Frana nije imala nikog svog. Nitko ju nije zvao, nikad nije dobila razglednicu, rođendansku čestitku, pozivnicu za vjenčanje, poklon ili paket. Nitko nije znao točan datum njezina rođenja, nije obilježavala rođendane, nije puhala svjećice, nismo joj pekli torte. Nije imala pasoš ni ličnu kartu. Živjela je mimo svijeta, mimo komšiluka i svih njegovih tokova. Nije imala nikog, osim nas. A ni mi se, istini za volju, nismo oko nje pretrgli.
Bila je tu, sjedila za istim stolom, dijelila istu sudbinu – našu. O njezinoj nismo pretjerano vodili računa; nismo postavljali pitanja, ona nije pričala. Bilo je, prešutno smo smatrali, dovoljno što s nama živi a da nam nije ništa.
Nitko se više ne sjeća kako se među nama zatekla. Tad još nismo bili rođeni, kao ni naše majke. Nitko osim bake. Zahvaljujući njoj s nama je i ostala.
Čak se didu, čija je u svemu bila zadnja, ništa nije pitalo. U našoj kući se znalo: dok je živa baka, Frana živi s nama.
Nismo imali točnih saznanja koja od njih dvije je rođena prije.
Baka je bila ta koja se brinula o svima pa tako i o Frani. Kad bi je spopale glavobolje, umatala bi joj zapešća u obloge od ljekovitih trava. Ona bi ležala na otomanu u zamračenoj sobi i tiho jaukala. Nakon dva tri dana, kad bi bol popustila, baka bi drvenim češljem s rijetkim zubima raščešljavala njezinu tanku, pepeljasto sivu kosu. Na dlaku iste bile su Franinetraveše – kecelje na vezivanje od grubog platna što ih je nosila iznad crne, odnosno sive pamučne haljine s prednjim kopčanjem. U popodnevnim satima s travešom oko pasa i začešljanom punđom Frana je vladala kuhinjom. Dok su se ostali ukućani odmarali po svojim sobama, prala je posuđe koje bi se nagomilalo od ručka. Leđima okrenuta trpezarijskom stolu i kuhinjskim vratima, zadubljena u struganje emajliranih lonaca, pomalo omamljena vlastitim pokretima, ravnomjernim dodirima žice za ribanje i zagorjelog dna, bila je redovna meta naših pasjaluka. Natjecali smo se tko će biti nečujniji u prikradanju i odvezivanju traveše, potom bismo bježali niz dugi, popločani hodnik. Cerekajući se u dnu hodnika, slušali bismo njen razjareni glas: Vragvansrićuodnija! Mularijo bisna! Vraganeizili sto…
Ne vragetaj! rekla bi joj baka, a Frana bi odmahnula rukom i nastavila strugati.
Od samog početka, Franino prisustvo unosilo je pomutnju u, inače, kristalno jasnu prirodu i besprijekorno posloženu hijerarhiju obiteljskih odnosa. Zapitkivali bismo baku: Ko je nama Frana?
Frana je Frana, škrto je odgovarala.
Jel ona tvoja sestra?
Nije.
A jel ti rodica?
Nije.
Tetka? Zahvaljujući staromodnoj, po seljačku začešljanoj frizuri, baka se u njezinoj blizini doimala mladom.
Ma kakva tetka.
A jel nama tetka?
Nije.
A našoj mami?
Bogsvama.
Pa ko je ona nama?
Baka bi se naglo uozbiljila, poravnala rukama kućnu haljinu pa tihim glasom rekla: Frana je nama podsjetnik na to da život nije prema svima podjednako dobar.
Jel dobar prema nama?
Prema nama je jako dobar. Zato je važno da mi budemo dobri prema Frani.
Tu bi se završila svaka priča o Frani i o životu, a mi bismo obećali da nećemo dirati travešu, kako bismo dobili po jedan odžačar grla, bombon Negro.
Svakog parnog Božića, Frana bi od bake dobila novu kecelju, koju bi, s ono malo preostale odjeće, prala petkom uvečer, a svakog neparnog, dobila bi nove papuče – crne, s gumenom potplatom i remenom za kopčanje – kakve su na novom pazaru prodavali trgovci iz Kruševca, poznatiji kao čarapani.
