali zaljubljene poglede i pokoju sramežljivu nježnost. No ubrzo je Bogdan počeo s daljnjim i mnogo intimnijim napredovanjem u kojem je bilo i nježnih hrvačkih pokreta. Lejla bi se prepuštala tome osjećaju slatke bespomoćnosti, ali onda, kao trgnuta iz sna, nekako bi smogla snage da se odbrani od te slatke napasti, da sama sebe stiša nježno ga odguravajući, da dođe do daha, da se pribere, da uživa u toj slatkoj patnji, da prizna i uživa u priznanju:
– Nemoj Bogdane, ubićeš me dodirima!
Ponekada nisu bili sami jer bilo je dana kada im je prilazio Bubalo Tihomir.
Kao navođeni projektil zateturao je prema njima i na nekoliko koraka udaljenosti, zaustavio se. Gledao ih je osmjehujući se a zatim, ponovo ničim izazvan, okrenuo se i nastavio nekuda dalje. Kada su ponovo ostali sami Bogdan nastavi svoje sporo napredovanje prema središtu Lejline milosti, kako je Ofeliji govorio Hamlet, nesretni danski kraljević.
– Ne boj se, neće se dogoditi što oboje ne želimo! – uvjeravao je.
– Tebi je lako govoriti, ali to dole je sve što imam – reče Lejla.
– Ako je tako, onda ni to ne treba. Za uzvrat, imaćeš mene! I to cijelog! Vjeruj mi, neću za sebe ni mrvu ostaviti!
– Vidiš kako ne razumiješ – odgurnu ga Lejla uvrijeđeno.
– Nagovaraš me kao da sam luda. Govoriš da me voliš, ali čitavo vrijeme ti ne misliš na mene. Sebičan si kad ne znaš da na to malo krvave opne među nogama što je mi je ostalo leži sav moj obraz i sva moja ženska čast.
– Ja sam, znači, sad i siledžija. Manijak! Pa dobro, onda mi ti reci kako ćemo dalje.
– Nemam ti šta za reći. Idi prošetaj do kule. Ili do novog sata. Glavu da smiriš!
– Nemaš mi ništa za reći pa da zato prošetam do kule i sata? Baš kao pravi manijak. Evo ga: Još jedan Tihomir Bubalo u Bihaću!
– Ali mala šetnja bi ti odgovarala. Vjeruj mi.
– Onda je, znači, gotovo?!
– Ma šta je gotovo? Šta to pričaš?
– Pa ti si tako maloprije rekla.
– Koliko se sjećam, rekla sam ti da se prošetaš do sata, ali nisam rekla da se ne vratiš. Zato sada idi! Nećemo ni ja ni klupa nikuda! Imam i ja na ovoj klupi svoj dio muke za probaviti.
– Dobro, onda idem. Ali kad se vratim…
– Ma hajde već jednom kreni… – pomalo ljutito odmahnu Lejla rukom pokazujući u pravcu kule i sata.
Trenutak kasnije gledala je kako se Bogdan udaljava nervoznim, tvrdim koracima šutirajući lišće ispred sebe.
* * *
Nekoliko dana kasnije Lejla je nakon početnih milovanja bila izvan one stare kontrole prepuštena struji Bogdanovih dodira koji su je bespomoćnu nosili vrtlozima. Na trenutak ličila je na utopljenicu što pluta riječnim kanalom za kojom se nitko ne osvrće. Na pamučnim gaćicama Bogdan osjeti izdajničku vlažnost kojom Lejla nije vladala. Bio je već na prst udaljen od cilja, ali u tome trenutku, negdje iz lisnatoga polumraka, opet se pojavi Bubalo Tihomir. Poput utopljenice za koju se do maloprije ništa nije moglo učiniti, Lejla još jednom dođe do daha.
– Tihomire! Tihomire! – viknu s klupe malaksalo.
Idiot se zaustavi i okrenu staklastu glavu. Dah mu je zamaglio naočale, skine ih i prebriše vrškom košulje, vrati naočale na nos i još jednom pogleda prema klupi.
