Prije nego je stigao u kuću učitelja Danila, šesnaestogodišnji Mihajlo Vračar promijenio je nekoliko seoskih gazda na Sokocu. U najmu je teško, ali se jesti mora i to je bila jedna od prvih stvari koje je shvatio za čitav život.
Kad je prije nekoliko večeri od Danila – zaboravio je utrnuti svijeću, pa se umalo zapalila kuća – dobio dva vruća šamara, čvrsto je odlučio da će mu se osvetiti. Kad-tad, a što prije, to bolje. Nije on zaboravio na svijeću nego ga je Danilova mati poslala da joj donese stap iz mračnog podruma, ali…
Sad to više i nije bilo važno, jer su šamari pekli i nikako ih nije bilo moguće vratiti nazad, u Danilovu krupnu desnicu. Zakletva je najprije izrečena u krevetu, ako se ono slame umotane u platno grubo kao vraška stražnjica moglo nazvati krevetom, a potvrđena sljedećeg jutra pred rukom svete Tekle u staroj crkvi na Baščaršiji, kamo je s Oprknja, gdje je živio učitelj Danilo, navratio na svega par minuta kad su ga poslali u dućan. Jest da mu se na trenutak učinilo da se Teklina ruka pomakla, kao da mu kaže “ne, ne!”, ali je zakletva ostala. A sveta Tekla je Vračarima oduvijek bila krsna slava, takva zakletva se ne gazi. Ipak, dok se vraća natrag, u Oprkanj, u damarima mu, kao u nekom kanalu paralelnom onom drugom, svakodnevnom, kroz koji misli jure kao bujica Miljacke kad u kasnu jesen ili rano proljeće naglo nadođe pa ne zna šta će od tog poganom pasjaluka, pulsira ono Svetičino “ne, ne!”
Prilika da se osveti Danilu ukazala se još istog dana. Poslali su ga da Gavrilu, šutljivom momku tugaljivog pogleda, koji je posljednjih dana spavao u Danilovoj kući, odnese bokal vode. Dok mu je nalijevao vodu da se umije, Gavrilu je iz njedara ispao revolver. Gavrilo je podigao mokru ruku i stavio prst na usne. “Nikom ni riječi”, tako je razumio Mihajlo, iako Gavrilo nije rekao ništa nego ga samo prodorno pogledao.
Od Oprknja do policijske stanice na Baščaršiji treba par minuta. Čim taj Gavrilo ima revolver i traži od njega da šuti, ima tu nešto. Nešto u čemu Danilo ne može ne biti kriv, tȁ Gavrilo je u njegovoj kući! Onda će, kad ga policajci odvedu, platiti i za šamare i preko njih! A on, Mihajlo Vračar, sigurno će dobiti i bogatu nagradu, možda toliko izdašnu da više ne mora biti ničiji sluga i nikad više ne primi ničiji šamar. Mada, prisjećao se, majka ga je pred polazak zaklela da, kad god može, ode svetoj Tekli i pomoli se da izraste u čovjeka. Što je točno značilo to “izrasti u čovjeka”, to baš i nije znao, ali je slutio da to ne uključuje stvari kao što je odlazak na policiju, pa je nastojao otjerati od sebe i takve misli i majčinu zakletvu.
U tom razmišljanju je dočekao noć 27. srpnja 1914. Šamari su još bridjeli, odavno više ne na obrazima nego u srcu koje je na mahove lupalo kao pomahnitalo. U prvi sumrak, dok se vreli obruč dana neprimjetno topio, a poneka zvijezda se već počela stidljivo smještati po nebosklonu, umalo nije krenuo ka Baščaršiji, ali je ipak odlučio uraditi to ujutro. Tad nekad je vidio i Gavrila kako nekud odlazi, sav zamišljen i odsutan, izuzev nekoliko sekundi kad ga je resko pogledao i još jednom stavio prst na usta, kao da potvrđuje ono što su prije toga dogovorili bez ijedne riječi. Izgledalo je kao da oprkanjskim sokakom zamiče samo njegovo tijelo.
