KNJIGE KOJE BUDE USPOMENE Završavajući mini seriju tekstova o starim knjigama iz svoje kućne biblioteke (a završavam je ne zato što nemam više zanimljivih knjiga, nego da ne bih dosadio čitaocu), izabrao sam nekoliko knjiga za koje sam na ovaj ili onaj način emotivno vezan, pa ću o njima samo po koju rečenicu.
Roman Anatola Fransa Pobuna anđela („s dopuštenjem pisca i izdavača preveo s francuskoga Radivoje Karadžić“) najviše mi je zanimljiv po tome što je vršnjak moga oca Mirka. U izdanju Izdavačke knjižarnice Napredak u Beogradu objavljen je 1922. godine, iste one u kojoj je rođen moj otac. Ovo je sedma knjiga poznatog francuskog pisca koju je preveo Karadžić. Prilično sitnim ali vrlo čitljivim pismom roman je objavljen u tvrdom povezu na 277 stranica.
Preskačemo dvije i po decenije i evo na u 1947. godini. U ediciji „Mala biblioteka“ Državnog izdavačkog preduzeća Bosne i Hercvegovine „Svjetlost“ u Sarajevu, kao dvanaesta po redu objavljena je knjižica s pripovijetkom Đure Jakšića Sirota Banaćanka. Kao urednik potpisan je Dušan Đurović koji je vjerovatno i autor bilješke o autoru, objavljene kao predgovor, u čijem završetku stoji: „Sirota Banaćanka – koju donosimo ovdje – nije dovršena, ali je po tematici vrlo karakteristična Jakšićeva pripovijetka. U njoj se miješaju elementi romantizma i realizma i bolećivost prelazi u kritiku društvenog poretka i aktivan, borben stav piščev. Đura Jakšić ima dobar i zbudljiv stil, pun boja i ličnh akcenata, nježan, mek, emocijalan, svečan i retorski snažan. Takav je i u stihu i u prozi.“
Naravno, imalo bi se šta reći o ovakvim ocjenama, naročito o kritici društvenog poretka koji je prethodio socijalističkom uređenju (što je često isticano u predgovorima ili pogovorima ranije pisanih knjiga objavljenih poslije Drugog svjetskog rata), ali mene nešto drugo interesuje. U tim prvim poratnim godinama mnogi izdavači u tadašnjoj Jugoslaviji objavljivali su male knjige, često sa samo jednom pripovijetkom. Bile su jeftine (konkretno, ova Jakšićeva 6 dinara) i ja sam ih kasnije rado kupovao. Više se ne sjećam u čijem izdanju, ali sam dobro zapamtio knjižicu s novelom „Odijelo ne čini čovjeka“ švajcarskog pisca Gotfrida Kelera. Tada sam kao klinac počeo iz knjiga izdvajati i u posebnu svesku zapisivati za mene zanimljive misli. Prva je bila baš iz te Kelerove novele, a glasila je: „Laž nije grijeh kada se mora lagati“. Za „malog maturanta“, koji nije baš volio da prenosi roditeljima šta mu se sve događa u školi, to je bila vrlo mudra misao.
Evo i knjige koja je objavljena dvije godine kasnije, 1949., u okviru sabranih djela Maksima Gorkog, „Delo Artamonovih“. Spominjem je zato što je to bila dvadeseta knjiga u nizu djela Maksima Gorkog, štampana ćirilicom i latinicom u čak 10.000 primjeraka. Ko danas čita djela ovog nekada vrlo tiražnog pisca?! Izdavač je „Kultura“, sa sjedištem u Beogradu i Zagrebu. Zanimljivo je da prevod potpisuje Milovan Đilas, visoki političar toga vremena a potonji disident. Prema tadašnjoj praksi, urednik nije potpisan, ali jest odgovorni korektor Milka Zakuta.
Zbirku pripovijedaka Gladne žene mađarskog pisca Andreja Deaka (1889 – 1980, vojni ljekar i jugoslovenski general, porijeklom mađarski Jevrejin, revolucionar) objavio je „I B I“, poduzeće za izdavanje, prodaju i distribuciju knjiga, Zagreb, 1956). Pažnju mi je posebno privukla po tome što je to bilo peto izdanje. Knjiga tog tada savremenog pisca bila je vrlo čitana. Bio je to svojevrsni beletristički „priručnik“ o muško-ženskim odnosima o čemu sam autor u svom predgovoru zaključuje: „Iz svega tog proizilazi i moja namjera objavljujući ovu knjigu: Mi muškarci ne smijemo besmisleno rasipati svoje snage, ako hoćemo da naše žene postaju za nas zaista izvor sreće i da one ne pate toliko zbog naših grijeha. Žene pak moraju otvoreno priznati svoje patnje, jer dok ih prikrivaju, dok se lažno stide ne će imati etične snage, da umanje ženinu veliku seksualnu bijedu.“ Vrlo zanimljivo mišljenje, možda i nespretno sročeno, naročito za današnja shvatanja.
