Postoje dvojica fra Ljuba; jedan Ljubo Hrgić koji dođe u mašti i drugi, živi čovjek od krvi i mesa. Fra Josip se živo sjećao fra Ljube iz zajedničkih beogradskih dana, iz godina uoči rata, gdje je došao kao kapelan; mlad, nadobudan i jogunast, već tada duboko uronjen u francusku književnost, o kojoj je posebno živo i sa strašću razgovarao s jednim drugim posjetiteljem beogradskog samostana, koji je kao i on bio opčinjen francuskom kulturom; s Ivom Andrićem. Razgovarali su najčešće o dvojici pisaca; o Andreu Gideu i Rogeru Martin du Gardu. Zatim bi razgovor skrenuo na slikarstvo, odakle bi kao po nekom ustaljenom redu došao na slikara Francisca Goyu. Naročito je lijepo i živo o njemu pričao Andrić, s nekom strašću koja mu nije bila svojstvena. Najčešće o dva Goyina lica, o Goyi dvorskom slikaru i onom drugom – velikom umjetniku, “jednom od najvećih koji je ikada živeo”:
“Ta dva nespojiva sveta, od kojih je onaj prvi, svet dvora, stolećima sapinjao i ograničavao onaj drugi, kod Goye su se nekako prirodno stopili u jedno – u svet umetnosti koji nikome ništa ne duguje. A to je veliko umeće. Taj ukleti krug, po kojemu Goya dvorski slikar obezbeđuje onom drugom, Goyi umetniku, da stvara i slika, u njegovom slučaju se pokazao kao blagoslov.”
Prvi fra Ljubo ima dva lica. Jedno je ono poznato “beogradsko”, veselo i živo. Taj fra Ljubo ima onu drskost svojstvenu samouvjerenim mladim ljudima koji žele graditi svijet prema vlastitim pravilima, što često dovodi do sukoba sa starijima. Tako je i odnos između Hrgića i fra Josipa bio obilježen stalnim sukobima. Nisu to bili sukobi koji su stvarali zlu krv, više je to nalikovalo na bezazlenu igru koja je za Hrgića imala jasan i nedvosmislen cilj, igru u kojoj je mladi kapelan svjesno i ustrajno stvarao distancu između sebe i drugih. Ta distanca se razlikovala od osobe do osobe. U fra Josipovu slučaju radilo se o nekoj vrsti službenog odnosa u kojemu nije bilo bliskosti, o nekoj vrsti generacijskog razmimoilaženja. Najčešće se to događalo tako što fra Ljubo izvrši neki nalog koji mu fra Josip dadne, a s čime se ovaj ne slaže, ili sa samim nalogom ili načinom na koji to treba napraviti. Izvrši to korektno, onako kako je od njega traženo, uredno i na vrijeme, ali svaki put fra Josipu nekom gestom ili usputnom frazom pokaže kako se s time ne slaže. Fra Josip je prihvatio tu njegovu igru, i znao je nakon sličnih slučajeva, prije ručka, ispred fra Ljubina tanjura ostaviti gipsanu figuricu propetoga jarca koju je uzeo iz božićnih jaslica, i pažljivo promatrati fra Ljubinu reakciju kada to ugleda.
Postojao je još jedan način na koji je Hrgić tada produbljivao jaz između sebe i fra Josipa, i to po pitanju svjetovnih stvari, tamo gdje je prestajao fra Josipov autoritet. Nakon sličnih slučajeva, fra Josip mu nije ostavljao propetog jarca pored tanjura, niti je to spominjao. Navrati, tako, ponekad kod njih u beogradski samostan Nikola Šop, tankoćutni i dobrodušni pjesnik rodom iz Jajca, koji je nekoliko godina ranije objavio zbirku pjesama Isus i moja sjena. Fra Josip je za razliku od Hrgića bio oduševljen tom zbirkom. Koristio je svaku priliku da to svoje oduševljenje pokaže. To se najčešće događalo nakon Šopovih posjeta samostanu, kada Šop ode od njih, obično oko deset sati navečer, jer je uvijek u to vrijeme, kao da ima neki unutarnji sat, odlazio od njih. U jednom bi trenutku samo stavio šešir na glavu, koji je cijelu večer stajao na stolu pred njim, i s kojim se ponekad nervozno poigravao, i ustao. To je trajalo sve do jedne večeri; Šop je izišao, a fra Josip je započeo s uobičajenim laudama. Hrgić, koji je u sličnim ranijim prilikama šutio, sačekao je da fra Josip završi, pa rekao:
“Dobru poeziju piše, ali ne i genijalnu. Dobrih pjesnika ima popriličan broj, a genijalni su rijetki. Meni taj Nikola previše zaudara na tamjan za jednog laika.”
Nakon toga, ne čekajući fra Josipovu reakciju, fra Ljubo se pozdravio i otišao u svoju sobu. Nikada više nakon toga fra Josip nije pred Hrgićem hvalio Šopovu poeziju.
Usprkos svemu, Hrgić se za razliku od fra Josipa zbližio sa Šopom, bez obzira što mu je kod njega smetalo mnogo stvari, ponajviše Šopov način odijevanja u kojemu je bilo mnogo izvještačenosti, neke hinjene boemštine koja je u to vrijeme bila u modi u umjetničkim krugovima. Šopu to nimalo nije pristajalo. Fra Ljubo je poznavao popriličan broj beogradskih “pjesnika” koji su se odali boemštini, a da iza toga nije stajalo ništa: sve što su imali i što jesu bila je ta isprazna boemština. Nikola Šop se, po Hrgićevu mišljenju, nepromišljeno svrstao među njih iako im nije nipočemu pripadao. Nosio je loše ispeglano i iznošeno odijelo, stari šešir ulašten i zamašćen od znoja po obodu i nemarno svezanu kravatu raskvašenu po rubovima. Međutim, Šop je s druge strane nosio u sebi neku nesvakidašnju dobrotu i blagost koja je plijenila i razoružavala. Hrgić je u jednom trenutku vidio u njemu svog mrtvog brata Augustina, koji se sedam-osam godina ranije ubio u jednom zagrebačkom hotelu. Pričao je Šopu o bratu, kako ga često sanja:
“Ponekad sam sebe podsjećam na usidjelicu koja vjeruje u snove, jer joj je to jedino preostalo od života.”
Augustin mu u snu govori kako nije mrtav, kako je živ. Ljubo mu odgovara kako to nije istina, da je mrtav, da se ubio u hotelskoj sobi, pa ga pita kakvu je to muku nosio u sebi, da ga je to odvelo u smrt. Svaki put kada ga to upita, Augustin nestane, a on se probudi.
“Šop me sluša, oči mu blistaju, i meni se najednom učini kako preda mnom stoji moj izgubljeni brat.”