– Dođi! Sjedi s nama!
– E da znaš da je ovo pravi grijeh što sada radiš – uzbuđeno će Bogdan.
– Kada bi Bog kažnjavao za svako učinjeno zlo ne bi na zemlji ostalo nijedno živo biće – odgovori Lejla i pritom pokretima ruke i dalje poziva Tihomira.
– Hajde, što je? Dođi, ne boj se!
Tihomir je oklijevao. Prvi put se našao u situaciji da ga netko poziva da sjedne s njima. Vidjelo se, razumije što znače Lejlini pokreti, ali kao da još nije vjerovao toj podignutoj ruci koja mu kažiprstom pokazuje na ono otvoreno, između dviju do maloprije čvrsto stisnutih tijela, sada ponuđeno mjesto.
– Ti bi da te idiot razumije – reče grubo Bogdan, ali na te riječi Tihomir u dva krupna koraka pređe dotadašnji ponor i uglavi se između njih. I sama pomalo iznenađena, Lejla ga prijateljski zagrli.
– Tako treba, prijatelju moj! – reče, tapšajući ga po ramenu.
Bogdan je bio u šoku. Uspjelo joj je pozvati ga da sjedne! I sljedeći put učinit će jednako, pomisli u panici.
Došavši kući ostatak večeri morao se za nešto uhvatiti, stvoriti mir i uobličiti ga u neku formu. Kao Židov koji sa sebe dere dijelove odjeće u prisustvu onoga koji huli na njegovog Boga i on se morao osloboditi te napetosti koja u njemu, čak i dok spava, odavno pušta svoj nevidljivi, otrovni korijen. U posljednji trenutak, prije nego što će od nemoći vrisnuti, sjetio se darovane dunje.
Bogdan posegne za blago mirišljavom dunjom iznad uzglavlja kreveta i vrhovima jagodica, poput mjesečara, pređe prstima po nježnim dlačicama. Odjednom cijelom šakom snažno stisnu dunju. Pod pritiskom njena starački voćna kora se namreškala ispustivši nekoliko kapi prozirnog soka. Bile su guste i ljepljive kao sirup protiv kašlja.
Vrativši dunju na mjesto odvukao se do kupaonice. Oprao je ruke a zatim, skinuvši hlače kao da će mokriti, namjestio se iznad školjke. U lijevoj ruci držao je nekoliko presavijenih listova papira. Nakon nekoliko žustrih pokreta iz njegove desne šake podigao se intenzivan, pomalo mliječni miris. Kao da istražuje, namočeni papir primaknu je nosu i ustima. Na kraju ga baci pred sebe u vodu, navuče hlače i još jednom opere ruke.
U kuhinji majka mu za večeru ponudi krišku kruha namazanog džemom od šljiva i šalicu bijele kave. Dobrano ogladnio maloprijašnjim pražnjenjem Bogdan sjede za stol i počne piti i jesti.
– Večeras nemoj dugo – upozori ga majka.
– Do kasno u noć sjediš ispred televizora a ujutro ne možeš ustati. Jednom ću te ostaviti da se sam probudiš i odeš u školu.
– Jebe mi se za školu – pomisli Bogdan zagrizavši u džem, ali tu misao ne izusti već se okrenu prema majci i reče glumački molećivo:
– Ma dobro, znaš da neću. Vidjet ću šta ima na televizoru i za pet minuta sam u krevetu. Ajde sad, pusti me da jedem.
– Laku noć, dušo – poljubi ga majka i ode. Bogdan nekako izdrža taj poljubac. Jadnik, pomisli netom kasnije, imaš toliko godina a još te uvijek samo rođena majka ljubi i dodiruje!