Kratak roman Jevgenija Ivanovna Leonida Leonova, objavljen 1964. godine u „Maloj biblioteci“ (kao 247. svezak) zagrebačke „Zore“ uredio je Augustin Stipčević, a s ruskog preveo dobro nam poznati Zlatko Crnkovć, koji je napisao i biljšku o piscu. Ova knjiga formatomm, povezom i opremom naprosto mami čitaoca da je uzme u ruke i bez razmišljanja počne čitati. Meni je posebno draga što su mi je poklonili moji prijatelji od djetinjstva, pjesnici Stevka i Ranko Preradović, s posvetom napisanom 1. 6. 1966. godine.
Šezdesetih godina prošlog vijeka bilo je dosta malih izdavača u Bosni i Hercegovini koji su objavljivale plakete stihova mladih pjesnika. Jedan od najpoznatijih bile su dobojske „Paralele“, ali nisu mnogo za njima zaostajali ni „Mostovi“ iz Lukavca. Bila su to, zapravo, izdanja istoimenog kluba mladih pisaca koji je djelovao pod okriljem Radničkog univerziteta u tom gradu. Sačuvao sam dosta tih knjižica, pa među njima i zbirku Sasvim malo o njima, objavljenu 1965. godine, treću po redu pjesničku zbirku Avde Mujkića. Pisao je vrlo moderno za to vrijeme, o čemu svjedoči i kratka pjesma bez naslova: „Potopilo se oko/ u vodu/ i bol davni/ Odjezdili koraci/ kaldrmom/ do stare čaršije/ u susret došla noć/ i stala pred doksatm// Crna ptica/ donijela priču/ da preseli/ u oči.“
Zbirku kratkih priča Volfganga Borherta Maslačak (Izdavački zavod „Jugoslavija“, Beograd, 1967, tiraž 6.000 primjeraka) mnogo puta sam čitao, naročito putujući vozom ili autobusom. Neposredno pripovijedanje plijeni pažnju, čitalac se osjeća kao koautor poriča. Privlače i slike Franciska Goje na početku knjige koju je preveo Ivan Ivanji, a urednici su bili Jara Ribnikar i Ivan V. Lalić.
Kad god u ruke uzmem ovu knjigu, uzalud po policama tražim jednu drugu, koja nekako uz nju ide – zbirku kratkih proza Prečesto odlaziš u Hajdelberg Hajnriha Bela. Uzalud, jer sam je izgleda nekome pozajmio, a on mi je nije vratio.
Dok ispisujem ove redove, još jednom osjećam kako su knjige dragocjeni sagovornici, naročito one koje bude uspomene.
S mirisom patine (5)
KNJIGE KOJE BUDE USPOMENE
Završavajući mini seriju tekstova o starim knjigama iz svoje kućne biblioteke (a završavam je ne zato što nemam više zanimljivih knjiga, nego da ne bih dosadio čitaocu), izabrao sam nekoliko knjiga za koje sam na ovaj ili onaj način emotivno vezan, pa ću o njima samo po koju rečenicu.
Roman Anatola Fransa Pobuna anđela („s dopuštenjem pisca i izdavača preveo s francuskoga Radivoje Karadžić“) najviše mi je zanimljiv po tome što je vršnjak moga oca Mirka. U izdanju Izdavačke knjižarnice Napredak u Beogradu objavljen je 1922. godine, iste one u kojoj je rođen moj otac. Ovo je sedma knjiga poznatog francuskog pisca koju je preveo Karadžić. Prilično sitnim ali vrlo čitljivim pismom roman je objavljen u tvrdom povezu na 277 stranica.
Preskačemo dvije i po decenije i evo na u 1947. godini. U ediciji „Mala biblioteka“ Državnog izdavačkog preduzeća Bosne i Hercvegovine „Svjetlost“ u Sarajevu, kao dvanaesta po redu objavljena je knjižica s pripovijetkom Đure Jakšića Sirota Banaćanka. Kao urednik potpisan je Dušan Đurović koji je vjerovatno i autor bilješke o autoru, objavljene kao predgovor, u čijem završetku stoji: „Sirota Banaćanka – koju donosimo ovdje – nije dovršena, ali je po tematici vrlo karakteristična Jakšićeva pripovijetka. U njoj se miješaju elementi romantizma i realizma i bolećivost prelazi u kritiku društvenog poretka i aktivan, borben stav piščev. Đura Jakšić ima dobar i zbudljiv stil, pun boja i ličnh akcenata, nježan, mek, emocijalan, svečan i retorski snažan. Takav je i u stihu i u prozi.“
Naravno, imalo bi se šta reći o ovakvim ocjenama, naročito o kritici društvenog poretka koji je prethodio socijalističkom uređenju (što je često isticano u predgovorima ili pogovorima ranije pisanih knjiga objavljenih poslije Drugog svjetskog rata), ali mene nešto drugo interesuje. U tim prvim poratnim godinama mnogi izdavači u tadašnjoj Jugoslaviji objavljivali su male knjige, često sa samo jednom pripovijetkom. Bile su jeftine (konkretno, ova Jakšićeva 6 dinara) i ja sam ih kasnije rado kupovao. Više se ne sjećam u čijem izdanju, ali sam dobro zapamtio knjižicu s novelom „Odijelo ne čini čovjeka“ švajcarskog pisca Gotfrida Kelera. Tada sam kao klinac počeo iz knjiga izdvajati i u posebnu svesku zapisivati za mene zanimljive misli. Prva je bila baš iz te Kelerove novele, a glasila je: „Laž nije grijeh kada se mora lagati“. Za „malog maturanta“, koji nije baš volio da prenosi roditeljima šta mu se sve događa u školi, to je bila vrlo mudra misao.
