Mjesec je pun. Nigdje ni najmanjega oblačka na nebu. Nikad ovako zvjezdano, čini mi se, od kad smo ovdje. Ljeto je kraju pa noći znaju biti hladne. Čim se smrači počinje hladnjeti, a pred zoru se ne može bez debele jakne. Opominju na dolazeću zimu. Ova je topla. Nenadani izuzetak. Izuzetci su događaji u manjini. Kad ih se nakupi dovoljno onda oni postaju pravilo. Pravilo tad postaje izuzetak.
Očekivali smo da će se dogoditi. Noćas ili sutra najkasnije. Ali ovo nismo nikako očekivali. Prošla noć bila mirna. Pretprošla isto. Svaku drugu ili treću noć. Tako je već duže vrijeme. Ipak je bilo noćas! Nismo sigurni je li ovo pravilo ili izuzetak.
Podižemo. Šestorica. Četvorica nose, dvojica preuzimaju. Teže je i sporije nego smo mislili. Osam koraka i stajemo. Ne ide. Strmo i nezgodno.
– Ajte vi prvi pa pričekajte nas!
– Aj!
– Pazi da ne struže o kamen!
– Neće. Aj, sad vi!
Dvadeset metara. Malo ljepši teren pa lakše. Korak po korak. S ruke na ruku. Polako i oprezno. Ne znamo bismo li trebali biti oprezniji ili brži. Ispod nečije noge odvali se kamen. Ne čujemo sebe dok se spuštamo, ali ovo nam svima lomi po ušima. Čujemo se do sela. Mislim i dalje. U selu su naši. Oni su s druge strane. Ne mogu nas čuti. I da nas čuju, nebitno je. Ne mogu nas ovdje pogoditi.
Skoro kao dan. Nečija cijev bljesnu na mjesečini. Preko oka. Gledam kud idem pa se ne obazirem na nevažno. Bez obzira što bi moglo biti lijepo. Ostali isto. Prsti mokri od znoja pa šatorsko krilo klizi niz njih. Obukli se toplo. Računali na pravilo. Sad se nemamo kad skidati. Znoj je ionako preuzeo cijelu kožu. Kasno. Predajem drugomu i brišem ruke. Obilazim ovoga ispred sebe pa dolje da preuzmem. Skoro trčim. Ne znam ni tko je ispred, ne gledam. Mislim da je Laki. Možda i nije. Jako strmo. Stijene velike. Nezgodno je bilo i dok smo se peli. Ovo je puno teže.
– Neće ići ovako.
– Kako?
– Pa ne ide, vidiš i sam.
Hropće. Opet. Teško ga je slušati, ali to je znak da je živ. Hropac, pa lagano piskanje. Zrak u usku prolazu. Tako nastaje pisak. Dva, jedan za drugim. Različiti. Možda ima više rupa. A možda je samo jedna pa se glasa različito ovisno o položaju tijela. Mislim da su pluća. Nismo gledali, nismo imali kad. Jedva smo ga izvukli odozgo. Trebalo nam je više od dvadeset minuta. Isto toliko metara, ali granate nisu dale brže. Čim je malo stalo istrčali smo. Bez gledanja gdje je pogođen. Učetvero. Po dvojica za ruke i noge. Šake mi odmah postale ljepljive. Krv se grušala po dlanovima. Skoro crna krv. Odavno se skorila i pomiješala sa znojem. Slijevala mu se odnekud ispod uniforme. Ostali u zaklonu još desetak minuta. Onda krenuli.
Stojimo na kamenu. Umorni. Prošlo sat i deset. Čini mi se da je bilo puno prije. Nismo još ni trećinu puta. Još sigurno sat. Možda nešto manje, dolje je bolji teren. Ali i mi smo već umorni. Gore dvojica ostala. Najsitniji. Ja najsitniji ovdje. Zapravo, visok sam koliko i ona dvojica, ali nisam dao. Ja ću! Skupa smo se penjali, skupa silazimo. Nisu se bunili. Bili smo ekipa. Nikad svađa. Ponekad sitna zajebancija na nečiji račun. To je bio plafon. Potrefilo da se tako nađemo.
– Trebali bi usjeći dvije grane pa zavezati za šatorsko. Biće lakše.
– Čime usjeći?
– Nožem! Po dvije tanje pa ih svezati konopom. Izdržaće.
