ASE PISA VUKAŠIN SVOM’ GNI, KOJI ME
BIŠE VEOMA S’BLUDU ZATO MOLU VAS
GOSPODO NE NASTUPAJTE NA N’JERE
ĆETE VI BITI KAKON ON’ A (O)N’ NE
MORE KAKO V(I)
Natpis na stećku u Pojskoj, srednjevjekovna župa Lašva

Postoje grupe riječi, odnosno slova na koja imamo snažnu emotivnu reakciju. Pod uslovom da smo na određenom mjestu proveli dovoljno vremena da nas to odredi kao ličnost i pod uslovom da nismo imali nekog bulija Nelsona, takav primjer je ime grada u kojem smo rođeni. Pomenuta emocija nas može sustići na najneočekivanijim mjestima; geografska udaljenost tu igra sporednu ulogu.

U mom slučaju to je Travnik.

Dok sam na samom početku mjeseca novembra u bašti jednog kafea listala novine, ugođaj koji nisu mogli da mi sabotiraju ni preglasni Italijani za susjednim stolom koji su pušili aromatične cigarete, pažnju mi je skrenula kratka vijest vezana za grad u kojem sam rođena: Travnički vandali demolirali nadgrobne spomenika na katoličkom groblju uoči Dana mrtvih.

Odjednom atmosfera više nije bila tako podsticajna: džaba i zlatna jesen, i brodovi koji klize po Savi, kafa u velikoj šoljici i svi drugi prizori dostojni pjesama Lorensa Ferlingetija.

Kad sam, međutim, ovo neveselo saznanje pokušala da pronađem na internetu, bila sam dodatno zbunjena: ispostavilo se da su samo u roku od dvije sedmice u meni dragom kraju bile dvije akcije ovog tipa. Osamnaestog oktobra, na lokalitetu po imenu Šarića brdo, kada je stradalo pravoslavno groblje, i pomenuta na Dan mrtvih. Bilo je, prije svega, neobično vidjeti taj lokalitet koji, iako je brdo, nalazi se u centru grada, kod srednje muzičke škole, svim internet portalima i teletekstu.

Ne visi mi oko vrata krst niti sam u srednjoj školi baš bila darkerica (da bi se ostavio takav dojam valja rano ustati, a što je posebno nezgodno u prvoj smjeni), ali imam dosta uspomena vezanih za to groblje.

Recimo, na cesti koja prolazi pored obližnje pravoslavne crkve moj se brat kvalitetno polomio kad je pao s bicikla, tu smo se zimi u osnovnoj školi sankali jer je nagib skoro pa savršen, a na istoj smo lokaciji kolektivno u proljeće skupljali biljke za herbar. I zadnja, možda i najvažnija stvar, dok je u zraku visila mogućnost da nas izrešetaju takozvani zvončiči, na širokim stepenicama odmah preko puta pravoslavnog groblja provodili smo najveći dio vremena u mojoj srednjoj školi čiji je početak bio obilježen redukcijama struje, vode i paljbom s Vlašića iz topa kojeg bi se uvijek sjetila dok sam kasnije na fakultetu iščitavala Ibzena, a to je Nora.

(Iako iz sigurnosnih razloga tu nikad nismo ostajali do kasno, krstovi i nadgrobni spomenici. čini se, nikad nisu pretjerano plašili bilo koga od nas. Možda zato što su nam živote u tim trenucima ugrožavali neki živi ljudi.)

Danas odmah do obližnje župne kuće žive moji bliski rođaci; kad su ljetos u bašti pravili svadbu za svog sina, plan B je bio da se u slučaju kiše svatovi premjeste kod popa i popadije.

Na drugom lokalitetu gdje su groblja rušena nisam bila, ali znam da opštine Grahovčići i Brajkovići spadaju u gučegorski kraj, što je također u blizini Travnika. Početkom oktobra sam u franjevačkom samostanu Guča Gora jela i pila sa fra Ivanom, fra Markom i fra Velimirom, i ovo pišem i zbog njih.

Ne znam, dakle, šta su vandali tačno uništili, ali najistaknutije nekrepole stećaka uopšte, među kojima su neki visoki i preko dva metra, nalaze se upravo u Brajkovićima (Bogduša) i u Grahovčićima (Vinišće). Marinko Slipac u zborniku povodom 150 godina ovog samostana piše da su, prema legendi, tri plemićka brata Brajko, Gravko i Plavko podijelili zemlju i tako su ova sela dobila imena upravo po njima.

Taj isti samostan u Gučoj Gori je za vrijeme rata bio okupiran od strane Armije BiH koja ga je pretvorila u zapovjedno mjesto za ratne operacije i nakon toga je devastiran. Uništene su orgulje od 12 registara, inače dar župe iz Nojfena, uništena je oltarska freska od 40 kvadrata, oštećen je kip Sv.Franje u prirodnoj veličini, biblioteka je pokradena, a više umjetničkih slika je isto tako misteriozno nestalo. (O ljudskim žrtvama gučegorske župe ovdje nije riječ a, naravno, ima i toga, ukupno 77 poginulih i nešto više od toga ranjenih.)

Tačno je, također, da se ruše i devastiraju i muslimanska groblja i džamije, ali se tada diže neuporedivo veća medijska buka. Osjetljivost na ovaj tip nasilja je u BiH očito vrlo selektivna, što je nedavno potvrdio i slučaj Dobrovljačka ulica.

Nije nikakav matematički domet shvatiti da je moje društvo, u doba kad smo ubijali vrijeme na stepenicama kod pravoslavnog groblja na Šarića brdu, bilo vjerovatno sličnih godina kao ti misteriozni vandali. Pitam se samo kako to nikome od nas te ’93 ili ’94 nikad nije palo na pamet da se zaletimo preko ceste, preskočimo ogradu i počnemo razvaljivat mermerne ploče na kojima piše Stojanović ili Milovanović?

Jedan od mogućih razloga je taj štoje, iako je bio rat, je toliko zanimljivijih stvari od razvaljivanja grobova koja je u ravni onoga ajmo-pozvat-lift-i-pobjeć.

Drugo, sve i da se neko dosjetio jedne takve genijalne ideje, vjerovatno bi se bojali posljedica.

Danas je, pak, smiješno bojati se države jer je i država smiješna. I jer svako ko u njoj živi vidi da se zakon ne primjenjuje ni u daleko težim prestupima, a kamoli u slučaju običnog vandalizma.

Po Ebrouzu Birsu, groblja su izolovana mjesta u predgrađu na kojem ožalošćeni upoređuju laži, gdje pjesnici gađaju u metu, a kamenoresci se klade ko će manje grešaka napraviti na spomeniku.

U popularnoj kulturi, pravoslavna i katolička groblja su lokalitet koji daje neicrpne mogućnosti za crnu komediju i satiru kao što je to u dramama Dušana Kovačevića, za kičeraj (na zemunskom groblju, između ostalog, stoji nadgrobnik ruskom pilotu u obliku grčke kolonade s orlom raširenih krila na vrhu) s tim da nadgrobnici znaju biti vrlo inspirativni u smislu ličnih imena. Tako, recimo, na Koševskom groblju, nekoliko desetina metara od mjesta gdje su ukopani Mladobosanci, leže ljudi sa imenima kao što su Leo Pixa, Anna Acs, Gustav Porshe, Elisabeta Hamm, Viktor Ripperger i drugi, lahka im zemljica.

