Kad otac dođe u Zagreb Šetamo po cijelom gradu Govorim mu ono što znam Što sam uspjela kroz ove tri godine Naučiti O arhitekturi Ljudima koji su ga gradili Običajima koje su njegovali Govorim mu o Krleži Prepričavam mu knjižicu “Djetinjstvo u Agramu” Hvalim se da je da sam je uspjela uloviti Na kiosku za male pare
Šetamo Vlaškom Svraćamo u antikvarijat Njemu je dosadno Ne govori mi izravno, Ali osjećam njegovu nervozu Stoji na vratima Nakon što je napravio krug po radnji I čeka Govori ‘ajmo, kiša će, moramo stići na vrijeme Kad nas vlasnik antikvarijata više ne gleda i ne čuje Pitam ga, gdje bolan moramo stići na vrijeme U šetnji smo, tata Subota je Nema praznog hoda, Gloria Ti k’o tvoja mater Vi morate glavu u svaki izlog zavriti I vama je isto Šerpe posteljina obuća ili vodo-materijal Samo da vam je glava u izlogu Šetamo mi, ali evo Lijepo na aplikaciji piše Od Črnomerca do Mirogoja je sat i po’ A ti nas skrećeš u Vlašku, Pa u Petrovu da se Bogu molimo To ti s materom kad iziđeš Ja nemam kad divit’ se otlarima Tata, kažem mu, kako nemaš, Odmaraš se, mi sad ne radimo ništa, Nemamo obveze Došao si da se odmoriš Jesam, ali to što se odmaram, kaže otac Ne znači da trebam hodati po gradu K’o muha bez glave Jesmo li odredili maršrutu za doručkom Jesmo, kažem I ti se ne držiš dogovora, kaže otac, ako smo rekli Mirogoj, onda je Mirogoj, nema svako malo De klupa da zapališ Ti previše pušiš, a još se preda mnom K’o biva i suzdržavaš
Htjela sam da vidiš unutaršnjost Petrove Tamo sam prije stalno išla na mise, A i da samu crkvu doživiš jer izgleda kao jedan Betonski križ Uostalom, mislim da je taj Herman Bolle krajem 19. stoljeća Koji je radio i Mirogoj Zaslužan za njen izgled danas Otac stoji pred oltarnom slikom Svetog Pavla koji doživljavala obraćenje I govori mi Svaka čast i Hermanu i ovom slikaru Meni je simpatično kako tebe ovo zanima, To je ono ‘savle, savle’, je l’, pita Jest, kažem, Otac govori Znaš, sad u ovoj poplavi vjernika Kad u crkvu ide ko nikad nije Meni bude neugodno ući Da se ne pomisli da sam ja jedan od tih A znaš i sama Da ako se negdje išlo u crkvu I moralo se bona I Bogu moliti i biti ministrant Znaš da sam ja bio i da je to u Selu bilo pod mus Prije kad smo bili djeca Igraš se do Zdravo Marije I onda kući Zdravo Marija, večera i spavanje Samo je kod druge djece večera bila na vrijeme Znaš kakva je baba Marga bila Pokojni ćaća govorio Da ona odmah krene čitavu misu govoriti A baba, brate mili, ne staje, Po pet krunica mi izmolimo Toliko se umorimo sve četvero Da nam više nije do večere Pregladnimo A mati i dalje moli
Mi ništa osim tog samostana u selu nismo ni imali Sav je život bio u njemu i oko njega Tek poslije kad kreneš u srednju školu Ko je išao, a nisu ni tad svi iz kuće išli Nas je bilo četvoro I trebalo je samo četiri mjesečne karte platiti Onda ideš u Travnik svaki dan, pa ostaneš u gradu Tad je bilo dobrih kafića Dobra se muzika puštala svugdje Nije to k’o sad Tad je Štulić bio glavni Ali ni tad nisu njega svi kontali šta pjeva i o čemu pjeva U selu smo sjedili u Domu To je bio Društveni dom, tako se to prije zvalo I mi omladina sjedimo, igramo remija, Azrine ploče puštamo, Imali jedan stari gramofon I pokojna Apelovca, ona je žena tog Ante Matkovića, zastupnika u Saboru što sam ti spominjao, U narodnoj nošnji, za drugim stolom kaže „Otkad Johnny nije ništa snimio“ Hoću ti reći Koja je on veličina bio i kako su mudri ljudi Bez obzira na godine Osjećali da u toj muzici Ima nešto kvalitetno, nešto smisleno A ne ovo sad Ti ako sad znaš neki bend Koji je samo 10 posto ko Azra, reci mi