Ne znam čuje li nas. U polusvijesti je cijelo vrijeme. Jedini zvuk koji je dolazio od njega bio je hropac. U početku je vrištao. Samo kratko. Slušali smo iz zaklona. Nismo mogli k njemu. Dok smo ga vukli u zaklon, bilo je teže slušati nego vući. Onda je jaukao još desetak minuta. Prestao i to. Čim smo krenuli dolje.
Povremeno otvara oči. Kad bi mu mjesec obasjao glavu vidio bih to. Dok mu je glava bila zaklonjena našim tijelima, nije se moglo vidjeti. Onda opet mjesec i zatvorene oči. Glava mu desno-lijevo dok smo ga nosili. Nismo mogli drukčije. Hropac.
– Sijeci! Evo tu, lijevo.
– Pridrži pušku, smeta mi!
Metalan zvuk izvlačenja oštrice. Nož velik. Japanski čelik. Hans kaže poslao mu rođak iz Kanade. Metalna futrola. Četiri grane debele kao slabija ruka. Po dvije na desno i lijevo. Konopa dovoljno. Vežemo što čvršće možemo. Sliči na nosila. Vidjet ćemo hoće li izdržati. Podižemo. Deset koraka. Ipak je lakše. Ili smo samo malo odmorili? Neće više biti vremena za odmor. Jedino ako umre. Nisam više normalan! Kako ovako razmišljam? Jebote, pa rat je, zašto ne bih ovako razmišljao!? Drag mi je, ljudina je. Ali ako poživi do sela, bit će čudo. Ne mogu spriječiti svakakve misli. Pucaju me bez pitanja. Vraćaju mi se slike od večeras. Stalno! Minobacačka pogodila njih dvojicu. Istrčali iz zaklona na plato da vide situaciju dvadeset sekundi prije. Boki na mjestu mrtav. Desna ruka otkinuta u ramenu i pola glave razneseno. Ona druga polovica spržena. Ne može se prepoznati. Ali bili smo s njim i znamo tko je. Fali i lijevo stopalo. Kao da ga je netko ukrao skupa s čizmom. Ni najmanjega traga od tog dijela tijela. Sve drugo na svom mjestu. Kratko vrijeme za analizu. Šok ili analiza, kako tko zove. Nismo znali dok nismo istrčali po njih iz zaklona. Rat je, makljaža, nema vremena za puno toga. Plače se u hodu. Pogled s kojih desetak metara na osakatinu. Ostavili smo Bokija tamo gdje ga je odbacilo. Bilo kakvo premještanje iskasapljena tijela nije imalo smisla. Možda noćas kasno kad se sve stiša ili ujutro. Pa nemaju ni oni toliko granata, ne mogu rokati deset dana. Onda ćemo ga izvući i gledati ga nekako odnijeti dolje. Bitnije je bilo izvući njega, bio je još živ.
Ona dvojica što čekaju da prime šatorsko krilo puno niže. Ali nisu daleko. Mi ostali debelo poviše njihovih glava. Ne mogu nam bliže prići. Morat ćemo otpuštati konop i polako ga do njih, nema druge. Čvrsto ga svezati za grane sa strane da nam ne isklizne. Hans mu već savija šatorsko oko čizama i dodatno steže. Stvarno, na što smo to prispjeli? Ne bih mu bio u koži. Ali ni za svoju kožu više nisam siguran.
Ne zove se uzalud ova vukojebina Oštri Vrh. Strm i oštar kamenjar na jugu Hercegovine. Pet dana smo ovdje, a bili smo i prije. Samo jednom. Dok smo se prvi put peli prema vrhu nismo razmišljali o ovakvim situacijama. Dobili smo ovaj položaj i to je bilo jedino što smo mislili. Plato gola kamena, veličine dvjestotinjak kvadrata. Bez i jednoga stabla. Ni grma! Oštar kamen. Hrpa otvorenih konzerva desetak metara ispod platoa, s naše strane. Nadstrešnica od grana debljine jače ruke. Suho grmlje preko. Zbog sunca, ne zbog granata. Tu je zaklon. Miris mokraće štipa nos i oči. Dnevni i noćni boravak. Tu ni jedna granata nije mogla pasti. Plato su redovito gađali. Pun ožiljaka. Ili je pogađala po njem ili je prebacivala.
Kad sam prvi put bio gore, nebo je bilo poluoblačno pa slike koje sam zapamtio dolaze u prekidima. Noć! Kad god bi neki oblak otkrio mjesec, otkrivala se i poneka slika. Polje duboko ispod nas. Široko kilometar. Ma i više. Opet brdo na njihovoj strani. Na brdu oni. Nakon nekoliko trenutaka prilagodbe oka još jedna slika. Nazidan kamen na kamenu kao grudobran.