Jedne je prilike Šop odlazio na duže vrijeme van Beograda, pa je došao u samostan oprostiti se. Fra Josip mu je tom prilikom pokazao crkvu. Hrgić je krenuo s njima. Fra Josip je otključao crkvu i vratio se natrag u samostan, a Šop i Hrgić su ušli unutra. Šop se jedno vrijeme divio svjetlu koje su bacala upaljena kandila po mramornim zidovima crkve, a onda se dogodilo nešto neočekivano; njegovo divljenje se u trenu pretvorilo u strah. Plašile su ga sjene cvijeća kojim je bio ukrašen oltar, a koje je svjetlost kandila bacala po mramoru. Hrgića je obuzela neka tuga. Umjesto Šopa vidio je pred sobom svog neprežaljenog brata, njegov strah, i osjetio je neku gotovo fizičku bol.
Izišli su potom iz crkve i dugo stajali pred njom, promatrajući usnuli Beograd ispod svojih nogu.
“Na jugu je sijevalo. Razmišljao sam o Augustinu, dok su reflektori ispred nas bušili maglovito i nevidljivo beogradsko nebo tražeći zrakoplove izgubljene ispod zvijezda. Počela je i kiša, a mi smo svejedno stajali tu, uronjeni u vlastitu muku i strahove kao u ledenu kupku.”
Drugo od tih fra Ljubinih lica je potpuno drugačije, mračno i šutljivo, kojemu dugo treba da se otvori i progovori; taj fra Ljubo hoda teško i s naporom što je posljedica teške željezničke nesreće koju je preživio. Oba fra Ljubina lica, koja mu dolaze u mašti, istim tonom govore samo o jednom: upravo o toj željezničkoj nesreći koja se dogodila u Slavoniji, u Slakovcima.
Fra Ljubo Hrgić je uhapšen 1945. i osuđen na dvadeset godina robije. Teče šesta godina fra Ljubina utamničenja. Bilo je proljeće kada su ih izveli iz zeničke kaznionice i strpali u vagon. Prevozili su ih u jednu drugu kaznionicu, onu u Sremskoj Mitrovici. Nagurali su ih u vagon vezane po dvojica. Hrgić je zajedničkim lancem bio vezan za Vojislava Nastića, episkopa Varnavu. Je li to bilo slučajno, ili se neko htio grubo našaliti, spojivši zajedno, u iste lance, dva nespojiva svijeta, fratra i episkopa? Tek je prošlo šest godina od krvavog rata u kojemu su ta dva svijeta, pravoslavni i katolički, bili na smrt zakrvljeni, a sada, odjednom, zajedno, neraskidivo povezani zatvorskim lancima? Fra Ljubo je poznavao neke od zatvorenika iz njihovih prethodnih života. Bili su tu zajedno muslimani, pravoslavni, katolici, ali su se uglavnom dijelili po nečemu drugom, po pravilima kakva vrijede valjda u svim zatvorima svijeta; na one koji su tu duže, poput fra Ljube, i one druge, brojnije, koji su dopali ćelije relativno nedavno, prije godinu-dvije. U tom svijetu su stariji zatvorenici, oni s dužim stažem, neka vrsta više kaste. Njihove zasluge za to prvenstvo sastoje se jedino u tome što su i nakon četiri-pet godina teške tamnice još uvijek živi i pri pameti, da su prošli kroz jedno mučno iskustvo kakvo ove nove tek čeka.
U Slakovcima je kompozicija zaustavljena, a njihov vagon ostavljen na sporedni kolosijek. Kada govori o tom vremenu, fra Ljubo najviše govori o onom kratkom vremenskom periodu od trenutka kada se kompozicija zaustavila, pa do treska koji je uslijedio kada se teretni voz zabio u vagon u kojemu su oni bili. Uvijek zastane u priči kada do ovoga dođe, kao da čeka onoliko koliko je u stvarnosti sve to potrajalo, jer taj period sada doživljava drugačije, kao granicu koja je podijelila njegov život na dva dijela, na onaj prije i na onaj poslije udara.
U tom novom životu koji je uslijedio smjenjivali su se svjetlost i tama. Čuo je glasove i krikove umirućih i unesrećenih ljudi. Oko njih potoci krvi i bjelasanje smrskanih kostiju koje je nešto kasnije zamijenila bjelina bolničkih zidova. Tu, na mokroj ledini Slakovaca, dok je bespomoćno ležao i u strašnim bolovima prizivao smrt, nešto se u njemu prelomilo, otvorila se neka nevidljiva rana koja ni dan-danas ne zacjeljuje.
Fra Ljubo priča lijepo i tečno. Jednom mu je opisivao svoj put iz osječke bolnice do kaznionice u Sremskoj Mitrovici. Nije imao naočale bez kojih je slabo vidio, izgubio ih je prilikom željezničke nesreće. Prevozili su ih kamionima, na otvorenoj prikolici, tek zaliječene, po tvrdom i grbavom putu. Zatvorenici su pritom trpjeli velike bolove. Fra Ljubo je sjedio krajnji, odmah straga. Iznad njih se otvorilo zvjezdano nebo, široko i beskrajno, kakvo može biti samo u sličnim, ravničarskim predjelima, gdje ljudskom oku uporno izmiču tamne linije horizonta. Pogled na nebo i zvijezde, jedino što u tim trenucima postoji, podsjeća na pogled mornara koji plovi na otvorenom moru, a te nevidljive, tamne linije horizonta su daleka, žuđena obala koja neprestano izmiče.
“Zvijezde na nebu podsjećale su na razdvojene svijetle krpice – tako kratkovidni vide zvijezde, bezoblične i razlivene.”
Još od beogradskih dana, fra Ljubo Hrgić je vodio dnevnik. Među fratrima je kolao Hrgićev opis fra Josipa Markušića, koji se navodno nalazi u dnevniku, koji je ovaj vodio za sebe, bez namjere da to ikada objavi, barem ne za života. Do fra Josipa je došao preko fra Željka Džaje, kojemu je to fra Ljubo jednom pokazao, a ovaj zapamtio do zadnje riječi:
Poželit ćemo mi neke stare fratre. Više neće biti fra Joze Markušića u čijem se duhu nalaze unakrštene dvije otmjenosti: stara bosanska gospoština i turska naduvenost. Koliko dara ima taj suvonjavi gvardijan, koliko se on zadubljuje u ljepotu. Neobično originalno shvaća svaku umjetnost. On izjednačuje talent, originalnost i genijalnost. Kad govori, kao da igra preferans. Čuva se svagdanje fraze. Mane su mu sve samo u vanjštini. Proizlaze iz tvrdoglavosti. Nije tako mekan i uživljen duh. Njega sigurno nitko nikad nije volio.
