sarajevska ratna priča u deset poglavlja iz 1996. godine
I. TRINAESTI SPRAT
Sa prozora stana na trinaestom spratu zgrade u A-fazi sarajevskog Alipašinog Polja nanišanio me snajperista na parkingu kod RTV doma.
Dojavljivač mu je, siguran sam, javio da sam na poslu u radno-ratnoj obavezi.
Najvjerovatnije je pušku zadužio odmah poslije referenduma o nezavisnosti iste nam domovine.
Dok smo mi vjerovali da smo glasali za budućnost, neki su već imali sasvim drugačije zadatke.
Neki su trebali podizati barikade.
Neki ostati u izglasanoj državi i, paleći i gaseći svjetla u stanovima okrenutim prema brdima, noću navoditi tenkove i haubice.
Neki su imali jednostavniji posao.
Da jednog po jednog skidaju sa životnog spiska sve koji su javno govorili da su na referendumu zaokružili — ZA.
Ponekad pomislim da se na meni tek uvježbavao. Čim je promašio.
A nije ni mogao znati da ja u svom matičnom broju nosim dvije trinaestice koje me čuvaju od one treće – baksuzne. Možda.
II. CRNI KIŠOBRANI
Rat uvijek izmisli pravila koja nigdje nisu zapisana.Ali se redovno ponavljaju. I dolaze kao da smo ih naručili brzom poštom.
Tih dana počeli smo dobrovoljno zabirakidiranim nišandžijama isključivati struju da bar malo obnevide dok ciljaju u tuđi život.
Onda su njihovi regulatori nama zavrnuli plin, vodu, struju, hranu… Zaboljeće me ruka pa ću stati u nabrajanju.
Mi smo onda kada bi oni s mrakom ispuzali iz svojih stanova-gradskih rovova iznosili njihive ćirilične knjige tvrdog poveza. Bile nelistane pa bi u puh izgorjele. Od jedne nisi mogao djetetu prstiće ugrijati. Pa smo odustali. Radije smo čitali tu lektiru koju smo preskočili tokom školovanja. Znali smo i čitati i pisati ćirilicu.
A oni su nama redovno granatirali grad. I nas, i naše i njihove knjige spaljivali. Kako plamen ide uvis oni su se gore na brdima oko Sarajeva dobro ogrijali kad su zapalili Vijećnicu knjiga. Možda ih je malo štipao dim za oči, a šta ćeš kad ih kroz život nisu bili navikli na čitanje i suze.
E, onda su se pojavili crni kišobrani.
Nosili su ih otvorene danju i noću. Ovi njihovi (i naši) što su ostali da žive s nama.
Padala kiša ili ne – crna ambrela jarane. Meni su trebali dati za muštuluk, a nisu. Znam, dali bi mi, ali Sarajevom je vladala ona čaršijska “i da imam, jarane, otkud mi!?!”
Moj stari komšija Božur jednog mi je jutra pružio rezervni kišobran.
– Uzmi ga – rekao je.
– Zašto?
– Zato što oni s brda znaju da ispod otvorenog crnog kišobrana hoda srpska glava. Takvu ne gađaju.
Bio sam naivan.
Ušao sam u rat koji ničim svojim nisam zaslužio.
Ali sam dovoljno brzo naučio da se u ratu i običan kišobran može pretvoriti u dokument identiteta.
Božurov crni kišobran nije bio zaštita od kiše, snijega, sunca…
Bio je zaštita od smrti.
III. SNAJPERISTA I TELEVIZIJA
Moj odgovor na njihove pištolje, škorpione, automatske puške i snajpere bez dozvole za posjedovanje oružja bio je – kamera.
Radio sam na državnoj televiziji.
Dok repetitori još nisu bili svi porušeni, naš program mogao se gledati daleko izvan opkoljenog Sarajeva.
Kad su srušili relej na Humu, uzjahali smo telekomunikacijski satelit.
Do njega njihove granate nisu mogle dobaciti.
Jednog dana prerušio sam se u snajperistu.
Ne da ubijam.
Nego da pokažem kako ubija snajper/ista.
Za centralni Dnevnik snimio sam televizijski prilog u kojem je kamera, brzim zumovima, tražila svoje mete.
Ali to nisu bili vojnici, pripadnici teritorijalne odbrane.
To su bila djeca u vrtićima.
Trudnice ispred domova zdravlja.
Starci na putu prema bogomoljama.
Obični građani koji su jedini “zločin” počinili time što su toga jutra izašli iz kuće.
U offu sam govorio o ljudima koji iz skrivenih brloga oduzimaju život gradu pod opsadom.
Govorio sam o maniji ubijanja.
O tome kako jedan pritisak na obarač može zaustaviti nečije djetinjstvo, nečiju ljubav, nečiji povratak kući. Pa da se paze snajpera!