Nema ovdje zemlje. Kamen je sve. Tako prekidno gledao pola sata. San. Kratko, pa u dva na stražu. Mogli su nam prići jedino verući se po konopima uz liticu s druge strane. Visoko preko sto metara. Nemoguće, ali ipak straža. Sjedio na kamenu. Zapalio tri cigarete. Žar uvijek skriven dlanom. Hladno u to doba. Rakija iz ploske. Dva gutljaja. Opet duhan. Do tri i pol gledao polje. Probudili me i rekli da idem spavati. Gotova moja smjena od dva do četiri. Nastavio spavati. Ujutro vrhunski pogled. Da sam znao za ovo prije rata, sigurno bih došao. Bez puške. Jutarnja slika: mi na nekom kamenu šiljku visoko iznad polja. Pogled desetak kilometara daleko na sve strane. Ispod ravnica, pa iza nje brda. Njihova. Nešto kao kanjon, samo ovdje su brdski vrhovi kao otoci, a polje je more. Noćašnje magličaste vizure poprimile stvarne oblike. Tu ćemo biti svaki drugi dan i noć, a u međuvremenu u selu. Ovo je vrh u svakom pogledu, pomislio sam.
Trgnem se. Opet sam odlutao na pet sekundi. Događa mi se to zadnjih dana. Možda sam neispavan.
– Jamljaj! – netko me gurnu po ramenu.
Dvije spojene grane u mojim rukama. Prvi desni. Spuštamo ga niz stijenu lakše od očekivanog. Netko me obilazi i čeka da preuzme prednji kraj. Ja ću na zadnje desno. Onda još desetak koraka. Pa ću ja trčati naprijed. Odmarat ću od nošenja dok budem trčao. Lijevom rukom držim granu. Desnom pridržavam lijevu. Ne klizi kao prije. Sve je nekako tiše i brže. Smjenjujemo se kao da smo dugo vježbali. Malo manje strmo. Ali uska staza. Grane okolo.
Deset minuta bez stajanja. Lijeva strana zastrugala o stablo. Umalo pade. Ne može drukčije. I najzdravijega da ovako snosimo ne bi mu lako bilo.
– Stani!
– Šta je?
– Stani!
– Što sad?
– Spusti!
– Šta je bilo?
Šatorsko na zemlji. Ne leži vodoravno. Ukošeno je, takav je teren. Tišina! Najmračnija do sada. Ni hropca. Dugi se spušta do šatorskoga. Naslanja glavu. Desno uho. Osam sekunda. Diže glavu. Spušta. Šest sekunda.
– Ne diše.
Nesigurnost! Nevjerica. Kraj života. Čudno mi koliku smo vjeru imali dok smo ga snosili. Kako nismo odmah vidjeli da nema šanse? Šutjeli smo dok je Dugi sjekao grane, a znali smo. Ili nismo znali?
– Aj, opet!
– Jesam. Dvaput! Ne diše, sigurno.
Računam: nema piska već skoro pet minuta. Nisam ga čuo, možda je bilo. Mjesečina jača nego prije. Jasno nam se vide lica. I njegovo. Nije zaklonjeno. Sklopljene oči. Odmakli smo se i stojimo kao na nekom sprovodu skupljeni oko mrtvaca. On nakošen na zemlji. Nemamo ga gdje normalno položiti. Desna noga prebačena preko mjesta spoja šatorskoga i grane. Rekao bi čovjek da samo spava. Ne vide se rane. Ni na nama se neće odmah vidjeti rane. A onda će biti takve da se neki nikad oporaviti neće. Zemlja je kurva, vidiš kako joj ništa ne značiš, a gineš za nju. Nema fina mjesta za heroje. Odbačen na kosini.
– Mrtav?
– Mrtav. Ne diše.
Laki vadi džepnu lampu. Pali. Snop svjetla na šatorskom krilu. Prema licu. Sklopljene oči. Linija krvi na desnom obrazu. Njegova je, ali nije s lica. To smo ga mi zamazali njegovom krvlju dok smo ga nosili. Naslanjam dlan.
– Hladan… i hladan znoj.