Taj pronicljivi opis kolao je jedno vrijeme samostanom i Provincijom kao kratkotrajna senzacija, a u kojemu je bila utisnuta, kao pečat, fra Ljubina nesvakidašnja objektivnost koja je po svemu odudarala od svijeta u kojemu je rođen, odrastao i u kojemu je živio. Međutim, fra Ljubo je s druge strane neumjereno idealizirao strani svijet, i tu se njegova objektivnost gubila, pogotovo ako je to imalo bilo kakve veze s Francuskom. Jula mjeseca 1936., u vrijeme dok se nalazio u Francuskoj, u svoj je dnevnik zapisao:
Francuzi su svi kao polužene – tako ljepuškasti. U njih je mašta prva stvar.
(…)
Gorko im zavidim ipak. Daleko su otišli ispred svoga svijeta. Sve je grandiozno, drugog izraza nemam. Upravo se sjećam iz kakvih prnja dođoh. Šteta što Francuzi nisu nimalo barbari. Mnoge sam pitao za put i valjda nitko ne može pokazati tolike ljubaznosti.
Kada je 1945. fra Ljubo Hrgić uhapšen, fratri su uništili dijelove njegova dnevnika koji je započeo još u beogradskim danima. Bojali su se da ne posluži kao dokaz na sudu. Željeli su provjeriti postoji li nešto u njemu što bi ga moglo teretiti, jer svaka vlast otkada je svijeta i vijeka zazire od pisane riječi, koju premeće i prevrće sa svih strana, kao užeglo sijeno, dajući joj nova značenja, pa i ona kojih u njoj objektivno nema. Pa čak i ono neizrečeno, što se samo naslućuje; sve to može poslužiti kao dokaz nečije krivice. Zbog toga je trebalo biti na oprezu. Taj posao preuzeo je na sebe fra Josip.
Donijeli su mu jedan dan fra Ljubine bilješke. Hrgić je svoj dnevnik započeo 1934. i vodio ga do 1937. godine. Zatim od 1941. do 1945., do posljednjih dana rata. Zanimljive su te posljednje opaske, kada je već bilo jasno kako će rat završiti; usprkos tome u fra Ljubinu tonu se ništa ne mijenja, njegov glas je isti i 1941. i 1945., i ne bi se svidio niti jednoj vlasti, niti “poraženima” a ni “pobjednicima”, u oba slučaja. Najveći problem predstavljalo je to što su stranice bile numerirane, a svaka osoba imenovana punim imenom i prezimenom. Nije bilo moguće ukloniti samo pojedine listove, zbog te numeracije, ali i stoga jer se moglo uočiti da je pojedini list istrgnut. Vlastima je i to dovoljno: mogli su u te istrgnute stranice “upisati” što god žele, pa i fra Ljubinu nepostojeću krivicu. (Fra Josip je također cijelo vrijeme, dok je trajao rat, vodio dnevnik. Ali za razliku od fra Ljube, pisao ga je na posebne listove, bez numeriranja stranica, te je one, koji bi u pojedinom trenutku mogli biti pogubni za njega ili za nekog od onih koje spominje, sklanjao u stranu i skrivao, ili bi ih uništio.)
Najprije je pročitao prijeratne bilješke. Bilo je u njima zadivljujućih rečenica u kojima je bilo nešto proročko. Neke od njih pročitao je više puta. Jedna takva bila je napisana u augustu 1936., u Parizu:
Vidi se da će druga vremena doći, da će se svijet mnogo miješati. Ideje ruše i grade. One stvaraju, otimaju i daju novac i vlast. Ipak sada u Europi nacionalizam vrši svoju zlatnu ulogu redara. Gotovo da se osjeća miris hektolitara krvi tamo iza Pirineja, građanski rat, valjda najveća nesreća za jedan narod, kao užasna rijeka narodnih strasti ništi gradove, ljude, djela.
Fra Ljubin ratni dnevnik bio je iznimno dobro i vješto napisan, pa se fra Josipu ono što je sam zapisivao u ratu sada učini slabim i bezvrijednim. Pročitao ga je i dugo šutio nad njim. Zatim je istrgnuo nekoliko stranica iz njega, ubacio ih u peć i zapalio. Dodavao je na vatru u pravilnim razmacima nove stranice i gledao kako ih plamen guta. Na kraju je mašama zgrnuo pepeo u lugaru i dugo nijemo zurio u tamno ždrijelo peći. Imao je osjećaj da je počinio nešto bogohulno, da je do temelja srušio neku neponovljivu građevinu, beogradsku Crkvu svetog Ante, na primjer.
Taj tren, dok pred njim gori fra Ljubin rukopis, fra Josipu se zauvijek urezao u pamćenje, i svaki put kada mu to padne na pamet, osjeti neku nelagodu, a pred njim se otvore brojna pitanja. Prvo, i najvažnije, u kojemu su na neki način sadržana sva ostala: Koga treba spasiti, u slučaju da ne postoji mogućnost izbora, umjetničko djelo neprolazne ljepote, ili živa čovjeka, njegova autora, usputnog aktera u svijetu u kojemu je sve prolazno? On se odlučio za živa čovjeka, i nikada zbog te svoje odluke nije zažalio, ali je ostala u njemu zbog toga neka neka trajna muka i gorčina, koji ne prolaze i koji vremenom samo jačaju. Zbog čega je baš njega zapalo da odlučuje o jednoj tako krupnoj stvari, i time preuzme na sebe ulogu Boga, da u jednom trenutku donese odluku kojoj nijedan smrtnik nije dorastao!
Godinama ga muči i progoni i jedna druga dilema: Je li mogao spasiti i jedno i drugo, i fra Ljubu i njegov rukopis? To je bilo skopčano s određenim rizikom. Vlasti su znale za Hrgićev dnevnik, i tražili su od fratara da im ga pronađu i dostave. Imali su za to rok od tri dana. Fra Josip im je odlučio dostaviti prijeratne Hrgićeve bilješke, iako je i u njima bilo nekih stavova koji im se možda neće svidjeti, ali je odlučio tako napraviti, da spasi barem nešto. Pomišljao je da sporni dio dnevnika negdje sakrije, ali se nije usudio. U slučaju da vlasti pronađu Hrgićeve bilješke – mnogi bi stradali. Vlasti su kopale po samostanskim arhivima širom Bosne i Hercegovine kao po svome, i nije bilo sigurnog kutka gdje su ti rukopisi mogli čekati bolja vremena.