Te večeri Sarajevo i područja do kojih smo dobacivali signal nije gledalo samo televizijski prilog.
Gledalo je vlastiti život kroz optiku snajpera.
IV. ZUJALICE
Sutradan sam obukao svoju već izblijedjelu teksas-uniformu i krenuo prema RTV Sivom domu.
Nisam daleko odmakao.
Zapucaše.
Nova snajperska gnijezda otvorila su vatru čim sam izašao na čistinu.
Meci su zujali oko mene kao razjareni stršljeni.
Mahao sam rukama kao da ih mogu rastjerati.
Trčao sam.
I, što danas zvuči nevjerovatno, smijao se.
Bio sam siguran da sam prethodne večeri pogodio metu.
Ne čovjeka.
Nego njihovu sujetu. I poslao upozorenje svima nama da njih ima posvuda.
Moj televizijski prilog pronašao je one koje je trebalo zaboljeti.
Zato su sada oni tražili mene.
Tek tada sam shvatio da kamera ponekad može biti opasnija od puške.
V. BOŽUR
Pred prvi sumrak otišao sam do komšije Božura.
Htio sam posuditi njegov rezervni crni kišobran.
Ali zakasnio sam.
Dobrodušni starac već ga je pustio u promet.
Kišobran je tih dana imao svoj ratni raspored.
Putovao je iz bošnjačke u hrvatsku kuću.
Iz hrvatske u srpsku.
Iz jedne mahale u drugu.
Rezervni kišobran komšije Božura nikada nije svraćao samo na jednu adresu – onu na kojoj je živio ljudina od čovjeka, Ciganin Rifko.
Posljednji korisnik bio je dužan vratiti ga prije policijskog sata.
A zauzvrat ostaviti Božuru konzervu sardina. Ako je nekako tog dana zaimao.
Komad feta-sira.
Ili barem deset cigareta sarajevske Drine.
Nikada poslije nisam vidio da jedan obični predmet toliko govori o ljudima.
U gradu u kojem je svega ponestajalo, jedan crni kišobran postao je zajedničko vlasništvo komšiluka.
Možda je upravo zato vrijedio više od puške.
VI. VALTER – GLAVNI KURIR
Nekoliko dana kasnije dogodilo se nešto što ni najbolji scenarista ne bi izmislio.
Rano ujutro prvi dnevni korisnik Božurovog crnog kišobrana pokucao mi je na vrata.
Komšije nije bilo.
Na verandi njegove kuće pronašao je oba kišobrana.
Svoj je ostavio meni.
Božurov je vratio na njegovo mjesto.
Niko nije znao gdje je nestao starac koji je danima dijelio sigurnost među ljudima. Važno je da ga nismo našli mrtvog.
Gotovo istovremeno stigao je poziv iz Informativnog komandnog mjesta.
Hitno.
Treba snimiti nešto neobično.
Na ulazu me dočekao komandir Vojne policije.
Pored njega stajao je dječak.
Visok tek toliko da mu je uniforma izgledala kao da je posuđena od nekoga starijeg.
Salutirao mi je vojnički.
– Valter. Glavni kurir romanijskog….
Nakon noćne borbe na Žuči pao je u naše zarobljeništvo.
Prvo što je zatražio bilo je da pozovu mene i televizijsku ekipu.
Rekao je da želi dati izjavu koju će čuti i naši i njihovi.
Snimili smo razgovor.
Iste večeri emitovan je na našoj televiziji.
Sutradan je, nakon razmjene za tijela dvojice poginulih naših boraca, gostovao na njihovoj televiziji i porekao gotovo sve što je rekao pred našom kamerom.
Rat je od djece pravio profesionalce.
Kad smo se rastajali, pružio mi je ruku.
– Gledam i vašu televiziju – rekao je tiho.
– Najviše volim tvoje dnevničke priloge i dokumentarce.
Moj komandir kaže da si ti, ustvari, dobar autor samo zato što si prije rata bio srpski student.
Naslonio sam se prema njemu.
Skoro šapatom upitao:
– Jesu li još na snazi crni kišobrani?
Nasmiješio se.
Onim dječačkim osmijehom koji rat još nije uspio potpuno ubiti.
– Nisu.
Prije tri dana povučena je naredba “Crni kišobran”.
Imamo novu.
Šifrovana je kao Popadija.
Samo tebi govorim.
Bog ti pomog’o… kao što si i ti meni.
Okrenuo se.
Ušao u transporter UNPROFOR-a.
I otišao.
Ostavljajući mi riječ koja će mi narednih sedmica možda spasiti život.
VII. POPADIJA
Te noći nisam spavao.
Nisu mi dali.
Punih deset sati ispitivali su me naši.
Razmjenjujem i snimam ratne zarobljenike.
Ulazim u vozila s pogrešnim ljudima.