Snop svjetla na kamenu. Laki i dalje čuči. Mi stojimo bez pomicanja. Nebo puno zvijezda. Ovo je mogla biti prelijepa noć da nije rata. Čak i u ratu bi mogla biti prelijepa da nije smrti. Ali njih dvoje ruku pod ruku. Gađaju nas svako drugu ili treću noć. U prekidima. Nema pravila. Da su večeras preskočili sve bi drukčije bilo. Onda bi rokali sutra navečer, mi bi prošli lišo. Ali onda bi po drugom vodu. I tamo su naši. Možda ne bi nitko poginuo. A možda bi poginula trojica. Možda bi mi lakše bilo jer ih ne znam. Jebi ga, sad sebe žalim. A mrtav čovjek ovdje leži. Kocka je ipak pala na nas. Dvojica danas. Jučer smo nas četvorica dva sata tukli karte. Briškulu. Smijali smo se. Pukli bocu nekoga slatkasta alkohola. Spavali popodne. Sinoć se peli ovamo. Dva mrtva. Ostali slabi na kartama. Nema se ni karata više s kim igrati. Ne mogu spriječiti ovakve misli. Pokušavam, ali svako malo se ponovi.
– Daj da zapalimo!
Netko vadi kutiju. Dvije ruke, jedna po jedna, odnose iz nje po cigaretu. Dva oštra zvuka upaljača. Povlačim duboko. U tankom snopu raspršujem dim. Kap znoja s vrata niz leđa. Nikad prije nisam tako precizno mogao pratiti putanju znoja niz tijelo. Zastane negdje pri dnu prsnoga koša. Nisam prije pušio ove cigarete. Ne znam ni koje su. Gorkast dim. Iz čučnja prelazim u niskosjedeći. Lijeva noga savijena. Desnom diram šatorsko. Vrhom čizme osjećam njegovo tijelo. Nikad prije nisam dodirnuo mrtvaca. Računa li se ovo kao dodir? Ako nekad budem nekom pričao… Pola cigarete, nitko ne priča. Kap znoja se konačno otkinula i došla do remena. Tako nastaju one tamne mrlje na pravom kožnatom. Zato nikad nisam volio takve. Uvijek se vidi. Nisam se puno znojio, ali sam gledao kod drugih. Platneni su bolji. Sad me se ne pita puno. Jedan od nas, razmišljam kako sam mu sad ime zaboravio, sjedi deset metara niže. Vidim ga dobro na mjesečini. Bio dolje da preuzme nosila. Nije se ni vraćao k nama od kako smo shvatili da nosimo mrtvo tijelo. Ostao na mjestu. Možda se boji mrtvaca. Možda se ne boji, ali je pod šokom. Možda bi tako ukočen ostao i da sad netko zapuca na nas.
– Šta ćemo?
– Idemo dalje.
– Nazad?
– Nećemo. Spustit ćemo ga do sela. Onda ćemo vidjeti.
– Možemo li javiti našima da netko dođe pred nas? Teško ćemo ovako.
– Nemamo čime javiti.
– Gdje je motorola.
– Boga pitaj! Bila je kod njih dvojice kad je puklo.
Na pola puta do sela. Slijedi jako strm dio pa onda lagana padina. Teško. Možda bismo i mogli, ali dugo bi trajalo. Trebamo još četvoricu za silazak. Možda naši shvate da se ne javljamo pa krenu prema nama. Ako budu zvali. Ali zašto bi zvali? Sad će tri iza ponoći. Mogli su čuti granate. Toliko glasova i misli mi se kurla po glavi. Nepomjeren, privodim cigaretu kraju. I ostali sjede kao ukočeni.
– A da netko krene prema selu i dovede pomoć?
Šutnja teža od silaska. Nikomu se ne ide bez ostalih. U ovakvim situacijama nema zapovjednika. Ne može nitko zapovjediti. Svi smo isti. Sjedimo kao pogubljeni još nekoliko minuta.
– Nećemo u selo još. Čekamo do svitanja.
– Zašto?
– Opasno je sad ići u selo. Dok je bio živ vrijedilo je riskirati. Nemamo motorolu da javimo. Straža je pred selom, mogu zapucati na nas ako nas čuju. Bolje čekati zoru.
– Hoćemo li nazad, gore?
– S kim ćemo njega ostaviti?
Šutnjom smo se složili. Nemamo više rakije. Dobro bi sad došla. Samo duhan. Ne skrivamo žar cigarete. Ovdje nas ne može nitko vidjeti. Vidi li nas itko uopće? Izgledamo kao brodolomci u malom čamcu na otvorenu moru. Ostavljeni! Utopljenik leži. Mi ne veslamo. Ne znamo kud bismo. Ne skrivamo žar cigarete. Ne vidi nas nitko.
Ostavljeni
– Jesi li?