Noć je bila puna nemirnih snova. Ujutro se nije mogao sjetiti gotovo ničega što je sanjao, a sanjao je toliko da, kad bi se poredalo jedno do drugog, ne bi stalo od Oprknja do najbližeg oblaka. Sjećao se jedino da je u snu pojurio ka Baščaršiji i da se na putu ispod kuće mutabdžije Ćamila ispred njega ispriječila ruka s pozlaćenom narukvicom, umotana u mrežu opkoljenu sitnim biserima raznih boja. Stao je, a ruka se pokrenula i opet mu, kao dan prije, dok je stajao pred njom, rekla “ne, ne!” Biseri su se presijavali, ali nekako mrko, kao da su i oni i ruka i njen vlasnik zbog nečega ljuti na njega.
Ujutro je, malo nakon Gavrila, otišao i gazda Danilo, sav nekakav užurban, nimalo nalik na sebe svakodnevnog, zaboravivši Mihajlu reći što mu je toga dana raditi, a takvo što nije se desilo nijednom otkad je došao u njegovu kuću. Mihajlo je obavio ono što ga je sljedovalo svakog dana, ali toga nije bilo mnogo pa je, iako je koju minutu dvojio, odlučio opet otići u baščaršijsku crkvu. Bio je Vidovdan, a i da nije, iskoristit će Danilovu zaboravnost. Ako se Danilo u međuvremenu i vrati, već će naći nekakvo opravdanje.
Pred kućom mutabdžije Ćamila načas je stao. Sve je bilo kao i svakog dana, samo je sokak bio nekako čudno pust, bez ljudi, a i bez ičega što bi upućivalo na san iz prethodne noći.
Na ulici ispred crkve, odmaknuti jedan od drugog po dvadesetak metara, stajali su policajci. Još jednom je pomislio kako bi bilo dovoljno prići bilo kojem od njih i reći da kod njegovog gazde Danila stanuje mladić koji ima revolver. Odveli bi ga u stanicu i ispitali, a onda bi Danila i Gavrila uhapsili. On bi dobio bogatu nagradu, a Danilo… Ali Gavrilo, šta s njim? Možda on nije nizašto kriv? Možda, ako ostane kod Danila, postanu prijatelji?!
S tim mislima je, pogledavši još jednom policajce, stupio u crkvenu portu. I u crkvi je bilo pusto, tek pokoji bogomoljac koji nije znao kako skratiti još jedan dan. I usred ljeta hladna ponutrica crkve kao da mu je malo ohladila glavu. Najprije je zastao pred Teklinom rukom. Sjaj bisera sad je bio isti kao i onda kad ga je vidio prvi put, a ruka se nije micala. “Pričinjavalo mi se”, pomislio je, “kako se može micati ruka koja je mrtva već ko zna koliko godina!” Htio je izmoliti Očenaš i Vjerovanje, ali se samo prekrstio i šutio. Postajao je prilično, a onda krenuo poljubiti ikone, pogledavši još jednom Teklinu ruku. Stavio bi i koji novčić na ikone, ali uza se nije imao ni filera.
Pred ikonostasom se sjetio molitvi koje ga je majka učila kad je bio mali. Iako malo prije toga molitva nije htjela na usta, sad je grunula iz njega kao poplava i što je više molio, sve manje je želio prestati. Ni sam ne zna koliko je i dokle bi potrajalo da u crkvu nisu utrčali policajci i neki ljudi u dugim mantilima iako je dan bio vruć. U trenu su i njega i onih nekoliko bogomoljaca, strogim naređenjima koja su nalikovala lavežu foksterijera kad u jami nanjuši lisicu, povaljali po podu, ali su im koju minutu kasnije rekli da mogu ustati i izjurili vani. U dvorištu se čula vika, a Mihajlo je razumio samo manji dio, jer su se zrakom uglavnom prolamale tvrde i nerazumljive njemačke riječi, odzvanjajući praznom crkvom jezovito kao da upravo najavljuju dnevni red sudnjeg dana.
Nakon što je vidio da mu to niko ne brani, Mihajlo je, dok su mu koljena klecala, polako izašao u portu, a zatim na ulicu. Do Oprknja je sreo malo ljudi, mada je iza kapija čuo glasove koji su spominjali prestolonasljednika, ubojstvo, hapšenje i neke riječi čije značenje je mogao samo naslutiti.
Danila nije bilo kući, a Mihajlo je, ni ne pitajući se zašto, osjećao da bi ga šamari tog dana boljeli manje nego ikada prije.