Na špicama mojih autorskih tv emisija i filmova sve je manje srpskih imena.
Sve više ih se pojavljuje na njihovoj televiziji.
Pitanja.
Sumnje.
Provjere.
Tek tada sam shvatio da pravi rat nema samo jednu liniju fronta.
Sljedeća dva dana pretvorio sam se u glumca.
U pehlivana.
U komedijaša.
U akrobatu.
Sjetio sam se starih sarajevskih pehlivana koji su za vrijeme Osmanskog carstva po mahalama ismijavali vlast, ljude i vrijeme.
Ako već moram igrati u predstavi rata, odlučio sam da sam sebi napišem ulogu.
Iz ormara sam izvukao crni kaput koji mi je moja Jasmina godinama ranije sačuvala iz moje mladalačke “crne faze”.
Dugi crni šal.
Šešir širokog oboda.
Martinke koje mi je poklonio čuveni sarajevski obućar Marko.
Kad sam se pogledao u ogledalo, ni sam sebe nisam prepoznao.
Tako je rođena moja Popadija.
VIII. SRPSKI STUDENT
Moja kamuflaža u lik Popadije trajala je nepune tri sedmice.
Čini mi se da za to vrijeme nijedan snajperski metak ni granata nisu bili ispaljeni prema mjestima na kojima se pojavljivala moja spodoba u crnom.
Uživancija.
Sve do trećeg petka u mjesecu.
Baš u baščaršijskim Saračima.
Pored mojih ušiju zazviždaše snajperski hici.
Dok sam padao prema kaldrmi, začuh povik:
— E nećeš ga se, pope, slobodno paradirati našom čaršijom dok na srpskim Palama nema nijednog živog muslimanskog roba!
Tog trenutka završila je moja uloga Popadije.
Kao zmija koja odbacuje svlak, tako sam odbacio crni kaput, šešir i šal. Martinke sam ostavio jer su bile ratni model ljeto-zima.
Rat me ponovo natjerao da promijenim lice.
Narednih dana pojavio sam se u sasvim drugačijem izdanju.
Niko nije znao odakle je kroz tunel ispod aerodromske piste stigla markirana italijanska odjeća namijenjena baš meni.
Košulje.
Hlače.
Sako.
Plitke cipele.
Svako jutro, prije nego što bih potrčao prema RTV Sivom domu, iza oba uha prsnuo bih nekoliko kapi mirisne vodice.
Uz dvije šteke američkog Marlbora, preko ratnih kurirskih veza, poslao mi ih je Valter.
Moj petnaestogodišnji poznanik.
Glavni kurir.
Dok je odrastao on, rastao je i broj mrtvih. Naših, i to civila, znatno više.
Jednog septembarskog dana 1993. godine do mene stiže vijest da su naši bistrički vojnici na Markalama priveli novinara i književnika, mog ratnog prijatelja Hadžema, i vode ga na Trebević da kopa rovove. Umalo ne napisah grobove. Bilo je i tog posla.
Potrčao sam da ga pokušam izbaviti.
Za mnom je trčao od nekog jada onemoćali zenički pjesnik Selim, tada zamjenik ratnog ministra informisanja.
Prijatelja nismo stigli. Uspio pobjeći i njima i nama.
Ali zato jesmo kombi.
Na njegovo mjesto ubaciše mene.
Do mene posjedoše pjesnika.
Sa još osam nesretnika odvedoše nas pred bistričkocacinsku komandu brigade.
Postrojene, načelnik brigade Senad, novokomponovani mahalsko-kafanski pjevač, nas je pogledao kao da raspoređuje alat.
Mene je poslao u zonu koju su zvali “srpska Ablakovina”.
Pjesnika tamo gdje, govorilo se, od kopanja rovova već mjesec dana mokri krv violončelista iz srpskom granatom zapaljene Vijećnice.
Na Trebeviću me dočekao komandant jedinice Nane kojeg su zvali Mali brat Velikog brata.
Prije nego što je išta rekao, udario me pogledom.
Smrdio sam mu na mirisnu vodicu.
Smetala mu je i PRESS akreditacija Armije Bosne i Hercegovine koju sam među ostalim imao kod sebe.
Na kraju me rasporedio u radni vod sastavljen od sarajevskih Srba.
Kopali su tranšeje svega nekih dvadesetak metara od prvih njihovih položaja.
Stajao sam ukopan.
Ne znajući da li sam zarobljenik, radnik ili meta.
Jedan od ljudi iz radnog voda podiže glavu.
Prepozna me.
Tiho izgovori:
— E, kad su tebe pokupili, više ne žalim krvavih žuljeva.
Istoga trenutka pored mog uha zazvižda snajperski metak.
Instinktivno krenuh da zalegnem.
Ali isti glas me zaustavi.
— Ne miči se.
