Štala tetke Milke čišća je nego nečije kuhinje, kaže to mama često kada pričamo o bakinoj polusestri. Tetka Milka i baka Lucija nisu prave sestre, ali vole se i paze kao da jesu. Bolje nego neke prave sestre. Jesu li im zajednički tata ili mama, više ne znaju, čini mi se, ni one same. Vidim da to nikom i nije važno.
Da nije bilo tetke Milke, kaže mama, mi bismo u ratu umrli od gladi. Tetka Milka je, pričao mi je tata, jednu svinju cijeli rat hranila, pa je nama dala kad smo došli u Novi Travnik. Nismo mi odmah bili u Novom, malo smo se, što kaže Srbin, nasilno seljakali. Kada sam bila beba, tog se baš i ne sjećam ali mama mi je pričala, Ivan, to je Milkin unuk, a Marijin sin koju isto Leo i ja zovemo tetkom, svaki dan na Bare donosio kravlje mlijeko u pivskoj boci. Mogao je, kaže baba, poginuti kada je htio jer su granate padale stalno. Kada granata padne, trava izgori, pticama otpadaju krila, a ljudi mogu umrijeti u sekundi, tako sam shvatila.
Ivan mi sada, kad sam malo narasla, kaže da nije bilo tog mlijeka, ne bih se tako razrasla. A zna i on da sam najniža u razredu. Uvijek me zeza, sve nas zeza, a najviše mog tatu i tetku Milku.
Tetka Milka i njena kćerka Marija žive na Ratenjskoj. To je, učili su nas u školi kada smo upoznavali zavičaj, predgrađe Novog Travnika. Nisu grad jer nema puno zgrada i bandera, ali nisu ni selo, da su daleko, kao Guča Gora. Na Ratenjskoj je samo jedna zgrada i tu je Oskar. Tamo odrasli ljudi kupuju gajbe piva i drugi alkohol. Muslimani tamo ne dolaze, čula sam to jednom kada me tetka Milka poslala po sok Lero od jabuke.
To je onaj za razmućivanje i njega na selu svi piju, a tetka taj kupuje da može napraviti meni, Leu i Marinku Bracinom. Braco je Marijin brat, ali nikad ne znam njegovo pravo ime. On radi navečer i ide na posao u odijelu. Navečer je uvijek sređen, nosi kravatu i ima čiste cipele. Po danu kopa njivu i sije svašta nešto, a mama kada ostane sama s tetkama Marijom i Milkom, govori da joj je “žao Brace”. Tetka Milka samo uzdiše, njih tri uvijek šapuću i govore “slomi se on u sali, ovi mladi konobari neće da rade, naš Braco je vrijedan, on za svakog potegne”.
Marinko Bracin je malo stariji od mene i u školu ide pješice, ali nerado. Nije njemu mrsko pješice, nego ne voli školu.
Tetka Milka govori da Marinko nema živa mira i da svaki dan samo gleda kako će ga, kada s biciklom iz dvorišta izleti, pokupiti veliki kamioni u kojima se vozi pijesak s bučićke Pješčare. Jednom mu je puno pijeska ušlo u oči, pa je skoro, govorili su, obnevidio.
Mi smo kod tetke Milke skoro svaki drugi dan. Srbin kaže “i svecom i petkom”. Baka Lucija voli Milku, ali na neki svoj način: kada sestre ostare, one se više ne ljube i ne maze kao kada su malene. Doduše, ni Leo ne da da ja njega gnjavim. Govori mi “docadna si, goija”. On još ne zna pričati baš najbolje jer ima samo četiri godine.Tetka Milka uvijek puno kuha, a kuha i Marija, pa kad dođemo, bilo ljeti ili zimi, šporet u kući, ili onaj vani, u ljetnoj kuhinji, pun je šerpi, tepsija, posuda u kojima su jela. I uvijek prave ono što mi najviše volimo. Zbog tate, tetka Milka, iako malo stara i puno bolesna, ustane iz kauča i zavije mu, kao baba Marga, onu pravu pitu s oklagijom zbog koje cijela kuća bude bijela od brašna. Ali njoj nije mrsko – Franji napravi kupušnjaču, najviše tu voli, a kasnije jedemo tikvenjaču – to je kao kolač, kaže tetka Milka, pa je polije vrelim mlijekom koje je popiškila njena krava. Tetka Milka je uvijek, kaže mama, puno radila. Kada je sretna za kravu i krmad kaže blago, a kad se umori, zove ih živina.