Večeravši, ustane od stola i upali televizor. Zatim uzme novine i pogleda u televizijski raspored:
19.00 – Male tajne velikih majstora kuhinje sa Oliverom Mlakarom
19.25 – Crtani film
19.30 – Dnevnik rtz
20.00 – Teme iz kulture i zavičaja: Prvo zasjedanje Avnoja
21.40 – Dalas, serija
22.20 – Muzički intermezzo
22.30 – “Carstvo čula” – ciklus erotskog filma
– Ciklus erotskog filma! Ma kada je to krenulo?! – pažljivije promotri stranicu i pročita kratak sadržaj.
Film proslavljenog japanskog autora, remek-djelo erotskog žanra, večeras vas vodi u drevni Japan i priču staru nekoliko stotina godina. U srednjovjekovnom Japanu jedna udana žena u carstvu čula poželi drugog muškaraca što ubrzo saznaje njen ljubomorni suprug. Nije preporučljivo mlađima od 18 godina.
Pogleda na sat. Još samo deset minuta do početka.
* * *
Pola sata kasnije, na nekakvoj platformi od bambusa, okružena posudicama s mirišljavom vodicom, brončana leđa oznojena Azijata podijeljena istetoviranom zmijom zavlače se i uvijaju oko svoje žrtve poput ranjene nemani. Malo zatim, glasno uzdahnuvši, mišićni stroj se napokon zaustavio i malaksalo okrenuo na leđa.
– Svršio je – pomisli Bogdan zavaljen u fotelji.
Teško i ubrzano dišući muškarac se podiže te kimonom poče brisati znoj s trupa, lica i čela. To je Tvon-Tse, lutajući seoski pastuh, a žrtva pored njega je davna prijateljica, možda bliska rođakinja. Preživjeloj ženi oči su širom otvorene i vlažne kao sirove školjke, a usnice neprirodno male, kao da će ih progutati njena napuhana azijatska glava. To je Msuki-Yo, seoska pralja, koja u toj zabačenoj kući okružena neprohodnim baruštinama vani i mirišljavim svijećama unutra s Tvon-Tseom nezakonito provodi svoje udano vrijeme. Premda je i ona do maloprije stenjala i uživala, lice joj najednom postade zabrinuto, napeto, kao da će defecirati ili zaplakati.
– Vratiti će se krajem tjedna, osjećam to! – glasom prehlađenog mladunčeta i ne mičući usne reče Msuki-Yo te ustade s izjebane platforme. Imala je ravnu kosu dugu do guzice, nerazvijene sise djevojčice, širok struk, kratke i snažne noge atletičara i raskošan, katranast busen među njima.
– Kakva šumetina! – pomisli Bogdan i nastavi gledati kako Msuki-Yo posprema neku drečavu ponjavu na kojoj je do maloprije raskrečena ležala. Kada je i to završila odjene kimono i s onim istim zabrinutim izrazom na licu počne nešto petljati oko posuda sa svijećama.
– Zima će ove godine ranije. Neki dan, vidjela sam znakove u vrtu! To znači da karavana iz Kiota može krenuti svaki dan.
Zatim se preplašeno okrenu prema oznojenoj zmiji na leđima.
– To znači da ću te vidjeti tek na proljeće!!!
– I ja sam se iznenadio kada sam vidio znakove – odgovori Tvon-Tse mirno.
– Možda zimu ne možemo odgoditi, ali nešto ipak možemo učiniti.
– Što predlažeš – na rubu teške žalosti upita Msuki-Yo te se ostavi svijeće i kao maloprije onu ponjavu, počne skupljati rasutu kosu. Na kraju je probode nekom dugačkom i zakrivljenom iglom.
– Morat ćemo biti oprezniji – reče oznojeni Tvon-Tse, još uvijek se brišući.
– On ništa ne smije primijetiti! Je li jasno: Baš ništa!
– Mudro govoriš, veliki i mudri Tvon-Tse! On ništa ne smije primijetiti!
– Tako je. Ništa! – ponovi Tvon-Tse uzbuđeno. Njegovom brisanju znoja kao da nema kraja. Za to vrijeme i on napeto razmišlja. Kao i maloprije Msuki-Yo i njegovo lice poprima onaj neugodni izraz tromih crijeva i neuredne probave.
