Marathon ’89

(poučna priča o tome kako sam od talenta postao šupak)

 

Na ovu me priču potakla jedna poruka koju sam dobio na Facebooku od meni nepoznate gospođe, koja me podsjetila na jedan moj pokušaj pisanja stihova gdje je, otprilike, središnja tema bila: “…a ti si bila preko rijeke, s tko zna kojim papkom…“, iako je ta, nepoznata gospođa, napisala: „.. a ti si bila na Kamberoviću, s tko zna kojim papkom… (vidiš da ja puno pamtim, pjesniče). Eto, Nepoznata, ne pamtiš baš u potpunosti, ali hvala na podsjećanju.

Te, davne 1989. godine, ne sjećam se kojeg mjeseca, što i nije previše važno za ovu priču, Društvo književnika organiziralo je poetski maraton u Sarajevu, u kultnoj sali Trasa. 

Maraton je trajao 24 sata, kao obilježavanje dvadesetogodišnjice prvog poetskog maratona koji je održan na istom mjestu 1969. godine, gdje su pjesnici iz bivše Jugoslavije, zemalja u okruženju, ali i iz cijelog svijeta, govorili svoje i tuđe stihove punih 69 sati, bez prekida.

Taj prvi maraton ostao je zapamćen po tome što je, sada pokojni, zenički glumac Boško Bole Marić, devet sati bez prekida govorio stihove Branka Miljkovića, sve dok se nije onesvijestio na pozornici. Bole je, inače, bio jedan od onih ljudi, koji, na žalost, uludo protraćiše svoj talent. Svoj dobri duh, svoje sposobnosti, utopio je u alkoholu i uskratio nas sve nekih trenutaka u kojima smo mogli svi skupa uživati.

Inače, Branko Miljković je bio onaj veliki laf, pjesnik (namjerno ga nacionalno ne lociram), koji je gotovo jednako završio tragično, vješajući sebe i svoj talent o drvo u parku, a čuven je po onoj:

„..hoće li sloboda umeti da peva
kao što su sužnji pevali o njoj…“

E, te 1989. godine pođe nas nekoliko mladih, poletnih pisaca u pokušaju na taj poetski maraton u nadi kako ćemo moći reći neki svoj stih.

Ja, ovako mahnit, ponesem dva litra boze od Ćore iz Stare čaršije (s ćoška u prolazu pored fotografa Murata Jašarevića) i punu kesu Salčinovih kifli. Smatrao sam da su to dvije stvari oko kojih se vrti moj tadašnji svijet i da su, sasvim sigurno, kvalitetnija poezija od one što sam je osobno pokušavao stvarati i pisati.

Uredno se prijavimo organizatoru, sjednemo u publiku i čekamo svoj red.

Pored nas, ispred nas, iza nas, sjede, slušaju i govore tadašnji naši poznati pisci, koje sam gledao samo na TV-u ili slušao na radiju. Podosta sam njih i čitao.

Dođe red na mene i ja, kao što sam pripremio, kažem kako moji stihovi nisu ništa prema Ćorinoj bozi i Salčinovim kiflama što su oni iz prvih redova prihvatili s oduševljenjem. Prvo zato što neće morati slušati jednog hajvana koji misli da zna pisati, a drugo jer su bili gladni. Pisci su vazda bili kokuzi, i to frontalni.

Čim sam sišao s pozornice, odem do organizatora i prijavim se za drugo govorenje, koje je trebalo biti poslijepodne.

Glavna gošća te večeri, ona koja je trebala biti šlag na manifestaciji i zatvoriti maraton, bila je Desanka Maksimović. Bole je hodao između nas, nije htio izlaziti na pozornicu, bolje reći nije mogao jer su ga uzeli maligani k sebi, i govorio:

– Samo da vidim Desu, da joj kažem koji njezin stih, a vi se jebite.

Moje ponovno penjanje na pozornicu bilo je u onaj gluvi sat, oko četiri popodne. Malo ljudi u sali, ali ipak prepoznajem Velju Miloševića i Dragu Kudžića. Veljo je bio poznati  pisac za djecu, i odrasle, urednik dječjeg programa na RTV Sarajevo, upravo tih dana objavio zbirku pjesama „Vodiću te na Cetinje“, boem, volio je popiti, volio je društvo. 