Tikvenjača je kao slatkiš na selu, ali nije ni blizu slatka kao čokolada, ili bombone, ali tetka kaže, da se time zasladi, ili ako smo baš dobri, da nam kocku šećera, pa nas ljeti pošalje vani i govori da ne smijemo u kuću prljavih nogu.
I Marinko i Leo i ja, kad god nam kaže da ne smijemo u kuću, mi čekamo da zamakne u štalu ili u magazu, pa u kuću uđemo. Unutra je uvijek ljeti malo pohladno, ali je sve čisto i blista. Mama kaže da je kod tetke Milke kao u apoteci. Dok nas ne skonta da smo u kući, diramo komodu u dnevnom boravku, a to se ne smije ni slučajno dirati. Jednom smo srušili stakleni okvir u kojem je bila Ivanova slika i razbio se. Nije nas puno galamila, ona nikog ne galami, ali je samo glasno rekla: “ajte na prikuću, da se niste do večere pomolili na vratima”.
Ivan ne živi na Ratenjskoj uvijek, nego samo ljeti i za svetog Josipa. On je veliki i studira u Sarajevu. Kada skroz naraste, bit će svećenik, iako tetka Milka kaže da od tog nema ništa jer je on, da oprostite, “zajebant”. Tetka Milka rijetko psuje, puno se moli Bogu, kao i baba Marga. Svaki put kada se baka Lucija žali na Srbina i kaže da je on “jeben”, Milka kaže “Luce, Luce, joj, Luce, nemoj tako.” Ivan se, kada dođe, s tatom pozdravlja stomacima. Ne rukuju se, kao ljudi u gradu, nego sudare stomake i pričaju čiji je veći. Ivan priča viceve o Muji i Fati, svi ga vole i smiju se kada priča, a tetka Milka se nasmije, ali potajno, i govori “Je l’ fino, sine Ivane, tako o ženi, ni ne znaš je?”
Ljeti uvijek sjedimo ispod kuće i svi jedemo pitu iz tepsije. Marija nam ne da, jer nas je puno, da prljamo tanjure bez veze. Nekad joj pomažem da pere suđe, ili metem velike stepenice, ali mi brzo dosadi, pa najradije odem u magazu. Tetka Milka ima čudnu magazu. Unutra je velika rupa i Ivan mi uvijek kaže da će me tamo zatvoriti ne budem li slušala.
Blizu krmetnjaka je korito s vodom, ali ta se voda ne smije puno koristiti jer se na Ratenjskoj zna dogoditi često da nestane vode. Dok tetka Milka ili Marija zamaknu, Marinko odvrne vodu i naštimamo šlauf i pršćemo se. Ili zalijevamo veliku trešnju. To je najveća trešnja na svijetu i na nju se ni Leo ni ja ne smijemo popeti.
Marinko i Rakini, oni su dječaci iz sela, kao da su od gume. Penju se, pa padaju, pa penju i tako mogu, kažu, povazdan. Kada ih gledam na granama, izgledaju mi kao mačke ili zmije. A tetka Milka se samo krsti i govori“Što niste k’o dica iz grada, nego vršetni, skondrljat ćete se, pa ruke i noge polomiti.”
Na selu je sve drugačije nego na Barama. Marinko, ako uđemo u njivu, zna sve gdje je krompir, luk, paprike posijan. Meni je jasno šta je krompir tek kad on naraste, jer ne znam kao Marinko, po travi razlikovati.
