U pozni noćni sat, na nekoj berlinskoj ulici srećem dečaka umotanog u zastavu jedne latinske države, pomalo je prohladno, tako ovo platno čini tome stvoru zaštitu, skoro da mu zamenjuje kaputić. To mi se čini sasvim prirodno. Jer ona krpa u različitim bojama, koja ima svoja metaforijska značenja ipak je samo komad tekstila, materijal vrlo blizak odeći, odenuti se u zastavu ili u nešto slično, ima li razlike? Dečko je nujan, kao pokisao, tim njegove zemlje izgubio je utakmicu, ipak, ono što mu preostaje ovaj barjačić je u koji se umotao kao u deo vlastite domovine, njen amblem daje mu znanja o vlastitoj zbrinutosti, o čemu pisao je Adorno. Nekada, davno, jugoslovenski režiser Makavejev snimio je film o prvomajskoj paradi, u jednoj od scena prikazao je umorne radnike koji dekorisali su beogradske ulice kako leškare na gomili zastava, nabacanih po nekom kamionu: eto kako najugledniji simbol države preobrazio se u nešto utilitarno, u ptičje gnezdo, postelju za trudbeničko telo.
Ovih dana opkoljeni smo hiljadama zastava, kako nemačkih, tako i ostalih, svih učesnika velikog nogometnog prvenstva. Većinom trobojni, ovi znakovi nečije nacije premazani su po licima ljudi, vise oni sa njihove odeće, okačeni su po kandelabrima, po fasadama kuća, po krovićima uličnih prodavnica, istaknuti su na nebrojeno automobila, sve leprša kraj naših ušiju kao u drevno doba srednjovekovnih turnira, u vreme karnevala, u momentima ratničkog i pobedonosnog slavlja. Šta se to ovde zbiva?
Na svakom koraku nailazim na odrasle, ozbiljne ljude preobraćene u sumašedšij narod kao iz vremena ruskih jurodivih. Svi lakrdaju, svi se krevelje, svi su izvan sebe od pomahnitalog ponašanja, jedno opšte pijanstvo karnevalskog duga zahvatilo je sve, mlade, stare, ozbiljne i neozbiljne. Probijajući se kroz ovo tusto testo ljudstva pokušava da dopre što dalje jednonogi invalid, skoro maribunt, teško dišući, sav usoptan od neke trajne bolesti, sve misleći da u celoj toj smeši postoji nekakav centar, neko jezgro u kome bi se dosegao onaj konačni smisao, neko jasno objašnjenje sve ove usplahirenosti. Drugi takodje teturaju, što od trijumfalnog osećanja nakon povoljnog rezultata, što od piva.
U toj mahnitosti skoro da sam zaboravio svoj osnovni motiv, motiv zastave, kojom, kako upravo večeras video sam na televiziji, obojena je jedna nemačka krava. Mašu dakle tom svečanom trobojkom i krave i gospodje, malodobna i unezverena deca, kao i fini stariji ljudi, ponajviše kaboteni iz profesije taxi-vozača, oni su najbučniji i najnametljiviji, kao da je na njima da baš u ovaj čas prevezu celu zemlju Nemačku s jednog mesta na drugo.
Samo jedna gospa u glavnoj ulici Berlina razapela je na svoj štapić sopstvenu mahramu, ono što je imala vezano oko vrata raširila je ta dama kao barjačić svoje lične države, na čijem šarenilu nije moglo da se prepozna ništa od neke pripadnosti, nacionalne, osim da ta osoba sama sebi pripada. Taj njen gest, i nadalje uklapajući se u opšte slavlje zastavonoša izdvojio je jedan glas, to su one pojave na izborima, opredeljenja za najneznatniju, a ipak potpuno posebnu stranku, koja nema šta svojim biračima da obeća, pa ipak!
Možda mi je još draži onaj skromni, skrhani čovečuljak koga sam sreo u jednoj sporednoj ulici, što je pred sobom gurao vlastiti Rollstuhl, pridržavajući lagano, skromno, skoro stidljivo, jednu malu nemačku trobojnicu od papira. Tako sam razumeo njegov izlazak na scenu sveta, njegov nastup u najmanjoj mogućoj dramskoj ulozi predvidjenoj za ljudsku rasu, u dramoletu koji ne pretpostavlja nikakav tekst za izvodjača, samo taj majušni gest, mahanja papirnatom zastavicom na uglu jedne sporedne ulice, i to je sve!