Nema više ni tih filmova, jesu oni bili Državni filmovi jer je su im i teme državne Ali bilo je to moćno, muzika strašna Ne znam, možda je nas sistem uvjerio da to valja Ali meni je valjalo, Vi se smijete što gledam i danas Waltera, ali to je filmična U to doba bolan kad je iziš’o film Ja bio dijete Kod nekog smo mi u kuću išli gledati Ponijeli stolice To je moglo biti sedamdeset i neke Mi smo TV tek poslije kupili, ’74. čini mi se Kad je ćaća donio TV u kuću To k’o da je avion došao K’o da je NASA neki svoj satelitit Na Kraban instalirala Tako je to nama bilo veliko I nije samo nama, većini u selu, A vjerujem i inače po Bosni Meni je izbor bio Ili u fratre, to je pos’o siguran Uvijek će se neko Bogu moliti Donijet će ti nešto i da pojedeš Imaš riješen krov nad glavom Ili da ideš u JNA, Mislim da se školuješ za vojnika I meni to uopće nije bilo mrsko Kad sam ćaći nekad sa 17 godina Rekao da bi’ rado bio Vojno lice Skoro me iz kuće istjerao Ali je poslije skontao
U tom vremenu je to bilo dobro Cijenjeno Gledao sam vojna lica po Travniku Kako žive Za moje shvatanje oni su živjeli dobro i ugodno A ja sam htio tako živjeti Htio sam pobjeći od seoske sirotinje Od jada gore To što se JNA kasnije pretvorila u to šta se pretvorila To je drugi par rukava Ali ja sam baš htio tu biti Vidio sam se tamo I kad sam otišao na Akademiju u Zagrebu I sve to vidio Da nije završilo tako kako je završilo I da nije bilo tih razgovora informativnih non stop Zbog daidže I svega tog oko njega Bio bih general JNA Bio bih sretan I ništa danas možda ne bi bilo Kao što je sad Možda bi mi sad renovirali naš stan u Zagrebu A ne ti plaćala kiriju za nečiji tuđi Ali jebajiga, Bilo šta je bilo
A tko zna, kažem mu, šta da si ostao do kraja Da su ti rekli Da ideš pucati na Vukovar Na Dubrovnik Da ubijaš svoje Da organiziraš napade na svoje
Otac gleda i govori Uh, šuti, jedan je ostao naš Iz Travnika u Beogradu s njima Do kraja Nije se nikad vratio Znaš ti kako je njegov brat nama rekao Kad su ono počeli pucati po Vlašiću Mi pitamo za tog Peru, kao gdje je, misli li se vraćati Svijet se počeo vraćati Mi smo išli u Knin 90. po Bobana Daidže Ruske Tri dana dolje u autu spavali Jedva ga izvukli On zvao stalno, Slao telegrame Šifrirane Da ga izvlačimo Ta je 90. godina tako bila čudna i maglovita Jedva smo ga pokupili I taj, ne mogu se sjetiti kako se on zvao, kaže nama za brata „on radi svoj posao“ Joj, kad ga je netko od naših uzeo I što bi rekli naši krkani Zažag’o ga šakom Majku jebo, zamisli ti Koji je to stav Čuj „radi svoj posao“ A šta je posao bio 90. u JNA Ubijati Hrvate i Muslimane I neposlušne Srbe Znači to je bio posao Tko je išta u sebi hrvatsko imao Tad je pobjegao Jer se to stvarno više nije moglo Tko je imao muda je morao otići To se više nije moglo opravdati ničim Sad se naljutim kad se tog mamlaza sjetim Njega i njegovog posla Dobrog li mu posla Sigurno je za dvojicu radio
Otac u Zagrebu