Kao i seks, i smrt se dobro prodaje, recimo, tabloidne slike mrtvačkog kovčega Toše Proeskog i Ksenije Pajčin, a postojala je i čitava monografija koja pokazuje tj. ilustruje zadnje putovanje kovčega JBT-a.

Groblja su, treba i to dodati, mjesta gdje čovjeka u smrti sustiže sva moguća ironija; recimo, na Novom groblju u grobnicima koje su alarmantno blizu leže Kiš i Jeremić.

Međutim, u BiH su nemuslimanska groblja u metaforičkom smislu – pinjate. Običaj je da se u Južnoj Americi za vrijeme nekog veseljelja o drvo okače oblici od krep-papira, najčešće u obliku magarca, napunjeni bombonama i drugim slatkišima. I onda se, s povezom preko očiju, po njima lupa štapom.

Ne znam da li su vandali imali neku satisfakciju, materijalnu ili duhovnu, ali mogu se kladiti da su dobro znali gdje udaraju.

Priča

Koja je to mogla biti godina, nitko se pravo ni ne sjeća, kada je Vasu Stajića ispred gradskog komiteta partije imenovalo za glavnoga tajnika pjesničkih susreta u spomen na sedamnaest strijeljanih ilegalaca. U gradu je to izazvalo pravi skandal, a u Društvu književnika izbor Vase Stajića, Srbina s Kozare kojemu su u ratu zaklani i otac i mater te je od malih nogu nastupao kao maskota svoje strašne sudbine, pa je ono jednom Titu u Beogradu uručivao štafetu, a on ga je poslije vodio u Ameriku da Vasu pokaže Kennedyju, doživljen je kao konačno poniženje pisaca i intelektualaca koji su nakon Karađorđeva jezik morali držati za zubima. Književnici su škrgutnuli zubima, po zagrebačkim se kavanama, naglas i junačno, psovala srpska majka onome koji je bio premalen za ustaški nož, a Vaso je, ne obazirući se na sve to, krenuo da čita modernu poeziju. Drugovi su ga gadno ojadili, jer on se nakon srednje škole, i nakon Nazora i Laze Kostića, baš i nije zanimao za pjesnike, a sad je sve to valjalo nadoknaditi. Tog ljeta nije otišao na more, nego je po cijele dana sjedio na terasi svoga stana na Trešnjevci, s gomilom debelih antologija i pjesničkih zbirki pred sobom.

Vaso se nikada nije ženio. Bilo ga je strah da ima ženu i djecu, jer je nekako vjerovao da bi i njegova djeca ostala siročad. Nije znao za drukčije, pa se držao svoga i čuvao svoje nerođene sinove i kćeri od toga da odrastaju po domovima, i da njima i njihovim sudbinama roditelji plaše svoju nezahvalnu djecu kad neće da jedu špinat ili kelj. Ali zato je tako sam imao energije i vremena za trojicu drugih, pa su mu u komitetu i namjenjivali najteže zadatke. Tako je Vaso Stajić u pola godine proučio modernu poeziju, sve što je kod nas napisano ili je prevedeno, a nakon što su “Sedamnaest strijeljanih drugova” u tri godine njegovoga tajnikovanja postali, uz Struške večeri, najznačajnija pjesnička manifestacija u Jugoslaviji, na koju je Vasa pozivao i pjesnike koji su upravo izašli iz zatvora, u Zagrebu kao da mu se počelo i zaboravljati što je Srbin i što je kao najgora bosanska neznalica postavljen da predstavlja i selektira hrvatsku poeziju.

Četvrte godine Vaso je išao u Beograd, ravno kod Maršala, kako bi se izborio da “Sedamnaest strijeljanih drugova” postanu internacionalna manifestacija. Tito je bio prilično ravnodušan prema poeziji, ali je Vasu volio, pa je naredio da mu se da novca koliko traži i da mu se pomogne da ostvari ono što je poželio. Tako su te godine, koji mjesec pred Titovu smrt, u Zagreb došli Leopold Sedar Senghor, Nikita Stanescu, Jevgenij Jeftušenko i mnogi drugi. Došao je i američki pjesnik Alois Loewenhertz, koji je već nekoliko godina važio za najvjerojatnijeg osvajača Nobelove nagrade. Pred Esplanadu su ga dovezli s desetak kufera i s prijateljem po imenu Bob. Vaso nije navikao da se prijatelji drže za ruku, ali i ta je zamjedba bila sitna pred svim ponorima i vrhuncima, kadencama i kaskadama Loewenhertzove poezije.

Kada bi se Alois i Bob poljubili, Vaso bi navlačio zastore ili bi zaklanjao pogled televizijskoj kameri. Kada su zagrljeni išli preko Zrinjevca, uspaničeno je zaustavljao milicionera koji ih je pokušao legitimirati pa mu zaprijetio da će ostati bez posla ako smjesta ne napusti park. Kada su Alois i Bob stigli pred Hrvatsko narodno kazalište, jedan u smokingu, drugi u nekakvom smiješnom ljubičastom odijelcu, na državno primanje na koje su bili pozvani pjesnici i njihove supruge, i na kojem je pjesničku manifestaciju pozdravio drug Stevan Doronjski, Vaso je, da stvar ne bude sumnjiva, stigao s Ivicom Perišom, daktilografom u komitetu. Vaso je bio u smokingu, a Ivica u bijelom odijelu, kao za ciganske svatove. A kada su na mjestu smaknuća sedamnaestorice ilegalaca Alois i Bob zaplakali, bacajući bukete crvenih ruža preko spomen ploče s ugraviranim slikama mladih, lijepih i snažnih Slavena, Vaso je plakao zajedno s njima. I bacao je ruže. Kada su mu u Društvu književnika rekli da je skandalozno to što je napravio taj američki Židov s tim svojim dečecom, Vaso im je odgovorio kako ne može biti skandalozno ako se ljudi vole. Skandalozno je ako mrze druge ljude, pa ih onda kolju. Nisu mu ovo zaboravili.

Nekoliko mjeseci nakon prvog međunarodnog izdanja “Sedamnaest strijeljanih drugova”, na Vasina vrata pokucao je neki čudan poštar. Nosio je kavez s četveromjesečnim crnim koker španijelom i pismo. U pismu je pisalo: “Ovo je Eliot. Zove se tako jer je rođen u travnju. Sin je naše Sapfo, i željeli bismo da ga voli netko tko je nas znao voljeti i da ga čuva netko tko je nas sačuvao. Bob i Alois Loewenhertz”. Vaso do tada nije bio u velikoj ljubavi s psima, ali kao da je to važno. Čovjek bi morao baš jako mrziti ne samo pse nego sve što živi, pa da uspije odbiti od sebe maloga psa, koji mu je, čim su se upoznali, krenuo glodati palac.

