Pogovor za knjigu drama Saše Anočića “Trilogija gubitnika” u izdanju Disputa
O dramama Saše Anočića šteta bi bilo pisati iz gole teatrološke perspektive, ili ih čitati tek kao tekstualne predloške za predstave koje su kasnije iz njih nastale. Kad bi se to radilo na taj način, kad bi im se oduzelo ono što je Saša Anočić u njima i s njima kao autor i čovjek živio, mnogi bi „dokazi“ o njegovoj unikatnoj stvaralačkoj intuiciji ostali izostavljeni. Najmoćniji primjer te intuicije – onaj kojim bi ovakvi tekstovi zaokružujući jednu životnu i autorsku sudbinu trebali završiti a ne započeti – jest činjenica da je u Kaubojima ispisao i režirao vlastiti odlazak.
Ovaj tekst mora započeti krajem umjesto početkom upravo zbog toga što ga piše netko tko je svjedočio Sašinom posljednjem redateljskom angažmanu pa iz prve ruke zna koliko su njegovi Kauboji, sigurno nenamjerno, ali zastrašujuće točno, godinama poslije premijere „prepisali“ dramu u stvarnost i zatvorili puni krug Sašinog života.
Kauboji započinju audicijom. Manje je poznato da je Sašin rad na predstavi Iz života kukaca braće Čapek u Hrvatskom narodnom kazalištu Split također započeo nekom vrstom audicije. Nije to uobičajeno u našem glumištu. Redatelj inače dolazi s gotovom podjelom, prije prve probe zna se tko igra koju ulogu i ta je podjela službeno ovjerena i izvješena na oglasnoj ploči kazališta. No Saša je, baš kao Saša Anloković, redatelj iz njegove drame Kauboji, htio pobliže upoznati glumce s kojima će raditi pa je zamolio nekoliko dana čitanja s njima prije odluke koga će zadržati u predstavi. Zadržao ih je sve, opet kao redatelj u Kaubojima. Opet je audicija organizirana zato da bi svi na njoj prošli. Ovdje nije bila riječ o naturščicima, radit će s profesionalnim glumcima, ali danas smijemo vjerovati da nije slučajno izabrao najmlađi dio ansambla, gotovo pa razigranu djecu koja tek razvijaju svoje životne priče i razvijat će ih tijekom rada na predstavi stasavajući u ljude koje rad na toj predstavi mijenja – opet onako kako se u Kaubojima dogodilo.Iako to nije bila „kaubojska“ predstava, imala je puno zajedničkog s oživljavanjem djetinjih snova, imala je puno elemenata mjuzikla i igre u službi pobjeđivanja prozaičnog života i svakodnevnog preživljavanja – a ako je netko znao od prozaičnog života malih ljudi, takozvanih gubitnika, napraviti umjetnost koja preispituje viši smisao života (i smrti!), bio je to Saša Anočić. U Kaubojima su to bili čovječji gubitnici, u Kukcima ista takva mala stvorenja koja za svog kratkog, katkad i jednodnevnog života, pokušavaju doživjeti barem nekoliko blistavih trenutaka i naći smisao.