Ujutro bi je baka poslala u Šarinu pekaru po kruh, mlijeko i konšervu. Sitniš koji bi prethodno izbrojala, sve do zadnje pare, spremila bi u škašelu od traveše. Često se kući vraćala bez jedne od tri stvari. Općepoznato je, ukoliko želiš da Frana nešto obavi, istu stvar trebaš ponoviti nekoliko puta. Baka bi se kratko ljutila pa po ostatak poslala mene. Frana bi slegla ramenima, sjela u katrigu, prekrižila ruke na prsima i zakunjala. Baka bi je pustila da spava: Ionako od nje nikakve koristi, pomirljivo bi uzdahnula.
Dida nije smio zateći Franu u dnevnom drijemežu. To bi ga uvijek razdražilo. Nismo saznali zašto, jer nismo marili. Ako bi je našao u svom crvenom naslonjaču, zagrmio bi s vrata od kužine: Ajde kvragu tamo, aj ća!
Spavala bi poluotvorenih usta iz kojih su virile dvije krnje, donje četvorke, poput dva mala klina što pridržavaju snom raspeti jezik. Ispuštala je zvuk sličan zvuku velikog aluminijskog lonca u kojem baka iskuhava bjankariju, naše donje rublje. Ponekad bi samu sebe prenula iz sna krikom: Manja! Manja!
To bi nas djecu podsjetilo na pjesmu iz Muppet Showa – s velikim iščekivanjem gledali smo ga u sklopu Nedjeljnog popodneva, nakon humorističnih skečeva Davea Allena i Bennya Hilla – ali bilo je nečeg zlokobnog u tom Franinom vrisku, nečeg što nije imalo ama baš nikakve veze s komedijaškom pjesmom Muppeta, zbog čega smo prešutno znali da je nikada ništa nećemo pitati, a kamoli zadirkivati.
Jednom godišnje, obično u proljeće, Frana bi nestala iz naših života.
U početku, ne bismo primijetili. Tek nakon nekoliko dana, netko bi upitao: Di je Frana?
Najčešće bi to bio tata, također pridošlica u našoj kući, koji s njom nije razvio odnos prisniji od dobrojutro! i lakunoć!; nije imao ništa protiv nje, niti mu je naročito smetala, on jednostavno nije, poput nas djece, na Franu naviko od rođenja.
Frana
Iz “Popove kuće”, knjige u nastajanju
Frana nije imala nikog svog. Nitko ju nije zvao, nikad nije dobila razglednicu, rođendansku čestitku, pozivnicu za vjenčanje, poklon ili paket. Nitko nije znao točan datum njezina rođenja, nije obilježavala rođendane, nije puhala svjećice, nismo joj pekli torte. Nije imala pasoš ni ličnu kartu. Živjela je mimo svijeta, mimo komšiluka i svih njegovih tokova. Nije imala nikog, osim nas. A ni mi se, istini za volju, nismo oko nje pretrgli.
Bila je tu, sjedila za istim stolom, dijelila istu sudbinu – našu. O njezinoj nismo pretjerano vodili računa; nismo postavljali pitanja, ona nije pričala. Bilo je, prešutno smo smatrali, dovoljno što s nama živi a da nam nije ništa.
Nitko se više ne sjeća kako se među nama zatekla. Tad još nismo bili rođeni, kao ni naše majke. Nitko osim bake. Zahvaljujući njoj s nama je i ostala.
Čak se didu, čija je u svemu bila zadnja, ništa nije pitalo. U našoj kući se znalo: dok je živa baka, Frana živi s nama.
Nismo imali točnih saznanja koja od njih dvije je rođena prije.
Baka je bila ta koja se brinula o svima pa tako i o Frani. Kad bi je spopale glavobolje, umatala bi joj zapešća u obloge od ljekovitih trava. Ona bi ležala na otomanu u zamračenoj sobi i tiho jaukala. Nakon dva tri dana, kad bi bol popustila, baka bi drvenim češljem s rijetkim zubima raščešljavala njezinu tanku, pepeljasto sivu kosu. Na dlaku iste bile su Franine traveše – kecelje na vezivanje od grubog platna što ih je nosila iznad crne, odnosno sive pamučne haljine s prednjim kopčanjem. U popodnevnim satima s travešom oko pasa i začešljanom punđom Frana je vladala kuhinjom. Dok su se ostali ukućani odmarali po svojim sobama, prala je posuđe koje bi se nagomilalo od ručka. Leđima okrenuta trpezarijskom stolu i kuhinjskim vratima, zadubljena u struganje emajliranih lonaca, pomalo omamljena vlastitim pokretima, ravnomjernim dodirima žice za ribanje i zagorjelog dna, bila je redovna meta naših pasjaluka. Natjecali smo se tko će biti nečujniji u prikradanju i odvezivanju traveše, potom bismo bježali niz dugi, popločani hodnik. Cerekajući se u dnu hodnika, slušali bismo njen razjareni glas: Vragvansrićuodnija! Mularijo bisna! Vraganeizili sto…
Ne vragetaj! rekla bi joj baka, a Frana bi odmahnula rukom i nastavila strugati.