Nikoga Vaso Stajić nije imao od svojih, nitko mu nije bio rod ni pomoz’ bog, osim Eliota. Cijele osamdesete vodio je “Sedamnaest strijeljanih drugova” s crnim kokerom pokraj sebe, koji će, kao što je poznato, iako se naši pjesnici i književnici ne žele toga sjetiti, postati i najznačajnija hrvatska i jugoslavenska figura u modernome svjetskom pjesništvu. Zaboravili smo, naime, da je antologija pjesama svjetskih pjesnika posvećenih kokeru Eliotu proglašena u izboru New York Timesa za jednu od dvadeset najvažnijih knjiga koje dvadeseto stoljeće predaje dvadeset prvom. 1985. umro je Alois Loewenhertz, a godinu dana za njim i Bob. Vaso je slao pisma, raspitivao se što je bilo sa Sapfo, ali mu nitko nije odgovorio. Nije više bilo onih koji su se voljeli, dolazilo je vrijeme oslobođene mržnje.

Pjesnička manifestacija “Sedamnaest strijeljanih drugova” posljednji put održana je 1989. Godinu dana kasnije Vasi Stajiću uručili su radnu knjižicu i rekli mu da ima pola sata da isprazni ladice svoga radnog stola. Zašto?, upitao je, jer je red u ključnome trenutku postaviti to pitanje, iako je Vaso dobro znao zašto. Dok je šetao Ilicom, od Britanca prema Trgu, vrijeme je sve brže prolazilo. Nekad mu je trebalo i sat vremena da stigne od jednog do drugog trga, toliko je bilo onih koji su ga željeli pozdraviti, tutnuti mu svoju novu zbirku, popričati s njim o vremenskim prilikama i perestrojki, i u povjerenju ga upitati zna li kojim slučajem kada će se dijeliti oni stanovi zaslužnim umjetnicima i bi li se tu moglo nešto učiniti, a sada je, gonjen pogledima punim prijezira, bježeći od šapata i psovki izgovorenih kroz zube, stizao za pet minuta. Ili je vrijeme brže prolazilo ili se to Zagreb smanjivao.

U studenome 1991., onih dana kada je padao Vukovar, Eliot se razbolio. Otpadala mu je dlaka, teško je jeo, a na vratu mu je rasla nekakva kvrga. Kada ga je doveo veterinaru, ovaj ga je bijesno pogledao: “Tako, dakle, Vaso, dok naši dečki ginu, ti brineš o svom psu!” Molio ga je, ali nije bilo pomoći. Veterinar je zalupio vrata kroz koja Vaso Stajić više nikada neće ući. Padala je kiša, a on je stajao na Trešnjevci i držao na rukama psa koji više nije mogao da hoda. Pokraj njih je, onako rastvoren, ležao Vasin kišobran, čekajući prvi vjetar koji će ga otpuhati na kolovoz, pod kotače vojnog kamiona. “Molim vas, ljudi, pomozite”, govorio je Vaso, onako više za sebe, tek da nešto kaže. Eliot je postajao sve teži, i uskoro je na svojim rukama držao svoga mrtvog psa. Pomislio je tada da mu je uzalud bilo ne ženiti se i nemati djecu.

Često zapravo prođem tom ulicom, skoro uvijek kad idem na ćevape kod Ferhatovića ili po burek u Bosnu. U novijim sarajevskim bedekerima pominje se zbog malog a dobrog hotela koji se zove Orijent. I najljepši hotel u Travniku nekoć se zvao Orijent. Danas se zove Lipa. Pred hotelom Lipa je turbe Dželaludin-paše iz Priče o Vezirovom slonu. U ulici u kojoj je sarajevski Orijent, uvijek se sjetim Ive Andrića. On ju je najljepše opisao: “Tamo gde prestaju baščaršijski dućani i kazandžijske radionice i gde počinje gusto srpsko naselje sa starinskim kućercima, ima jedna ulica, zabačena i krivudava, koja se nekad zvala Oprkanj-sokak, a danas nosi ime Danila Ilića.”

Citirane rečenice napisane su 1926. godine. Ulica se danas opet zove Oprkanj. Na firmi jedne krojačke radnje, međutim, visoko na zidu, ostalo je još uvijek ime Danila Ilića, ime koje danas, još i mnogo više nego kad je Andrić pisao tekst U Ulici Danila Ilića, ljubopitljivom turistu ne kazuje ništa.

Svaki put kad prođem ulicom zastanem makar nakratko pred kućom na broju 3. Prozor je obično otvoren, a zavjesa polurazmaknuta. Vide se starinski kauč i komoda na kojoj je vječito upaljen televizor. Nasred ekrana, s gornje strane, visi trokutić miljea. Liči na onaj špic kose posred čela nekih žena koji Englezi zovu widow’s peak.

Ne znam ko danas živi tu. U vrijeme kad je Andrić pisao svoj tekst tamo je još živjela Stoja Ilić, majka Danilova. U prvi novembarski petak, malo prije podneva, prošao sam kroz Oprkanj. Zastao sam pokraj kuće duže nego obično. Naposljetku se približih prozoru. Unutra je neka stara žena ribala pod. Protrnuo sam. Stoja Ilić radila je kao pralja. Kao da je osjetila pogled na sebi, žena je podigla glavu i zagledala se u mene, a ja sam ustuknuo. Čuo sam zvona i sjetio se Andrića.

“Dok sam to mislio, zazvoniše zvona sa druge strane Miljacke; prvo jedno malo, pa za njima drugo, veća, tamna i raspevana glasa. U isto vreme se javi mujezin sa džamije, s jedne, s druge, s treće. Pa još neka zvona iz daljine. Bilo je podne. Zatitra ljetni vazduh i sve se ispuni kao nekim strujanjem od zemlje put nebesa. Za tom strujom podigoh i ja oči put neba, i sa molitvenim zvukom pođe i moja misao, teška od zemaljskog jeda. Otrže se sama, dotle nepoznata i rečima neizreciva molitva put neba:

–  Gospode, koji si nad svetovima i vladaš i znaš, pogledaj, molimo te, i na ovu brdovitu zemlju Bosnu, i na nas koji smo iz njena tla nikli i njen hleb jedemo. Daj nam ono za što te dan i noć, svak na svoj način, molimo: usadi nam mir u srce i slogu u gradove. Ne daj da nas tuđin više zlim zadužuje. Dosta nam je krvi i ratničke vatre. Mirnog hleba smo željni.

Pogledaj nas, Gospode, i uslišaj ne radi nas zlih i nesložnih, nego radi ovog velikog pravednika i mučenika, sarajevskog učitelja, Danila Ilića.”

Danilo Ilić bio je Andrićev stariji školski drug. Citirani In memoriam Andrić je objavio u časopisu Jugoslovenska njiva jedanaest godina nakon Ilićevog pogubljenja. U to doba Andrić je iza sebe imao tek dvije lirske knjižice, Put Alije Đerzeleza i jednu knjigu priča. Tridesetak godina kasnije, nakon što je već objavljen najveći dio njegovog opusa, izlazi Pismo iz 1920. godine, a u njemu mnogo poznatiji fragment o glasovima sarajevske noći.