Evo i knjige koja je objavljena dvije godine kasnije, 1949., u okviru sabranih djela Maksima Gorkog, „Delo Artamonovih“. Spominjem je zato što je to bila dvadeseta knjiga u nizu djela Maksima Gorkog, štampana ćirilicom i latinicom u čak 10.000 primjeraka. Ko danas čita djela ovog nekada vrlo tiražnog pisca?! Izdavač je „Kultura“, sa sjedištem u Beogradu i Zagrebu. Zanimljivo je da prevod potpisuje Milovan Đilas, visoki političar toga vremena a potonji disident. Prema tadašnjoj praksi, urednik nije potpisan, ali jest odgovorni korektor Milka Zakuta.
Zbirku pripovijedaka Gladne žene mađarskog pisca Andreja Deaka (1889 – 1980, vojni ljekar i jugoslovenski general, porijeklom mađarski Jevrejin, revolucionar) objavio je „I B I“, poduzeće za izdavanje, prodaju i distribuciju knjiga, Zagreb, 1956). Pažnju mi je posebno privukla po tome što je to bilo peto izdanje. Knjiga tog tada savremenog pisca bila je vrlo čitana. Bio je to svojevrsni beletristički „priručnik“ o muško-ženskim odnosima o čemu sam autor u svom predgovoru zaključuje: „Iz svega tog proizilazi i moja namjera objavljujući ovu knjigu: Mi muškarci ne smijemo besmisleno rasipati svoje snage, ako hoćemo da naše žene postaju za nas zaista izvor sreće i da one ne pate toliko zbog naših grijeha. Žene pak moraju otvoreno priznati svoje patnje, jer dok ih prikrivaju, dok se lažno stide ne će imati etične snage, da umanje ženinu veliku seksualnu bijedu.“ Vrlo zanimljivo mišljenje, možda i nespretno sročeno, naročito za današnja shvatanja.
Kratak roman Jevgenija Ivanovna Leonida Leonova, objavljen 1964. godine u „Maloj biblioteci“ (kao 247. svezak) zagrebačke „Zore“ uredio je Augustin Stipčević, a s ruskog preveo dobro nam poznati Zlatko Crnkovć, koji je napisao i biljšku o piscu. Ova knjiga formatomm, povezom i opremom naprosto mami čitaoca da je uzme u ruke i bez razmišljanja počne čitati. Meni je posebno draga što su mi je poklonili moji prijatelji od djetinjstva, pjesnici Stevka i Ranko Preradović, s posvetom napisanom 1. 6. 1966. godine.
Šezdesetih godina prošlog vijeka bilo je dosta malih izdavača u Bosni i Hercegovini koji su objavljivale plakete stihova mladih pjesnika. Jedan od najpoznatijih bile su dobojske „Paralele“, ali nisu mnogo za njima zaostajali ni „Mostovi“ iz Lukavca. Bila su to, zapravo, izdanja istoimenog kluba mladih pisaca koji je djelovao pod okriljem Radničkog univerziteta u tom gradu. Sačuvao sam dosta tih knjižica, pa među njima i zbirku Sasvim malo o njima, objavljenu 1965. godine, treću po redu pjesničku zbirku Avde Mujkića. Pisao je vrlo moderno za to vrijeme, o čemu svjedoči i kratka pjesma bez naslova: „Potopilo se oko/ u vodu/ i bol davni/ Odjezdili koraci/ kaldrmom/ do stare čaršije/ u susret došla noć/ i stala pred doksatm// Crna ptica/ donijela priču/ da preseli/ u oči.“
Zbirku kratkih priča Volfganga Borherta Maslačak (Izdavački zavod „Jugoslavija“, Beograd, 1967, tiraž 6.000 primjeraka) mnogo puta sam čitao, naročito putujući vozom ili autobusom. Neposredno pripovijedanje plijeni pažnju, čitalac se osjeća kao koautor poriča. Privlače i slike Franciska Goje na početku knjige koju je preveo Ivan Ivanji, a urednici su bili Jara Ribnikar i Ivan V. Lalić.
Kad god u ruke uzmem ovu knjigu, uzalud po policama tražim jednu drugu, koja nekako uz nju ide – zbirku kratkih proza Prečesto odlaziš u Hajdelberg Hajnriha Bela. Uzalud, jer sam je izgleda nekome pozajmio, a on mi je nije vratio.
Dok ispisujem ove redove, još jednom osjećam kako su knjige dragocjeni sagovornici, naročito one koje bude uspomene.