Aldu, Stanu i drugim starogrojskim topolozima utopije
I.
Probudili su ga stari pijetlovi i mlado sunce, razbudili su ga vrela kava i mrzli zrak. Krenuo je.
Iza leđa mu uzak put do grada, ispred njega široko i bujno polje. Tu će pričekati ostale. Doći će oni čim rastjeraju snove i napune torbe jestvinama i poezijom.
II.
Možda je nedjelja, možda je praznik: nikoga nema. I dalje je sam na ovom zemaljskom raskrižju.
Sunce se već visoko popelo, nebeske kazaljke pokazale su pravi čas. Zaputio se.
III.
Trećega dana osvrnuo se – možda su ga sustigli, možda su krenuli; točkice u dalekom vinogradu: jesu li to ljudi, ili trsovi, bobe, ili kukci, ili kaplje rose prije isparenja?
Četvrtoga dana prošao je kroz pusto selo, ni putokaza u njemu, ni puta iz njega. Gusta šuma, još gušća šikara, a onda čistina, i nekoliko staza uzbrdo, nizbrdo.
U petak – sve gušća raskršća, travnata, kamenita, napučena izborima. Na jednome je susreo staricu koja mu je rekla da je prije nekoliko godina isti jedan takav prošao tuda baš, baš onim putem nastavio. Pa je i on nastavio.
IV.
Usput je ponavljao sve riječi koje zna, u glavi je brisao riječi koje mu više neće trebati. Do večeri je završio s jezikom, pa je prešao na matematiku, S njome je završio brzo jer ju je cijelu izbrisao.
Počinuo je na toploj zemlji, tog dana, uz maslinu koju je usanjao: ona mu je bila drevan korijen, on bio je njen svjež plod.
V.
Dana šestog – koji više nije brojao – izbio je na vrh brda i vidio sljedeće brdo, umalo i dol ispred njega, i još jedno brdo iza njega, i more iza njega slutio je.
Dana sedmog, ili sedamdesetog, učinilo mu se da je blizu. Još samo malo želje, volje, i bit će još dalje, još bolje. Pjevušio je: „Ja sam momak koji je nadomak…“ A nije znao: do žuđenog i skroz jasnog cilja vazda će da fali bar još jedna milja.
Nadomak
(utopijska sonata)
Aldu, Stanu i drugim starogrojskim topolozima utopije
I.
Probudili su ga stari pijetlovi i mlado sunce,
razbudili su ga vrela kava i mrzli zrak.
Krenuo je.
Iza leđa mu uzak put do grada,
ispred njega široko i bujno polje.
Tu će pričekati ostale.
Doći će oni čim rastjeraju snove
i napune torbe jestvinama i poezijom.
II.
Možda je nedjelja, možda je praznik:
nikoga nema.
I dalje je sam na ovom zemaljskom raskrižju.
Sunce se već visoko popelo,
nebeske kazaljke pokazale su pravi čas.
Zaputio se.
III.
Trećega dana osvrnuo se –
možda su ga sustigli, možda su krenuli;
točkice u dalekom vinogradu:
jesu li to ljudi, ili trsovi, bobe, ili kukci,
ili kaplje rose prije isparenja?
Četvrtoga dana prošao je kroz pusto selo,
ni putokaza u njemu, ni puta iz njega.
Gusta šuma, još gušća šikara, a onda
čistina, i nekoliko staza uzbrdo, nizbrdo.
U petak – sve gušća raskršća,
travnata, kamenita, napučena izborima.
Na jednome je susreo staricu koja mu je rekla da je
prije nekoliko godina isti jedan takav prošao tuda baš,
baš onim putem nastavio.
Pa je i on nastavio.
IV.
Usput je ponavljao sve riječi koje zna,
u glavi je brisao riječi koje mu više neće trebati.
Do večeri je završio s jezikom,
pa je prešao na matematiku,
S njome je završio brzo
jer ju je cijelu izbrisao.
Počinuo je na toploj zemlji, tog dana,
uz maslinu koju je usanjao:
ona mu je bila drevan korijen, on bio je njen svjež plod.
V.
Dana šestog – koji više nije brojao –
izbio je na vrh brda i vidio sljedeće brdo,
umalo i dol ispred njega, i još jedno brdo iza njega,
i more iza njega slutio je.
Dana sedmog, ili sedamdesetog, učinilo mu se da je blizu.
Još samo malo želje, volje, i bit će još dalje, još bolje.
Pjevušio je:
„Ja sam momak
koji je nadomak…“
A nije znao:
do žuđenog i skroz jasnog cilja
vazda će da fali bar još jedna milja.
Stari Grad, 30. travnja 2023.