O „učitelju“ Pašuki – Paščetu su se godinama ispletale razne priče, kao što su se u selima Suharak, Zaprešić, Šištavac pod Šar planinom i drugim mjestima oko Podgoraja i ispod Šar planine ispletale čarape; neke od bijele a neke od crne vune. Prvo se pričalo da se jednoga kišnoga dana, pokušavši da preskoči Cjevančicu, ondje gdje je samo dva koraka bila široka, sapleo i sletio u rijeku, a ona bila nadošla i valovita i nikako se nije mogao izgobeljati i uhvatiti obale.
I tako redom…
A onda neko u Suharak, ocu mu Halimu i majci Dževahi, donese vijest da se Pašuka, poslije toliko godina lajanja, pretvorio u pravoga psa i da je sada negdje na planini Giljevi, uz tor nekakvog Hajdara Bušima. Istoga časa Halim krenu i drugoga dana stiže, te se dohvati Giljeve. Nađe kuću Hajdara Bušima. I tor mu nađe. Na četiri ćoška prostrana tora, u koji Hajdar zatvaraše tristo ovaca i stotinu koza, bila su tri velika siva psa i jedan mršaviji sa izraslom kočeti po glavi i oko prednjih nogu.
– Ako je koji moj Pašuka, ovo je – pomisli Halim, priđe do blizu, ali se pseto toliko trže da umalo prekide lanac. Istina, lavež mu jeste bio Pašukin, ali Hajdar reče da je taj pas rođen u njegovoj štali, od njegove kučke, i time odagna i posljednju Halimovu sumnju da je to za kolcom njegov sin Pašuka.
***
Možda bi Halim i Dževaha bili živi i dan-danas, ali Halim, vraćajući se iz Giljeve, navrati do Rašidove jame, kao da ga je neko otud zvao. Priđe do same ivice i toga mu se časa zanesvijesti te – pade. Ne bi se niko ni sjetio tamo ga tražiti da ne bi kučke Lijepe, koja je ležala blizu jame pa, vidjevši kako Halim zamače u provaliju, skoči kao ubodena te začas stiže do kuće Halimove i stane skičati. Kad je Dževaha izašla da vidi šta se dešava pred kućom, Lijepa zgrabi zubima skut njenog miltana i uze je vući gore prema šumi. Dževaha nije stigla ni da se obuje, pa je u vunenim čarapama grabila za Lijepom, koja je sve više hitala. Dovede je do same jame, i tu je pusti, izmače se malo pa stade rijetko lajati, kao da nekog doziva, i vrtjeti repom gledajući čas u Dževahu čas dolje u pećinsku tamu.
I dok je žena, u čudu nađena, stajala kraj jame, odozdo se neko javnu. Nije tačno razaznala riječi ali kada se ponovo začulo Dževaha prepozna Halimov glas, te se brzo vrati i uzbuni selo.
Izvadili su ga tek treći dan. Ne bi ni tada nego Muslija Kahrimanović služio vojsku u Sloveniji pa bio na nagradnom odsustvu sedam dana. Služeći u nekakvom alpinističkom vodu, pentrao se po slovenačkim planinama, istraživao špilje i uvale i spuštao se gdje niko drugi nije smio.
Nije ostalo konopca u selu Suharak koji ne doniješe pred Rašidovu jamu, a onda ih upletoše, obvezaše Musliju i on, sa nekoliko upaljenih ručnih lampi zatnutih za konopce na prsima, ubrzo zamače dolje u nevidjelo duboke jame. Halima je našao na velikoj kamenoj polici ispod koje žuboraše voda. Oko njega bilo je šestoro, živih štenadi; caklile su im oči kao svici. Sve ih Muslija pokupi u džak koji je visio na jednom kamenu, zaveza zajedno sa beživotnim Halimovim tijelom uza se i odozdo iz sve snage viknu:– Vuci!
Izvukoše Musliju i Halima kao zagrljene. I još uz njih vreću sa šestoro živih štenadi. Kasnije su izmjerili da se Halim, udarajući s jednog kraja kamenog zida na drugi, zaustavio na dvadeset trećem metru.