– Za početak, morat ćeš se obrijati! – reče napokon olakšano.
– Neee!!! Tek tada će saznati! – kriknu Msuki-Yo i presavije se od bola kao da joj igla u kosi probada slezenu. Zatim tužno, nekako mekano janjeći zameketa tresući uskim ramenima, a svoje velike i vlažne oči otvorenih školjaka pokrije crvenim zmajevima na rukavima kimona.
– Moraš! – zaurla Tvon-Tse i podigne se s bambusova poda. Bio je ljutit i bijesan kao da ga samuraji napadaju.
– Neee! Neeee!
Prišavši, uhvati je za ramena i razdere kimono, a zatim manijački počne tresti to kolebajuće i uplakano, dlakavo klupko.
– Brijanje! Brijanje! – režućim glasom ponavljao je uzbuđeno, dok je naga Msuki-Yo plakala u kratkim, grčevitim trzajima, njišući katran među nogama.
– Šta to, jebemti, da primjeti? – pitao se Bogdan zavaljen u fotelji.
– Brijanje, znači, uništava sve dokaze! Da li se te promjene na dlakama vide samo kod Japanaca? A šta je s nama Bosancima? – razmišljajući, ponovo se sjetio raširenih, strastvenih očiju raščupane Msuki-Yo i na kraju zaključi da Japanke uživaju na neki poseban, pretjeran i divlji, pomalo neprirodan način koji za sobom ostavlja tragove. Zato se i briju, da unište dokaze!
* * *
Sutradan na sastanku Lejli je prepričao pojedinosti sinoćnjega filma. Kada je završio ona nekako ponosno podiže glavu, nasmije se i s puno razumijevanja za dalekoistočne filmove nagnu se prema njegovom vratu. Šapne mu, pomalo tajnovito.
– Ti ne znaš da ti je Japan sada bliži nego što bi ikada pomislio.
* * *
Tih prekretničkih dana Bogdan Latinović razmišlja kao zarobljenik koji se sprema pobjeći. Razmišlja kao da već dugo nije zarobljen u toj tamnici kojoj ne vidi zidove niti razočaran porotom vodi računa o dužini kazne. Razmišlja kao da su sati do sljedećeg obilaska straže i okašnjeloga svitanja postali presudni. Nakon duge muke traženja plan je napokon bio gotov – i to sa svakom pojedinosti, naglašenim interpunkcijama, očekivanim dijalozima i lažnim stankama.
I toga se puta Lejla branila od Bogdanovih pokušaja kao i inače pa mu je ruka čitavo vrijeme jalovo grebala po tvrdom platnu farmerica. Iznerviran, Bogdan ustane s klupe i zavuče ruku u džep.
– Ti pušiš!? – nekoliko trenutaka kasnije čudila se Lejla.
– Kupio sam ih za svaki slučaj, jer sam bio siguran da će ovako završiti.
– Šta će to završiti?
Bogdan je šutio otpuhujući dimove koji su se gubili u mračnim, rascvjetanim krošnjama.
– Sjećaš li se dunje koju si mi poklonila? – upita napokon.
– Kako da ne! – s oduševljenjem prisjeti se Lejla.
Bogdan iz torbe izvadi dunju.
– Gle, stvarno si odlučio da je sačuvaš! Ali, nekako mi čudno izgleda? Kao da je…
– …izbodena! – dovrši Bogdan.
– Baš tako, izbodena! – potvrdi Lejla – Ali čime?
– Nožem! – reče Bogdan pripaljujući novu cigaretu. Onda se okrene prema Lejli i završi polako, naglašavajući svaku riječ:
– Izbo sam je umjesto tebe!
– Bogdane, ti bi me ubio? – skoro zaplaka.
– Ne bih! – reče uhvativši se grubo za međunožje.
– Odvratan si.
– Možda jesam, ali više ne mogu raspolagati sobom! Shvaćaš?!
– Razgovarajmo, kroz riječi će nam biti lakše – zamoli ga.