Drugi fra Ljubo, onaj od krvi i mesa, često navrati kod njega, svaki put kada dođe u Jajce ili ako mu je usput; ako samo prolazi kroz grad. U fra Josipovu svijetu sve se to izmiješalo: prošlost i sadašnjost, san i java, stvarnost i iluzije, želje i snovi… Taj fra Ljubo ostane mnogo duže nego li onaj prvi. Vidno se promijenio; nekada pomalo na svoju ruku, nadmen i zaigran, pun snage i života, a sada u nekom grču koji njegovoj pojavi daje izgled nepopravljivog neurotika, iako je fra Josip nešto od toga odbijao na njegove godine i narušeno zdravlje. Pa i na rakiju: i do fra Josipa su, usprkos njegovu skrajnutom položaju i nemoći, doprle glasine o fra Ljubinoj neumjerenosti u piću. Pije mnogo i teško, najčešće sam.
Ostane nekada, ako nije u žurbi, i po sat-dva. Pričaju o svemu. O zajedničkim beogradskom godinama, sada, s ove razdaljine, razgovaraju s nekom sjetom i žalom. Te godine pretvorile su se u ona “bolja vremena” iz kojih je pamćenje izbrisalo sve ono bremenito i ružno, pa i onu nevidljivu, sveprisutnu distancu između njih. Čak i Beograd, na koji se fra Ljubo niti nakon šest godina boravka u tom gradu nije mogao navići, sada kod njega budi određeni sentiment.
Razgovaraju i o fra Ljubinu dnevniku. Počeo ga je ponovo voditi sedam-osam godina nakon izlaska s robije. Tome su prethodile brojne neprospavane noći. Razlog je strah. U fra Ljubinu svijetu su strah i pisanje neraskidivo povezani. A to je najveća nesreća koja može snaći jednog čovjeka; da je ono što mu je poziv i sudbina – a to je u fra Ljubinu slučaju bilo pisanje, bez obzira na svećenički red – neraskidivo povezano sa strahom. Sve te godine, od izlaska s robije pa do prvih ispisanih redaka, kod fra Ljube je trajala nesmiljena unutarnja borba. S jedne strane strah, a s druge neutaživa potreba za pisanjem. “Nema veće radosti ljudske nego gledati djelo u kojemu ima života; vaše djelo s vašim životom!”, zapisao je jednom u svoj dnevnik.
Prve retke novog dnevnika zapisao je u Gučoj Gori, 21. oktobra 1961. godine. Taj dan je u njegovu sjećanju dobio posebno mjesto, kao dan njegova novog rođenja. To se moglo dogoditi jedino tu, u Gučoj Gori, u visokom selu podno Vlašića, gdje čovjek, kao nigdje drugdje, ostane sam sa sobom, gdje i tišina dobije neko novo značenje, kada je čovjek sam sebi najednom jedini prijatelj i razgovor.
“Tu su i strahovi drugačiji, blaži i podnošljiviji. Ja to zovem plahovima”, rekao je jednom.
Dnevnik nije planirao objavljivati, barem ne za života. Ta odluka mu umiruje ruku i čini ga sigurnijim:
“Tješi me to što to nitko neće čitati. Možda jednom i hoće, ali ja ću tada ležati u grobu, ravnodušan na sve; i na kritike i na laude. A slično se osjećam i sad: kao da sam umro, a da te retke ispisuje neki prošli Ljubo, kojega više nema, i koji ima malo toga zajedničkog s potrošenim fra Ljubom koji stoji tu pred tobom.”
Pomišljao je, čak, kako njegov poriv za pisanjem dolazi od ludila. Sam sebe ponekad podsjeti na dotrajale i potrošene ljude koji se mogu susresti posvuda, koji bauljaju ulicama žučno razgovarajući naglas sami sa sobom. Od sličnog je ludila i taj njegov dnevnik, osim što se kod njega sve to odvija u tišini, a taj unutarnji razgovor umjesto da je izgovoren naglas i u vjetar, ostaje zapisan na papiru.
Ipak, najviše razgovaraju o fra Ljubinim nenapisanim knjigama. Ta tema uvijek dođe na red negdje pri kraju razgovora, kao da je obojica svjesno izbjegavaju. U tim trenucima fra Ljubo postane mračan, dalek i nedostupan:
“Malo sam stvarao i pisao”, kaže napokon, a onda se okrene prema vratima sobe pa nastavi, ali sada tišim glasom. “Sad znam, u ovim godinama, da ću svom narodu i Redu ostati dužan. A najviše sebi. Jedino to što imam dobar razlog, čini cijelu stvar podnošljivom. A to je strah, strah da ću opet jednom završit u zatvoru. To me drži od prvog dana zatvora. Ušlo je u mene kao otrov, koji me i dan danas truje. Taj strah je jači od bilo čega. Čak i od bolova. Pomalo zaboravljam bol od smrskanih kostiju, ali taj strah koji mi se tada naselio u kosti – ne mogu.”
Fra Josip bi mu htio nešto reći, ali se ne usuđuje, da ga ne povrijedi, jer je nepoštivanje tuđeg straha bogohulno. Fra Josip je znao da nema čovjeka koji živi bez strahova, da je razlika između onih koji ih imaju i onih koji ih “nemaju” samo u tome što jedni, “hrabri”, znaju prikriti svoje strahove od drugih. Fra Josip je također imao svoje strahove, koji nisu bili od iste vrste kao oni fra Ljubini; radilo se o strahu za druge, strahovima na koje nije mogao mnogo utjecati i koji su uvijek bili pri njemu, u svakom trenutku, strahovi koji su mu se svako jutro, po buđenju, uvlačili natrag u glavu i ostajali tamo sve do novog perioda sna. Uostalom, i Isus se borio s demonima strahova: “Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?”
Fra Ljubo se nastavlja pravdati, on zapravo pred fra Josipom, kao što to radi u svom dnevniku, vodi razgovor sam sa sobom. Vrstan poznavalac književnosti, fra Ljubo učas ode u te vode, i kako to biva kod pismenih i načitanih ljudi, koji u tuđim djelima traže djelić vlastite sudbine, kaže:
“Nedavno sam pročitao roman jednog njemačkog pisca, Heinricha Bölla, kojemu je Nobelova nagrada umalo izmakla one godine kada ju je dobio naš Ivo Andrić. Zove se Wo warst du, Adam?, Gdje si bio, Adame?. Pročitao sam ga na francuskom, jer kod nas još nije preveden. ‘Svjetska katastrofa može poslužiti mnogočemu, pa i tome da se nađe alibi pred Bogom. Gdje si bio, Adame? Bio sam u svjetskom ratu.’ Tako započinje. Tako ću i ja kada dođem pred lice Gospodnje. Kada me Bog upita što sam učinio s darom koji mi je milostivo udijelio, reći ću mu, kao opravdanje: Bio sam u zatvoru.”