“Ko u Sarajevu provodi noć budan u krevetu, taj može da čuje glasove sarajevske noći. Teško i sigurno izbija sat na katoličkoj katedrali: dva posle ponoći. Prođe više od jednog minuta (tačno sedamdeset i pet sekundi, brojao sam) i tek tada se javi nešto slabijim ali prodornim zvukom sat sa pravoslavne crkve, i on iskucava svoja dva sata posle ponoći. Malo za njim iskuca promuklim, dalekim glasom sahat-kula kod Begove džamije, i to iskuca jedanaest sati, avetinjskih turskih sati, po čudnom računanju dalekih, tuđih krajeva sveta! Jevreji nemaju svoga sata koji iskucava, ali bog jedini zna koliko je sada sati kod njih, koliko po sefardskom a koliko po eškenaskom računanju. Tako i noću, dok sve spava, u brojanju pustih sati gluvog doba bdi razlika koja deli ove pospale ljude koji se budni raduju i žaloste, goste i poste prema četiri razna, među sobom zavađena kalendara, i sve svoje želje i molitve šalju jednom nebu na četiri razna crkvena jezika.“

Zanimljivo je uporedno čitati o glasovima sarajevskog podneva i glasovima sarajevske noći. Ako zanemarimo da je u prvom slučaju riječ o ispovjednom tekstu u kojem je autorsko ja nedvosmisleno Andrićevo, dok se u drugom radi o pismu pripisanom protagonistu pripovijetke Maksu Levenfeldu te ako prenebregnemo godinu u koju je fiktivno pismo datirano, a stav iz pisma pripišemo samom Andriću u vremenu pisanja ili objavljivanja priče, odnosno za vrijeme ili neposredno nakon Drugog svjetskog rata, šta možemo zaključiti? Najprije to da molitva nije uslišena! Čak je i Gospod (s velikim početnim slovom), zbog toga postao bog (s malim). Nije bilo mira u srcima ni sloge u gradovima; nije utihla ratnička vatra niti se prestala liti krv; ostali smo željni mirnog hleba. Tuđin nas je opet, zle i nesložne, zlom zadužio. Zato je ono isto što je u podne prizivalo strujanje od zemlje put nebesa, u dva sati poslije ponoći postalo simbol specifične bosanske mržnje. Skladno titranje ljetnog vazduha preraslo je u glasove zavađenih kalendara.

I ovog je podneva, makar bilo novembarsko, topli skoro ljetni vazduh skladno titrao. Krenuo sam prema Vijećnici. Gledam njezin kostur i mislim na onu famoznu fotografiju Franza Ferdinanda na njenom izlazu, valjda jedva petnaestak minuta prije nego je ubijen. On je u uniformi, s nekom lovačkom kapom, a žena mu Sofija u haljini bijeloj kao vjenčanica. Oboje spuštenih glava, gledaju pred sebe, kao da u njih sijevaju stotine fotografskih bliceva. Bio je to vjerovatno taj jedan aparat, ali njih dvoje se, izgleda, osjećaju kao zvijezde u eri paparaca. U prvom planu se vidi automobil koji ih čeka, a na stepenicama Vijećnice u dva špalira stoje lokalni uglednici. Vide se fesovi i turbani, tamna odijela i bijele kragne.

Poći ću prema Bistriku preko Careve ćuprije. Plan je bio da i automobil s nadvojvodom i nadvojvotkinjom krene preko tog mosta prema Konaku. Na drugoj strani ih je s pištoljem i bombom čekao Trifko Grabež kojem je bio rođendan. Da, Grabež je rođen na Vidovdan 1895. godine, a na dan atentata punio je devetnaest godina. Nije mu, međutim, bilo suđeno da puca ili baci bombu; automobil je produžio prema Latinskoj ćupriji, prema Gavrilu Principu.

Prelazim Carevu ćupriju. Tu je petnaestog juna 1910. godine, prije nepunih stotinu godina, Bogdan Žerajić pucao na generala Varešanina, a zatim se ubio. Zbog njega se ova ćuprija nekoć zvala Žerajićev most. Uoči svog devetnaestog rođendana, Grabež je bio na Žerajićevom grobu. Mislio je na njega dok je čekao Ferdinanda. Mislim na Grabeža dok prelazim most. Iz perspektive današnjeg Sarajeva, on je idealni negativac. Rođen na Palama, na Vidovdan, s prezimenom koje je u tendencioznom registru lako čitati kao svojevrstan nomen est omen, svoj devetnaesti rođendan provodi s pištoljem i bombom preko puta Vijećnice spreman da ubije nadvojvodu i ženu mu. Iz perspektive današnjeg Sarajeva, nevjerovatno zvuči Grabežova rečenica sa suđenja: “Mene nije rukovodila Srbija, nego jedino Bosna.” Prisjećam se njegove zatvorske fotografije: uskih je ramena kao i Princip, ima i slične dječačke brkove, ali nema one odlučnosti u pogledu. Djeluje pomalo zbunjeno.

Kad prije devedeset i pet godina automobil nije prešao Carevu ćupriju Grabežu je, pomišljam, laknulo. Pomišljam da je sjeo na zidić i zapalio cigaretu. Jedva da je povukao nekoliko dimova kad su se čula dva pucnja. Unervozio se, ali se nije usudio poći prema Latinskoj ćupriji. Kad je primijetio da ljudi masovno idu prema tamo i on je polako krenuo u tom pravcu. Uskoro je čuo da je nadvojvoda mrtav. Brzo se okrenuo i pošao natrag svjestan da se što prije mora riješiti oružja. Kad je sakrio oružje, mislio je da je siguran. Sutradan se popeo kući na Pale. Gore su mu bili roditelji i zaručnica Leposlava Lalić, učiteljica po zanimanju. Leposava je za dan-dva planirala putovati za Višegrad, Trifko joj se htio pridružiti, no odmah je uhapšen.

Učiteljica Leposava, čak i bez veze s Višegradom, podsjeća na junakinje Na Drini ćuprije. Idem uzbrdo prema Crkvi svetog Ante, prema pivari, prema strmim bistričkim ulicama Andrićevog djetinjstva. Otkud da Andrić 1926. godine piše o Danilu Iliću? Nije te godine padala jubilarna godišnjica Sarajevskog atentata, ni Ilićeve smrti, niti Ilićeve naknadne sahrane u Sarajevu, u grobnicu Vidovdanskih heroja. Tajna je, mislim, u onom dijelu gdje Andrić kaže: “Dok prolazim tom ulicom i gledam ugao kuće u kojoj mu i danas živi majka, ja nastojim da u sećanju oživim tog starijeg školskog druga.” Nedugo prije, uz sami kraj 1925. godine, petnaestog decembra, Andriću je umrla majka. Kao i Stoja Ilić, Katarina Andrić je prala i nadničila po tuđim kućama da bi othranila sina. Gledajući ugao kuće u ulici Oprkanj na broju 3, Andrić se, mislim, morao sjećati ugla kuće u ulici Basamaci na broju 21 gdje je živio s majkom u vrijeme dok su i on i Ilić pohađali Prvu gimnaziju. U vrijeme kad je objavljen zapis U Ulici Danila Ilića, Andrić je u pismu Zdenki Marković pisao: “Ovih dana sam mnogo mislio o pok. mami, jer joj upravo sada podižemo spomenik.”  Na nadgrobnoj ploči uklesan je jednostavan natpis: “Katarina Andrić, rođena Pejić, 19. VII 1872–15. XII 1925. Svojoj dobroj majci njezin Ivan”.