Ivan me svako malo pita “jesam li okopala krompire, barem u drugu ruku”, “jesam li naučila kravi sijeno promijenit’ dok ga nije bilo”, ili pita tetku Milku je li me naučila razvijati pitu i pristaviti grah. Nekad ostanemo na konaku kod njih, pa spavam s tetkom Marijom u njenoj sobi. Ima veliki ormar, ogledalo, komodu gdje su joj šminka i ogrlice. Kada nedjeljom idemo na misu u Rankoviće, jako se sredi i našminka. Leo joj je, jednom kad su drva slagali, rekao “da je lijepa, da ima lijepe okice i da se odmah vidi da je muško”. Ivan mu kaže da je “čovjek – provala”, a Leo ga gleda i pita “kakva poplava”.
Kada je, tako, jedne prilike, tetka Marija na stol spustila tepsiju, Leo je uzviknuo “ja ću bakak”, a tetka ga Milka malo udarila po ruci i rekla “prvo krompire”. Ivan ga je zezao da je isti ćaća jer ga od hrane zanima samo konkretno, a konkretno je, čini mi se, samo meso.
Ako je puno vruće, tetka Milka nam da dvije marke da si kupimo sladoled u Oskaru. Mogu izići tri Snjeguljice za mene, Lea i Marinka koje odmah poližemo. Kusur svaki put negdje izgubimo jer se svađamo putem tko će ga predati tetki. Dok se Marinko i ja svađamo kome su ispale pare, Leo sjedne nasred puta i dere se ‘Gazda, Gazda’.
To je tetkin susjed, kada nas čuje, dođe ikupi po još jedan sladoled. Vratimo se kod tetke musavi, Marija nas briše oko usta, a Milka samo govori “dico draga, je li to fino, dva sladoleda pojesti, kusur ne vratiti, vi dva odjednom, pola dice u Rankovićima ni za jedan nema”. Leo se strovali na stepenice, sav rumen od sunca, i govori tiho “nije tetka, nije fino”.
Bataka i krompira kod tetke Milke
Štala tetke Milke čišća je nego nečije kuhinje, kaže to mama često kada pričamo o bakinoj polusestri. Tetka Milka i baka Lucija nisu prave sestre, ali vole se i paze kao da jesu. Bolje nego neke prave sestre. Jesu li im zajednički tata ili mama, više ne znaju, čini mi se, ni one same. Vidim da to nikom i nije važno.
Da nije bilo tetke Milke, kaže mama, mi bismo u ratu umrli od gladi. Tetka Milka je, pričao mi je tata, jednu svinju cijeli rat hranila, pa je nama dala kad smo došli u Novi Travnik. Nismo mi odmah bili u Novom, malo smo se, što kaže Srbin, nasilno seljakali. Kada sam bila beba, tog se baš i ne sjećam ali mama mi je pričala, Ivan, to je Milkin unuk, a Marijin sin koju isto Leo i ja zovemo tetkom, svaki dan na Bare donosio kravlje mlijeko u pivskoj boci. Mogao je, kaže baba, poginuti kada je htio jer su granate padale stalno. Kada granata padne, trava izgori, pticama otpadaju krila, a ljudi mogu umrijeti u sekundi, tako sam shvatila.
Ivan mi sada, kad sam malo narasla, kaže da nije bilo tog mlijeka, ne bih se tako razrasla. A zna i on da sam najniža u razredu. Uvijek me zeza, sve nas zeza, a najviše mog tatu i tetku Milku.
Tetka Milka i njena kćerka Marija žive na Ratenjskoj. To je, učili su nas u školi kada smo upoznavali zavičaj, predgrađe Novog Travnika. Nisu grad jer nema puno zgrada i bandera, ali nisu ni selo, da su daleko, kao Guča Gora. Na Ratenjskoj je samo jedna zgrada i tu je Oskar. Tamo odrasli ljudi kupuju gajbe piva i drugi alkohol. Muslimani tamo ne dolaze, čula sam to jednom kada me tetka Milka poslala po sok Lero od jabuke.