7. Fra Ljubo Hrgić
(odlomak iz romana “Na Vrbasu tekija”)
Postoje dvojica fra Ljuba; jedan Ljubo Hrgić koji dođe u mašti i drugi, živi čovjek od krvi i mesa. Fra Josip se živo sjećao fra Ljube iz zajedničkih beogradskih dana, iz godina uoči rata, gdje je došao kao kapelan; mlad, nadobudan i jogunast, već tada duboko uronjen u francusku književnost, o kojoj je posebno živo i sa strašću razgovarao s jednim drugim posjetiteljem beogradskog samostana, koji je kao i on bio opčinjen francuskom kulturom; s Ivom Andrićem. Razgovarali su najčešće o dvojici pisaca; o Andreu Gideu i Rogeru Martin du Gardu. Zatim bi razgovor skrenuo na slikarstvo, odakle bi kao po nekom ustaljenom redu došao na slikara Francisca Goyu. Naročito je lijepo i živo o njemu pričao Andrić, s nekom strašću koja mu nije bila svojstvena. Najčešće o dva Goyina lica, o Goyi dvorskom slikaru i onom drugom – velikom umjetniku, “jednom od najvećih koji je ikada živeo”:
“Ta dva nespojiva sveta, od kojih je onaj prvi, svet dvora, stolećima sapinjao i ograničavao onaj drugi, kod Goye su se nekako prirodno stopili u jedno – u svet umetnosti koji nikome ništa ne duguje. A to je veliko umeće. Taj ukleti krug, po kojemu Goya dvorski slikar obezbeđuje onom drugom, Goyi umetniku, da stvara i slika, u njegovom slučaju se pokazao kao blagoslov.”
Prvi fra Ljubo ima dva lica. Jedno je ono poznato “beogradsko”, veselo i živo. Taj fra Ljubo ima onu drskost svojstvenu samouvjerenim mladim ljudima koji žele graditi svijet prema vlastitim pravilima, što često dovodi do sukoba sa starijima. Tako je i odnos između Hrgića i fra Josipa bio obilježen stalnim sukobima. Nisu to bili sukobi koji su stvarali zlu krv, više je to nalikovalo na bezazlenu igru koja je za Hrgića imala jasan i nedvosmislen cilj, igru u kojoj je mladi kapelan svjesno i ustrajno stvarao distancu između sebe i drugih. Ta distanca se razlikovala od osobe do osobe. U fra Josipovu slučaju radilo se o nekoj vrsti službenog odnosa u kojemu nije bilo bliskosti, o nekoj vrsti generacijskog razmimoilaženja. Najčešće se to događalo tako što fra Ljubo izvrši neki nalog koji mu fra Josip dadne, a s čime se ovaj ne slaže, ili sa samim nalogom ili načinom na koji to treba napraviti. Izvrši to korektno, onako kako je od njega traženo, uredno i na vrijeme, ali svaki put fra Josipu nekom gestom ili usputnom frazom pokaže kako se s time ne slaže. Fra Josip je prihvatio tu njegovu igru, i znao je nakon sličnih slučajeva, prije ručka, ispred fra Ljubina tanjura ostaviti gipsanu figuricu propetoga jarca koju je uzeo iz božićnih jaslica, i pažljivo promatrati fra Ljubinu reakciju kada to ugleda.
Postojao je još jedan način na koji je Hrgić tada produbljivao jaz između sebe i fra Josipa, i to po pitanju svjetovnih stvari, tamo gdje je prestajao fra Josipov autoritet. Nakon sličnih slučajeva, fra Josip mu nije ostavljao propetog jarca pored tanjura, niti je to spominjao. Navrati, tako, ponekad kod njih u beogradski samostan Nikola Šop, tankoćutni i dobrodušni pjesnik rodom iz Jajca, koji je nekoliko godina ranije objavio zbirku pjesama Isus i moja sjena. Fra Josip je za razliku od Hrgića bio oduševljen tom zbirkom. Koristio je svaku priliku da to svoje oduševljenje pokaže. To se najčešće događalo nakon Šopovih posjeta samostanu, kada Šop ode od njih, obično oko deset sati navečer, jer je uvijek u to vrijeme, kao da ima neki unutarnji sat, odlazio od njih. U jednom bi trenutku samo stavio šešir na glavu, koji je cijelu večer stajao na stolu pred njim, i s kojim se ponekad nervozno poigravao, i ustao. To je trajalo sve do jedne večeri; Šop je izišao, a fra Josip je započeo s uobičajenim laudama. Hrgić, koji je u sličnim ranijim prilikama šutio, sačekao je da fra Josip završi, pa rekao:
“Dobru poeziju piše, ali ne i genijalnu. Dobrih pjesnika ima popriličan broj, a genijalni su rijetki. Meni taj Nikola previše zaudara na tamjan za jednog laika.”
Nakon toga, ne čekajući fra Josipovu reakciju, fra Ljubo se pozdravio i otišao u svoju sobu. Nikada više nakon toga fra Josip nije pred Hrgićem hvalio Šopovu poeziju.
Usprkos svemu, Hrgić se za razliku od fra Josipa zbližio sa Šopom, bez obzira što mu je kod njega smetalo mnogo stvari, ponajviše Šopov način odijevanja u kojemu je bilo mnogo izvještačenosti, neke hinjene boemštine koja je u to vrijeme bila u modi u umjetničkim krugovima. Šopu to nimalo nije pristajalo. Fra Ljubo je poznavao popriličan broj beogradskih “pjesnika” koji su se odali boemštini, a da iza toga nije stajalo ništa: sve što su imali i što jesu bila je ta isprazna boemština. Nikola Šop se, po Hrgićevu mišljenju, nepromišljeno svrstao među njih iako im nije nipočemu pripadao. Nosio je loše ispeglano i iznošeno odijelo, stari šešir ulašten i zamašćen od znoja po obodu i nemarno svezanu kravatu raskvašenu po rubovima. Međutim, Šop je s druge strane nosio u sebi neku nesvakidašnju dobrotu i blagost koja je plijenila i razoružavala. Hrgić je u jednom trenutku vidio u njemu svog mrtvog brata Augustina, koji se sedam-osam godina ranije ubio u jednom zagrebačkom hotelu. Pričao je Šopu o bratu, kako ga često sanja:
“Ponekad sam sebe podsjećam na usidjelicu koja vjeruje u snove, jer joj je to jedino preostalo od života.”
Augustin mu u snu govori kako nije mrtav, kako je živ. Ljubo mu odgovara kako to nije istina, da je mrtav, da se ubio u hotelskoj sobi, pa ga pita kakvu je to muku nosio u sebi, da ga je to odvelo u smrt. Svaki put kada ga to upita, Augustin nestane, a on se probudi.