Redatelj u Kaubojima u uvodnom govoru izabranim glumcima kaže da se nada da ih očekuje puno ONIH trenutaka. Nije im znao objasniti kakvi su to ONI trenuci, ali im je jamčio da će ih prepoznati kad se dogode. U tim vanserijskim trenucima koji svemu daju viši smisao bila je komprimirana cijela Sašina poetika i njegov redateljski i dramatičarski rukopis – rad je neka vrsta čežnje za djetinjstvom, igra u kojoj će na kraju prevladati ONI trenuci koji će se zajednički prepoznavati i od kojih će nastati umjetnički rezultat. Tako je bilo i u Splitu, tako je bilo i u Kaubojima. U Splitu tom rezultatu Saša, nažalost, nije svjedočio – kao što ni Saša Anloković, redatelj u Kaubojima, nije vidio svoju premijeru. Na kraju Kauboja glumci stoje nad grobom redatelja Saše Anlokovića i opraštaju se s njim. Na kraju predstave Kukci – zaustavljena priča u splitskom Hrvatskom narodnom kazalištu – predstave koja je baš kao i u Kaubojima morala biti završena bez svog redatelja – glumci se na svakoj izvedbi opraštaju od Saše Anočića iznoseći pred publiku njegov rekvizitarij s proba. Iako ne čujemo onaj off, glas redatelja iz Kauboja,jer ga u tekstu braće Čapek nema, on je itekako prisutan u tišini koja nastupi prije aplauza: „I kada sam otišao tamo odakle se više ne vraća, podijelio sam svoju ostavštinu na sedam dijelova i ostavio je njima. Ostavio sam im dovoljno, ostavio sam im i vezu koja tinja i dana današnjih.“
Zbog te veze koja je ostala tinjati u ansamblu Kukaca, i zbog Kauboja u kojima nam je Saša Anočić zastrašujuće doslovno ostavio „upute za uporabu“ predstave u slučaju redateljeve smrti, njegova posljednja predstava jednostavno se morala završiti, iako se u prvi mah činilo nemogućim da se to dogodi bez njega. I revolveraši i kukci morali su nastaviti sami, bez redatelja koji je odjahao u sumrak pa u vječiti mrak, prvo u svojoj predstavi iz 2008., a onda u stvarnom životu i u stvarnoj smrti 2021.
Prije te 2021. Sašini Kauboji čitali su se kao jedina drama iz Trilogije gubitnika s hepiendom. Da, redatelj umire, ali predstava živi, gubitnici iz predstave više to nisu, našli su životnu radost koju su prije rada na predstavi uzaludno tražili, postali uspješni glazbenici i snove prometnuli u stvarnost. Iz tadašnje Anočićeve perspektive, u kojoj sam sebe sahranjuje u ulozi Saše Anlokovića, iščitava se autoironija redatelja koji glumcima nakon premijere postaje nepotreban – završio je svoj posao i sad sve ostaje na njima. Danas će se Kauboji čitati kao drama u kojoj je Saša Anočić predvidio svoj kraj, što joj daje novu dimenziju zbog koje se hepiend iz pijeteta prema autoru i žalovanja za njim teško uz nju može vezivati. No čak je i taj sudbinski preokret i naknadni drugi život drame u potpunom skladu sa Sašinom stalnom težnjom prema promjenama, prema neiscrpnim mogućnostima novih i drukčijih završetaka. Završetaka drame, završetaka predstave, završetaka života.
U svom Alaska Jacku Saša Anočić je kao glumac često izgovarao repliku „Svi ćemo umrijeti, a nitko ne vjeruje u to.“ Kad je i vlastitim primjerom demantirao našu nevjericu u smrt, lajtmotiv umiranja postao je još vidljiviji u njegovim dramama. Smrt kao motiv ponekad je i pokretač dramskih zbivanja – kao primjerice u drami Smisao života gospodina Lojtrice. Gospodin Lojtrica doznaje da boluje od nepoznate neizlječive bolesti i tad počinje drama koja je zapravo samo nastavak njegovog ponižavanja iz prijašnjeg, „nebolesnog“ života. Supruzi i najboljem prijatelju on postaje višak, teret kojega se treba osloboditi iako su ga se svi već oslobodili davno prije, i na poslu i kod kuće, izlažući ga sustavnom omalovažavanju i nevidljivosti. Gospodinu Lojtrici nije trebala bolest da se uvjeri da ga život uopće ne uzima u obzir, nije mu trebao pogrešno dijagnosticiran „rak srebrenjače“ da njegova nemoć postane neizlječiva jer su poniznost i strah – i egzistencijalni i socijalni i emocionalni – upisani u njega kao kancerogeni genetski materijal koji ga je i prije smrti osudio na smrt. Budući da ova drama cijelo vrijeme balansira na rubu montipajtonovske groteske i tragedije, začudno je kako se Saša Anočić u njoj uspijeva izboriti za humor koji izrasta upravo iz tog sučeljavanja zastrašujućeg i tragikomičnog, te kako iz tog humora na kraju drame i na kraju Lojtričinog života epilog postaje opomena da se prva psovka ne ostavlja za kraj života, da je govor naše najšire područje borbe i da verbalno odupiranje nepravdi i nepristajanje na ponižavanje treba započeti s prvim naznakama mišljenja.
