Vijest je objavljena u 11 sati, u Ljubljani, na konferenciji za štampu Društva slovenskih pisateljev. Ali Primorske novice, regionalne novine Primorske i partner književne manifestacije, imale su povlaštenu informaciju, pa su već u današnjem broju mogle objaviti izvještaj i razgovor s dobitnikom.
Tako se pogodilo da smo danas išli u Trst na Van Goghovu izložbu, pa smo se zaustavili nabenzinskoj pumpi negdje na Krasu i kupili Primorske novice. Tako je nastala ova fotografija.
2.
Četrdeseti sam dobitnik u trideset devet godina povijesti nagrade. (2005. nagrada je podijeljena između dvoje dobitnika.) Sjećam se njezina osnivanja, uz koje je teklo i rađanje pripovijesti o Srednjoj Europi. Pojam je, naravno, postojao i ranije, tri godine prije prve Vilenice bistrio ga je i precizirao Milan Kundera u svome čuvenom Eseju. Sredinom osamdesetih, prije nego što će biti i pomisli o mogućem padu Berlinskoga zida, ideja Srednje Europe bila je usko povezana sa sviješću o kulturi i književnosti koja transcendira taj zid svih zidova. Kada ga je Veno Taufer osnivao, Međunarodni književni festival Vilenica je, upravo zbog takvog prizvuka pojma Srednje Europe, djelovao subverzivno u odnosu na ikone i monolit istočnoeuropskog, pa onda i jugoslavenskog socijalizma.
3.
Bez riječi sam pred činjenicom da sam se našao u ovakvom nizu dobitnika. Naglašavam pisce koji su mi izvan mog (ili mojih) jezika osobito važni: Fulvio Tomizza, Peter Handke, Péter Esterházy, Tomas Venclova, Zbigniew Herbert, Milan Kundera, Adam Zagajewski, Péter Nádas, Ilma Rakusa, Karl-Markus Gauß, Goran Stefanovski, Andrzej Stasiuk, Claudio Magris, Mircea Cărtărescu, Olga Tokarczuk, László Krasznahorkai, Jurij Andruhovič, Josef Winkler, Ottó Tolnai… U posljednjih trideset i devet godina nijedna književna nagrada nema niz koji bi me kao čitatelja više impresionirao. Mogu se samo nadati da će nekom drugom čitatelju moje ime biti važno u tom nizu.
4.
Kada mi je, još uvijek u strogoj tajnosti, javljeno da sam ovogodišnji dobitnik, trebao sam odgovoriti na pitanje imena koje, ili kojih, država može stajati uz moje ime. I to je karakteristično za Srednju Europu, taj svijet između Zapada i Istoka, premrežen granicama i pograničjima, pripadnostima i nepripadnostima: mnogim srednjoeuropskim piscima ovo se pitanje mora postavljati prije nego što ih se malenim signalnim zastavicama nekako obilježi.
Rekao sam ono što mi se učinilo najjednostavnije: Hrvatska/Bosna i Hercegovina. Premda sam mogao odgovoriti i drukčije. Ali taj bi odgovor tražio mnogo više riječi, i možda bi bio bez ijedne zastavice.
5.
Dobitnici Vilenice iza čijeg imena piše (i) Hrvatska u posljednjih trideset devet godina su bili: Slavko Mihalić (2000.), Mirko Kovač (2003.), Dubravka Ugrešić (2016.) Iza imena prvog dobitnika Fulvia Tomizze 1986. je uz Italiju stajalo i “hrvaška Istra”.
Dobitnici Vilenice iza čijeg imena piše (i) Bosna i Hercegovina bili su: Josip Osti (1994.), Dževad Karahasan (2010.).
6.
Piscima svoga (ili svojih) jezika smatram: Miodraga Pavlovića (2006.), Davida Albaharija (2012.), Dragana Velikića (2019.), iza čjih imena piše – Srbija.
Promjene naziva država, kao i raspad jedne i uspostava druge suverene zemlje, mogu utjecati na političku, domovinsku, pa i državno-nacionalnu autoidentifikaciju, ali ne mogu utjecati na pitanja jezika, zavičaja i kulturne autoidentifikacije. Tamo gdje utječu, književnosti nema.