“Šop me sluša, oči mu blistaju, i meni se najednom učini kako preda mnom stoji moj izgubljeni brat.”
Jedne je prilike Šop odlazio na duže vrijeme van Beograda, pa je došao u samostan oprostiti se. Fra Josip mu je tom prilikom pokazao crkvu. Hrgić je krenuo s njima. Fra Josip je otključao crkvu i vratio se natrag u samostan, a Šop i Hrgić su ušli unutra. Šop se jedno vrijeme divio svjetlu koje su bacala upaljena kandila po mramornim zidovima crkve, a onda se dogodilo nešto neočekivano; njegovo divljenje se u trenu pretvorilo u strah. Plašile su ga sjene cvijeća kojim je bio ukrašen oltar, a koje je svjetlost kandila bacala po mramoru. Hrgića je obuzela neka tuga. Umjesto Šopa vidio je pred sobom svog neprežaljenog brata, njegov strah, i osjetio je neku gotovo fizičku bol.
Izišli su potom iz crkve i dugo stajali pred njom, promatrajući usnuli Beograd ispod svojih nogu.
“Na jugu je sijevalo. Razmišljao sam o Augustinu, dok su reflektori ispred nas bušili maglovito i nevidljivo beogradsko nebo tražeći zrakoplove izgubljene ispod zvijezda. Počela je i kiša, a mi smo svejedno stajali tu, uronjeni u vlastitu muku i strahove kao u ledenu kupku.”
Drugo od tih fra Ljubinih lica je potpuno drugačije, mračno i šutljivo, kojemu dugo treba da se otvori i progovori; taj fra Ljubo hoda teško i s naporom što je posljedica teške željezničke nesreće koju je preživio. Oba fra Ljubina lica, koja mu dolaze u mašti, istim tonom govore samo o jednom: upravo o toj željezničkoj nesreći koja se dogodila u Slavoniji, u Slakovcima.
Fra Ljubo Hrgić je uhapšen 1945. i osuđen na dvadeset godina robije. Teče šesta godina fra Ljubina utamničenja. Bilo je proljeće kada su ih izveli iz zeničke kaznionice i strpali u vagon. Prevozili su ih u jednu drugu kaznionicu, onu u Sremskoj Mitrovici. Nagurali su ih u vagon vezane po dvojica. Hrgić je zajedničkim lancem bio vezan za Vojislava Nastića, episkopa Varnavu. Je li to bilo slučajno, ili se neko htio grubo našaliti, spojivši zajedno, u iste lance, dva nespojiva svijeta, fratra i episkopa? Tek je prošlo šest godina od krvavog rata u kojemu su ta dva svijeta, pravoslavni i katolički, bili na smrt zakrvljeni, a sada, odjednom, zajedno, neraskidivo povezani zatvorskim lancima? Fra Ljubo je poznavao neke od zatvorenika iz njihovih prethodnih života. Bili su tu zajedno muslimani, pravoslavni, katolici, ali su se uglavnom dijelili po nečemu drugom, po pravilima kakva vrijede valjda u svim zatvorima svijeta; na one koji su tu duže, poput fra Ljube, i one druge, brojnije, koji su dopali ćelije relativno nedavno, prije godinu-dvije. U tom svijetu su stariji zatvorenici, oni s dužim stažem, neka vrsta više kaste. Njihove zasluge za to prvenstvo sastoje se jedino u tome što su i nakon četiri-pet godina teške tamnice još uvijek živi i pri pameti, da su prošli kroz jedno mučno iskustvo kakvo ove nove tek čeka.
U Slakovcima je kompozicija zaustavljena, a njihov vagon ostavljen na sporedni kolosijek. Kada govori o tom vremenu, fra Ljubo najviše govori o onom kratkom vremenskom periodu od trenutka kada se kompozicija zaustavila, pa do treska koji je uslijedio kada se teretni voz zabio u vagon u kojemu su oni bili. Uvijek zastane u priči kada do ovoga dođe, kao da čeka onoliko koliko je u stvarnosti sve to potrajalo, jer taj period sada doživljava drugačije, kao granicu koja je podijelila njegov život na dva dijela, na onaj prije i na onaj poslije udara.
U tom novom životu koji je uslijedio smjenjivali su se svjetlost i tama. Čuo je glasove i krikove umirućih i unesrećenih ljudi. Oko njih potoci krvi i bjelasanje smrskanih kostiju koje je nešto kasnije zamijenila bjelina bolničkih zidova. Tu, na mokroj ledini Slakovaca, dok je bespomoćno ležao i u strašnim bolovima prizivao smrt, nešto se u njemu prelomilo, otvorila se neka nevidljiva rana koja ni dan-danas ne zacjeljuje.
Fra Ljubo priča lijepo i tečno. Jednom mu je opisivao svoj put iz osječke bolnice do kaznionice u Sremskoj Mitrovici. Nije imao naočale bez kojih je slabo vidio, izgubio ih je prilikom željezničke nesreće. Prevozili su ih kamionima, na otvorenoj prikolici, tek zaliječene, po tvrdom i grbavom putu. Zatvorenici su pritom trpjeli velike bolove. Fra Ljubo je sjedio krajnji, odmah straga. Iznad njih se otvorilo zvjezdano nebo, široko i beskrajno, kakvo može biti samo u sličnim, ravničarskim predjelima, gdje ljudskom oku uporno izmiču tamne linije horizonta. Pogled na nebo i zvijezde, jedino što u tim trenucima postoji, podsjeća na pogled mornara koji plovi na otvorenom moru, a te nevidljive, tamne linije horizonta su daleka, žuđena obala koja neprestano izmiče.
“Zvijezde na nebu podsjećale su na razdvojene svijetle krpice – tako kratkovidni vide zvijezde, bezoblične i razlivene.”
Još od beogradskih dana, fra Ljubo Hrgić je vodio dnevnik. Među fratrima je kolao Hrgićev opis fra Josipa Markušića, koji se navodno nalazi u dnevniku, koji je ovaj vodio za sebe, bez namjere da to ikada objavi, barem ne za života. Do fra Josipa je došao preko fra Željka Džaje, kojemu je to fra Ljubo jednom pokazao, a ovaj zapamtio do zadnje riječi:
Poželit ćemo mi neke stare fratre. Više neće biti fra Joze Markušića u čijem se duhu nalaze unakrštene dvije otmjenosti: stara bosanska gospoština i turska naduvenost. Koliko dara ima taj suvonjavi gvardijan, koliko se on zadubljuje u ljepotu. Neobično originalno shvaća svaku umjetnost. On izjednačuje talent, originalnost i genijalnost. Kad govori, kao da igra preferans. Čuva se svagdanje fraze. Mane su mu sve samo u vanjštini. Proizlaze iz tvrdoglavosti. Nije tako mekan i uživljen duh. Njega sigurno nitko nikad nije volio.