Nisam zamišljao da ima toliko nesrećnih ljudi u ovoj zemlji, otkrilo se to ovim baratanjem zastavicama, manjim ili većim. Jer taj čovečuljak sa sporedne ulice Berlina, to je ono sporedno biće ljudske rase, od kojih se ova rasa i sastoji. Mi smo jedna pojava sporednih pojedinaca, uz vrlo retke njene istaknutije predstavnike, ceo naš rod, ljudski, stoji na uglu nekakve ulice bez saobraćaja, sve češće naslanjamo se na našu presumtivnu stolicu sa kotačićima, pa onda tu i tamo mahnemo svojom papirnatom zastavicom, koliko da se vidi kako smo još uvek tu. Jer mogli bismo i ne biti, nas u većini niko nigde ne očekuje, osim kao radnu snagu, industrijsku, ratnu, činovničku, i onu, za najmizerniju vrstu posla, životarenja. Već je davno utanačena naša ljudska pozicija zbega, skupnost koja povezuje beznadne ljude u stranke, nacije i države. Ono što u toj gunguli izdvaja pojedinca, to je upravo ta značkica, ta boja, taj barjačić. On je istina jednak svim drugim zastavicama u rukama ostalih, ali on je naš, moj, ja sam dakle ta jedinka, – deo skupnosti, ali sa svojom majušnom potvrdom o nekom ličnom postojanju. Koliko je jasnije posle toga mahanje nacionalnim krpicama u nas Hrvata, u nas Srba, u nas svih malih naroda, rasutih po svetu! Tako vidim ovog čovečuljka predamnom, sa tim papirnatim barjačetom, pa se klanjam njegovoj sitnoj nesreći i poštujem je.
Zapravo je čas ushita, pošto je utakmica završena, makar i pobedom našeg tima, onaj najteži momenat, jer šta posle? U ranom detinjstvu, ma koliko bio obuzet nogometom u nedeljno posle podne, onaj povratak sa stadiona uvek mi je delovao sumračno, izazivajući strahovanje i teskobu. Jer sad je tome kraj, doma čeka me stroga mati, sutra nastavljaju se glupavi školski časovi, užas! Taj povratak sa utakmice, to nije nikakav povratak doma, u neki zavičaj sreće i lagode. «Zavičaj», veli Adorno, «će nastupiti tek onda kada… se osećaj sigurnosti sredi i udomaći kod sebe sama, tada on zamenjuje letovanje sa životom». Zato što jedna nogometna frenezija maleni je oblik letovališni, koji ima svoj brzi kraj. Kako saviti svoje zastave i okrenuti se mnogo važnijem susretu, sa samim sobom?
Mali čovek sa zastavicom
Berlin, 20.06.2006.
U pozni noćni sat, na nekoj berlinskoj ulici srećem dečaka umotanog u zastavu jedne latinske države, pomalo je prohladno, tako ovo platno čini tome stvoru zaštitu, skoro da mu zamenjuje kaputić. To mi se čini sasvim prirodno. Jer ona krpa u različitim bojama, koja ima svoja metaforijska značenja ipak je samo komad tekstila, materijal vrlo blizak odeći, odenuti se u zastavu ili u nešto slično, ima li razlike? Dečko je nujan, kao pokisao, tim njegove zemlje izgubio je utakmicu, ipak, ono što mu preostaje ovaj barjačić je u koji se umotao kao u deo vlastite domovine, njen amblem daje mu znanja o vlastitoj zbrinutosti, o čemu pisao je Adorno. Nekada, davno, jugoslovenski režiser Makavejev snimio je film o prvomajskoj paradi, u jednoj od scena prikazao je umorne radnike koji dekorisali su beogradske ulice kako leškare na gomili zastava, nabacanih po nekom kamionu: eto kako najugledniji simbol države preobrazio se u nešto utilitarno, u ptičje gnezdo, postelju za trudbeničko telo.
Ovih dana opkoljeni smo hiljadama zastava, kako nemačkih, tako i ostalih, svih učesnika velikog nogometnog prvenstva. Većinom trobojni, ovi znakovi nečije nacije premazani su po licima ljudi, vise oni sa njihove odeće, okačeni su po kandelabrima, po fasadama kuća, po krovićima uličnih prodavnica, istaknuti su na nebrojeno automobila, sve leprša kraj naših ušiju kao u drevno doba srednjovekovnih turnira, u vreme karnevala, u momentima ratničkog i pobedonosnog slavlja. Šta se to ovde zbiva?
Na svakom koraku nailazim na odrasle, ozbiljne ljude preobraćene u sumašedšij narod kao iz vremena ruskih jurodivih. Svi lakrdaju, svi se krevelje, svi su izvan sebe od pomahnitalog ponašanja, jedno opšte pijanstvo karnevalskog duga zahvatilo je sve, mlade, stare, ozbiljne i neozbiljne. Probijajući se kroz ovo tusto testo ljudstva pokušava da dopre što dalje jednonogi invalid, skoro maribunt, teško dišući, sav usoptan od neke trajne bolesti, sve misleći da u celoj toj smeši postoji nekakav centar, neko jezgro u kome bi se dosegao onaj konačni smisao, neko jasno objašnjenje sve ove usplahirenosti. Drugi takodje teturaju, što od trijumfalnog osećanja nakon povoljnog rezultata, što od piva.
