Pidžama

Valjalo bi opisati osjećaj posljednjeg predratnog tjedna u gradu, kada je već bila izgubljena svaka nada da ćemo izbjeći rat, a još uvijek je sve bilo mirno i obično. Jutrom su ljudi žurili na posao, tramvaji su kružili po noćnim i dnevnim redovima vožnje, polivači ulica prali su grad od zimske čađi i luga, kojim su stare žene zasipale poledicu.

Dolazilo je proljeće.

Prema narodnim vjerovanjima i u skadu s našom mitskom poviješću, ratovi su oduvijek započinjali u proljeće.

Susjedi su odlazili: u inozemstvo, u Beograd, na Pale… Neki bi se javljali, drugi nisu. Ovim drugim, reći će se poslije, bila je nečista savjest.

Eh, samo da se javio i da se pozdravio, sve bi mu bilo oprošteno! Tako će se o njima govoriti kada okolo već budu tutnjale granate.

Tog zadnjeg tjedna ljudi bi kupovali pištolj. Za svaki slučaj, ako zalupaju po vratima.

Pušku su još od ranije kupovali oni koji su odlučili braniti grad. Istina, nije se jasno znalo od koga. Od JNA ili od ljudi iz prigradskih naselja koji su se mjesec dana ranije pojavili sa čarapom na glavi, i na dan-dva blokirali grad.

A nije se znalo ni kako se to brani grad, kako se ratuje. Slike iz Vukovara, viđene pola godine ranije na televizijskim ekranima, ništa nisu o tome govorile.

Rat je još uvijek bio najprije nalik prizoru iz partizanskoga filma.

Jednog od tih dana otišao sam do prodavaonice Sarajevotekstila, koja se nalazila u Titovoj, tamo kod Olomana, i kupio pidžamu. Prvu otkako sam odrastao.

Naravno da je nijednom nisam obukao. Zapucalo se, a pidžama je ostala uredno složena u ormaru.

Sljedeće godine, kada sam izlazio iz Sarajeva, u ruksak za put sam i ne znajući zašto to činim, spremio pidžamu. Valjda zato što je bila nova, mirnodopska.

Slučaj je htio da sam je pronosio uza se i sačuvao kroz sve zagrebačke godine. Oblačio sam je samo kada bih bio bolestan.

Ali ove zime gornji dio pidžame počeo sam oblačiti po kući, kao svoju dnevnu uniformu. Osjećam se dobro u tom starinskom dezenu.

Pidžama je prugasta, crveno-siva, s nekim jednostavnim ornemantom u crvenim prugama. Odavno se više ne šiju takve pidžame.

Pogledao sam što piše na markici za ovratnikom: OTEX Ohrid 100% pamuk. I simbol: vjedro i 60c°

U međuvremenu objasnilo mi se zašto sam tog predratnog dana kupovao pidžamu – da bude posljednji odjevni predmet, posljednja stvar općenito koju ću platiti jugoslavenskim dinarima.

Učinio sam to iz istog razloga koji je vodio onoga mog susjeda koji je kupio pištolj, uvjeren da bi se tako mogao obraniti budu li mu zalupali na vrata. Ako budu kod mene lupali, ja ću se pojaviti u pidžami. Zar ima čovjeka koji bi učinio zlo čovjeku u pidžami?

Ili sam htio prespavati rat.

Miljenko Jergović 14. 03. 2016.