– Jesam.
– Aj, polako!
Mjesec je pun. Nigdje ni najmanjega oblačka na nebu. Nikad ovako zvjezdano, čini mi se, od kad smo ovdje. Ljeto je kraju pa noći znaju biti hladne. Čim se smrači počinje hladnjeti, a pred zoru se ne može bez debele jakne. Opominju na dolazeću zimu. Ova je topla. Nenadani izuzetak. Izuzetci su događaji u manjini. Kad ih se nakupi dovoljno onda oni postaju pravilo. Pravilo tad postaje izuzetak.
Očekivali smo da će se dogoditi. Noćas ili sutra najkasnije. Ali ovo nismo nikako očekivali. Prošla noć bila mirna. Pretprošla isto. Svaku drugu ili treću noć. Tako je već duže vrijeme. Ipak je bilo noćas! Nismo sigurni je li ovo pravilo ili izuzetak.
Podižemo. Šestorica. Četvorica nose, dvojica preuzimaju. Teže je i sporije nego smo mislili. Osam koraka i stajemo. Ne ide. Strmo i nezgodno.
– Ajte vi prvi pa pričekajte nas!
– Aj!
– Pazi da ne struže o kamen!
– Neće. Aj, sad vi!
Dvadeset metara. Malo ljepši teren pa lakše. Korak po korak. S ruke na ruku. Polako i oprezno. Ne znamo bismo li trebali biti oprezniji ili brži. Ispod nečije noge odvali se kamen. Ne čujemo sebe dok se spuštamo, ali ovo nam svima lomi po ušima. Čujemo se do sela. Mislim i dalje. U selu su naši. Oni su s druge strane. Ne mogu nas čuti. I da nas čuju, nebitno je. Ne mogu nas ovdje pogoditi.
Skoro kao dan. Nečija cijev bljesnu na mjesečini. Preko oka. Gledam kud idem pa se ne obazirem na nevažno. Bez obzira što bi moglo biti lijepo. Ostali isto. Prsti mokri od znoja pa šatorsko krilo klizi niz njih. Obukli se toplo. Računali na pravilo. Sad se nemamo kad skidati. Znoj je ionako preuzeo cijelu kožu. Kasno. Predajem drugomu i brišem ruke. Obilazim ovoga ispred sebe pa dolje da preuzmem. Skoro trčim. Ne znam ni tko je ispred, ne gledam. Mislim da je Laki. Možda i nije. Jako strmo. Stijene velike. Nezgodno je bilo i dok smo se peli. Ovo je puno teže.
– Neće ići ovako.
– Kako?
– Pa ne ide, vidiš i sam.
Hropće. Opet. Teško ga je slušati, ali to je znak da je živ. Hropac, pa lagano piskanje. Zrak u usku prolazu. Tako nastaje pisak. Dva, jedan za drugim. Različiti. Možda ima više rupa. A možda je samo jedna pa se glasa različito ovisno o položaju tijela. Mislim da su pluća. Nismo gledali, nismo imali kad. Jedva smo ga izvukli odozgo. Trebalo nam je više od dvadeset minuta. Isto toliko metara, ali granate nisu dale brže. Čim je malo stalo istrčali smo. Bez gledanja gdje je pogođen. Učetvero. Po dvojica za ruke i noge. Šake mi odmah postale ljepljive. Krv se grušala po dlanovima. Skoro crna krv. Odavno se skorila i pomiješala sa znojem. Slijevala mu se odnekud ispod uniforme. Ostali u zaklonu još desetak minuta. Onda krenuli.
Stojimo na kamenu. Umorni. Prošlo sat i deset. Čini mi se da je bilo puno prije. Nismo još ni trećinu puta. Još sigurno sat. Možda nešto manje, dolje je bolji teren. Ali i mi smo već umorni. Gore dvojica ostala. Najsitniji. Ja najsitniji ovdje. Zapravo, visok sam koliko i ona dvojica, ali nisam dao. Ja ću! Skupa smo se penjali, skupa silazimo. Nisu se bunili. Bili smo ekipa. Nikad svađa. Ponekad sitna zajebancija na nečiji račun. To je bio plafon. Potrefilo da se tako nađemo.
– Trebali bi usjeći dvije grane pa zavezati za šatorsko. Biće lakše.
– Čime usjeći?
– Nožem! Po dvije tanje pa ih svezati konopom. Izdržaće.
