Pisac u raju

Pisca su dugo držali u Čistilištu. S njim su bili i njegovi junaci, jedan dan Barabu primiše u raj, Pilata odlučiše trajno zadržati u neizvjesnosti, a za pisca se dugo nisu mogli odlučiti. Nisu mu mnogo zamjerali sumnju u učenja mudrih teologa, jer su i pred nebeskim sudom neki poradi svojih tumačenja Svetih spisa dovedeni u sumnju, nije više bilo od neke važnosti što su mu sva djela bila na spisku zabranjenih knjiga, njegovi ljevičarski stavovi su svuda prošli stvar prošlih vremena, njegove ljubavne afere su odavno bile predete zaboravu, ali mu nisu mogli zaboraviti njegovu bogohulnu ideju da je u Palestini svaki čas bio neki novi mesija, pa se onog najvećeg po ovom piscu ostarjeli Pilat više nije mogao ni sjetiti. Ipak jedan od mlađih, pomalo buntovnih anđela, tiho primijeti da su sve to samo piščevi likovi, dakle samo maštarije, a stvarna ličnost je samo on, grešni pisac, koji je dobra svijetu učinio, mnogu sirotu dušu obradovao, još su ga kasnije zemaljske sotone proganjale, pa na nebu odlučiše da pisca napokon prime u raj. 

Cijeli prvi dan je pisac obilazio svoj novi dom, hodao naokolo, pažljivo sve zagledao, htio ponešto i zapisati, ali mu to nije bilo odobreno, posao je to donjeg svijeta, ovdje je divna harmonija kojoj ništa ne treba. Na kraju tog dana, kako je protokol određivao, primi pisca sveti Petar, namjeren da mu iskaže dobrodošlicu. „To je to nebo” – zagalami odmah, bez ikakva okolišanja pisac, u knjigama rođenja upisan kao François-Anatole Tribault, a u registrima vječnosti pod imenom Anatole France. „Jest” – potvrdi sveti Petar, snuždeno. Šta je dalje bilo potpisniku ove pričice nije poznato.

Predrag Finci 14. 03. 2020.