Kada je na odmah na početku utakmice, dok su tribine nekadašnjeg Wembleyja još uvijek odjekivale od zvižduka talijanskoj himni, teretni bek Luke Shaw u času božanskog nadahnuća zabio gol velikom Gianluigiju Donnarummi, meni je pao mrak na oči. U tom je trenutku, naime, otpočinjala jedna od onih utakmica kakve ne volim, a sve ih je više u posljednjih tridesetak godina.Tim za koji navijam pokušavat će da izjednači rezultat u utakmici s timom protiv kojeg još mnogo žešće navijam, ali iz razloga koji s nogometnom igrom uglavnom nemaju veze. Pritom, i jedni i drugi ponašaju se i igraju onako kako im to nije svojstveno. A kako su stadion i nogometna igra zrcalo nekog društva i zajednice, iznevjeravanje vlastite nogometne naravi nešto je čime bi se trebali baviti svjetski geostratezi, sociolozi, antropolozi i psiholozi, a ne – kao što to obično biva – plitki i površni nogometni novinari i navijači.
Talijani su na ovom Europskom prvenstvu igrali onako kako ih ja u proteklih skoro pedeset godina ne pamtim: lijepo, maštovito i napadački, s mnogo duha i duše, s genijalnim Federicom Chiesom, s Jorginhom, Verrattijem i Leonardom Spinazzolom, u čiju smo se igru zaljubljivali, te sa Leonardom Bonuccijem i Giorgiom Chiellinijem, sjajnim i živopisnim Juventusovim stoperskim parom, koji podsjećaju na naturščike iz filmova talijanskog neorealizma. Ukućanka plitkih nogometnih interesa više me je puta pri Chiellinijevom krupnom kadru na ekranu upitala: A koliko ovaj čovjek ima godina? Mnogo manje nego što izgleda, ali ipak više nego što je uobičajeno. Negdje u nekom selu pokraj Pise, u iskrzanom crno-bijelom filmu, crkvica puna postarijih žena u crnom, moli se za dug život i zdravlje Giorgija Chiellinija. Ja im se ovdje pridružujem.
I onda se toj neobičnoj Italiji, koja igra lijepo, čisto i pošteno, a Talijani nikad tako ne igraju, i još im je izbornik Roberto Mancini, prilično čuveni, premda ne veliki nogometaš iz naše mladosti, ali čovjek sa sudbinom i stavom, suprotstavi neka sasvim nova Engleska, koja povede odmah na početku. Pa kao što Talijani nemaju veze s onim što je naša predodžba o njihovoj nogometnoj naravi, tako ni ova Engleska nema baš nikakve veze s Englezima kojima je ovaj gledatelj često znao biti sklon. Ti Englezi bili su fer, pa makar zbog toga i svijet propao. Ovi Englezi igraju prljavo i nepošteno. Ti Englezi bili su gospoda, koja ginu za vlastitu viziju igre, na kojoj insistiraju i po cijenu poraza, ali baš nikad ne simuliraju i ne valjaju se iz čista mira po terenu. Ovi Englezi bacaju se po šesnaestercu kao djeca po plitkom bazenu, neprestano šire ruke, gestikuliraju prema sucu, rugaju se protivniku, odbijaju pruženu ruku, a najbolji im je igrač mali kolodvorski prevarant Raheem Sterling. Ti Englezi, koji se iz prošlosti sjećamo i za koje smo navijali, bili su baš poput Liverpoola, i u njihovom se nastupu i igri prepoznavala jedna doista velika zemlja i kultura. Jedino oni, među svim reprezentacijama, nisu morali pobjeđivati da bi bili veliki. Ti Englezi doista su izmislili nogomet, a s nogometom i pristojnost u igri. Ovi Englezi nešto su najodbojnije, najružnije i najmrskije što se na Europskom prvenstvu moglo vidjeti uz madžarske navijače u Budimpešti. Ovi Englezi se, zapravo, malo razlikuju od Orbanovih Madžara. S tom razlikom što je kod Madžara riječ samo o ljudima s tribina, i o velikom