Drago je bio zajebant, jedan od onih talenata koji se nisu realizirali u potpunosti. Neki su ga zvali režimskim piscem, jer pisao je poeme za velike radne kolektive, ili za radne akcije. A on je samo gledao gdje će čuknuti koju paru, nikako to što je radio nije bilo loše. Najpoznatiji je bio po stihovima:

„…sve će to, mila moja, prekriti ruzmarin snjegovi i šaš…“ koju će svi povezati s Bregom i Dugmetom, ali prava istina je kako je Drago tu pjesmu dao Vajti, a Brega, stara lopuža je mazno i napravio ne mega-hit nego brega-hit. Pričao je Drago tada da mu Brega nije platio ništa za to mažnjavanje, iako se poslije čulo da je dug izmiren. Još je poznatiji Drago bio u raji jer nikako nije htio prati noge. Jednom je tako pošao s novinarom i bivšim nogometašem Brankom Tucakovićem Tuckom kod Tucka kući na spavanje, u sitne sate. Tuckova žena ih fino dočeka, naviknuta na boemštinu svoga muža i njegovih prijatelja i poznanika, pripremi Dragi krevet i kaže mu:

– Haj se malo osvježi, operi noge, pa na spavanje – a Drago ustane, cipele u ruke, i kaže:

– Fala vama, drugarce, ali ja noge nisam opro dvajsipet godina pa neću ni sad! – i na vrata, u park na spavanje.

Kad sam se popeo na pozornicu, krajičkom oka vidim kako obojica kunjaju na svojim stolicama i u trenu pomislim:

– Dobro je, neće me čuti – i počnem.

Prva pjesma bila je srcedrapateljska, ljubavna ljiga koju mogu napisati samo oni koji su zaljubljeni preko ušiju, a ja tek isplivao iz kasnog puberteta. Nitko ništa, reakcije mlake, netko odobrava, netko gunđa, ali hajde, pregrmilo se. Počnem ja drugu, već pomenutu, s papkom s druge strane rijeke.

Idem lagano, stih po stih, kad najednom, ničim izazvan skoči Veljo sa stolice, probuđen, i na sav glas kaže:

– Bravo momak, tako se to radi, jasno, kratko, ravno u glavu. Nastavi! – ja kao da sam dobio krila. Veliki, poznati, Veljo Milošević me pohvalio javno. Možda nisam uzalud i bezveze trošio sitne sate, mene mladog i ambicioznog. Možda ja stvarno nešto i znam napisati. Ali, tada dolazim do onoga dijela:

– … a ti bila preko rijeke s tko zna kojim papkom..

Veljo poskoči, jer stajao je i slušao pozorno, odmah ispod pozornice:

– Šta to kažeš, momčino!? Papak!? Haj mrš s bine, ko te samo pusti! Ti ćeš govoriti papak u poeziji! Haj mrš tamo!

Ja bio na pozornici i nestao. Od sramote sam odmah tu pjesmu bacio, poderao i bacio. Čuo sam kako neki pisci daju lovu drugima da im pišu pjesme, ja nisam htio dati nekoj budali, nekom papanu, gorem od mene, da uzme tu moju, za koju sam smatrao kako je dobra, iskrena i nadasve ljubavna i metne je u svoju knjigu.

U roku od dva-tri minuta bio sam u oblacima, a onda pet metara pod zemljom. Najmanje godinu dana nakon toga nisam ništa napisao. I sada mi se, incidentno, omakne nekada nešto, rijetko. Uglavnom pišem mojoj djeci i Prvoj i Jedinoj. Od talenta sam tada postao pakaš. 

Poslije me, Veljo, onako očinski, jaranski zagrlio i rekao kako on, koji je objavio nekoliko knjiga, može u pjesmama govoriti „svašta“, ali ja, koji tek počinjem, ne smijem, jer mogli bi me brzo ignorirati i izbaciti iz konkurencije. Nikada nisam skontao, što je to vidio u meni tada u onih par trenutaka, ali sada mi se čini da je bio, pomalo vidovit.

A Bole je, pijan, zaspao u jednoj od kancelarija Trase. Prespavao je dolazak, gostovanje i odlazak naše Desanke Maksimović koju je doveo, ugostio i odveo, pjesnik, s velikim „P“ Izet Sarajlić, stihove joj govoriili Drago Kudžić i Miodrag Miki Trifunov.

Na izlazu je Bole, sav uplakan govorio:

– Jebem vam mater pjesničku, uvijek zbog vas propustim ono glavno!

Bole, nisi samo ti i ja sam, i puno nas.  



Tomislav Pupić 04. 05. 2022.