Sluga
Prije nego je stigao u kuću učitelja Danila, šesnaestogodišnji Mihajlo Vračar promijenio je nekoliko seoskih gazda na Sokocu. U najmu je teško, ali se jesti mora i to je bila jedna od prvih stvari koje je shvatio za čitav život.
Kad je prije nekoliko večeri od Danila – zaboravio je utrnuti svijeću, pa se umalo zapalila kuća – dobio dva vruća šamara, čvrsto je odlučio da će mu se osvetiti. Kad-tad, a što prije, to bolje. Nije on zaboravio na svijeću nego ga je Danilova mati poslala da joj donese stap iz mračnog podruma, ali…
Sad to više i nije bilo važno, jer su šamari pekli i nikako ih nije bilo moguće vratiti nazad, u Danilovu krupnu desnicu. Zakletva je najprije izrečena u krevetu, ako se ono slame umotane u platno grubo kao vraška stražnjica moglo nazvati krevetom, a potvrđena sljedećeg jutra pred rukom svete Tekle u staroj crkvi na Baščaršiji, kamo je s Oprknja, gdje je živio učitelj Danilo, navratio na svega par minuta kad su ga poslali u dućan. Jest da mu se na trenutak učinilo da se Teklina ruka pomakla, kao da mu kaže “ne, ne!”, ali je zakletva ostala. A sveta Tekla je Vračarima oduvijek bila krsna slava, takva zakletva se ne gazi. Ipak, dok se vraća natrag, u Oprkanj, u damarima mu, kao u nekom kanalu paralelnom onom drugom, svakodnevnom, kroz koji misli jure kao bujica Miljacke kad u kasnu jesen ili rano proljeće naglo nadođe pa ne zna šta će od tog poganom pasjaluka, pulsira ono Svetičino “ne, ne!”
Prilika da se osveti Danilu ukazala se još istog dana. Poslali su ga da Gavrilu, šutljivom momku tugaljivog pogleda, koji je posljednjih dana spavao u Danilovoj kući, odnese bokal vode. Dok mu je nalijevao vodu da se umije, Gavrilu je iz njedara ispao revolver. Gavrilo je podigao mokru ruku i stavio prst na usne. “Nikom ni riječi”, tako je razumio Mihajlo, iako Gavrilo nije rekao ništa nego ga samo prodorno pogledao.
Od Oprknja do policijske stanice na Baščaršiji treba par minuta. Čim taj Gavrilo ima revolver i traži od njega da šuti, ima tu nešto. Nešto u čemu Danilo ne može ne biti kriv, tȁ Gavrilo je u njegovoj kući! Onda će, kad ga policajci odvedu, platiti i za šamare i preko njih! A on, Mihajlo Vračar, sigurno će dobiti i bogatu nagradu, možda toliko izdašnu da više ne mora biti ničiji sluga i nikad više ne primi ničiji šamar. Mada, prisjećao se, majka ga je pred polazak zaklela da, kad god može, ode svetoj Tekli i pomoli se da izraste u čovjeka. Što je točno značilo to “izrasti u čovjeka”, to baš i nije znao, ali je slutio da to ne uključuje stvari kao što je odlazak na policiju, pa je nastojao otjerati od sebe i takve misli i majčinu zakletvu.
U tom razmišljanju je dočekao noć 27. srpnja 1914. Šamari su još bridjeli, odavno više ne na obrazima nego u srcu koje je na mahove lupalo kao pomahnitalo. U prvi sumrak, dok se vreli obruč dana neprimjetno topio, a poneka zvijezda se već počela stidljivo smještati po nebosklonu, umalo nije krenuo ka Baščaršiji, ali je ipak odlučio uraditi to ujutro. Tad nekad je vidio i Gavrila kako nekud odlazi, sav zamišljen i odsutan, izuzev nekoliko sekundi kad ga je resko pogledao i još jednom stavio prst na usta, kao da potvrđuje ono što su prije toga dogovorili bez ijedne riječi. Izgledalo je kao da oprkanjskim sokakom zamiče samo njegovo tijelo.