O Vilenici u šest glava
Foto AB
1.
Vijest je objavljena u 11 sati, u Ljubljani, na konferenciji za štampu Društva slovenskih pisateljev. Ali Primorske novice, regionalne novine Primorske i partner književne manifestacije, imale su povlaštenu informaciju, pa su već u današnjem broju mogle objaviti izvještaj i razgovor s dobitnikom.
Tako se pogodilo da smo danas išli u Trst na Van Goghovu izložbu, pa smo se zaustavili na benzinskoj pumpi negdje na Krasu i kupili Primorske novice. Tako je nastala ova fotografija.
2.
Četrdeseti sam dobitnik u trideset devet godina povijesti nagrade. (2005. nagrada je podijeljena između dvoje dobitnika.) Sjećam se njezina osnivanja, uz koje je teklo i rađanje pripovijesti o Srednjoj Europi. Pojam je, naravno, postojao i ranije, tri godine prije prve Vilenice bistrio ga je i precizirao Milan Kundera u svome čuvenom Eseju. Sredinom osamdesetih, prije nego što će biti i pomisli o mogućem padu Berlinskoga zida, ideja Srednje Europe bila je usko povezana sa sviješću o kulturi i književnosti koja transcendira taj zid svih zidova. Kada ga je Veno Taufer osnivao, Međunarodni književni festival Vilenica je, upravo zbog takvog prizvuka pojma Srednje Europe, djelovao subverzivno u odnosu na ikone i monolit istočnoeuropskog, pa onda i jugoslavenskog socijalizma.
3.
Bez riječi sam pred činjenicom da sam se našao u ovakvom nizu dobitnika. Naglašavam pisce koji su mi izvan mog (ili mojih) jezika osobito važni: Fulvio Tomizza, Peter Handke, Péter Esterházy, Tomas Venclova, Zbigniew Herbert, Milan Kundera, Adam Zagajewski, Péter Nádas, Ilma Rakusa, Karl-Markus Gauß, Goran Stefanovski, Andrzej Stasiuk, Claudio Magris, Mircea Cărtărescu, Olga Tokarczuk, László Krasznahorkai, Jurij Andruhovič, Josef Winkler, Ottó Tolnai… U posljednjih trideset i devet godina nijedna književna nagrada nema niz koji bi me kao čitatelja više impresionirao. Mogu se samo nadati da će nekom drugom čitatelju moje ime biti važno u tom nizu.
4.
Kada mi je, još uvijek u strogoj tajnosti, javljeno da sam ovogodišnji dobitnik, trebao sam odgovoriti na pitanje imena koje, ili kojih, država može stajati uz moje ime. I to je karakteristično za Srednju Europu, taj svijet između Zapada i Istoka, premrežen granicama i pograničjima, pripadnostima i nepripadnostima: mnogim srednjoeuropskim piscima ovo se pitanje mora postavljati prije nego što ih se malenim signalnim zastavicama nekako obilježi.
Rekao sam ono što mi se učinilo najjednostavnije: Hrvatska/Bosna i Hercegovina. Premda sam mogao odgovoriti i drukčije. Ali taj bi odgovor tražio mnogo više riječi, i možda bi bio bez ijedne zastavice.
5.
Dobitnici Vilenice iza čijeg imena piše (i) Hrvatska u posljednjih trideset devet godina su bili: Slavko Mihalić (2000.), Mirko Kovač (2003.), Dubravka Ugrešić (2016.) Iza imena prvog dobitnika Fulvia Tomizze 1986. je uz Italiju stajalo i “hrvaška Istra”.
Dobitnici Vilenice iza čijeg imena piše (i) Bosna i Hercegovina bili su: Josip Osti (1994.), Dževad Karahasan (2010.).
6.
Piscima svoga (ili svojih) jezika smatram: Miodraga Pavlovića (2006.), Davida Albaharija (2012.), Dragana Velikića (2019.), iza čjih imena piše – Srbija.
Promjene naziva država, kao i raspad jedne i uspostava druge suverene zemlje, mogu utjecati na političku, domovinsku, pa i državno-nacionalnu autoidentifikaciju, ali ne mogu utjecati na pitanja jezika, zavičaja i kulturne autoidentifikacije. Tamo gdje utječu, književnosti nema.