Ne znam čuje li nas. U polusvijesti je cijelo vrijeme. Jedini zvuk koji je dolazio od njega bio je hropac. U početku je vrištao. Samo kratko. Slušali smo iz zaklona. Nismo mogli k njemu. Dok smo ga vukli u zaklon, bilo je teže slušati nego vući. Onda je jaukao još desetak minuta. Prestao i to. Čim smo krenuli dolje.
Povremeno otvara oči. Kad bi mu mjesec obasjao glavu vidio bih to. Dok mu je glava bila zaklonjena našim tijelima, nije se moglo vidjeti. Onda opet mjesec i zatvorene oči. Glava mu desno-lijevo dok smo ga nosili. Nismo mogli drukčije. Hropac.
– Sijeci! Evo tu, lijevo.
– Pridrži pušku, smeta mi!
Metalan zvuk izvlačenja oštrice. Nož velik. Japanski čelik. Hans kaže poslao mu rođak iz Kanade. Metalna futrola. Četiri grane debele kao slabija ruka. Po dvije na desno i lijevo. Konopa dovoljno. Vežemo što čvršće možemo. Sliči na nosila. Vidjet ćemo hoće li izdržati. Podižemo. Deset koraka. Ipak je lakše. Ili smo samo malo odmorili? Neće više biti vremena za odmor. Jedino ako umre. Nisam više normalan! Kako ovako razmišljam? Jebote, pa rat je, zašto ne bih ovako razmišljao!? Drag mi je, ljudina je. Ali ako poživi do sela, bit će čudo. Ne mogu spriječiti svakakve misli. Pucaju me bez pitanja. Vraćaju mi se slike od večeras. Stalno! Minobacačka pogodila njih dvojicu. Istrčali iz zaklona na plato da vide situaciju dvadeset sekundi prije. Boki na mjestu mrtav. Desna ruka otkinuta u ramenu i pola glave razneseno. Ona druga polovica spržena. Ne može se prepoznati. Ali bili smo s njim i znamo tko je. Fali i lijevo stopalo. Kao da ga je netko ukrao skupa s čizmom. Ni najmanjega traga od tog dijela tijela. Sve drugo na svom mjestu. Kratko vrijeme za analizu. Šok ili analiza, kako tko zove. Nismo znali dok nismo istrčali po njih iz zaklona. Rat je, makljaža, nema vremena za puno toga. Plače se u hodu. Pogled s kojih desetak metara na osakatinu. Ostavili smo Bokija tamo gdje ga je odbacilo. Bilo kakvo premještanje iskasapljena tijela nije imalo smisla. Možda noćas kasno kad se sve stiša ili ujutro. Pa nemaju ni oni toliko granata, ne mogu rokati deset dana. Onda ćemo ga izvući i gledati ga nekako odnijeti dolje. Bitnije je bilo izvući njega, bio je još živ.
Ona dvojica što čekaju da prime šatorsko krilo puno niže. Ali nisu daleko. Mi ostali debelo poviše njihovih glava. Ne mogu nam bliže prići. Morat ćemo otpuštati konop i polako ga do njih, nema druge. Čvrsto ga svezati za grane sa strane da nam ne isklizne. Hans mu već savija šatorsko oko čizama i dodatno steže. Stvarno, na što smo to prispjeli? Ne bih mu bio u koži. Ali ni za svoju kožu više nisam siguran.
Ne zove se uzalud ova vukojebina Oštri Vrh. Strm i oštar kamenjar na jugu Hercegovine. Pet dana smo ovdje, a bili smo i prije. Samo jednom. Dok smo se prvi put peli prema vrhu nismo razmišljali o ovakvim situacijama. Dobili smo ovaj položaj i to je bilo jedino što smo mislili. Plato gola kamena, veličine dvjestotinjak kvadrata. Bez i jednoga stabla. Ni grma! Oštar kamen. Hrpa otvorenih konzerva desetak metara ispod platoa, s naše strane. Nadstrešnica od grana debljine jače ruke. Suho grmlje preko. Zbog sunca, ne zbog granata. Tu je zaklon. Miris mokraće štipa nos i oči. Dnevni i noćni boravak. Tu ni jedna granata nije mogla pasti. Plato su redovito gađali. Pun ožiljaka. Ili je pogađala po njem ili je prebacivala.
Kad sam prvi put bio gore, nebo je bilo poluoblačno pa slike koje sam zapamtio dolaze u prekidima. Noć! Kad god bi neki oblak otkrio mjesec, otkrivala se i poneka slika. Polje duboko ispod nas. Široko kilometar. Ma i više. Opet brdo na njihovoj strani. Na brdu oni. Nakon nekoliko trenutaka prilagodbe oka još jedna slika. Nazidan kamen na kamenu kao grudobran.