Niko Ništ, antijunak Anočićeve drame Niko i Ništ, za razliku od gospodina Lojtrice ipak se usuđuje boriti za život dostojan čovjeka. Uzaludna je to borba u njegovu slučaju, ali neće se Niko tek tako predati moćnom neprijatelju birokracije i nepotizma. Nakon što je u istom danu ostao i bez posla i bez djevojke, eto i treće nesreće jer u životu malog čovjeka jedna nikad ne dolazi sama: mogao bi ostati i bez svoje i mamine kućice ukoliko ne dostavi baš onu dokumentaciju koju svaki gospodin Noubadi na ovom svijetu mora moljakati na šalterima s neprijateljski raspoloženim činovnicima da bi dokazao da postoji, da je živ, da nešto ima, da ništa nema, da negdje stanuje, da nema gdje stanovati, da je zaposlen ili nezaposlen, da je platežno onemogućen ili nekažnjavan, da se ni po čemu ne ističe, da se nije usudio narušiti prosjek neživota kakav se od njega očekuje. Birokratski mehanizam „Uknjižničkog polupovjerenstva Velikogradskog centra“ zažvakat će ga i ispljunuti kao neprobavljiv čovječji zalogaj, a onda ga još sudski goniti jer se spašavajući život sadističkom službeniku usudio prekršiti pravilo neosjetljivosti za druge.
Ni on, kao ni drugi gubitnici Saše Anočića, osim čista srca i nevinog, gotovo djetinjeg osjećaja svijeta i čežnje za mogućom pravdom, nije posjedovao ništa što bi ga obranilo od okrutnosti svijeta i nesmiljenosti životnih nedaća i udaraca – dakle imao je samo ono što ga od svega toga nije moglo obraniti. Upravo je taj naivni, egzistencijalno neupotrebljiv „kapital“ njegovih antijunaka njihovo gubitništvo činio gotovo romantičnim, a pesimizam njihovih sudbina produhovljenim. Sve dok čovjek ustraje na nježnosti i razumijevanju prema drugima i samom sebi, možda ga baš gubitništvo svrstava među pobjednike jer to znači da nije pristao postati nečovjekom da bi živio život dostojan čovjeka.
U tome je herojstvo Sašinih antiheroja.
Kao uputa glumcu, u Kaubojima postoji replika: „Budi to što radiš.“ Čitajući Trilogiju gubitnika znamo da je i Saša Anočić bio to što je radio. Iz svakog retka ove knjige jasno je koliko je bio na strani svojih tužnih autsajdera. Kao da mu je životna misija bila biti njihov glasnogovornik, i sam je živio i radio zadržavajući pravo na distancu od vlastite afirmacije, kao da će izdati svoje junake počne li se smatrati uspješnim. Bio je mnogostruko nagrađivan redatelj, glumac i autor, bio je neko vrijeme i ravnatelj kazališta, ali nikad nije prestao biti autsajder u svojoj umjetnosti i nikad nije do kraja pristao svrstati se među pobjednike.
U jednom od posljednjih svojih intervjua još uvijek se na neki način „ispričavao“ za postignute uspjehe: „Dobro, stekao sam neko ime, ali s autsajderskim predstavama u kontekstu domaćeg teatra. Reklo bi se, autsajder po poetici.“
Još ujutro tog utorka, na posljednjoj svojoj probi u splitskom teatru, dijelio je s nama radost zbog prilike koju je dobio, zbog režijskog angažmana u nacionalnoj kući – kao da mu je ta prilika dodijeljena nekom zabunom. Skromnost koju je tako iskreno živio na svom autsajderskom rubu činila ga je još većim umjetnikom i čovjekom.
Možda je upravo to – biti Netko, a živjeti kao rođeni antijunaci, nježni ljudi čista srca i glave pune nedužnosti djetinjih snova – bio smisao života gospodina Anočića.
