Pismo Ikaru

                         Sanjinu Lugiću, vrlom slikaru

Nadmašismo sanje koje za te ostale su morom
te doznasmo da ti nastojanje beslovesno bješe,
jer u zraku i ptičica visi nad kobnim ponorom,
zato žudnje za uzletom mene u mraku ne tješe

Pa još kada u pleneru kao na dnu okeana bijah,
udesu se ljudskom i gorčom grimasom smijah:
dramatično bolnim tu se i grotesknim ukazuje
izbavljenje o kojem se zažareno i ab ovo snuje

Za cijelu lakrdiju tvoja gesta simbol je najveći,
jer je opomena da je nesuvislo bjekstvo k sreći
i da laž je kazivanje o svijetu kao o dolini suza

Ne postoji Nebo i nije na njemu anđela i muza;
i kad svod Sikstine slika ili rajsku glazbu svira,
u očaju vječitome, čovjek tvoju ludost reciklira