Taj pronicljivi opis kolao je jedno vrijeme samostanom i Provincijom kao kratkotrajna senzacija, a u kojemu je bila utisnuta, kao pečat, fra Ljubina nesvakidašnja objektivnost koja je po svemu odudarala od svijeta u kojemu je rođen, odrastao i u kojemu je živio. Međutim, fra Ljubo je s druge strane neumjereno idealizirao strani svijet, i tu se njegova objektivnost gubila, pogotovo ako je to imalo bilo kakve veze s Francuskom. Jula mjeseca 1936., u vrijeme dok se nalazio u Francuskoj, u svoj je dnevnik zapisao:
Francuzi su svi kao polužene – tako ljepuškasti. U njih je mašta prva stvar.
(…)
Gorko im zavidim ipak. Daleko su otišli ispred svoga svijeta. Sve je grandiozno, drugog izraza nemam. Upravo se sjećam iz kakvih prnja dođoh. Šteta što Francuzi nisu nimalo barbari. Mnoge sam pitao za put i valjda nitko ne može pokazati tolike ljubaznosti.
Kada je 1945. fra Ljubo Hrgić uhapšen, fratri su uništili dijelove njegova dnevnika koji je započeo još u beogradskim danima. Bojali su se da ne posluži kao dokaz na sudu. Željeli su provjeriti postoji li nešto u njemu što bi ga moglo teretiti, jer svaka vlast otkada je svijeta i vijeka zazire od pisane riječi, koju premeće i prevrće sa svih strana, kao užeglo sijeno, dajući joj nova značenja, pa i ona kojih u njoj objektivno nema. Pa čak i ono neizrečeno, što se samo naslućuje; sve to može poslužiti kao dokaz nečije krivice. Zbog toga je trebalo biti na oprezu. Taj posao preuzeo je na sebe fra Josip.
Donijeli su mu jedan dan fra Ljubine bilješke. Hrgić je svoj dnevnik započeo 1934. i vodio ga do 1937. godine. Zatim od 1941. do 1945., do posljednjih dana rata. Zanimljive su te posljednje opaske, kada je već bilo jasno kako će rat završiti; usprkos tome u fra Ljubinu tonu se ništa ne mijenja, njegov glas je isti i 1941. i 1945., i ne bi se svidio niti jednoj vlasti, niti “poraženima” a ni “pobjednicima”, u oba slučaja. Najveći problem predstavljalo je to što su stranice bile numerirane, a svaka osoba imenovana punim imenom i prezimenom. Nije bilo moguće ukloniti samo pojedine listove, zbog te numeracije, ali i stoga jer se moglo uočiti da je pojedini list istrgnut. Vlastima je i to dovoljno: mogli su u te istrgnute stranice “upisati” što god žele, pa i fra Ljubinu nepostojeću krivicu. (Fra Josip je također cijelo vrijeme, dok je trajao rat, vodio dnevnik. Ali za razliku od fra Ljube, pisao ga je na posebne listove, bez numeriranja stranica, te je one, koji bi u pojedinom trenutku mogli biti pogubni za njega ili za nekog od onih koje spominje, sklanjao u stranu i skrivao, ili bi ih uništio.)
Najprije je pročitao prijeratne bilješke. Bilo je u njima zadivljujućih rečenica u kojima je bilo nešto proročko. Neke od njih pročitao je više puta. Jedna takva bila je napisana u augustu 1936., u Parizu:
Vidi se da će druga vremena doći, da će se svijet mnogo miješati. Ideje ruše i grade. One stvaraju, otimaju i daju novac i vlast. Ipak sada u Europi nacionalizam vrši svoju zlatnu ulogu redara. Gotovo da se osjeća miris hektolitara krvi tamo iza Pirineja, građanski rat, valjda najveća nesreća za jedan narod, kao užasna rijeka narodnih strasti ništi gradove, ljude, djela.
Fra Ljubin ratni dnevnik bio je iznimno dobro i vješto napisan, pa se fra Josipu ono što je sam zapisivao u ratu sada učini slabim i bezvrijednim. Pročitao ga je i dugo šutio nad njim. Zatim je istrgnuo nekoliko stranica iz njega, ubacio ih u peć i zapalio. Dodavao je na vatru u pravilnim razmacima nove stranice i gledao kako ih plamen guta. Na kraju je mašama zgrnuo pepeo u lugaru i dugo nijemo zurio u tamno ždrijelo peći. Imao je osjećaj da je počinio nešto bogohulno, da je do temelja srušio neku neponovljivu građevinu, beogradsku Crkvu svetog Ante, na primjer.
Taj tren, dok pred njim gori fra Ljubin rukopis, fra Josipu se zauvijek urezao u pamćenje, i svaki put kada mu to padne na pamet, osjeti neku nelagodu, a pred njim se otvore brojna pitanja. Prvo, i najvažnije, u kojemu su na neki način sadržana sva ostala: Koga treba spasiti, u slučaju da ne postoji mogućnost izbora, umjetničko djelo neprolazne ljepote, ili živa čovjeka, njegova autora, usputnog aktera u svijetu u kojemu je sve prolazno? On se odlučio za živa čovjeka, i nikada zbog te svoje odluke nije zažalio, ali je ostala u njemu zbog toga neka neka trajna muka i gorčina, koji ne prolaze i koji vremenom samo jačaju. Zbog čega je baš njega zapalo da odlučuje o jednoj tako krupnoj stvari, i time preuzme na sebe ulogu Boga, da u jednom trenutku donese odluku kojoj nijedan smrtnik nije dorastao!
Godinama ga muči i progoni i jedna druga dilema: Je li mogao spasiti i jedno i drugo, i fra Ljubu i njegov rukopis? To je bilo skopčano s određenim rizikom. Vlasti su znale za Hrgićev dnevnik, i tražili su od fratara da im ga pronađu i dostave. Imali su za to rok od tri dana. Fra Josip im je odlučio dostaviti prijeratne Hrgićeve bilješke, iako je i u njima bilo nekih stavova koji im se možda neće svidjeti, ali je odlučio tako napraviti, da spasi barem nešto. Pomišljao je da sporni dio dnevnika negdje sakrije, ali se nije usudio. U slučaju da vlasti pronađu Hrgićeve bilješke – mnogi bi stradali. Vlasti su kopale po samostanskim arhivima širom Bosne i Hercegovine kao po svome, i nije bilo sigurnog kutka gdje su ti rukopisi mogli čekati bolja vremena.