Katarina Andrić sahranjena je na starom koševskom groblju, nedaleko od grobnice Vidovdanskih heroja u kojoj, uz ostale, počivaju i Gavrilo Princip i Trifko Grabež i Danilo Ilić. Prije možda dvije godine spomenik Andrićevoj majci je obnovljen, nakon što je bio gotovo potpuno propao. Trajao je osamdesetak godina, kao ljudsko biće. Rekonstruisan je prema fotografiji iz knjige Miroslava Karaulca “Rani Andrić”. Sada je nov, bijel i sjajan, a oblikom starinski, nalik replici mostarskog Starog mosta podignutoj nekako u isto vrijeme, mosta koji je trajao mnogo duže od ljudskog bića, mnogo duže od osamdesetak godina, a koji je napokon srušila nesloga u gradovima.

Evo me pred Crkvom svetog Ante. Nekoć sam napisao priču o Stefanu, momku koji iz Beograda dolazi u Sarajevo da se oprosti s rodnim gradom. S majkom je otišao iz Sarajeva kao dječak, neposredno prije rata, očekujući da se vrati najdalje za desetak-petnaest dana. Otac mu je u Sarajevu ubijen i on se nikad nije vratio. Zamrzio je Sarajevo, zaklinjao se da se nikad neće vratiti, a onda je uoči selidbe u Ameriku odlučio da se oprosti s gradom. Iz autobusa iziđe na tranzitu, gore kod stare željezničke stanice Bistrik, a onda se polako spusti ovdje, do pred crkvu, crkvu koju je u djetinjstvu volio zbog boje fasade, boje nalik na dresove FK Sarajeva. Priča se zbiva zimi te u neka doba počne padati snijeg. Priča se zove Sarajevo, a istoimena pjesma EKV-a javlja se kao moto, lajtmotiv i emotivna šifra koja je Stefana pomirila s rodnim gradom. Ta pjesma otpjevana ekavicom osamdesetih bila je onomad neka vrsta turističke skice, a kad se kontekst promijenio – sve se promijenilo.

Jedan moj prijatelj imaše običaj
da se u zanosu pod dejstvom alkohola
samooptužuje – bičuje do bola.
Udario bi s “Ne znaš ti koji sam ja gad!
Gad nad gadovima!”

Uzvraćao bih mu da nije pošteno
da svu gadost prisvaja za sebe,
nisam li i ja čovjek i brat
koji tu neko pravo ima.

Onda bi tražio da zarežemo vene,
žile “vječnoga pobratimstva”
na usplahirenim rukama.

Katkad bi još na nadlanici,
gladan ljubavi žuđene žene,
gasio žar cigarete.

A onda je istinska gadost
preplavila i potopila naš svijet –
do vršaka jablanova samih…

Kada se poslije svega
sjetim tih čudnih, napadnih
samopostriga u kafani,
(“Ne znaš ti koji sam ja gad!”),
zaključim: bio je to anđeo,
njegove noći i riječi bile.

Čuo sam da više ne puši, ne pije,
da ga ne mori ljubavna glad.
Ne znam. Prerezane su žile.
Čitavu ga vječnost nisam sreo.

Da, samo je anđeo mogao
da se onako optužuje,
kinji do najvećeg bola,
svu gadost svijeta prti na se.

A svaki anđeo okljaštrenih krila
jednom se prosto stropošta
ispod kafanskog stola.

2009.

Bilo mu je šesnaest godina, zapisuje Faulkner u “Medvjedu”, i već je nekoliko godina bio pravi lovac. Sjedio je uz vatru i slušao kazivanja o ljudima, zapravo o jednom njihovu specifičnom talentu koji nije imao nikakve veze sa smislom ili besmislom života, čak ni sa snagom, iako bi brzopleto oko moglo pomisliti da stvari stoje drugačije, a koji je Faulkner sveo na jednu jedinu dimenziju – sposobnost ljudi da prežive. Veliki je pisac iz njemu znana razloga rečenicu obložio s nekoliko uzgrednih napomena: izdržati  i pri tome sačuvati skromnost kao jedino tlo na koje čovjek može stati bez bojazni da će potonuti. Prastara je to i neumitna borba, piše Faulkner, a nasuprot čovjeka stoje drevni i neublaživi zakoni koji isključuju svako žaljenje i ne trpe nikakve samilosti.  Ogromni mlin staroga majstora melje, a pravi trofeji, ono na što treba obratiti posebnu pozornost, očito nisu otjelotvoreni u ulovljenoj divljači ili izloženom oružju kojim se vodi ova neravnopravna bitka, nego u snazi što se krije iza snage same. U sposobnosti, čak mudrosti, da se računa na dolazak naše osobne zime, u znanju podnošenja ovog jedinog ishoda svih ljudskih stvari. Usprkos tome biti uspravan, e, to se čini velikom stvari. Zvuči li to kao filozofiranje? Ova priča o ostajanju bez daha? Shakespeare se zapitao “kako nemaš daha kada imaš daha da mi kažeš da nemaš daha?” Filozofirati, to zapravo znači hrvati se s čitavim suludim, divljim, zastrašujućim kaosom života za većinu nas maskiranim u najobičnije svakodnevne  poslove, radosti i tuge, to znači o činjenici ostajanja bez daha – a ona je pred svima nama – ostaviti neuspuhano svjedočanstvo.

Međutim, Faulkneru nisu dostajali obični, svakodnevni poslovi da bi istakao sve vrijednosti i prednosti života koncipiranoga po načelima borbe. Njegov junak sjedi, dakle, pored logorske vatre, a društvo mu prave iskusniji od njega. Niz grlo im klizi smeđa tekućina, jer, kako sam kaže, uvijek bi se u blizini našla pokoja boca u kojoj se nalazilo “zgusnuće besmrtnoga duha”. Njihov možebitni plijen je ogromni stari medvjed iz lova na kojega su se godinama lovci vraćali praznih šaka. Faulkner zapravo zapisuje kako toga velikoga medvjeda nitko od njih ni nije namjeravao ubiti. Bilo je to prije nalik ljubavnom sastanku. Medvjed je samo simbolizirao njihovu glad za životom, ambicioznost, njihovu strast. On je na izvjestan način bio crescendo cjelokupne njihove životne poeme, točka u kojoj su se isprva sabrale pa onda sudarile najviše note. Bio je velik jer je život općenito velik, i neuhvatljiv jer je život općenito neshvatljiv. Iako izrazito svojeglav i naglašeno subjektivan pisac, Faulkner se mirio s ovim općim činjenicama, ne nastojeći dokazati postojanje zida iza zida – on je vidio ograde i rekao ovdje su ograde. Medvjed je ogroman, a Faulkner pametan. Rezultat? On ga ne lovi, nego samo priča o njemu. Ali, Faulkner u tom lovu nije bio sam. Sudbinu njegove priče odredile su narativne strategije.