Gore se najednom pojavila kučka Hasana Habera, pa kad vidje štenad stade skakati od miline. Leže i namjesti se da, onako izgladnjeli, zauzmu njene nabrekle dojke.
Smrvljeno kao da bješe izvađeno ispod vodeničkog kamena, Halimovo tijelo opružiše po ledinku blizu jame. Dževaha vrisnu i pade glavu uz glavu sa Halimom. Pokušavali su da je vrate u život, ali ništa nije pomoglo. Zauvijek je zaspala tu pored svog Halima koji je, tri dana prije, vraćajući se iz potrage za svojim sinom Pašukom, skliznuo i pao u bezdan Rašidove jame.
Ko se krstio – krstio se, a ko nije – digao je ruke, gledao u nebo i Boga molio da baci svoje svevideće oko dolje na zemlju, na kojoj odavno šejtan kolo vodi.
***
Druge godine, pošto nestade prvo Zejnila Puhulja, a onda i Pašuke Halvarija, početkom mjeseca oktobra nad Podgorajem i cijelom okolinom navališe jake kiše. Danima su padale i rijeka Cjevančica jednoga jutra izbaci na obalu tijelo starijeg muškarca. Nije bilo lako na prvi pogled utvrditi o kome se radi, jer sve na njemu bješe nadošlo kao uskislo tijesto. Izgledao je skoro kao oni za koje se govorilo da će jednoga dana, kad izađu iz dubina rijeke Cjevančice, biti tako veliki i jaki da će ih biti strašno i pogledati.
Utvrđeno je da je to – tijelo Zejnila Puhulja iz sela Šištavac u Gori pod Šar planinom.
Tijelo je Rabren istim onim kombijem, zajedno sa prijateljem Durmišem, zvanim Grom odvezao u Goru. I samo jedan čovjek među okupljenim svijetom koji je čekao mejta, reče: – Čini mi se da je ovaj kombi prije dvije godine odvezo Zejnilovu Garicu – ali se Rabren učini da ništa nije čuo.
Pašuka
O „učitelju“ Pašuki – Paščetu su se godinama ispletale razne priče, kao što su se u selima Suharak, Zaprešić, Šištavac pod Šar planinom i drugim mjestima oko Podgoraja i ispod Šar planine ispletale čarape; neke od bijele a neke od crne vune. Prvo se pričalo da se jednoga kišnoga dana, pokušavši da preskoči Cjevančicu, ondje gdje je samo dva koraka bila široka, sapleo i sletio u rijeku, a ona bila nadošla i valovita i nikako se nije mogao izgobeljati i uhvatiti obale.
I tako redom…
A onda neko u Suharak, ocu mu Halimu i majci Dževahi, donese vijest da se Pašuka, poslije toliko godina lajanja, pretvorio u pravoga psa i da je sada negdje na planini Giljevi, uz tor nekakvog Hajdara Bušima. Istoga časa Halim krenu i drugoga dana stiže, te se dohvati Giljeve. Nađe kuću Hajdara Bušima. I tor mu nađe. Na četiri ćoška prostrana tora, u koji Hajdar zatvaraše tristo ovaca i stotinu koza, bila su tri velika siva psa i jedan mršaviji sa izraslom kočeti po glavi i oko prednjih nogu.
– Ako je koji moj Pašuka, ovo je – pomisli Halim, priđe do blizu, ali se pseto toliko trže da umalo prekide lanac. Istina, lavež mu jeste bio Pašukin, ali Hajdar reče da je taj pas rođen u njegovoj štali, od njegove kučke, i time odagna i posljednju Halimovu sumnju da je to za kolcom njegov sin Pašuka.