Provjeravaju jesi li njihov.
Ako ne reaguješ na zujalicu, misliće da si Srbin koji je ostao u Sarajevu.
Ako zalegneš, gotov si.
Ostao sam nepomičan.
Prvi put u životu opstanak mi je zavisio od toga da se pravim kako me smrt nije ni okrznula.
Čovjek mi pruži svoju kapu od šuškavca.
— Stavi je.
Da te i tako ovjere kao… srpskog studenta.
Te riječi ostale su sa mnom mnogo duže od rata.
Jer toga dana više nisam znao kome pripadam.
Njihovima.
Našima.
Ili samo sebi.
IX. ČE GEVARA
Iste noći sa Trebevića me je sveo komandant jedne druge sarajevske brigade.
Onaj koji je istovremeno ratovao protiv Njihovih, protiv nekih Naših i, kada je trebalo, protiv Velikog i njegovog Malog brata.
Poštovao me je zbog jedne televizijske reportaže snimljene na početku rata. Bio sam prvi koji je s kamerom ušao u štab generala Kukanjca dok je JNA napuštala zgradu komande Druge vojne oblasti na Bistriku. Među razbacanim vojnim kartama i dokumentima snimili smo prizore koji su kasnije obišli svijet.
Na rastanku mi je pružio zavežljaj.
– Presvuci se.
U njemu su bile košulja dugih rukava, hlače, prsluk s ljiljanom i plitke cipele.
– Ako već pogineš – rekao je – neka te barem prepoznaju po onome što jesi.
Prvi put poslije dugo vremena imao sam osjećaj da na sebi ne nosim masku.
Nosio sam sebe.
Samo što se rat primotavao svom kraju, otišao sam u Italiju. Milano. Po radnom zadatku.
Tamo sam sa profesionalnim glumcima i pehlivanima radio predstavu “Sarajevska proročica” (“La Sibilla di Sarajevo”) o snajperisti i opsadi Sarajeva. Po izvrsnom dramskom tekstu moje kćerke Emine, studentice ASU-i. Na talijanskom jeziku.
Nisam ni slutio da će me rat pratiti i preko granice.
Na glavu sam stavio beretku sa likom Če Gevare. I zapustio kosu.
Za mene je to bio simbol revolucionarne pobune protiv nepravde. I terora.
Za neke druge bio je dovoljan razlog da u novinama napišu kako sam u Sarajevo donio “fašističku kapu”. Nisu kao prepoznali Če Gevaru na kapi, a mene jesu iako s dugom kosom.
Čitao sam te tekstove i nisam znao da li da se smijem ili da žalim. A porodica mi se i nije baš ugodno osjećala u svom gradu.
Rat je završio.
Ali je ostala potreba da se ljudi dijele.
Jedni su u liku revolucionara vidjeli fašistu.
Drugi su u komšiji vidjeli neprijatelja.
Treći su i dalje tražili nove crne kišobrane.
Tada sam shvatio da mir ne počinje potpisivanjem sporazuma.
Mir počinje onda kada čovjek prestane izmišljati novog neprijatelja. Dok pamti starog s kojim opet živi u komšiluku, i u susjedstvu, i u mahali. Poneki i u stanu. Pomirili se. Do novog rata.
X. RAZNOBOJNI KIŠOBRANI
Danas je opet vruće ljeto 2026-to.
Više ne trčim. Iz više razloga
Ne pojavljujem se često u medijima. Iz manje razloga
Ne dajem intervjue.
Ponekad se na društvenim mrežama javim tek da se sam prepoznam.
Kao da se krijem iza vlastitog imena.
Ne nosim više mirisnu vodicu.
Ne nosim beretku.
Ne nosim šuškavac.
Ne gledam prema Trebeviću kada prolazim Sarajevom.
Ne zagledam ni sivu zgradu RTV doma.
Uniformisanog policajca pozdravim s rukama izvan džepova.
Konobara dozivam šapatom. Češće mimikom kad nam se pogledi susretnu.
Za stolom uvijek biram mjesto uz zid. Ćošak boema.
Ne igram loto.
Plašim se da ponovo ne izvučem onaj treći broj trinaest.
Jedini ratni običaj koji sam zadržao jeste jedan sasvim neobičan.
U stanu uvijek držim nekoliko kišobrana.
Različitih boja.
Nikada više crnih.
Jer sam davno naučio da boja kišobrana ne govori ništa o čovjeku koji ga nosi.
Govori samo o onome koji ga posmatra kroz nišan.
I zato, kad god otvorim neki od svojih raznobojnih kišobrana, sjetim se Božura.
Sjetim se Valtera.
Sjetim se svih onih koji su u vihoru rata uspjeli ostati ljudi.
Zbog njih ovu priču i zapisujem.
Da se ne zaboravi.