Gospodin Netko, glasnogovornik gubitnika
Pogovor za knjigu drama Saše Anočića “Trilogija gubitnika” u izdanju Disputa
O dramama Saše Anočića šteta bi bilo pisati iz gole teatrološke perspektive, ili ih čitati tek kao tekstualne predloške za predstave koje su kasnije iz njih nastale. Kad bi se to radilo na taj način, kad bi im se oduzelo ono što je Saša Anočić u njima i s njima kao autor i čovjek živio, mnogi bi „dokazi“ o njegovoj unikatnoj stvaralačkoj intuiciji ostali izostavljeni. Najmoćniji primjer te intuicije – onaj kojim bi ovakvi tekstovi zaokružujući jednu životnu i autorsku sudbinu trebali završiti a ne započeti – jest činjenica da je u Kaubojima ispisao i režirao vlastiti odlazak.
Ovaj tekst mora započeti krajem umjesto početkom upravo zbog toga što ga piše netko tko je svjedočio Sašinom posljednjem redateljskom angažmanu pa iz prve ruke zna koliko su njegovi Kauboji, sigurno nenamjerno, ali zastrašujuće točno, godinama poslije premijere „prepisali“ dramu u stvarnost i zatvorili puni krug Sašinog života.
Kauboji započinju audicijom. Manje je poznato da je Sašin rad na predstavi Iz života kukaca braće Čapek u Hrvatskom narodnom kazalištu Split također započeo nekom vrstom audicije. Nije to uobičajeno u našem glumištu. Redatelj inače dolazi s gotovom podjelom, prije prve probe zna se tko igra koju ulogu i ta je podjela službeno ovjerena i izvješena na oglasnoj ploči kazališta. No Saša je, baš kao Saša Anloković, redatelj iz njegove drame Kauboji, htio pobliže upoznati glumce s kojima će raditi pa je zamolio nekoliko dana čitanja s njima prije odluke koga će zadržati u predstavi. Zadržao ih je sve, opet kao redatelj u Kaubojima. Opet je audicija organizirana zato da bi svi na njoj prošli. Ovdje nije bila riječ o naturščicima, radit će s profesionalnim glumcima, ali danas smijemo vjerovati da nije slučajno izabrao najmlađi dio ansambla, gotovo pa razigranu djecu koja tek razvijaju svoje životne priče i razvijat će ih tijekom rada na predstavi stasavajući u ljude koje rad na toj predstavi mijenja – opet onako kako se u Kaubojima dogodilo. Iako to nije bila „kaubojska“ predstava, imala je puno zajedničkog s oživljavanjem djetinjih snova, imala je puno elemenata mjuzikla i igre u službi pobjeđivanja prozaičnog života i svakodnevnog preživljavanja – a ako je netko znao od prozaičnog života malih ljudi, takozvanih gubitnika, napraviti umjetnost koja preispituje viši smisao života (i smrti!), bio je to Saša Anočić. U Kaubojima su to bili čovječji gubitnici, u Kukcima ista takva mala stvorenja koja za svog kratkog, katkad i jednodnevnog života, pokušavaju doživjeti barem nekoliko blistavih trenutaka i naći smisao.