VII
Kad otac dođe u Zagreb
Šetamo po cijelom gradu
Govorim mu ono što znam
Što sam uspjela kroz ove tri godine
Naučiti
O arhitekturi
Ljudima koji su ga gradili
Običajima koje su njegovali
Govorim mu o Krleži
Prepričavam mu knjižicu
“Djetinjstvo u Agramu”
Hvalim se da je da sam je uspjela uloviti
Na kiosku za male pare
Šetamo Vlaškom
Svraćamo u antikvarijat
Njemu je dosadno
Ne govori mi izravno,
Ali osjećam njegovu nervozu
Stoji na vratima
Nakon što je napravio krug po radnji
I čeka
Govori
‘ajmo, kiša će, moramo stići na vrijeme
Kad nas vlasnik antikvarijata više ne gleda i ne čuje
Pitam ga, gdje bolan moramo stići na vrijeme
U šetnji smo, tata
Subota je
Nema praznog hoda, Gloria
Ti k’o tvoja mater
Vi morate glavu u svaki izlog zavriti
I vama je isto
Šerpe posteljina obuća ili vodo-materijal
Samo da vam je glava u izlogu
Šetamo mi, ali evo
Lijepo na aplikaciji piše
Od Črnomerca do Mirogoja je sat i po’
A ti nas skrećeš u Vlašku,
Pa u Petrovu da se Bogu molimo
To ti s materom kad iziđeš
Ja nemam kad divit’ se otlarima
Tata, kažem mu, kako nemaš,
Odmaraš se, mi sad ne radimo ništa,
Nemamo obveze
Došao si da se odmoriš
Jesam, ali to što se odmaram, kaže otac
Ne znači da trebam hodati po gradu
K’o muha bez glave
Jesmo li odredili maršrutu za doručkom
Jesmo, kažem
I ti se ne držiš dogovora, kaže otac, ako smo rekli
Mirogoj, onda je Mirogoj, nema svako malo
De klupa da zapališ
Ti previše pušiš, a još se preda mnom
K’o biva i suzdržavaš
Htjela sam da vidiš unutaršnjost Petrove
Tamo sam prije stalno išla na mise,
A i da samu crkvu doživiš jer izgleda kao jedan
Betonski križ
Uostalom, mislim da je taj Herman Bolle krajem 19. stoljeća
Koji je radio i Mirogoj
Zaslužan za njen izgled danas
Otac stoji pred oltarnom slikom
Svetog Pavla koji doživljavala obraćenje
I govori mi
Svaka čast i Hermanu i ovom slikaru
Meni je simpatično kako tebe ovo zanima,
To je ono ‘savle, savle’, je l’, pita
Jest, kažem,
Otac govori
Znaš, sad u ovoj poplavi vjernika
Kad u crkvu ide ko nikad nije
Meni bude neugodno ući
Da se ne pomisli da sam ja jedan od tih
A znaš i sama
Da ako se negdje išlo u crkvu
I moralo se bona
I Bogu moliti i biti ministrant
Znaš da sam ja bio i da je to u
Selu bilo pod mus
Prije kad smo bili djeca
Igraš se do Zdravo Marije
I onda kući
Zdravo Marija, večera i spavanje
Samo je kod druge djece večera bila na vrijeme
Znaš kakva je baba Marga bila
Pokojni ćaća govorio
Da ona odmah krene čitavu misu govoriti
A baba, brate mili, ne staje,
Po pet krunica mi izmolimo
Toliko se umorimo sve četvero
Da nam više nije do večere
Pregladnimo
A mati i dalje moli
Mi ništa osim tog samostana u selu nismo ni imali
Sav je život bio u njemu i oko njega
Tek poslije kad kreneš u srednju školu
Ko je išao, a nisu ni tad svi iz kuće išli
Nas je bilo četvoro
I trebalo je samo četiri mjesečne karte platiti
Onda ideš u Travnik svaki dan, pa ostaneš u gradu
Tad je bilo dobrih kafića
Dobra se muzika puštala svugdje
Nije to k’o sad
Tad je Štulić bio glavni
Ali ni tad nisu njega svi kontali šta pjeva i o čemu pjeva
U selu smo sjedili u Domu
To je bio Društveni dom, tako se to prije zvalo
I mi omladina sjedimo, igramo remija, Azrine ploče puštamo,
Imali jedan stari gramofon
I pokojna Apelovca, ona je žena tog Ante Matkovića,