Noć je bila puna nemirnih snova. Ujutro se nije mogao sjetiti gotovo ničega što je sanjao, a sanjao je toliko da, kad bi se poredalo jedno do drugog, ne bi stalo od Oprknja do najbližeg oblaka. Sjećao se jedino da je u snu pojurio ka Baščaršiji i da se na putu ispod kuće mutabdžije Ćamila ispred njega ispriječila ruka s pozlaćenom narukvicom, umotana u mrežu opkoljenu sitnim biserima raznih boja. Stao je, a ruka se pokrenula i opet mu, kao dan prije, dok je stajao pred njom, rekla “ne, ne!” Biseri su se presijavali, ali nekako mrko, kao da su i oni i ruka i njen vlasnik zbog nečega ljuti na njega.
Ujutro je, malo nakon Gavrila, otišao i gazda Danilo, sav nekakav užurban, nimalo nalik na sebe svakodnevnog, zaboravivši Mihajlu reći što mu je toga dana raditi, a takvo što nije se desilo nijednom otkad je došao u njegovu kuću. Mihajlo je obavio ono što ga je sljedovalo svakog dana, ali toga nije bilo mnogo pa je, iako je koju minutu dvojio, odlučio opet otići u baščaršijsku crkvu. Bio je Vidovdan, a i da nije, iskoristit će Danilovu zaboravnost. Ako se Danilo u međuvremenu i vrati, već će naći nekakvo opravdanje.
Pred kućom mutabdžije Ćamila načas je stao. Sve je bilo kao i svakog dana, samo je sokak bio nekako čudno pust, bez ljudi, a i bez ičega što bi upućivalo na san iz prethodne noći.
Na ulici ispred crkve, odmaknuti jedan od drugog po dvadesetak metara, stajali su policajci. Još jednom je pomislio kako bi bilo dovoljno prići bilo kojem od njih i reći da kod njegovog gazde Danila stanuje mladić koji ima revolver. Odveli bi ga u stanicu i ispitali, a onda bi Danila i Gavrila uhapsili. On bi dobio bogatu nagradu, a Danilo… Ali Gavrilo, šta s njim? Možda on nije nizašto kriv? Možda, ako ostane kod Danila, postanu prijatelji?!
S tim mislima je, pogledavši još jednom policajce, stupio u crkvenu portu. I u crkvi je bilo pusto, tek pokoji bogomoljac koji nije znao kako skratiti još jedan dan. I usred ljeta hladna ponutrica crkve kao da mu je malo ohladila glavu. Najprije je zastao pred Teklinom rukom. Sjaj bisera sad je bio isti kao i onda kad ga je vidio prvi put, a ruka se nije micala. “Pričinjavalo mi se”, pomislio je, “kako se može micati ruka koja je mrtva već ko zna koliko godina!” Htio je izmoliti Očenaš i Vjerovanje, ali se samo prekrstio i šutio. Postajao je prilično, a onda krenuo poljubiti ikone, pogledavši još jednom Teklinu ruku. Stavio bi i koji novčić na ikone, ali uza se nije imao ni filera.
Pred ikonostasom se sjetio molitvi koje ga je majka učila kad je bio mali. Iako malo prije toga molitva nije htjela na usta, sad je grunula iz njega kao poplava i što je više molio, sve manje je želio prestati. Ni sam ne zna koliko je i dokle bi potrajalo da u crkvu nisu utrčali policajci i neki ljudi u dugim mantilima iako je dan bio vruć. U trenu su i njega i onih nekoliko bogomoljaca, strogim naređenjima koja su nalikovala lavežu foksterijera kad u jami nanjuši lisicu, povaljali po podu, ali su im koju minutu kasnije rekli da mogu ustati i izjurili vani. U dvorištu se čula vika, a Mihajlo je razumio samo manji dio, jer su se zrakom uglavnom prolamale tvrde i nerazumljive njemačke riječi, odzvanjajući praznom crkvom jezovito kao da upravo najavljuju dnevni red sudnjeg dana.
Nakon što je vidio da mu to niko ne brani, Mihajlo je, dok su mu koljena klecala, polako izašao u portu, a zatim na ulicu. Do Oprknja je sreo malo ljudi, mada je iza kapija čuo glasove koji su spominjali prestolonasljednika, ubojstvo, hapšenje i neke riječi čije značenje je mogao samo naslutiti.
Danila nije bilo kući, a Mihajlo je, ni ne pitajući se zašto, osjećao da bi ga šamari tog dana boljeli manje nego ikada prije.