Ono kada su se prokurvali crni kišobrani
sarajevska ratna priča u deset poglavlja iz 1996. godine
I. TRINAESTI SPRAT
Sa prozora stana na trinaestom spratu zgrade u A-fazi sarajevskog Alipašinog Polja nanišanio me snajperista na parkingu kod RTV doma.
Dojavljivač mu je, siguran sam, javio da sam na poslu u radno-ratnoj obavezi.
Najvjerovatnije je pušku zadužio odmah poslije referenduma o nezavisnosti iste nam domovine.
Dok smo mi vjerovali da smo glasali za budućnost, neki su već imali sasvim drugačije zadatke.
Neki su trebali podizati barikade.
Neki ostati u izglasanoj državi i, paleći i gaseći svjetla u stanovima okrenutim prema brdima, noću navoditi tenkove i haubice.
Neki su imali jednostavniji posao.
Da jednog po jednog skidaju sa životnog spiska sve koji su javno govorili da su na referendumu zaokružili — ZA.
Ponekad pomislim da se na meni tek uvježbavao. Čim je promašio.
A nije ni mogao znati da ja u svom matičnom broju nosim dvije trinaestice koje me čuvaju od one treće – baksuzne. Možda.
II. CRNI KIŠOBRANI
Rat uvijek izmisli pravila koja nigdje nisu zapisana.Ali se redovno ponavljaju. I dolaze kao da smo ih naručili brzom poštom.
Tih dana počeli smo dobrovoljno zabirakidiranim nišandžijama isključivati struju da bar malo obnevide dok ciljaju u tuđi život.
Onda su njihovi regulatori nama zavrnuli plin, vodu, struju, hranu… Zaboljeće me ruka pa ću stati u nabrajanju.
Mi smo onda kada bi oni s mrakom ispuzali iz svojih stanova-gradskih rovova iznosili njihive ćirilične knjige tvrdog poveza. Bile nelistane pa bi u puh izgorjele. Od jedne nisi mogao djetetu prstiće ugrijati. Pa smo odustali. Radije smo čitali tu lektiru koju smo preskočili tokom školovanja. Znali smo i čitati i pisati ćirilicu.
A oni su nama redovno granatirali grad. I nas, i naše i njihove knjige spaljivali. Kako plamen ide uvis oni su se gore na brdima oko Sarajeva dobro ogrijali kad su zapalili Vijećnicu knjiga. Možda ih je malo štipao dim za oči, a šta ćeš kad ih kroz život nisu bili navikli na čitanje i suze.
E, onda su se pojavili crni kišobrani.
Nosili su ih otvorene danju i noću. Ovi njihovi (i naši) što su ostali da žive s nama.
Padala kiša ili ne – crna ambrela jarane. Meni su trebali dati za muštuluk, a nisu. Znam, dali bi mi, ali Sarajevom je vladala ona čaršijska “i da imam, jarane, otkud mi!?!”
Moj stari komšija Božur jednog mi je jutra pružio rezervni kišobran.
– Uzmi ga – rekao je.
– Zašto?
– Zato što oni s brda znaju da ispod otvorenog crnog kišobrana hoda srpska glava. Takvu ne gađaju.
Bio sam naivan.
Ušao sam u rat koji ničim svojim nisam zaslužio.
Ali sam dovoljno brzo naučio da se u ratu i običan kišobran može pretvoriti u dokument identiteta.
Božurov crni kišobran nije bio zaštita od kiše, snijega, sunca…
Bio je zaštita od smrti.
III. SNAJPERISTA I TELEVIZIJA
Moj odgovor na njihove pištolje, škorpione, automatske puške i snajpere bez dozvole za posjedovanje oružja bio je – kamera.
Radio sam na državnoj televiziji.
Dok repetitori još nisu bili svi porušeni, naš program mogao se gledati daleko izvan opkoljenog Sarajeva.
Kad su srušili relej na Humu, uzjahali smo telekomunikacijski satelit.
Do njega njihove granate nisu mogle dobaciti.
Jednog dana prerušio sam se u snajperistu.
Ne da ubijam.
Nego da pokažem kako ubija snajper/ista.
Za centralni Dnevnik snimio sam televizijski prilog u kojem je kamera, brzim zumovima, tražila svoje mete.
Ali to nisu bili vojnici, pripadnici teritorijalne odbrane.
To su bila djeca u vrtićima.
Trudnice ispred domova zdravlja.
Starci na putu prema bogomoljama.
Obični građani koji su jedini “zločin” počinili time što su toga jutra izašli iz kuće.
U offu sam govorio o ljudima koji iz skrivenih brloga oduzimaju život gradu pod opsadom.
Govorio sam o maniji ubijanja.
O tome kako jedan pritisak na obarač može zaustaviti nečije djetinjstvo, nečiju ljubav, nečiji povratak kući. Pa da se paze snajpera!