***
Možda bi Halim i Dževaha bili živi i dan-danas, ali Halim, vraćajući se iz Giljeve, navrati do Rašidove jame, kao da ga je neko otud zvao. Priđe do same ivice i toga mu se časa zanesvijesti te – pade. Ne bi se niko ni sjetio tamo ga tražiti da ne bi kučke Lijepe, koja je ležala blizu jame pa, vidjevši kako Halim zamače u provaliju, skoči kao ubodena te začas stiže do kuće Halimove i stane skičati. Kad je Dževaha izašla da vidi šta se dešava pred kućom, Lijepa zgrabi zubima skut njenog miltana i uze je vući gore prema šumi. Dževaha nije stigla ni da se obuje, pa je u vunenim čarapama grabila za Lijepom, koja je sve više hitala. Dovede je do same jame, i tu je pusti, izmače se malo pa stade rijetko lajati, kao da nekog doziva, i vrtjeti repom gledajući čas u Dževahu čas dolje u pećinsku tamu.
I dok je žena, u čudu nađena, stajala kraj jame, odozdo se neko javnu. Nije tačno razaznala riječi ali kada se ponovo začulo Dževaha prepozna Halimov glas, te se brzo vrati i uzbuni selo.
Izvadili su ga tek treći dan. Ne bi ni tada nego Muslija Kahrimanović služio vojsku u Sloveniji pa bio na nagradnom odsustvu sedam dana. Služeći u nekakvom alpinističkom vodu, pentrao se po slovenačkim planinama, istraživao špilje i uvale i spuštao se gdje niko drugi nije smio.
Nije ostalo konopca u selu Suharak koji ne doniješe pred Rašidovu jamu, a onda ih upletoše, obvezaše Musliju i on, sa nekoliko upaljenih ručnih lampi zatnutih za konopce na prsima, ubrzo zamače dolje u nevidjelo duboke jame. Halima je našao na velikoj kamenoj polici ispod koje žuboraše voda. Oko njega bilo je šestoro, živih štenadi; caklile su im oči kao svici. Sve ih Muslija pokupi u džak koji je visio na jednom kamenu, zaveza zajedno sa beživotnim Halimovim tijelom uza se i odozdo iz sve snage viknu: – Vuci!
Izvukoše Musliju i Halima kao zagrljene. I još uz njih vreću sa šestoro živih štenadi. Kasnije su izmjerili da se Halim, udarajući s jednog kraja kamenog zida na drugi, zaustavio na dvadeset trećem metru.
Gore se najednom pojavila kučka Hasana Habera, pa kad vidje štenad stade skakati od miline. Leže i namjesti se da, onako izgladnjeli, zauzmu njene nabrekle dojke.
Smrvljeno kao da bješe izvađeno ispod vodeničkog kamena, Halimovo tijelo opružiše po ledinku blizu jame. Dževaha vrisnu i pade glavu uz glavu sa Halimom. Pokušavali su da je vrate u život, ali ništa nije pomoglo. Zauvijek je zaspala tu pored svog Halima koji je, tri dana prije, vraćajući se iz potrage za svojim sinom Pašukom, skliznuo i pao u bezdan Rašidove jame.
Ko se krstio – krstio se, a ko nije – digao je ruke, gledao u nebo i Boga molio da baci svoje svevideće oko dolje na zemlju, na kojoj odavno šejtan kolo vodi.
***
Druge godine, pošto nestade prvo Zejnila Puhulja, a onda i Pašuke Halvarija, početkom mjeseca oktobra nad Podgorajem i cijelom okolinom navališe jake kiše. Danima su padale i rijeka Cjevančica jednoga jutra izbaci na obalu tijelo starijeg muškarca. Nije bilo lako na prvi pogled utvrditi o kome se radi, jer sve na njemu bješe nadošlo kao uskislo tijesto. Izgledao je skoro kao oni za koje se govorilo da će jednoga dana, kad izađu iz dubina rijeke Cjevančice, biti tako veliki i jaki da će ih biti strašno i pogledati.
Utvrđeno je da je to – tijelo Zejnila Puhulja iz sela Šištavac u Gori pod Šar planinom.
Tijelo je Rabren istim onim kombijem, zajedno sa prijateljem Durmišem, zvanim Grom odvezao u Goru. I samo jedan čovjek među okupljenim svijetom koji je čekao mejta, reče: – Čini mi se da je ovaj kombi prije dvije godine odvezo Zejnilovu Garicu – ali se Rabren učini da ništa nije čuo.