vođi, kao pokrovitelju općenarodnog sna o konačnoj nogometnoj pobjedi. Kod ovih Engleza, pak, imali smo i šovinističke, antieuropske i rasističke svinje na tribinama (da se razumijemo, nije rasizam samo kada zviždimo i hukćemo crncima, rasizam je i kada šezdeset tisuća engleskih svinja zviždi talijanskoj, a prije toga danskoj ili njemačkoj himni), ali smo imali i nešto što je u nogometu bilo dosad neviđeno: vladu Borisa Johnsona, velikog vođe, čija je pojava dubinski nakaznija od Orbanove, koja izmaštava epidemiološka pravila, kakva ni u trenucima najvećega katoličko-molitvenog zanosa ne bi na um pala ni jednoj Alemki Markotić. Zabranili su dolazak inozemnih navijača u zemlju i na stadion, a svojih su pustili čitav obor, tako da do vrha napune bivši Wembley. Da je itko drugi takvo što učinio, da je, recimo, Orban zabranio neprijateljskim navijačima dolazak u Madžarsku, prvenstvo bi bilo prekinuto. Da je netko drugi na način engleskih svinja zviždao himnama europskih zemalja, da su to, recimo, učinili Rusi, Bjelorusi, Ukrajinci, Balkanci, bio bi to grandiozan svjetski skandal, a reprezentacija zemlje čije su svinje na Europskom prvenstvu takvo što učinile bila bi na dvije godine eliminirana sa svih Uefinih natjecanja. Ili bi se dogodilo nešto još strašnije. Englezima se, međutim, neće dogoditi ništa. A zviždale su te svinje upravo onako kako hrvatske svinje zvižde srpskoj himni, a srpske svinje zvižde hrvatskoj himni. Ali tako je to u našem balkanskom svinjcu i u našim balkanskim izmetinama, u kojima se već dugo valjamo i iz kojih nam nema van, na slobodu i u Europu! Ali čak ni naši, balkanski navijači nikome tako ne zvižde, osim prvim svojim susjedima, braći rođenoj, među kojom se pretvaraju u svinje. Što je, međutim, ovo? Ima li ikoga kome se ne grokće u Borisovom londonskom ćumezu?
Da, znam, pomislit ćete da moje navijanje protiv Engleza nije više imalo veze s nogometom. Ali nije baš da nije. Onako kako su poružnjele tribine nekadašnjeg Wembleyja, a današnjeg krmetnjaka, tako je poružnjela i nogometna reprezentacija Engleske. Bilo ih je nemoguće prepoznati. To više nisu bili ti ljudi ni ti igrači. Iščezao je ideal za koji je samo Engleska oduvijek igrala. Mi možda i ne moramo biti prvaci, ali mi smo gospodari ove igre! I ona će se igrati lijepo i po pravilima, pa ako se tako može pobijediti, mi ćemo biti prvaci. To su bili Englezi iz onoga vremena. Protiv njihova dostojanstva nemoćna je bila i božja ruka Diega Armanda Maradone. Ne sjećam se ni da su suci bili na njihovoj strani. Sve do Borisova doba.
Ne znam kako bih podnio da Italija, ipak, nije na kraju dobila ovu utakmicu. I to ponajprije zahvaljujući velikom Donnarummi. A svejedno mi je žao onoga dječarca na kraju, kojem talijanski golman brani penal i koji će zauvijek, u snovima svojim i sanjarijama, ponavljati taj udarac, ponovo ga izvoditi, popravljati ono što je ostalo u prošlosti i što je, kao i svaka istinska životna nezgoda, trajno nepopravljivo. Proći će i ti borisi johnsoni, nestat će i svinja s tribina, stadion će ponovo postati Wembley, Englezi se opet biti Englezi, neki novi selektor će naružiti klinca koji se baca po šesnaestercu, jer čast je veća od svakog zgoditka i pobjede, samo će njemu, zlosretniku, zauvijek ostati zakovano u svijesti da je među brankama od Gulivera veći stajao Talijan, i da lopta nije mogla proći mimo njega.