Te večeri Sarajevo i područja do kojih smo dobacivali signal nije gledalo samo televizijski prilog.
Gledalo je vlastiti život kroz optiku snajpera.
IV. ZUJALICE
Sutradan sam obukao svoju već izblijedjelu teksas-uniformu i krenuo prema RTV Sivom domu.
Nisam daleko odmakao.
Zapucaše.
Nova snajperska gnijezda otvorila su vatru čim sam izašao na čistinu.
Meci su zujali oko mene kao razjareni stršljeni.
Mahao sam rukama kao da ih mogu rastjerati.
Trčao sam.
I, što danas zvuči nevjerovatno, smijao se.
Bio sam siguran da sam prethodne večeri pogodio metu.
Ne čovjeka.
Nego njihovu sujetu. I poslao upozorenje svima nama da njih ima posvuda.
Moj televizijski prilog pronašao je one koje je trebalo zaboljeti.
Zato su sada oni tražili mene.
Tek tada sam shvatio da kamera ponekad može biti opasnija od puške.
V. BOŽUR
Pred prvi sumrak otišao sam do komšije Božura.
Htio sam posuditi njegov rezervni crni kišobran.
Ali zakasnio sam.
Dobrodušni starac već ga je pustio u promet.
Kišobran je tih dana imao svoj ratni raspored.
Putovao je iz bošnjačke u hrvatsku kuću.
Iz hrvatske u srpsku.
Iz jedne mahale u drugu.
Rezervni kišobran komšije Božura nikada nije svraćao samo na jednu adresu – onu na kojoj je živio ljudina od čovjeka, Ciganin Rifko.
Posljednji korisnik bio je dužan vratiti ga prije policijskog sata.
A zauzvrat ostaviti Božuru konzervu sardina. Ako je nekako tog dana zaimao.
Komad feta-sira.
Ili barem deset cigareta sarajevske Drine.
Nikada poslije nisam vidio da jedan obični predmet toliko govori o ljudima.
U gradu u kojem je svega ponestajalo, jedan crni kišobran postao je zajedničko vlasništvo komšiluka.
Možda je upravo zato vrijedio više od puške.
VI. VALTER – GLAVNI KURIR
Nekoliko dana kasnije dogodilo se nešto što ni najbolji scenarista ne bi izmislio.
Rano ujutro prvi dnevni korisnik Božurovog crnog kišobrana pokucao mi je na vrata.
Komšije nije bilo.
Na verandi njegove kuće pronašao je oba kišobrana.
Svoj je ostavio meni.
Božurov je vratio na njegovo mjesto.
Niko nije znao gdje je nestao starac koji je danima dijelio sigurnost među ljudima. Važno je da ga nismo našli mrtvog.
Gotovo istovremeno stigao je poziv iz Informativnog komandnog mjesta.
Hitno.
Treba snimiti nešto neobično.
Na ulazu me dočekao komandir Vojne policije.
Pored njega stajao je dječak.
Visok tek toliko da mu je uniforma izgledala kao da je posuđena od nekoga starijeg.
Salutirao mi je vojnički.
– Valter. Glavni kurir romanijskog….
Nakon noćne borbe na Žuči pao je u naše zarobljeništvo.
Prvo što je zatražio bilo je da pozovu mene i televizijsku ekipu.
Rekao je da želi dati izjavu koju će čuti i naši i njihovi.
Snimili smo razgovor.
Iste večeri emitovan je na našoj televiziji.
Sutradan je, nakon razmjene za tijela dvojice poginulih naših boraca, gostovao na njihovoj televiziji i porekao gotovo sve što je rekao pred našom kamerom.
Rat je od djece pravio profesionalce.
Kad smo se rastajali, pružio mi je ruku.
– Gledam i vašu televiziju – rekao je tiho.
– Najviše volim tvoje dnevničke priloge i dokumentarce.
Moj komandir kaže da si ti, ustvari, dobar autor samo zato što si prije rata bio srpski student.
Naslonio sam se prema njemu.
Skoro šapatom upitao:
– Jesu li još na snazi crni kišobrani?
Nasmiješio se.
Onim dječačkim osmijehom koji rat još nije uspio potpuno ubiti.
– Nisu.
Prije tri dana povučena je naredba “Crni kišobran”.
Imamo novu.
Šifrovana je kao Popadija.
Samo tebi govorim.
Bog ti pomog’o… kao što si i ti meni.
Okrenuo se.
Ušao u transporter UNPROFOR-a.
I otišao.
Ostavljajući mi riječ koja će mi narednih sedmica možda spasiti život.
VII. POPADIJA
Te noći nisam spavao.
Nisu mi dali.
Punih deset sati ispitivali su me naši.
Razmjenjujem i snimam ratne zarobljenike.