Od samog početka, Franino prisustvo unosilo je pomutnju u, inače, kristalno jasnu prirodu i besprijekorno posloženu hijerarhiju obiteljskih odnosa. Zapitkivali bismo baku: Ko je nama Frana?
Frana je Frana, škrto je odgovarala.
Jel ona tvoja sestra?
Nije.
A jel ti rodica?
Nije.
Tetka? Zahvaljujući staromodnoj, po seljačku začešljanoj frizuri, baka se u njezinoj blizini doimala mladom.
Ma kakva tetka.
A jel nama tetka?
Nije.
A našoj mami?
Bogsvama.
Pa ko je ona nama?
Baka bi se naglo uozbiljila, poravnala rukama kućnu haljinu pa tihim glasom rekla: Frana je nama podsjetnik na to da život nije prema svima podjednako dobar.
Jel dobar prema nama?
Prema nama je jako dobar. Zato je važno da mi budemo dobri prema Frani.
Tu bi se završila svaka priča o Frani i o životu, a mi bismo obećali da nećemo dirati travešu, kako bismo dobili po jedan odžačar grla, bombon Negro.
Svakog parnog Božića, Frana bi od bake dobila novu kecelju, koju bi, s ono malo preostale odjeće, prala petkom uvečer, a svakog neparnog, dobila bi nove papuče – crne, s gumenom potplatom i remenom za kopčanje – kakve su na novom pazaru prodavali trgovci iz Kruševca, poznatiji kao čarapani.
Ujutro bi je baka poslala u Šarinu pekaru po kruh, mlijeko i konšervu. Sitniš koji bi prethodno izbrojala, sve do zadnje pare, spremila bi u škašelu od traveše. Često se kući vraćala bez jedne od tri stvari. Općepoznato je, ukoliko želiš da Frana nešto obavi, istu stvar trebaš ponoviti nekoliko puta. Baka bi se kratko ljutila pa po ostatak poslala mene. Frana bi slegla ramenima, sjela u katrigu, prekrižila ruke na prsima i zakunjala. Baka bi je pustila da spava: Ionako od nje nikakve koristi, pomirljivo bi uzdahnula.
Dida nije smio zateći Franu u dnevnom drijemežu. To bi ga uvijek razdražilo. Nismo saznali zašto, jer nismo marili. Ako bi je našao u svom crvenom naslonjaču, zagrmio bi s vrata od kužine: Ajde kvragu tamo, aj ća!
Spavala bi poluotvorenih usta iz kojih su virile dvije krnje, donje četvorke, poput dva mala klina što pridržavaju snom raspeti jezik. Ispuštala je zvuk sličan zvuku velikog aluminijskog lonca u kojem baka iskuhava bjankariju, naše donje rublje. Ponekad bi samu sebe prenula iz sna krikom: Manja! Manja!
To bi nas djecu podsjetilo na pjesmu iz Muppet Showa – s velikim iščekivanjem gledali smo ga u sklopu Nedjeljnog popodneva, nakon humorističnih skečeva Davea Allena i Bennya Hilla – ali bilo je nečeg zlokobnog u tom Franinom vrisku, nečeg što nije imalo ama baš nikakve veze s komedijaškom pjesmom Muppeta, zbog čega smo prešutno znali da je nikada ništa nećemo pitati, a kamoli zadirkivati.
Jednom godišnje, obično u proljeće, Frana bi nestala iz naših života.
U početku, ne bismo primijetili. Tek nakon nekoliko dana, netko bi upitao: Di je Frana?
Najčešće bi to bio tata, također pridošlica u našoj kući, koji s njom nije razvio odnos prisniji od dobrojutro! i lakunoć!; nije imao ništa protiv nje, niti mu je naročito smetala, on jednostavno nije, poput nas djece, na Franu naviko od rođenja.