Molitva za dug život i zdravlje Giorgija Chiellinija
Kada je na odmah na početku utakmice, dok su tribine nekadašnjeg Wembleyja još uvijek odjekivale od zvižduka talijanskoj himni, teretni bek Luke Shaw u času božanskog nadahnuća zabio gol velikom Gianluigiju Donnarummi, meni je pao mrak na oči. U tom je trenutku, naime, otpočinjala jedna od onih utakmica kakve ne volim, a sve ih je više u posljednjih tridesetak godina. Tim za koji navijam pokušavat će da izjednači rezultat u utakmici s timom protiv kojeg još mnogo žešće navijam, ali iz razloga koji s nogometnom igrom uglavnom nemaju veze. Pritom, i jedni i drugi ponašaju se i igraju onako kako im to nije svojstveno. A kako su stadion i nogometna igra zrcalo nekog društva i zajednice, iznevjeravanje vlastite nogometne naravi nešto je čime bi se trebali baviti svjetski geostratezi, sociolozi, antropolozi i psiholozi, a ne – kao što to obično biva – plitki i površni nogometni novinari i navijači.
Talijani su na ovom Europskom prvenstvu igrali onako kako ih ja u proteklih skoro pedeset godina ne pamtim: lijepo, maštovito i napadački, s mnogo duha i duše, s genijalnim Federicom Chiesom, s Jorginhom, Verrattijem i Leonardom Spinazzolom, u čiju smo se igru zaljubljivali, te sa Leonardom Bonuccijem i Giorgiom Chiellinijem, sjajnim i živopisnim Juventusovim stoperskim parom, koji podsjećaju na naturščike iz filmova talijanskog neorealizma. Ukućanka plitkih nogometnih interesa više me je puta pri Chiellinijevom krupnom kadru na ekranu upitala: A koliko ovaj čovjek ima godina? Mnogo manje nego što izgleda, ali ipak više nego što je uobičajeno. Negdje u nekom selu pokraj Pise, u iskrzanom crno-bijelom filmu, crkvica puna postarijih žena u crnom, moli se za dug život i zdravlje Giorgija Chiellinija. Ja im se ovdje pridružujem.
I onda se toj neobičnoj Italiji, koja igra lijepo, čisto i pošteno, a Talijani nikad tako ne igraju, i još im je izbornik Roberto Mancini, prilično čuveni, premda ne veliki nogometaš iz naše mladosti, ali čovjek sa sudbinom i stavom, suprotstavi neka sasvim nova Engleska, koja povede odmah na početku. Pa kao što Talijani nemaju veze s onim što je naša predodžba o njihovoj nogometnoj naravi, tako ni ova Engleska nema baš nikakve veze s Englezima kojima je ovaj gledatelj često znao biti sklon. Ti Englezi bili su fer, pa makar zbog toga i svijet propao. Ovi Englezi igraju prljavo i nepošteno. Ti Englezi bili su gospoda, koja ginu za vlastitu viziju igre, na kojoj insistiraju i po cijenu poraza, ali baš nikad ne simuliraju i ne valjaju se iz čista mira po terenu. Ovi Englezi bacaju se po šesnaestercu kao djeca po plitkom bazenu, neprestano šire ruke, gestikuliraju prema sucu, rugaju se protivniku, odbijaju pruženu ruku, a najbolji im je igrač mali kolodvorski prevarant Raheem Sterling. Ti Englezi, koji se iz prošlosti sjećamo i za koje smo navijali, bili su baš poput Liverpoola, i u njihovom se nastupu i igri prepoznavala jedna doista velika zemlja i kultura. Jedino oni, među svim reprezentacijama, nisu morali pobjeđivati da bi bili veliki. Ti Englezi doista su izmislili nogomet, a s nogometom i pristojnost u igri. Ovi Englezi nešto su najodbojnije, najružnije i najmrskije što se na Europskom prvenstvu moglo vidjeti uz madžarske navijače u Budimpešti. Ovi Englezi se, zapravo, malo razlikuju od Orbanovih Madžara. S tom razlikom što je kod Madžara riječ samo o ljudima