Drugi fra Ljubo, onaj od krvi i mesa, često navrati kod njega, svaki put kada dođe u Jajce ili ako mu je usput; ako samo prolazi kroz grad. U fra Josipovu svijetu sve se to izmiješalo: prošlost i sadašnjost, san i java, stvarnost i iluzije, želje i snovi… Taj fra Ljubo ostane mnogo duže nego li onaj prvi. Vidno se promijenio; nekada pomalo na svoju ruku, nadmen i zaigran, pun snage i života, a sada u nekom grču koji njegovoj pojavi daje izgled nepopravljivog neurotika, iako je fra Josip nešto od toga odbijao na njegove godine i narušeno zdravlje. Pa i na rakiju: i do fra Josipa su, usprkos njegovu skrajnutom položaju i nemoći, doprle glasine o fra Ljubinoj neumjerenosti u piću. Pije mnogo i teško, najčešće sam.
Ostane nekada, ako nije u žurbi, i po sat-dva. Pričaju o svemu. O zajedničkim beogradskom godinama, sada, s ove razdaljine, razgovaraju s nekom sjetom i žalom. Te godine pretvorile su se u ona “bolja vremena” iz kojih je pamćenje izbrisalo sve ono bremenito i ružno, pa i onu nevidljivu, sveprisutnu distancu između njih. Čak i Beograd, na koji se fra Ljubo niti nakon šest godina boravka u tom gradu nije mogao navići, sada kod njega budi određeni sentiment.
Razgovaraju i o fra Ljubinu dnevniku. Počeo ga je ponovo voditi sedam-osam godina nakon izlaska s robije. Tome su prethodile brojne neprospavane noći. Razlog je strah. U fra Ljubinu svijetu su strah i pisanje neraskidivo povezani. A to je najveća nesreća koja može snaći jednog čovjeka; da je ono što mu je poziv i sudbina – a to je u fra Ljubinu slučaju bilo pisanje, bez obzira na svećenički red – neraskidivo povezano sa strahom. Sve te godine, od izlaska s robije pa do prvih ispisanih redaka, kod fra Ljube je trajala nesmiljena unutarnja borba. S jedne strane strah, a s druge neutaživa potreba za pisanjem. “Nema veće radosti ljudske nego gledati djelo u kojemu ima života; vaše djelo s vašim životom!”, zapisao je jednom u svoj dnevnik.
Prve retke novog dnevnika zapisao je u Gučoj Gori, 21. oktobra 1961. godine. Taj dan je u njegovu sjećanju dobio posebno mjesto, kao dan njegova novog rođenja. To se moglo dogoditi jedino tu, u Gučoj Gori, u visokom selu podno Vlašića, gdje čovjek, kao nigdje drugdje, ostane sam sa sobom, gdje i tišina dobije neko novo značenje, kada je čovjek sam sebi najednom jedini prijatelj i razgovor.
“Tu su i strahovi drugačiji, blaži i podnošljiviji. Ja to zovem plahovima”, rekao je jednom.
Dnevnik nije planirao objavljivati, barem ne za života. Ta odluka mu umiruje ruku i čini ga sigurnijim:
“Tješi me to što to nitko neće čitati. Možda jednom i hoće, ali ja ću tada ležati u grobu, ravnodušan na sve; i na kritike i na laude. A slično se osjećam i sad: kao da sam umro, a da te retke ispisuje neki prošli Ljubo, kojega više nema, i koji ima malo toga zajedničkog s potrošenim fra Ljubom koji stoji tu pred tobom.”
Pomišljao je, čak, kako njegov poriv za pisanjem dolazi od ludila. Sam sebe ponekad podsjeti na dotrajale i potrošene ljude koji se mogu susresti posvuda, koji bauljaju ulicama žučno razgovarajući naglas sami sa sobom. Od sličnog je ludila i taj njegov dnevnik, osim što se kod njega sve to odvija u tišini, a taj unutarnji razgovor umjesto da je izgovoren naglas i u vjetar, ostaje zapisan na papiru.
Ipak, najviše razgovaraju o fra Ljubinim nenapisanim knjigama. Ta tema uvijek dođe na red negdje pri kraju razgovora, kao da je obojica svjesno izbjegavaju. U tim trenucima fra Ljubo postane mračan, dalek i nedostupan:
“Malo sam stvarao i pisao”, kaže napokon, a onda se okrene prema vratima sobe pa nastavi, ali sada tišim glasom. “Sad znam, u ovim godinama, da ću svom narodu i Redu ostati dužan. A najviše sebi. Jedino to što imam dobar razlog, čini cijelu stvar podnošljivom. A to je strah, strah da ću opet jednom završit u zatvoru. To me drži od prvog dana zatvora. Ušlo je u mene kao otrov, koji me i dan danas truje. Taj strah je jači od bilo čega. Čak i od bolova. Pomalo zaboravljam bol od smrskanih kostiju, ali taj strah koji mi se tada naselio u kosti – ne mogu.”
Fra Josip bi mu htio nešto reći, ali se ne usuđuje, da ga ne povrijedi, jer je nepoštivanje tuđeg straha bogohulno. Fra Josip je znao da nema čovjeka koji živi bez strahova, da je razlika između onih koji ih imaju i onih koji ih “nemaju” samo u tome što jedni, “hrabri”, znaju prikriti svoje strahove od drugih. Fra Josip je također imao svoje strahove, koji nisu bili od iste vrste kao oni fra Ljubini; radilo se o strahu za druge, strahovima na koje nije mogao mnogo utjecati i koji su uvijek bili pri njemu, u svakom trenutku, strahovi koji su mu se svako jutro, po buđenju, uvlačili natrag u glavu i ostajali tamo sve do novog perioda sna. Uostalom, i Isus se borio s demonima strahova: “Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?”
Fra Ljubo se nastavlja pravdati, on zapravo pred fra Josipom, kao što to radi u svom dnevniku, vodi razgovor sam sa sobom. Vrstan poznavalac književnosti, fra Ljubo učas ode u te vode, i kako to biva kod pismenih i načitanih ljudi, koji u tuđim djelima traže djelić vlastite sudbine, kaže:
“Nedavno sam pročitao roman jednog njemačkog pisca, Heinricha Bölla, kojemu je Nobelova nagrada umalo izmakla one godine kada ju je dobio naš Ivo Andrić. Zove se Wo warst du, Adam?, Gdje si bio, Adame?. Pročitao sam ga na francuskom, jer kod nas još nije preveden. ‘Svjetska katastrofa može poslužiti mnogočemu, pa i tome da se nađe alibi pred Bogom. Gdje si bio, Adame? Bio sam u svjetskom ratu.’ Tako započinje. Tako ću i ja kada dođem pred lice Gospodnje. Kada me Bog upita što sam učinio s darom koji mi je milostivo udijelio, reći ću mu, kao opravdanje: Bio sam u zatvoru.”