Redatelj u Kaubojima u uvodnom govoru izabranim glumcima kaže da se nada da ih očekuje puno ONIH trenutaka. Nije im znao objasniti kakvi su to ONI trenuci, ali im je jamčio da će ih prepoznati kad se dogode. U tim vanserijskim trenucima koji svemu daju viši smisao bila je komprimirana cijela Sašina poetika i njegov redateljski i dramatičarski rukopis – rad je neka vrsta čežnje za djetinjstvom, igra u kojoj će na kraju prevladati ONI trenuci koji će se zajednički prepoznavati i od kojih će nastati umjetnički rezultat. Tako je bilo i u Splitu, tako je bilo i u Kaubojima. U Splitu tom rezultatu Saša, nažalost, nije svjedočio – kao što ni Saša Anloković, redatelj u Kaubojima, nije vidio svoju premijeru. Na kraju Kauboja glumci stoje nad grobom redatelja Saše Anlokovića i opraštaju se s njim. Na kraju predstave Kukci – zaustavljena priča u splitskom Hrvatskom narodnom kazalištu – predstave koja je baš kao i u Kaubojima morala biti završena bez svog redatelja – glumci se na svakoj izvedbi opraštaju od Saše Anočića iznoseći pred publiku njegov rekvizitarij s proba. Iako ne čujemo onaj off, glas redatelja iz Kauboja, jer ga u tekstu braće Čapek nema, on je itekako prisutan u tišini koja nastupi prije aplauza: „I kada sam otišao tamo odakle se više ne vraća, podijelio sam svoju ostavštinu na sedam dijelova i ostavio je njima. Ostavio sam im dovoljno, ostavio sam im i vezu koja tinja i dana današnjih.“
Zbog te veze koja je ostala tinjati u ansamblu Kukaca, i zbog Kauboja u kojima nam je Saša Anočić zastrašujuće doslovno ostavio „upute za uporabu“ predstave u slučaju redateljeve smrti, njegova posljednja predstava jednostavno se morala završiti, iako se u prvi mah činilo nemogućim da se to dogodi bez njega. I revolveraši i kukci morali su nastaviti sami, bez redatelja koji je odjahao u sumrak pa u vječiti mrak, prvo u svojoj predstavi iz 2008., a onda u stvarnom životu i u stvarnoj smrti 2021.
Prije te 2021. Sašini Kauboji čitali su se kao jedina drama iz Trilogije gubitnika s hepiendom. Da, redatelj umire, ali predstava živi, gubitnici iz predstave više to nisu, našli su životnu radost koju su prije rada na predstavi uzaludno tražili, postali uspješni glazbenici i snove prometnuli u stvarnost. Iz tadašnje Anočićeve perspektive, u kojoj sam sebe sahranjuje u ulozi Saše Anlokovića, iščitava se autoironija redatelja koji glumcima nakon premijere postaje nepotreban – završio je svoj posao i sad sve ostaje na njima. Danas će se Kauboji čitati kao drama u kojoj je Saša Anočić predvidio svoj kraj, što joj daje novu dimenziju zbog koje se hepiend iz pijeteta prema autoru i žalovanja za njim teško uz nju može vezivati. No čak je i taj sudbinski preokret i naknadni drugi život drame u potpunom skladu sa Sašinom stalnom težnjom prema promjenama, prema neiscrpnim mogućnostima novih i drukčijih završetaka. Završetaka drame, završetaka predstave, završetaka života.
U svom Alaska Jacku Saša Anočić je kao glumac često izgovarao repliku „Svi ćemo umrijeti, a nitko ne vjeruje u to.“ Kad je i vlastitim primjerom demantirao našu nevjericu u smrt, lajtmotiv umiranja postao je još vidljiviji u njegovim dramama. Smrt kao motiv ponekad je i pokretač dramskih zbivanja – kao primjerice u drami Smisao života gospodina Lojtrice. Gospodin Lojtrica doznaje da boluje od nepoznate neizlječive bolesti i tad počinje drama koja je zapravo samo nastavak njegovog ponižavanja iz prijašnjeg, „nebolesnog“ života. Supruzi i najboljem prijatelju on postaje višak, teret kojega se treba osloboditi iako su ga se svi već oslobodili davno prije, i na poslu i kod kuće, izlažući ga sustavnom omalovažavanju i nevidljivosti. Gospodinu Lojtrici nije trebala bolest da se uvjeri da ga život uopće ne uzima u obzir, nije mu trebao pogrešno dijagnosticiran „rak srebrenjače“ da njegova nemoć postane neizlječiva jer su poniznost i strah – i egzistencijalni i socijalni i emocionalni – upisani u njega kao kancerogeni genetski materijal koji ga je i prije smrti osudio na smrt. Budući da ova drama cijelo vrijeme balansira na rubu montipajtonovske groteske i tragedije, začudno je kako se Saša Anočić u njoj uspijeva izboriti za humor koji izrasta upravo iz tog sučeljavanja zastrašujućeg i tragikomičnog, te kako iz tog humora na kraju drame i na kraju Lojtričinog života epilog postaje opomena da se prva psovka ne ostavlja za kraj života, da je govor naše najšire područje borbe i da verbalno odupiranje nepravdi i nepristajanje na ponižavanje treba započeti s prvim naznakama mišljenja.