To je onaj za razmućivanje i njega na selu svi piju, a tetka taj kupuje da može napraviti meni, Leu i Marinku Bracinom. Braco je Marijin brat, ali nikad ne znam njegovo pravo ime. On radi navečer i ide na posao u odijelu. Navečer je uvijek sređen, nosi kravatu i ima čiste cipele. Po danu kopa njivu i sije svašta nešto, a mama kada ostane sama s tetkama Marijom i Milkom, govori da joj je “žao Brace”. Tetka Milka samo uzdiše, njih tri uvijek šapuću i govore “slomi se on u sali, ovi mladi konobari neće da rade, naš Braco je vrijedan, on za svakog potegne”.
Marinko Bracin je malo stariji od mene i u školu ide pješice, ali nerado. Nije njemu mrsko pješice, nego ne voli školu.
Tetka Milka govori da Marinko nema živa mira i da svaki dan samo gleda kako će ga, kada s biciklom iz dvorišta izleti, pokupiti veliki kamioni u kojima se vozi pijesak s bučićke Pješčare. Jednom mu je puno pijeska ušlo u oči, pa je skoro, govorili su, obnevidio.
Mi smo kod tetke Milke skoro svaki drugi dan. Srbin kaže “i svecom i petkom”. Baka Lucija voli Milku, ali na neki svoj način: kada sestre ostare, one se više ne ljube i ne maze kao kada su malene. Doduše, ni Leo ne da da ja njega gnjavim. Govori mi “docadna si, goija”. On još ne zna pričati baš najbolje jer ima samo četiri godine. Tetka Milka uvijek puno kuha, a kuha i Marija, pa kad dođemo, bilo ljeti ili zimi, šporet u kući, ili onaj vani, u ljetnoj kuhinji, pun je šerpi, tepsija, posuda u kojima su jela. I uvijek prave ono što mi najviše volimo. Zbog tate, tetka Milka, iako malo stara i puno bolesna, ustane iz kauča i zavije mu, kao baba Marga, onu pravu pitu s oklagijom zbog koje cijela kuća bude bijela od brašna. Ali njoj nije mrsko – Franji napravi kupušnjaču, najviše tu voli, a kasnije jedemo tikvenjaču – to je kao kolač, kaže tetka Milka, pa je polije vrelim mlijekom koje je popiškila njena krava. Tetka Milka je uvijek, kaže mama, puno radila. Kada je sretna za kravu i krmad kaže blago, a kad se umori, zove ih živina.
Tikvenjača je kao slatkiš na selu, ali nije ni blizu slatka kao čokolada, ili bombone, ali tetka kaže, da se time zasladi, ili ako smo baš dobri, da nam kocku šećera, pa nas ljeti pošalje vani i govori da ne smijemo u kuću prljavih nogu.
I Marinko i Leo i ja, kad god nam kaže da ne smijemo u kuću, mi čekamo da zamakne u štalu ili u magazu, pa u kuću uđemo. Unutra je uvijek ljeti malo pohladno, ali je sve čisto i blista. Mama kaže da je kod tetke Milke kao u apoteci. Dok nas ne skonta da smo u kući, diramo komodu u dnevnom boravku, a to se ne smije ni slučajno dirati. Jednom smo srušili stakleni okvir u kojem je bila Ivanova slika i razbio se. Nije nas puno galamila, ona nikog ne galami, ali je samo glasno rekla: “ajte na prikuću, da se niste do večere pomolili na vratima”.
Ivan ne živi na Ratenjskoj uvijek, nego samo ljeti i za svetog Josipa. On je veliki i studira u Sarajevu. Kada skroz naraste, bit će svećenik, iako tetka Milka kaže da od tog nema ništa jer je on, da oprostite, “zajebant”. Tetka Milka rijetko psuje, puno se moli Bogu, kao i baba Marga. Svaki put kada se baka Lucija žali na Srbina i kaže da je on “jeben”, Milka kaže “Luce, Luce, joj, Luce, nemoj tako.” Ivan se, kada dođe, s tatom pozdravlja stomacima. Ne rukuju se, kao ljudi u gradu, nego sudare stomake i pričaju čiji je veći. Ivan priča viceve o Muji i Fati, svi ga vole i smiju se kada priča, a tetka Milka se nasmije, ali potajno, i govori “Je l’ fino, sine Ivane, tako o ženi, ni ne znaš je?”