Ulazim u vozila s pogrešnim ljudima.
Na špicama mojih autorskih tv emisija i filmova sve je manje srpskih imena.
Sve više ih se pojavljuje na njihovoj televiziji.
Pitanja.
Sumnje.
Provjere.
Tek tada sam shvatio da pravi rat nema samo jednu liniju fronta.
Sljedeća dva dana pretvorio sam se u glumca.
U pehlivana.
U komedijaša.
U akrobatu.
Sjetio sam se starih sarajevskih pehlivana koji su za vrijeme Osmanskog carstva po mahalama ismijavali vlast, ljude i vrijeme.
Ako već moram igrati u predstavi rata, odlučio sam da sam sebi napišem ulogu.
Iz ormara sam izvukao crni kaput koji mi je moja Jasmina godinama ranije sačuvala iz moje mladalačke “crne faze”.
Dugi crni šal.
Šešir širokog oboda.
Martinke koje mi je poklonio čuveni sarajevski obućar Marko.
Kad sam se pogledao u ogledalo, ni sam sebe nisam prepoznao.
Tako je rođena moja Popadija.
VIII. SRPSKI STUDENT
Moja kamuflaža u lik Popadije trajala je nepune tri sedmice.
Čini mi se da za to vrijeme nijedan snajperski metak ni granata nisu bili ispaljeni prema mjestima na kojima se pojavljivala moja spodoba u crnom.
Uživancija.
Sve do trećeg petka u mjesecu.
Baš u baščaršijskim Saračima.
Pored mojih ušiju zazviždaše snajperski hici.
Dok sam padao prema kaldrmi, začuh povik:
— E nećeš ga se, pope, slobodno paradirati našom čaršijom dok na srpskim Palama nema nijednog živog muslimanskog roba!
Tog trenutka završila je moja uloga Popadije.
Kao zmija koja odbacuje svlak, tako sam odbacio crni kaput, šešir i šal. Martinke sam ostavio jer su bile ratni model ljeto-zima.
Rat me ponovo natjerao da promijenim lice.
Narednih dana pojavio sam se u sasvim drugačijem izdanju.
Niko nije znao odakle je kroz tunel ispod aerodromske piste stigla markirana italijanska odjeća namijenjena baš meni.
Košulje.
Hlače.
Sako.
Plitke cipele.
Svako jutro, prije nego što bih potrčao prema RTV Sivom domu, iza oba uha prsnuo bih nekoliko kapi mirisne vodice.
Uz dvije šteke američkog Marlbora, preko ratnih kurirskih veza, poslao mi ih je Valter.
Moj petnaestogodišnji poznanik.
Glavni kurir.
Dok je odrastao on, rastao je i broj mrtvih. Naših, i to civila, znatno više.
Jednog septembarskog dana 1993. godine do mene stiže vijest da su naši bistrički vojnici na Markalama priveli novinara i književnika, mog ratnog prijatelja Hadžema, i vode ga na Trebević da kopa rovove. Umalo ne napisah grobove. Bilo je i tog posla.
Potrčao sam da ga pokušam izbaviti.
Za mnom je trčao od nekog jada onemoćali zenički pjesnik Selim, tada zamjenik ratnog ministra informisanja.
Prijatelja nismo stigli. Uspio pobjeći i njima i nama.
Ali zato jesmo kombi.
Na njegovo mjesto ubaciše mene.
Do mene posjedoše pjesnika.
Sa još osam nesretnika odvedoše nas pred bistričkocacinsku komandu brigade.
Postrojene, načelnik brigade Senad, novokomponovani mahalsko-kafanski pjevač, nas je pogledao kao da raspoređuje alat.
Mene je poslao u zonu koju su zvali “srpska Ablakovina”.
Pjesnika tamo gdje, govorilo se, od kopanja rovova već mjesec dana mokri krv violončelista iz srpskom granatom zapaljene Vijećnice.
Na Trebeviću me dočekao komandant jedinice Nane kojeg su zvali Mali brat Velikog brata.
Prije nego što je išta rekao, udario me pogledom.
Smrdio sam mu na mirisnu vodicu.
Smetala mu je i PRESS akreditacija Armije Bosne i Hercegovine koju sam među ostalim imao kod sebe.
Na kraju me rasporedio u radni vod sastavljen od sarajevskih Srba.
Kopali su tranšeje svega nekih dvadesetak metara od prvih njihovih položaja.
Stajao sam ukopan.
Ne znajući da li sam zarobljenik, radnik ili meta.
Jedan od ljudi iz radnog voda podiže glavu.
Prepozna me.
Tiho izgovori:
— E, kad su tebe pokupili, više ne žalim krvavih žuljeva.
Istoga trenutka pored mog uha zazvižda snajperski metak.
Instinktivno krenuh da zalegnem.
Ali isti glas me zaustavi.