– Lakše? – bio je ciničan.
– E pa onda ću ti reći nešto od čega će ti odmah biti lakše. Kažem ti, ako se ovo natezanje i dalje nastavi možda više neću bosti samo voće.
– Ne razumijem. Što će se dogoditi?
Tresući pepeo i poigravajući se upaljenom cigaretom Bogdan je šutio.
– Boga ti, nemoj me više plašiti, reci šta ti je na pameti! – zamoli ga sva ustrašena i uzdrhtala.
Bogdan iz drugog džepa izvadi nožić i otvori ga. Neka zalutala zraka sunca odbije se od naoštrena metala i oživi oštricu kratkim, hladnim bljeskom. Zatim s nožićem napravi nekoliko kratkih i znakovitih pokreta. Lejla zadrhta.
– Šta to radiš, nesrećo?
– Ništa – odgovori Bogdan mirno.
– Umjesto dunje, na red bi moglo doći i neko čeljade! – zatim, jednako onako kako ga je i otvorio, zatvori nožić i spremi u džep. Lejla ga ubrzo više nije vidjela ali je, gotovo fizički, mogla osjetiti kako podigle trave i otvoreno cvijeće parka ne ublažavaju snagu njegovih odlučnih, sada naoružanih koraka.
– Pomozi noći, zaštitnice svijeta – zavapi tiho.
* * *
Lejla je bila djevica. Još od vremena prvih dlačica svakih četrdeset dana brijala je međunožje. Činila je to onako kako ju je uputila njena majka, ne pridajući mu pritom neku posebnu važnost.
Ritual je uvijek isti.
Televizor je ugašen, vani se čuje još samo pokoji noćni automobil, dovikivanje pijanih prolaznika ili lavež pasa. Ostavši sama na čitavom poznatom svijetu Lejla još jednom provjerava da li u kući svi spavaju i da na hodniku nema nikoga. Ulazi u kupaonicu, zaključava se i skine sa sebe donju odjeću. Iznad kade s mlakom vodom najprije polagano navlaži međunožje. Zatim na dlan istisne malo očeve pjene za brijanje. Pod nježnim pritiskom iz tube curne skrućeni bijeli mlaz i polaganim kružnim pokretima razmazuje pjenu po Venerinom brežuljku, usnama, sve do čmara. Potom uzima ručno ogledalo i pažljivo namješta na rub kade – između nogu, raširenog, sada nasapunanog međunožja. Uzima britvicu i, odozgo prema dolje, polaganim pokretima žileta skida pjenu iza koje ostaje samo obrijana, glatka koža. Uskoro dolazi do najdelikatnijeg dijela intime koju prstima druge ruke prilagođava nezgrapnoj formi žileta. Najprije lijeva usna, pa onda desna. Kada je i to sretno završilo onda još više raširi noge i počne izbrijavati dio oko anusa. Zatim se mlakom vodom dugo pere i obrijana mjesta maže kremom.
Te večeri pošto se obrijala i legla u krevet Lejla je upalila noćnu lampu. Kao pred strijeljanje, pokušava se ohrabriti citatima iz Kurana: Bog vidi i prašta onima koji se vole! Bog vidi i prašta onima koji se vole! Za to vrijeme, negdje u mraku parka i kao na pokvarenoj filmskoj traci, u njenoj mašti Bogdan s nožem u ruci čeka na prvog prolaznika da mu iz osvete prereže grkljan.
– Bože, hoću li ja biti kriva ako se to jednom dogodi? To se može spriječiti samo na jedan način! – zaključi na kraju.
Tiho pjevajući, u tome trenutku neki pijanac prođe ulicom. Lejla se ustane i stane do prozora. Čovjek je nije primijetio. Samo je ponovo zateturao, još jednom promijenio svoju pjevnu tužbalicu i nastavio nekuda dalje.
– Budalo, zahvali mi se – pomisli zatvarajući prozore – možda sam ti noćas spasila život!