U toj mahnitosti skoro da sam zaboravio svoj osnovni motiv, motiv zastave, kojom, kako upravo večeras video sam na televiziji, obojena je jedna nemačka krava. Mašu dakle tom svečanom trobojkom i krave i gospodje, malodobna i unezverena deca, kao i fini stariji ljudi, ponajviše kaboteni iz profesije taxi-vozača, oni su najbučniji i najnametljiviji, kao da je na njima da baš u ovaj čas prevezu celu zemlju Nemačku s jednog mesta na drugo.
Samo jedna gospa u glavnoj ulici Berlina razapela je na svoj štapić sopstvenu mahramu, ono što je imala vezano oko vrata raširila je ta dama kao barjačić svoje lične države, na čijem šarenilu nije moglo da se prepozna ništa od neke pripadnosti, nacionalne, osim da ta osoba sama sebi pripada. Taj njen gest, i nadalje uklapajući se u opšte slavlje zastavonoša izdvojio je jedan glas, to su one pojave na izborima, opredeljenja za najneznatniju, a ipak potpuno posebnu stranku, koja nema šta svojim biračima da obeća, pa ipak!
Možda mi je još draži onaj skromni, skrhani čovečuljak koga sam sreo u jednoj sporednoj ulici, što je pred sobom gurao vlastiti Rollstuhl, pridržavajući lagano, skromno, skoro stidljivo, jednu malu nemačku trobojnicu od papira. Tako sam razumeo njegov izlazak na scenu sveta, njegov nastup u najmanjoj mogućoj dramskoj ulozi predvidjenoj za ljudsku rasu, u dramoletu koji ne pretpostavlja nikakav tekst za izvodjača, samo taj majušni gest, mahanja papirnatom zastavicom na uglu jedne sporedne ulice, i to je sve!
Nisam zamišljao da ima toliko nesrećnih ljudi u ovoj zemlji, otkrilo se to ovim baratanjem zastavicama, manjim ili većim. Jer taj čovečuljak sa sporedne ulice Berlina, to je ono sporedno biće ljudske rase, od kojih se ova rasa i sastoji. Mi smo jedna pojava sporednih pojedinaca, uz vrlo retke njene istaknutije predstavnike, ceo naš rod, ljudski, stoji na uglu nekakve ulice bez saobraćaja, sve češće naslanjamo se na našu presumtivnu stolicu sa kotačićima, pa onda tu i tamo mahnemo svojom papirnatom zastavicom, koliko da se vidi kako smo još uvek tu. Jer mogli bismo i ne biti, nas u većini niko nigde ne očekuje, osim kao radnu snagu, industrijsku, ratnu, činovničku, i onu, za najmizerniju vrstu posla, životarenja. Već je davno utanačena naša ljudska pozicija zbega, skupnost koja povezuje beznadne ljude u stranke, nacije i države. Ono što u toj gunguli izdvaja pojedinca, to je upravo ta značkica, ta boja, taj barjačić. On je istina jednak svim drugim zastavicama u rukama ostalih, ali on je naš, moj, ja sam dakle ta jedinka, – deo skupnosti, ali sa svojom majušnom potvrdom o nekom ličnom postojanju. Koliko je jasnije posle toga mahanje nacionalnim krpicama u nas Hrvata, u nas Srba, u nas svih malih naroda, rasutih po svetu! Tako vidim ovog čovečuljka predamnom, sa tim papirnatim barjačetom, pa se klanjam njegovoj sitnoj nesreći i poštujem je.
Zapravo je čas ushita, pošto je utakmica završena, makar i pobedom našeg tima, onaj najteži momenat, jer šta posle? U ranom detinjstvu, ma koliko bio obuzet nogometom u nedeljno posle podne, onaj povratak sa stadiona uvek mi je delovao sumračno, izazivajući strahovanje i teskobu. Jer sad je tome kraj, doma čeka me stroga mati, sutra nastavljaju se glupavi školski časovi, užas! Taj povratak sa utakmice, to nije nikakav povratak doma, u neki zavičaj sreće i lagode. «Zavičaj», veli Adorno, «će nastupiti tek onda kada… se osećaj sigurnosti sredi i udomaći kod sebe sama, tada on zamenjuje letovanje sa životom». Zato što jedna nogometna frenezija maleni je oblik letovališni, koji ima svoj brzi kraj. Kako saviti svoje zastave i okrenuti se mnogo važnijem susretu, sa samim sobom?