— Ne miči se.
Provjeravaju jesi li njihov.
Ako ne reaguješ na zujalicu, misliće da si Srbin koji je ostao u Sarajevu.
Ako zalegneš, gotov si.
Ostao sam nepomičan.
Prvi put u životu opstanak mi je zavisio od toga da se pravim kako me smrt nije ni okrznula.
Čovjek mi pruži svoju kapu od šuškavca.
— Stavi je.
Da te i tako ovjere kao… srpskog studenta.
Te riječi ostale su sa mnom mnogo duže od rata.
Jer toga dana više nisam znao kome pripadam.
Njihovima.
Našima.
Ili samo sebi.
IX. ČE GEVARA
Iste noći sa Trebevića me je sveo komandant jedne druge sarajevske brigade.
Onaj koji je istovremeno ratovao protiv Njihovih, protiv nekih Naših i, kada je trebalo, protiv Velikog i njegovog Malog brata.
Poštovao me je zbog jedne televizijske reportaže snimljene na početku rata. Bio sam prvi koji je s kamerom ušao u štab generala Kukanjca dok je JNA napuštala zgradu komande Druge vojne oblasti na Bistriku. Među razbacanim vojnim kartama i dokumentima snimili smo prizore koji su kasnije obišli svijet.
Na rastanku mi je pružio zavežljaj.
– Presvuci se.
U njemu su bile košulja dugih rukava, hlače, prsluk s ljiljanom i plitke cipele.
– Ako već pogineš – rekao je – neka te barem prepoznaju po onome što jesi.
Prvi put poslije dugo vremena imao sam osjećaj da na sebi ne nosim masku.
Nosio sam sebe.
Samo što se rat primotavao svom kraju, otišao sam u Italiju. Milano. Po radnom zadatku.
Tamo sam sa profesionalnim glumcima i pehlivanima radio predstavu “Sarajevska proročica” (“La Sibilla di Sarajevo”) o snajperisti i opsadi Sarajeva. Po izvrsnom dramskom tekstu moje kćerke Emine, studentice ASU-i. Na talijanskom jeziku.
Nisam ni slutio da će me rat pratiti i preko granice.
Na glavu sam stavio beretku sa likom Če Gevare. I zapustio kosu.
Za mene je to bio simbol revolucionarne pobune protiv nepravde. I terora.
Za neke druge bio je dovoljan razlog da u novinama napišu kako sam u Sarajevo donio “fašističku kapu”. Nisu kao prepoznali Če Gevaru na kapi, a mene jesu iako s dugom kosom.
Čitao sam te tekstove i nisam znao da li da se smijem ili da žalim. A porodica mi se i nije baš ugodno osjećala u svom gradu.
Rat je završio.
Ali je ostala potreba da se ljudi dijele.
Jedni su u liku revolucionara vidjeli fašistu.
Drugi su u komšiji vidjeli neprijatelja.
Treći su i dalje tražili nove crne kišobrane.
Tada sam shvatio da mir ne počinje potpisivanjem sporazuma.
Mir počinje onda kada čovjek prestane izmišljati novog neprijatelja. Dok pamti starog s kojim opet živi u komšiluku, i u susjedstvu, i u mahali. Poneki i u stanu. Pomirili se. Do novog rata.
X. RAZNOBOJNI KIŠOBRANI
Danas je opet vruće ljeto 2026-to.
Više ne trčim. Iz više razloga
Ne pojavljujem se često u medijima. Iz manje razloga
Ne dajem intervjue.
Ponekad se na društvenim mrežama javim tek da se sam prepoznam.
Kao da se krijem iza vlastitog imena.
Ne nosim više mirisnu vodicu.
Ne nosim beretku.
Ne nosim šuškavac.
Ne gledam prema Trebeviću kada prolazim Sarajevom.
Ne zagledam ni sivu zgradu RTV doma.
Uniformisanog policajca pozdravim s rukama izvan džepova.
Konobara dozivam šapatom. Češće mimikom kad nam se pogledi susretnu.
Za stolom uvijek biram mjesto uz zid. Ćošak boema.
Ne igram loto.
Plašim se da ponovo ne izvučem onaj treći broj trinaest.
Jedini ratni običaj koji sam zadržao jeste jedan sasvim neobičan.
U stanu uvijek držim nekoliko kišobrana.
Različitih boja.
Nikada više crnih.
Jer sam davno naučio da boja kišobrana ne govori ništa o čovjeku koji ga nosi.
Govori samo o onome koji ga posmatra kroz nišan.
I zato, kad god otvorim neki od svojih raznobojnih kišobrana, sjetim se Božura.
Sjetim se Valtera.
Sjetim se svih onih koji su u vihoru rata uspjeli ostati ljudi.
Zbog njih ovu priču i zapisujem.
Da se ne zaboravi.