s tribina, i o velikom vođi, kao pokrovitelju općenarodnog sna o konačnoj nogometnoj pobjedi. Kod ovih Engleza, pak, imali smo i šovinističke, antieuropske i rasističke svinje na tribinama (da se razumijemo, nije rasizam samo kada zviždimo i hukćemo crncima, rasizam je i kada šezdeset tisuća engleskih svinja zviždi talijanskoj, a prije toga danskoj ili njemačkoj himni), ali smo imali i nešto što je u nogometu bilo dosad neviđeno: vladu Borisa Johnsona, velikog vođe, čija je pojava dubinski nakaznija od Orbanove, koja izmaštava epidemiološka pravila, kakva ni u trenucima najvećega katoličko-molitvenog zanosa ne bi na um pala ni jednoj Alemki Markotić. Zabranili su dolazak inozemnih navijača u zemlju i na stadion, a svojih su pustili čitav obor, tako da do vrha napune bivši Wembley. Da je itko drugi takvo što učinio, da je, recimo, Orban zabranio neprijateljskim navijačima dolazak u Madžarsku, prvenstvo bi bilo prekinuto. Da je netko drugi na način engleskih svinja zviždao himnama europskih zemalja, da su to, recimo, učinili Rusi, Bjelorusi, Ukrajinci, Balkanci, bio bi to grandiozan svjetski skandal, a reprezentacija zemlje čije su svinje na Europskom prvenstvu takvo što učinile bila bi na dvije godine eliminirana sa svih Uefinih natjecanja. Ili bi se dogodilo nešto još strašnije. Englezima se, međutim, neće dogoditi ništa. A zviždale su te svinje upravo onako kako hrvatske svinje zvižde srpskoj himni, a srpske svinje zvižde hrvatskoj himni. Ali tako je to u našem balkanskom svinjcu i u našim balkanskim izmetinama, u kojima se već dugo valjamo i iz kojih nam nema van, na slobodu i u Europu! Ali čak ni naši, balkanski navijači nikome tako ne zvižde, osim prvim svojim susjedima, braći rođenoj, među kojom se pretvaraju u svinje. Što je, međutim, ovo? Ima li ikoga kome se ne grokće u Borisovom londonskom ćumezu?
Da, znam, pomislit ćete da moje navijanje protiv Engleza nije više imalo veze s nogometom. Ali nije baš da nije. Onako kako su poružnjele tribine nekadašnjeg Wembleyja, a današnjeg krmetnjaka, tako je poružnjela i nogometna reprezentacija Engleske. Bilo ih je nemoguće prepoznati. To više nisu bili ti ljudi ni ti igrači. Iščezao je ideal za koji je samo Engleska oduvijek igrala. Mi možda i ne moramo biti prvaci, ali mi smo gospodari ove igre! I ona će se igrati lijepo i po pravilima, pa ako se tako može pobijediti, mi ćemo biti prvaci. To su bili Englezi iz onoga vremena. Protiv njihova dostojanstva nemoćna je bila i božja ruka Diega Armanda Maradone. Ne sjećam se ni da su suci bili na njihovoj strani. Sve do Borisova doba.
Ne znam kako bih podnio da Italija, ipak, nije na kraju dobila ovu utakmicu. I to ponajprije zahvaljujući velikom Donnarummi. A svejedno mi je žao onoga dječarca na kraju, kojem talijanski golman brani penal i koji će zauvijek, u snovima svojim i sanjarijama, ponavljati taj udarac, ponovo ga izvoditi, popravljati ono što je ostalo u prošlosti i što je, kao i svaka istinska životna nezgoda, trajno nepopravljivo. Proći će i ti borisi johnsoni, nestat će i svinja s tribina, stadion će ponovo postati Wembley, Englezi se opet biti Englezi, neki novi selektor će naružiti klinca koji se baca po šesnaestercu, jer čast je veća od svakog zgoditka i pobjede, samo će njemu, zlosretniku, zauvijek ostati zakovano u svijesti da je među brankama od Gulivera veći stajao Talijan, i da lopta nije mogla proći mimo njega.