Nema ovdje zemlje. Kamen je sve. Tako prekidno gledao pola sata. San. Kratko, pa u dva na stražu. Mogli su nam prići jedino verući se po konopima uz liticu s druge strane. Visoko preko sto metara. Nemoguće, ali ipak straža. Sjedio na kamenu. Zapalio tri cigarete. Žar uvijek skriven dlanom. Hladno u to doba. Rakija iz ploske. Dva gutljaja. Opet duhan. Do tri i pol gledao polje. Probudili me i rekli da idem spavati. Gotova moja smjena od dva do četiri. Nastavio spavati. Ujutro vrhunski pogled. Da sam znao za ovo prije rata, sigurno bih došao. Bez puške. Jutarnja slika: mi na nekom kamenu šiljku visoko iznad polja. Pogled desetak kilometara daleko na sve strane. Ispod ravnica, pa iza nje brda. Njihova. Nešto kao kanjon, samo ovdje su brdski vrhovi kao otoci, a polje je more. Noćašnje magličaste vizure poprimile stvarne oblike. Tu ćemo biti svaki drugi dan i noć, a u međuvremenu u selu. Ovo je vrh u svakom pogledu, pomislio sam.
Trgnem se. Opet sam odlutao na pet sekundi. Događa mi se to zadnjih dana. Možda sam neispavan.
– Jamljaj! – netko me gurnu po ramenu.
Dvije spojene grane u mojim rukama. Prvi desni. Spuštamo ga niz stijenu lakše od očekivanog. Netko me obilazi i čeka da preuzme prednji kraj. Ja ću na zadnje desno. Onda još desetak koraka. Pa ću ja trčati naprijed. Odmarat ću od nošenja dok budem trčao. Lijevom rukom držim granu. Desnom pridržavam lijevu. Ne klizi kao prije. Sve je nekako tiše i brže. Smjenjujemo se kao da smo dugo vježbali. Malo manje strmo. Ali uska staza. Grane okolo.
Deset minuta bez stajanja. Lijeva strana zastrugala o stablo. Umalo pade. Ne može drukčije. I najzdravijega da ovako snosimo ne bi mu lako bilo.
– Stani!
– Šta je?
– Stani!
– Što sad?
– Spusti!
– Šta je bilo?
Šatorsko na zemlji. Ne leži vodoravno. Ukošeno je, takav je teren. Tišina! Najmračnija do sada. Ni hropca. Dugi se spušta do šatorskoga. Naslanja glavu. Desno uho. Osam sekunda. Diže glavu. Spušta. Šest sekunda.
– Ne diše.
Nesigurnost! Nevjerica. Kraj života. Čudno mi koliku smo vjeru imali dok smo ga snosili. Kako nismo odmah vidjeli da nema šanse? Šutjeli smo dok je Dugi sjekao grane, a znali smo. Ili nismo znali?
– Aj, opet!
– Jesam. Dvaput! Ne diše, sigurno.
Računam: nema piska već skoro pet minuta. Nisam ga čuo, možda je bilo. Mjesečina jača nego prije. Jasno nam se vide lica. I njegovo. Nije zaklonjeno. Sklopljene oči. Odmakli smo se i stojimo kao na nekom sprovodu skupljeni oko mrtvaca. On nakošen na zemlji. Nemamo ga gdje normalno položiti. Desna noga prebačena preko mjesta spoja šatorskoga i grane. Rekao bi čovjek da samo spava. Ne vide se rane. Ni na nama se neće odmah vidjeti rane. A onda će biti takve da se neki nikad oporaviti neće. Zemlja je kurva, vidiš kako joj ništa ne značiš, a gineš za nju. Nema fina mjesta za heroje. Odbačen na kosini.
– Mrtav?
– Mrtav. Ne diše.
Laki vadi džepnu lampu. Pali. Snop svjetla na šatorskom krilu. Prema licu. Sklopljene oči. Linija krvi na desnom obrazu. Njegova je, ali nije s lica. To smo ga mi zamazali njegovom krvlju dok smo ga nosili. Naslanjam dlan.
– Hladan… i hladan znoj.