Sutradan je Lejla bila obučena u kratku majicu s koje se smiješio Mickey Mouse. Njene krupne, čvrste grudi malo su izdeformirali tijelo obožavanoga dječjeg junaka.
Ovoga puta borba je kratko trajala. Lakše nego ikada do tada Bogdanova ruka probila se kroz rijetki gustiš Lejlinih odbacivanja i ubrzo se našla u središtu milosti. Ali tamo, umjesto očekivane kosmatosti, Bogdan je naišao samo na sluzava pužića koji mu je migoljio među prstima. Kao ošinut, prestane s napredovanjem i povuče ruku. Nekoliko trenutaka gledao je u Lejlu, preneraženo. I ona je gledala u njega, još više zbunjena iznenadnim uzmakom. Nije znala kako da se ponaša niti što kazati. Nekakav stid prođe joj cijelim tijelom, kao da je počela gubiti ravnotežu. Mučnu šutnju prekine Bogdan.
– Ti si…!
– Reci! Šta sam to ja?
– Mala lažljivica!
Lejla nije znala što znače ove riječi. Činilo joj se da sanja i da će sve završiti sretnim buđenjem.
– Zašto? – upita ga kao da će zaplakati.
– Gola si… – odgovori ovaj nekako promuklo, kao da ga je auto udario a zatim se polako ustane i teturajući poput onog pijanca sinoć nestade negdje u mraku.
Ostatak večeri Bogdan hoda gradom kao da ga progone japanski meleki i bosanski anđeli. U nevidljivom potresu približiše se Bosna i Japan kao pijani blizanci. Tko bi pomislio da će se opet sjetiti do iznemoglosti izjebane Msuki-Yo i njenoga plačljivog pristanka da se obrije i ukloni tragove. Cijelo vrijeme pokušava nekome od već poznatih lica namaknuti oznojenu masku Tvon-Tsea koji se podiže s basamaka i kao mahnit urla: “Brijanje! Brijanje!” Ali uzalud. Odjednom, postalo je svejedno tko si, kako se zoveš, tko su ti roditelji i gdje živiš. Večeras možeš biti japanski a već sutra bosanski rogonja koji se vratio sa službenog puta iz Kjota ili Bihaća i na kućnom pragu pozdravio nasmijanu i obrijanu ženu.
– O nebesa, o nepravedni bogovi! Svijete, zašto si se smanjio i poružnio? – pitao se uspinjući Hadži-Zafirovom ulicom koja nikada nije bila strmija. Ali bilo je već kasno… Demon ljubavi već se prepustio svojoj nesretnoj sudbini, kao pognuta glava na tragu hladne katane.
* * *
Sljedeći tjedan Bogdan predloži Lejli da se nađu pored spomenika.
– A mogu li znati zašto? – upita. Sada je već bila mnogo bolje raspoložena i učinilo joj se da je među njima i dalje sve u najboljem redu. Nije slutila, nije znala da su se njih dvoje već odvojili kao što se santa leda odvaja i lomi, zauvijek, bez mogućnosti za ponovnim spajanjem.
– Vidjet ćeš, samo dođi.
Lejla je na sastanak došla ranije. Više nije razmišljala o onome što se neki dan dogodilo. Bila je odlučna da tu nejasnu epizodu ostavi iza sebe. Kišica je i dalje padala navlačeći prerani sumrak. Odmah je primijetila da je od uporne kiše voda u kanalu nadošla. Izgledala je prljavo i pomalo zlokobno noseći naplavljeno granje i poneku plastičnu bocu. Pod zelenkastoškrtom svjetlošću uličnih lampi vrtlozi na površini tajnovito su nestajali i prijeteći se opet pojavljivali. Naslonjena na mokru ogradu kanala i čekajući da sa sahat-kule otkuca sedam sati sjetila se pjesme Jacques Préverta u kojoj po Seni plivaju oblaci kao mrtva štenad. Bila je sigurna da će se Bogdan svaki trenutak pojaviti, ali ipak se tako sama, dok u kanalu iza njenih leđa voda klobuča i otkinute grane izranjaju kao leševi, nije osjećala ugodno. Malo zatim spazi iz mraka – netko ide. Srce joj snažno zaigra, cijelo tijelo joj na trenutak potrese snažan osjećaj. Ali onaj koji je išao prema njoj nije bio onaj koga je očekivala: bio je to Bubalo Tihomir. Kretao se prema njoj polako, bolno se klateći na ravnim tabanima.