Niko Ništ, antijunak Anočićeve drame Niko i Ništ, za razliku od gospodina Lojtrice ipak se usuđuje boriti za život dostojan čovjeka. Uzaludna je to borba u njegovu slučaju, ali neće se Niko tek tako predati moćnom neprijatelju birokracije i nepotizma. Nakon što je u istom danu ostao i bez posla i bez djevojke, eto i treće nesreće jer u životu malog čovjeka jedna nikad ne dolazi sama: mogao bi ostati i bez svoje i mamine kućice ukoliko ne dostavi baš onu dokumentaciju koju svaki gospodin Noubadi na ovom svijetu mora moljakati na šalterima s neprijateljski raspoloženim činovnicima da bi dokazao da postoji, da je živ, da nešto ima, da ništa nema, da negdje stanuje, da nema gdje stanovati, da je zaposlen ili nezaposlen, da je platežno onemogućen ili nekažnjavan, da se ni po čemu ne ističe, da se nije usudio narušiti prosjek neživota kakav se od njega očekuje. Birokratski mehanizam „Uknjižničkog polupovjerenstva Velikogradskog centra“ zažvakat će ga i ispljunuti kao neprobavljiv čovječji zalogaj, a onda ga još sudski goniti jer se spašavajući život sadističkom službeniku usudio prekršiti pravilo neosjetljivosti za druge.
Ni on, kao ni drugi gubitnici Saše Anočića, osim čista srca i nevinog, gotovo djetinjeg osjećaja svijeta i čežnje za mogućom pravdom, nije posjedovao ništa što bi ga obranilo od okrutnosti svijeta i nesmiljenosti životnih nedaća i udaraca – dakle imao je samo ono što ga od svega toga nije moglo obraniti. Upravo je taj naivni, egzistencijalno neupotrebljiv „kapital“ njegovih antijunaka njihovo gubitništvo činio gotovo romantičnim, a pesimizam njihovih sudbina produhovljenim. Sve dok čovjek ustraje na nježnosti i razumijevanju prema drugima i samom sebi, možda ga baš gubitništvo svrstava među pobjednike jer to znači da nije pristao postati nečovjekom da bi živio život dostojan čovjeka.
U tome je herojstvo Sašinih antiheroja.
Kao uputa glumcu, u Kaubojima postoji replika: „Budi to što radiš.“ Čitajući Trilogiju gubitnika znamo da je i Saša Anočić bio to što je radio. Iz svakog retka ove knjige jasno je koliko je bio na strani svojih tužnih autsajdera. Kao da mu je životna misija bila biti njihov glasnogovornik, i sam je živio i radio zadržavajući pravo na distancu od vlastite afirmacije, kao da će izdati svoje junake počne li se smatrati uspješnim. Bio je mnogostruko nagrađivan redatelj, glumac i autor, bio je neko vrijeme i ravnatelj kazališta, ali nikad nije prestao biti autsajder u svojoj umjetnosti i nikad nije do kraja pristao svrstati se među pobjednike.
U jednom od posljednjih svojih intervjua još uvijek se na neki način „ispričavao“ za postignute uspjehe: „Dobro, stekao sam neko ime, ali s autsajderskim predstavama u kontekstu domaćeg teatra. Reklo bi se, autsajder po poetici.“
Još ujutro tog utorka, na posljednjoj svojoj probi u splitskom teatru, dijelio je s nama radost zbog prilike koju je dobio, zbog režijskog angažmana u nacionalnoj kući – kao da mu je ta prilika dodijeljena nekom zabunom. Skromnost koju je tako iskreno živio na svom autsajderskom rubu činila ga je još većim umjetnikom i čovjekom.
Možda je upravo to – biti Netko, a živjeti kao rođeni antijunaci, nježni ljudi čista srca i glave pune nedužnosti djetinjih snova – bio smisao života gospodina Anočića.