Pisac s bogatim životnim iskustvom kao što je bilo njegovo prirodno u mitu vidi jedini uspjeli oblik izražavanja čovjekove sudbine. Svi koji su čitali ovoga divljeg pisca znaju za njegova preuveličavanja, za njegovu sklonost velikim dimenzijama: njemu nebo nikada nije bilo dovoljno veliko i posvetio je brojne svoje stranice inzistirajući na činjenici da je sve na svijetu znatno veće nego što izgleda. Istovremeno mu Shakespeare nije bio gospodin, “jer je sve izrekao”. Ova vrsta raskoraka – inzistiranja na hipertrofiji činjenica nasuprot kojoj stoji pisac koji se zakopčao u sako i odbija izvještavati o svemu što je vidio, unikatna je i s njome se Faulkner uspješno nosio cijeloga svog spisateljskog opusa. Kakav zbunjujući procjep! Opisao bi nešto veliko, ali to, istovremeno, ne smije nijednom spomenuti. Dokazao bi vam da na svijetu postoje velike stvari, no nastojat će iz petnih žila tu golemost dočarati mikroskopskim uvidima – sve što je važno događa se na subatomskom nivou, i spas će pronaći samo osjetljivi za fine prijelaze. Kada krene u jednoj od svojih najboljih proza izvještavati o ogromnu medvjedu što je jednoć bacio sjenu na njegovo dječaštvo, sjenu koja se protegla i na ostatak njegova života, zapravo na tajnu o njemu zaključanu u njegovu pisanju, osjetljivi se čitatelj ne može prestati čuditi. Faulkner, naime, odbija usmrtiti golemu mrcinu. Onda, kako niže stranice, usput, intuitivno shvaća da nešto što je dočarao u tako gigantskim dimenzijama neće moći ubiti tek tako, ma kako vješt pisac bio. A baš to se čeka. I počinje cirkus: on isprva uvodi lik instruktora pasa, a onda i samoga psa, odgojenog za borbu u esencijalnom smislu te riječi. To je nešto onkraj dijalektike, onkraj, zapravo, svih znanih dijalekata strategijskog postavljanja prema problemu života. Ako život i jest borba, onda oko njegovih čvorišta valjda nikada nije bila tako čvrsto spletena klopka kao što je ova koju mu je u “Medvjedu” ispreo Faulkner. S tonama dužnih respekata spram protivnikove snage. S kilometrima zaobilaznih cesta, fintiranja, lažnoga fabuliranja, zavlačenja. Kao da se lukavstvo neophodno za svladavanje života na koncu sustanarski uselilo u tekst. Knjiga posvećena borbi završava nabrajanjem namještaja, kolekcijom nasumično skupljenih podataka koji se više ne sjećaju nikakvih medvjeda ni pasa vičnih njihovu svladavanju. “Oslobođenje od čega?”, piše stari majstor, “Od rada?”, zaključujući tako temu borbe na najiznenadniji način, iznenadivši vjerojatno nakon tolika posla ponajviše sama sebe.

1.mikroomaž vladi kristlu

Sve cijelo je cijelo. Samo je dio
po dio.

2.mikroomaž koči popoviću

punjena paprika, prazno meso!
punjena paprika, prazno meso!

3. mikroomaž vasku popi

HERBARIJ

Milogleda svako dijete gleda,
A milogled bi da mu ga deda.
(pederska narodna)

4. mikroomaž tinu ujeviću

LEPA NAŠA DOMOVINO,
PIČKA TI MATERINA SVETSKA
I TRKALE BUVE.

Već ga neko vrijeme opsjeda ta slika s brašnom. On sjedi za kuhinjskim stolom, rano je jutro i vrane grakću nepomične na granama, tramvaji škripe dolje na zavoju, čuju se koraci i udaranje izguljenih potpetica na pločniku, radnici žure u jutarnju smjenu, a on, opet u nesanici i opet bez posla, sjedi za stolom s hrpicom bijelog brašna, pokušava ga skupiti po stolu, a da ga ne zaprlja, staviti ga u posudicu s poklopcem, ali ne uspijeva. Što god da učini, brašno se prlja, leti po stolu, kasnije se pretvara u prašinu na stvarima, premda još ne zna nego samo naslućuje, i u prah kojim se zasipaju lijesovi.

Jučer je nazvao ženu koju je volio. Bili su zajedno samo dva mjeseca, otad su prošle godine.

– Morala sam se od tebe spasiti, Lorenco, rekla je tada.

– Neću ti se više nikada javiti, rekao je.

Mislio je da su godine, poput lavine snijega, sve zatrpale.

I krivo je, po tko zna koji put, mislio.

Pokupio ju je ispred redakcije u kojoj je ona slagala oglase za pelene i dječu hranu, sive, staklene zgrade što je nikla na samom rubu parka gdje su se znali šetati.

– Idemo vidjeti rode?

– Kakve rode, sad u veljači, budalo.

– Možda je ostala koja.

Brzo se izvukao iz grada, vozili su se kroz ravnicu i močvare, njoj se činilo “niti deset minuta”, njemu su prošle godine, sve se opet stisnulo između njih, sve što su imali i sve što nisu. Osjetio je da ga, negdje u plućima, u nekoj dubini, ona i dalje jako boli. Nasmijao se, gledajući ustranu, ne bi li tu bol istjerao iz automobila, čak je i prozor otvorio. Dok su prolazili kraj jedne smiješne nadograđene crkve, hladan močvarni zrak ošinuo ih je po obrazima.

– Zatvorit ću, sori.

– Nemoj.

Prolazili su sporo kroz izdužena sela, uz pusta, raščešljana gnijezda roda na stupovima, na dimnjacima. Bila su prazna, nigdje niti jednog kljuna koji izviruje. Ali znali su to još u gradu, onog časa kad je zakoračila u automobil, znali su da je sve osim ove stisnute, nenadane blizine nevažno i da su velike bijele ptice ovoga puta poslužile samo da se njihovim dugačkim, žutim nogama prekorači bezdan šutnje i straha. Da se nešto kaže, nakon svih tih godina.

U selu u koje su dospjeli rijeka teče uz same kuće. Stao je kraj malene drvene kapelice, kraj prljave, blatne krčme, na mjestu gdje pristaje skela, kraj stupa koji drži zategnutu sajlu, spustivši automobil skroz do vode. Obala je ovdje blaga, tako da su prednji kotači lagano zagazili u vodu, motor je radio, ugasio je svjetla, padao je prvi sumrak i u gotovo pustom selu čulo se kako netko udara sjekirom, kašlje, a onda se sve smiruje.

Rijeka je bila široka, živa, tamnosmeđa i izlivena iz svog korita, brza voda nosila je otkinute grane i popadalo lišće, sjedili su i slušali radio.

– Zapali, rekao je.

– Ne pušim više.

Prešutio je, nije htio ništa znati, a sad je po prvi put osjetio da niti ona ne želi znati što se s njim događalo proteklih godina.

– Dobro izgledaš, ista si.

– Ti ostao bez posla, a?