zastupnika u Saboru što sam ti spominjao,
U narodnoj nošnji, za drugim stolom kaže
„Otkad Johnny nije ništa snimio“
Hoću ti reći
Koja je on veličina bio i kako su mudri ljudi
Bez obzira na godine
Osjećali da u toj muzici
Ima nešto kvalitetno, nešto smisleno
A ne ovo sad
Ti ako sad znaš neki bend
Koji je samo 10 posto ko Azra, reci mi
Nema više ni tih filmova, jesu oni bili
Državni filmovi jer je su im i teme državne
Ali bilo je to moćno, muzika strašna
Ne znam, možda je nas sistem uvjerio da to valja
Ali meni je valjalo,
Vi se smijete što gledam i danas Waltera, ali to je filmična
U to doba bolan kad je iziš’o film
Ja bio dijete
Kod nekog smo mi u kuću išli gledati
Ponijeli stolice
To je moglo biti sedamdeset i neke
Mi smo TV tek poslije kupili, ’74. čini mi se
Kad je ćaća donio TV u kuću
To k’o da je avion došao
K’o da je NASA neki svoj satelitit
Na Kraban instalirala
Tako je to nama bilo veliko
I nije samo nama, većini u selu,
A vjerujem i inače po Bosni
Meni je izbor bio
Ili u fratre, to je pos’o siguran
Uvijek će se neko Bogu moliti
Donijet će ti nešto i da pojedeš
Imaš riješen krov nad glavom
Ili da ideš u JNA,
Mislim da se školuješ za vojnika
I meni to uopće nije bilo mrsko
Kad sam ćaći nekad sa 17 godina
Rekao da bi’ rado bio
Vojno lice
Skoro me iz kuće istjerao
Ali je poslije skontao
U tom vremenu je to bilo dobro
Cijenjeno
Gledao sam vojna lica po Travniku
Kako žive
Za moje shvatanje oni su živjeli dobro i ugodno
A ja sam htio tako živjeti
Htio sam pobjeći od seoske sirotinje
Od jada gore
To što se JNA kasnije pretvorila u to šta se pretvorila
To je drugi par rukava
Ali ja sam baš htio tu biti
Vidio sam se tamo
I kad sam otišao na Akademiju u Zagrebu
I sve to vidio
Da nije završilo tako kako je završilo
I da nije bilo tih razgovora informativnih non stop
Zbog daidže
I svega tog oko njega
Bio bih general JNA
Bio bih sretan
I ništa danas možda ne bi bilo
Kao što je sad
Možda bi mi sad renovirali naš stan u Zagrebu
A ne ti plaćala kiriju za nečiji tuđi
Ali jebajiga,
Bilo šta je bilo
A tko zna, kažem mu, šta da si ostao do kraja
Da su ti rekli
Da ideš pucati na Vukovar
Na Dubrovnik
Da ubijaš svoje
Da organiziraš napade na svoje
Otac gleda i govori
Uh, šuti, jedan je ostao naš
Iz Travnika u Beogradu s njima
Do kraja
Nije se nikad vratio
Znaš ti kako je njegov brat nama rekao
Kad su ono počeli pucati po Vlašiću
Mi pitamo za tog Peru, kao gdje je, misli li se vraćati
Svijet se počeo vraćati
Mi smo išli u Knin 90. po Bobana
Daidže Ruske
Tri dana dolje u autu spavali
Jedva ga izvukli
On zvao stalno,
Slao telegrame
Šifrirane
Da ga izvlačimo
Ta je 90. godina tako bila čudna i maglovita
Jedva smo ga pokupili
I taj, ne mogu se sjetiti kako se on zvao, kaže nama za brata
„on radi svoj posao“
Joj, kad ga je netko od naših uzeo
I što bi rekli naši krkani
Zažag’o ga šakom
Majku jebo, zamisli ti
Koji je to stav
Čuj „radi svoj posao“
A šta je posao bio 90. u JNA
Ubijati Hrvate i Muslimane
I neposlušne Srbe
Znači to je bio posao
Tko je išta u sebi hrvatsko imao
Tad je pobjegao
Jer se to stvarno više nije moglo
Tko je imao muda je morao otići
To se više nije moglo opravdati ničim
Sad se naljutim kad se tog mamlaza sjetim
Njega i njegovog posla
Dobrog li mu posla
Sigurno je za dvojicu radio