Lejla ubrzo shvati da se Tihomir ne namjerava zaustaviti. Svojim zanjihanim i teškim tijelom, ovoga puta bez poziva, ponovo je zakoračio u do tada zabranjen teritorij tuđe blizine. Više nije imala kamo nego uz klizavu ogradu, opasno se nagnuvši nad prijeteću vodu. Spriječena da pozove u pomoć, uskoro je po vratu, licu i čitavom tijelu osjećala njegove goleme ruke, bolne kao pandže.
Tek u dogovoreno vrijeme Bogdan je odlučio biti pored spomenika. Niti minutu prije! Putem nije primijetio kako su oblaci na za ljubav uvijek nesretnom bosanskom nebu bivali sve gušći i bremenitiji kišom. U ruci je nosio dunju. To više nije bila ona, prije nekoliko mjeseci, mirisna dunja. Bio je to nekakav smežurani komad izbodenog i penicilinskom patinom prekrivenog voća načet vremenom, znojem dlanova i kišom. Dok je prilazio spomeniku nije primijetio ni Bubalo Tihomira kako iz svoga brloga pod borom sijeva na njega ogromnim, staklenim očima. Učinio je to tek kada se ovaj podigao i energičnim koracima, tek jedva primjetno zastajkujući da odmori tabane, pojavio iz mraka. Bogdan je osjetio uzbuđen, težak dah iz usta i miris oznojenog, tustog tijela iz raskopčane košulje. Instinktivno, stisnu šaku u kojoj je držao dunju. Zatim je pogledao prema ogradi. Tamo nije bilo Lejle. Tamo nije bilo nikog.
Konačno, sa svoje desne strane začu korake. Kada je okrenuo glavu mrak se pred njim otvorio: išla je Lejla. Odjeća joj je bila zaprljana lišćem i blatom a mokra kosa zalijepljena za lice. Kada mu se približila promatrala ga je šuteći, njemu se činilo čitavu vječnost. Gledala je čas u njega, čas u Tihomira. Bogdan poželi da dunja što je drži u ruci nije ona boca rakije kojom je Vojo Stanarević razvalio švapski tenk. Srce ga je gušilo dok se ruka, sama i bez njegove volje, podizala prema Tihomirovom licu.
Kada je grmljavina bila već sasvim blizu Lejla je i dalje zbunjeno gledala čas u Bogdana, čas u Tihomira koji ošamućen udarcem leži na zemlji. Naočale su mu ispale negdje na travu, a iz nosa i usana curila je krv. Bogdan ispruži ruku. Tamo je bio ostatak onoga što je nekada bila darovana dunja. Izobličena kišom i vremenom Lejla je nije prepoznala. Zbunjena, osjećala je samo otvorenu ranu među preponama i iznenadnu hladnoću u stopalima. Bilo je to od nadošle Une koja se brzinom oslobođene zmije izlijevala iz korita.
– Šta nam se to desi, moj Bogdane? – zavapi Lejla.
Bogdan je šutio. Odjednom, pored njegovih nogu nešto oživi i on, ispustivši dunju, baci se na koljena i rukama pročešlja tamnu vodu. Na kraju izvuče pastrvu, živu, možda i samu zbunjenu naglim izlijevanjem korita.
– Šta nam se desi?! – opet jauknu Lejla i nemoćno kleknu pored njega u vodu i blato.
– Gledaj! – kroz pljusak i grmljavinu mahnito viknu Bogdan i pokaza ribu.
– Naša prva pastrmka! Sve se još može popraviti! Tvoja glupa baba, rahmetli nana nije bila u pravu!