– I nije to bio neki posao, portir…ali mogao sam noću čitati.

– Aha.

– Ti si i dalje u novinama?

– Pa vidio si.

Okrenuo se i ispod sjedala izvukao bocu vina koja se još od Božića vozila s njim. Ključem je gurnuo čep u bocu, malo vina, rekao je.

Noć je već pala, pili su i šutjeli, na radiju, u vijestima su javljali o poplavama po cijeloj zemlji. Vodeni val još nije prošao, rekao je duboki muški glas, upravo se iz Austrije kreće u pravcu naše zemlje, očekuje se udar na rijeke…i stao nabrajati.

– Morat ćemo se maknuti.

– Ostanimo, molim te.

Okrenuo se i prvi je put pogledao bez nelagode. Oči su joj bile pune suza, ali vesele.

– Ostanimo dok ne bude skroz opasno, rekla je.

Nagnuo se prema njoj, da je poljubi, ali ona je okrenula glavu. Čekao je da noć izvede sve svoje tamne anđele do sredine rijeke, a onda je ubacio u rikverc, okrenuo automobil na blatnjavoj obali i pomalo krenuo natrag. Primila ga je čvrsto za ruku, vozio je, ne mijenjajući, u trećoj brzini, sve do grada.

Buzara od dagnji

2 kg svježih jadranskih dagnji
5 režnjeva češnjaka
3 dl suhog bijelog vina
vezica peršina
4 žlice mrvica
1 dl maslinova ulja
sol, papar, sok od pola limuna

Na maslinovom ulju kratko propirjajte nasjeckani češnjak, te odmah stavite oprane dagnje (otvorene školjke bacite), te nekoliko minuta pirjajte protresajući zdjelu. Podlijte vinom, te kad vino malo ispari dodajte mrvice, nasjeckani peršin poparite i oprezno posolite. kad se školjke otvore dodajte limunov sok i skinite s vatre.

Kiseli kupus s palentom

0,5 kg kiselog kupusa
maslinovo ulje
palenta
sol, papar

Ovo je idealan zimski doručak nakon burne noći. Ne zahtjeva više od tri minute pripreme, a jedino važno  jest da nađete dobar, zreli domaći kiseli kupus.

Dakle, skuhajte palentu te uz nju servirajte kupus iz hladnjaka preliven uljem i začinjen paprom. Jedite uvijek sa spoja vruće palente i hladnog kupusa. Dobro je za koncentraciju, a i okus je bolji.

Varivo od raštike
1 kg raštike
0,5 kg krumpira
1 dl maslinova ulja
sol

Operite listove raštike i izrežite im tvrdu peteljku u sredini. Narežite listove na trakice, te ih ubacite u kipuću posoljenu vodu. Nakon pola sata ubacite krumpir na kockice i kuhajte dok se krumpir posve ne raspadne. Procijedite, ali sačuvajte 3 dl vode u kojoj se sve kuhalo, pa vratite nazad u zdjelu, ulijte ulje i sve zajedno minutu, promiješajte na jakoj vatri.

Namaz od špinata

0,5 kg špinata
8 fileta slanih inćuna
2 tvrdo kuhana jaja
sok od 1 limuna
10 dkg svježeg sira
papar

Skuhajte špinat te ga dobro procijedite. Špinatu dodajte sir, jaja, inćune i limunov sok te dobro usitnite štapnim mikserom. Smjesa mora biti glatka, a dok perete mikser prepecite malo kruha na kojem ćete servirati namaz.

Rižoto s crvenim radićem

1 veća glavica crvenog radića
15 dkg riže
1 l povrtnog temeljca
1,5 dl suhog bijelog vina
1 kapula
maslac, parmezan, maslinovo ulje, sol, papar

Na maslinovom ulju zažutite nasjecanu kapulu, pa dodajte rižu. Nakon minutu, dvije, podlijte vinom, te miješajte dok iskuha. Tad dodajte na prugice narezan radić, kratko propirjate, te zalijte s malo temeljca. Tako zalijevajući i lagano miješajući skuhajte rižoto do kraja, a pred sam kraj malo posolite i poparite te umiješajte maslac i parmezan.

Palamida s keljom

4 fete plamide debele 2 centimetra
1 glavica kelja
0,5 kg krumpira
1 dl maslinova ulja
sok 1 limuna
sol, papar

U posoljenoj vodi skuhajte narezan kelj i krumpire, dobro ih potom procijedite. Na maslinovom ulju ispržite posoljenu ribu po dvije minute s svake strane. Kelj i krumpire vratite u zdjelu te zalijte maslinovim uljem, na jakoj vatri još koju minutu promiješajte, a kad skinete s vatre dodajte limunov sok. Na tanjuru  sve još malo poparite svježim paprom.

Sacher torta

10 dkg maslaca
5 dkg šećera u prahu
5 dkg šećera
120 g tamne čokolade
5 jaja
8 dkg krušnih mrvica
dobra marmelada od marelica

Mikserom  umiješajte maslac i šećer, dodavajte jedan po jedan žumanjak, a kad je  smjesa postala pjenasta, umiješajte rastopljenu čokoladu. Tad pažljivo dodajte krušne mrvice i čvrsti snijeg od bjelanjaka i šećera u prahu (bjelanjke tući prvo same, a zatim postupno dodavati šećer).

Dobivenu smjesu pecite  40 minuta na 180 stupnjeva.

Pečeni ohlađeni biskvit prerežite napola pa između listova i po cijeloj torti namažite marmeladu od marelica.

Tortu prelijte glazurom od:

15 dkg šećera u prahu
130 g  tamne čokolade
0,5 dl vode

Priča

Ovu sam priču čuo u ljeto prošle godine od nekih ljudi u Podgorici i pričam ju onako kako je meni ispričana, bez uljepšavanja i popravljanja. Bio je u Malesiji za onoga rata neki Isa Š., albanska sirotinja, živio u kući načinjenoj od blata pa kad bi padala kiša komšije mu govorile: Iso, Iso, istopi ti se kuća ko ta tvoja šećerlema. Imao je jedanaestero djece, tako se potrefilo da mu žena rodi deset kćeri i jednoga jedinog sina, nazvao ga je Kristijanom, nije se mogao sjetiti većeg imena, a dječak bio lijep i jak, zelenih očiju kao Skadarsko jezero sproljeća. Isa se njime ponosio, pa kad bi natrpao kolica šećerlemama i leblebijama, i krenuo pješke u Podgoricu da ih tamo prodaje, nije mu više bilo teško, kao što bi mu ranije bilo teško. Bog je tako udesio, hvalio se Isa Š., sad bih ova kolica do Beograda gurao, a da se ne umorim, jer znam da imam sina.

Oko njegove kuće bile su sve neke ljepše i bogatije kuće. Malisori i tek poneki došljak, Srbin ili Crnogorac, ali nitko takva sirotinja kao on. Bilo ih je koji bi, da ne izgleda kao milostinja, od Ise kupovali šećerlema i leblebija, ali uvijek je više onih koji tuđu bijedu ne primijete. Njegov pas, šarov bujna repa, savijenog kao mjesečev srp, bio je naučen da ne laje. Psima dobrostojećih gazda dano je da laju po cijelu noć, dok sirotinjski moraju da šute. Da njihov lavež komšijama ne kvari san. Takav je običaj bio na Malesiji, i drugdje, gdje god je ljudi i njihovih pasa.