Snop svjetla na kamenu. Laki i dalje čuči. Mi stojimo bez pomicanja. Nebo puno zvijezda. Ovo je mogla biti prelijepa noć da nije rata. Čak i u ratu bi mogla biti prelijepa da nije smrti. Ali njih dvoje ruku pod ruku. Gađaju nas svako drugu ili treću noć. U prekidima. Nema pravila. Da su večeras preskočili sve bi drukčije bilo. Onda bi rokali sutra navečer, mi bi prošli lišo. Ali onda bi po drugom vodu. I tamo su naši. Možda ne bi nitko poginuo. A možda bi poginula trojica. Možda bi mi lakše bilo jer ih ne znam. Jebi ga, sad sebe žalim. A mrtav čovjek ovdje leži. Kocka je ipak pala na nas. Dvojica danas. Jučer smo nas četvorica dva sata tukli karte. Briškulu. Smijali smo se. Pukli bocu nekoga slatkasta alkohola. Spavali popodne. Sinoć se peli ovamo. Dva mrtva. Ostali slabi na kartama. Nema se ni karata više s kim igrati. Ne mogu spriječiti ovakve misli. Pokušavam, ali svako malo se ponovi.
– Daj da zapalimo!
Netko vadi kutiju. Dvije ruke, jedna po jedna, odnose iz nje po cigaretu. Dva oštra zvuka upaljača. Povlačim duboko. U tankom snopu raspršujem dim. Kap znoja s vrata niz leđa. Nikad prije nisam tako precizno mogao pratiti putanju znoja niz tijelo. Zastane negdje pri dnu prsnoga koša. Nisam prije pušio ove cigarete. Ne znam ni koje su. Gorkast dim. Iz čučnja prelazim u niskosjedeći. Lijeva noga savijena. Desnom diram šatorsko. Vrhom čizme osjećam njegovo tijelo. Nikad prije nisam dodirnuo mrtvaca. Računa li se ovo kao dodir? Ako nekad budem nekom pričao… Pola cigarete, nitko ne priča. Kap znoja se konačno otkinula i došla do remena. Tako nastaju one tamne mrlje na pravom kožnatom. Zato nikad nisam volio takve. Uvijek se vidi. Nisam se puno znojio, ali sam gledao kod drugih. Platneni su bolji. Sad me se ne pita puno. Jedan od nas, razmišljam kako sam mu sad ime zaboravio, sjedi deset metara niže. Vidim ga dobro na mjesečini. Bio dolje da preuzme nosila. Nije se ni vraćao k nama od kako smo shvatili da nosimo mrtvo tijelo. Ostao na mjestu. Možda se boji mrtvaca. Možda se ne boji, ali je pod šokom. Možda bi tako ukočen ostao i da sad netko zapuca na nas.
– Šta ćemo?
– Idemo dalje.
– Nazad?
– Nećemo. Spustit ćemo ga do sela. Onda ćemo vidjeti.
– Možemo li javiti našima da netko dođe pred nas? Teško ćemo ovako.
– Nemamo čime javiti.
– Gdje je motorola.
– Boga pitaj! Bila je kod njih dvojice kad je puklo.
Na pola puta do sela. Slijedi jako strm dio pa onda lagana padina. Teško. Možda bismo i mogli, ali dugo bi trajalo. Trebamo još četvoricu za silazak. Možda naši shvate da se ne javljamo pa krenu prema nama. Ako budu zvali. Ali zašto bi zvali? Sad će tri iza ponoći. Mogli su čuti granate. Toliko glasova i misli mi se kurla po glavi. Nepomjeren, privodim cigaretu kraju. I ostali sjede kao ukočeni.
– A da netko krene prema selu i dovede pomoć?
Šutnja teža od silaska. Nikomu se ne ide bez ostalih. U ovakvim situacijama nema zapovjednika. Ne može nitko zapovjediti. Svi smo isti. Sjedimo kao pogubljeni još nekoliko minuta.
– Nećemo u selo još. Čekamo do svitanja.
– Zašto?
– Opasno je sad ići u selo. Dok je bio živ vrijedilo je riskirati. Nemamo motorolu da javimo. Straža je pred selom, mogu zapucati na nas ako nas čuju. Bolje čekati zoru.
– Hoćemo li nazad, gore?
– S kim ćemo njega ostaviti?
Šutnjom smo se složili. Nemamo više rakije. Dobro bi sad došla. Samo duhan. Ne skrivamo žar cigarete. Ovdje nas ne može nitko vidjeti. Vidi li nas itko uopće? Izgledamo kao brodolomci u malom čamcu na otvorenu moru. Ostavljeni! Utopljenik leži. Mi ne veslamo. Ne znamo kud bismo. Ne skrivamo žar cigarete. Ne vidi nas nitko.