Ljeti uvijek sjedimo ispod kuće i svi jedemo pitu iz tepsije. Marija nam ne da, jer nas je puno, da prljamo tanjure bez veze. Nekad joj pomažem da pere suđe, ili metem velike stepenice, ali mi brzo dosadi, pa najradije odem u magazu. Tetka Milka ima čudnu magazu. Unutra je velika rupa i Ivan mi uvijek kaže da će me tamo zatvoriti ne budem li slušala.
Blizu krmetnjaka je korito s vodom, ali ta se voda ne smije puno koristiti jer se na Ratenjskoj zna dogoditi često da nestane vode. Dok tetka Milka ili Marija zamaknu, Marinko odvrne vodu i naštimamo šlauf i pršćemo se. Ili zalijevamo veliku trešnju. To je najveća trešnja na svijetu i na nju se ni Leo ni ja ne smijemo popeti.
Marinko i Rakini, oni su dječaci iz sela, kao da su od gume. Penju se, pa padaju, pa penju i tako mogu, kažu, povazdan. Kada ih gledam na granama, izgledaju mi kao mačke ili zmije. A tetka Milka se samo krsti i govori “Što niste k’o dica iz grada, nego vršetni, skondrljat ćete se, pa ruke i noge polomiti.”
Na selu je sve drugačije nego na Barama. Marinko, ako uđemo u njivu, zna sve gdje je krompir, luk, paprike posijan. Meni je jasno šta je krompir tek kad on naraste, jer ne znam kao Marinko, po travi razlikovati.
Ivan me svako malo pita “jesam li okopala krompire, barem u drugu ruku”, “jesam li naučila kravi sijeno promijenit’ dok ga nije bilo”, ili pita tetku Milku je li me naučila razvijati pitu i pristaviti grah. Nekad ostanemo na konaku kod njih, pa spavam s tetkom Marijom u njenoj sobi. Ima veliki ormar, ogledalo, komodu gdje su joj šminka i ogrlice. Kada nedjeljom idemo na misu u Rankoviće, jako se sredi i našminka. Leo joj je, jednom kad su drva slagali, rekao “da je lijepa, da ima lijepe okice i da se odmah vidi da je muško”. Ivan mu kaže da je “čovjek – provala”, a Leo ga gleda i pita “kakva poplava”.
Kada je, tako, jedne prilike, tetka Marija na stol spustila tepsiju, Leo je uzviknuo “ja ću bakak”, a tetka ga Milka malo udarila po ruci i rekla “prvo krompire”. Ivan ga je zezao da je isti ćaća jer ga od hrane zanima samo konkretno, a konkretno je, čini mi se, samo meso.
Ako je puno vruće, tetka Milka nam da dvije marke da si kupimo sladoled u Oskaru. Mogu izići tri Snjeguljice za mene, Lea i Marinka koje odmah poližemo. Kusur svaki put negdje izgubimo jer se svađamo putem tko će ga predati tetki. Dok se Marinko i ja svađamo kome su ispale pare, Leo sjedne nasred puta i dere se ‘Gazda, Gazda’.
To je tetkin susjed, kada nas čuje, dođe i kupi po još jedan sladoled. Vratimo se kod tetke musavi, Marija nas briše oko usta, a Milka samo govori “dico draga, je li to fino, dva sladoleda pojesti, kusur ne vratiti, vi dva odjednom, pola dice u Rankovićima ni za jedan nema”. Leo se strovali na stepenice, sav rumen od sunca, i govori tiho “nije tetka, nije fino”.