Znalo se, kad Isin šarov zalaje, događa se nešto veliko. Obično velika nesreća. Zalajao je tako jedne noći, negdje pred jutro, kada je pred Isinu kuću od blata pristupio jedan čovjek, nitko ga nije znao, pa ni Isa, vodeći dječaka za ruku. Čovjek je bio Srbin, prije rata je radio kao žandar te ga možda i zato nisu prepoznavali, jer više nije nosio uniformu, stanovao je tu negdje, nitko se danas ne sjeća gdje. Kada mu je Isa otvorio vrata, nepoznati mu je čovjek rekao da s istoka, od Kosova, nailaze balisti i da zato mora bježati, ali da ne može povesti sina jedinca. Ako ga povede, balisti će ga stići, ubiti i njega i dijete. Zašto te traže, pitao ga je Isa. Zato što sam im grdno skrivio, odgovorio je čovjek.

Isa je prihvatio dječaka. Obećao je ocu da će mu sačuvati život. Bilo je veliko to obećanje, ali bi ga u takvoj prilici dao svatko tko drži do riječi i obraza. Nikada se neće saznati zašto je bivši žandar bježeći od balista i njihove osvete izabrao baš Isu da mu povjeri sina. Možda Isin pas jedini nije grizao, jer sirotinjski psi rijetko grizu, pa je samo pokraj njega mogao pristupiti vratima. A možda su razlozi bili drukčiji i više su se ticali ljudi nego njihovih pasa. Možda je nekada od Ise kupio šećerlemu pa je osjetio da Isa prema njemu ima neki dug.

Dječak se zvao Stevan Bojović i bio je Kristijanov vršnjak. Kad bi ih stavio jednog uz drugog, činilo se da su braća. Samo što je Stevan imao svjetlije oči. Kao kad se nad jezero spusti augustovsko sunce. Gledao ih je tako Isa, čudio se i govorio ženi i kćerima kako se to neobično namjestilo i udesilo da pod njihovim krovom zanoće čak dvojica sinova.

Isin je šarov prihvatio Stevana kao da ga oduvijek zna. Dječak bi ga zajašio, a Kristijan bi mu vezao konopčić za ogrlicu i tako bi šetali dvorištem. Bjež’ te rajo i fukaro, ide beg Skenderbeg!, strogo je dobacivao na sve četiri strane, a Stevan bi samo dizao glavu i pravio se, kao pravi princ, da nikoga ne vidi i da ništa ne čuje. Tako su se igrali od jutra pa do kasnog podneva, sve dok sva trojica nisu polegli u prašinu od umora. Bilo je rano proljeće i još nije sasvim zatoplilo, ali kada bi zatvorili oči, šarov bi im dahtao u lice, pa bi im se pod njegovim vrelim dahom činilo da je ljeto. Tako su se i dalje igrali, a da se nisu morali micati s mjesta.

Oko ponoći ponovo je zalajao Isin šarov. Skočio je iz postelje, naredio je ženi da ostane tu, i šta god da se dogodi neka se ne miče ispod jorgana. Isa Š. nikada nikome nije ništa naređivao, tako da je njegove riječi morala čuti i osjetiti do u kosti, do u korijen nokta na malome nožnom prstu. I nije se micala.

Šarov je i dalje lajao kao lud. Na gubicu mu je izbila pjena, baš kao da je bijesan. Isa je pitao ljude u uniformama i s puškama zašto su došli. Došli smo da nam predaš sina Mitra Bojovića. Odakle meni njegov sin? I šta će vam njegov sin? Treba nam da ga zakoljemo. A znamo da si ga ti u svojoj kući sakrio. Ili ćeš nam ga predati ili ćemo pobiti tebe i sve tvoje. Ali šta vam je ljudi, zašto bi Mitar u mene, u Albanca, pa još najveće malesijske sirotinje, ostavio svoga sina? Širio je tako ruke i čudio se Isa Š. Puštali su ga neko vrijeme da se tako čudi, samo su stajali oko kuće i nisu ništa govorili. Valja i sirotinju pustiti da sačuva svoj obraz. Ako mu je dijete povjereno na čuvanje, onda ga ne može odmah dati. Nitko ga ne bi dao na klanje, radije bi svaki od tih balista umro, nego bacio obraz pod noge i prekršio danu riječ. Zato su ga pustili da se čudi, da širi ruke kao da će ih sve skupa zagrliti, da se smije ne bi li pokazao koliko je bezazlen i sirot, da govori: pa šta vam je ljudi, ja prodajem šećerleme i leblebije, i šećernu vunu kad cirkus stigne u Podgoricu, nije meni Bog dao tako veliku stvar da ginem zbog tuđeg djeteta! Puštali su ga, a onda je došlo vrijeme.

Isa Š. na rukama je iznio dječaka. U taj čas i šarov je prestao lajati, da ga ne probudi. Niz lice su mu tekle suze – nemojte ljudi, nije dijete krivo ako je otac kriv – molio ih je šapatom. Nemojte ljudi, nikad nije bilo takvoga vremena da se djeca ubijaju zbog očeva – molio je. Šta ti znaš kakvih je vremena bilo – nasmijao se jedan od njih – pa ti samo prodaješ šećerleme i leblebije.

Priča koju sam u Podgorici čuo dalje kaže da su dječaka zaklali na Isinim rukama, a da se nije ni probudio. Svaki čovjek ima svoju mjeru ljudskosti, a to je bila njihova mjera. Neki drugi, koji bi bili manje ljudi, probudili bi ga i tek onda zaklali.

On je stajao krvavih ruku i krvave košulje. Rekli su mu da to više ne čini, neka ne sakriva djecu zločinaca, jer će sljedeći put zaklati i njega i sve njegove. Gledao ih je i više nije riječ rekao Isa Š. Gledao ih je i Isin šarov i nije zalajao. Više nikad. Jer se više nikad nešto veliko i strašno nije dogodilo pred njegovom kućom, nešto zbog čega bi sirotinjskome psu bilo dozvoljeno da laje.

Isa Š. održao je danu riječ. Mitru Bojoviću, kojega nije ni poznavao, sačuvao je živog sina Stevana. Tako mi je priča ispričana, u Podgorici, prošloga ljeta, pa je tako i prenosim. Možda je priča izmišljena, zbog ljudske i pasje čežnje da ljudi budu bolji nego što jesu. A možda je istinita.

Lijep je ovo grad, bio i jeste.
Još ti se poneki raduju ljudi,
iako se braniš jer srce poludi.
Lijepe u crno zavijene nevjeste.

Lijep je ovo grad, pun svetog bola,
svježih humki i plaćenih razbojnika
u državi bez suda i zakonika.
Živjeti ovdje, velika je škola.

Lijep je ovo grad, legendi prepun,
umjetnika gladi, tihih invalida.
Rane im između četiri zida
obasjava leden mjesečev čun.

2009.