Milorad Pejić, pjesnik, došao je u Švedsku u isto vijeme kad i ja. Živio je visoko na sjeveru (Luleå, Umeå), pisao poeziju, koju sam, kad god bi mi dopala u ruke, s užitkom čitao. Nismo se poznavali ni sretali. I sad, za vrijeme korone, Sarajevski dani poezije, nekad tako značajan i posjećen festival, održavao se virtualno, tek toliko da se ne ugasi. Među gostima bili smo i nas dvojica. Kad se “javni” dio završio, moglo se malo i privatno proćaskati. M. Pejić uzgred pomene Lund. Ustavim ga, priupitam – kad šta će ti biti: on već tri godine živi u Lundu, u mahali do moje mahale.
Kako smo oba svikli na samštinu – prošla je, mislim, još puna godina, prije no smo se snašli i združili.
Danas smo šetali s gornje strane Hoje O, uz ivice žitnih polja. Široka su, ravna, idu sve do Lomme i morske obale. Uz ivice polja smenjuju se guste krošnje gloga i šipurka. Svaki smo zagledali, a, ja, vala, skoro svaki i probao.
Vratili se uz damarne. Ljeskaju se prazne. Prihvatila pozna jesen, odselile ptice u bolje krajeve.
*
(Subota 8/10.)
Čitao sam Rulfa sinoć. I sad (devet uveče) pokušavam da ga čitam, ali ne ide. Ne znam šta mi je. Stigao sam nekako do sela u kojem živi junakov otac. Selo je puno sjenki, crnih konja i duhova, ali ja to čitam, a ne vidim, ne osjećam. Nemam pipke za tu vrstu fantastike.
Imao sam svijet straviti ili tu knjigu nabaviti. Ljetos sam bio u Sarajevu i u N. Pazaru, tražio sam knjigu, nisam je našao. Čudo bi bilo i da jesam. Dotle sam, dakle, dogurao. Dotle sam se stijesnio i zgasnuo.
Knjigu mi je dao M. Pejić, nakon naše jučerašnje šetnje. Sjednemo, po kraju, na klupu ispod gorostasnih lipa (koje Pejić uvijek prekori zbog odsustva mirisa) i promijenimo po par knjiga.
(14/10.)
Ležim u krevetu, ne valjam ništa, ne da mi se ništa.
Uzeo Rulfa, kratke priče. Potekle nekako.
Izbori na pragu. Mrkokošuljaši – “desni blok” kako im mediji tepaju – u velikoj su prednosti. Švedske demokrate, Moderati i Demohrišćani. Poput onog Kišovoga monjsinjora Žaka, prihvatili su se “instrumenata koje nam je Bog milosrdno stavio u ruke u službi Njegove Svete Vere i za spas duše čovečije” i pritegli zdravstvo, školstvo, sudstvo. Sad pritežu policiju.
Nacionalne granice povlače se oko prigradskih naselja/geta za strance, otuda se očekuje nepijatelj.
(15/10.)
Izlazim iz Arimana, idem preko Velikog trga. Ispred gradske kuće protestuje manja grupa protiv nasilja nad ženama u Iranu. Ne govore, ne mrdaju,samo mašu mehanički minjaturnim zeleno-crvenim zastavama.
(19/10.)
Oktobar je ljepši nego ikad. Ja ovakav, ovdje, nisam upamtio.
*
18:40. Sms od M. Pejića. “Vidimo se tačno u podne prijatelju, kod gavrana koji se sa ulične lampe gađa orasima.”
Ta je lampa ispred mog prozora na dnevnom boravku. A taj gavran krade orahe po naselju, sleti na uličnu svjetiljku i baca ih odozgo na asfalt. Neki put mu prsnu, a neki put ne. Ja sam dva-tri puta naišao u pravom trenutku i malo mu pomogao. I on, lopov, snimio je stvar i kad god je u blizini i opazi me, doleti, baci orah i čeka da mu ga polomim.
Tu se M. Pejić i ja prije šetnje obično čekamo. Biće da je gos’n gavran i mog druga testirao.
Poruka na viberu: svi su dobro, samo je majka nešto oslabila. Slabo jede, slabo spava. Sreća te još nije hladno pa izlazi na terasu.
(20/10.22.)
“Šta se dešava?, pita M. P. Nisi li dobio unuče, a ne hvališ se?”
Nisam, odgovaram. Ali ću ga, ako Bog da, uskoro dobiti. On ima dvije unuke i zasija, podmladi se kada ih pominje.
I onda svaki čas zivkao Azu. Dobijem je maloprije. Kaže da se strpim, još je rano. Još dva i po mjeseca.
(10/2.23)
*
Stiže poruka od mog druga M. Pejića. Ima jedno pet-šest nedelja kao mislim na njega i na naše šetnje. Ne da mi se. Očeva bolest i naše bolesti u decembru, januaru, moje preturanje po školama.
Predlažem mu subotu/nedjelju.
Odgovara da mu paše subota i da mu je tu, u posjeti, Adin Ljuca i da ćemo se upoznati.
(11/2)
Pitam M.P. gdje ćemo da se čekamo. Kod gavranove žarulje (ispred mog ulaza) pa ćemo odatle vidjeti kuda dalje.
Gledam kroz prozor – eno ih već stoje tamo.
Pozdravljam Adina Ljucu, nisam ga poznavao, on mi trpa u naručju poklon – prehrambenu kesu ICE, punu knjiga. Izdanja Samizdata, izdavačke kuće koju su Pejić i on stvorili. Odnosim knjige u stan (uzimam Strah od behara da uzvratim poklon) vraćam se i slušam Pejićev prijedlog Hoje – kolonija – Ishall/Stadsparken – pa kakva ljubazna kafana, ako takvih još ima u Lundu.
Silazimo stazom na vode, ljeskaju se damarne, pričamo u glas o vrtovima, voću i povrću. Adin priča o svojoj bašti/kućici u Pragu koju je morao da ostavi, o odlasku u USA gdje su pokušali da osnuju malu farmu, a ja ga prekidam svakog časa i pokazujem johe i srebrne vrbe koje okolo sijaju.
Stižemo na koloniju. Iako je goli februar, opet se čini živahnom i lijepom. Vidimo i nekoliko prilika koji su već počeli sezonu – čiste svoje parcele, grade lijehe, ograđuju.
Dersimo, šta bi drugo, o piscima koje čitamo, o nepripadanju, o spaljivanju Kura’na. (Neko je iz maskare podnio zahtjev za spaljivanje Tore, policija i vlasti zbunile se i prepale. Nekako su se dovili, iščupali. Čovjek se trebao telefonski obratiti nadležnoj instanci, obratio se ali kad je dobio broj onih koji stoje u redu ispred njega, nije želio potrošiti život u čekanju, pa je odustao.
Pričamo gdje ćemo se kopati, Pejić veli da će gore, visoko na sjeveru, a ja negdje ovdje u ovoj močvari.
Svratili u Bishop Arms, na pivo. Vlasnik puba, Velšanin, veoma je ljubazan jer mu je Pejić za šankom snažno podržao težnje Velsa za nezavisnošću i odcjepljenje od Velike Britanije.
Odatle smo krenuli da kupimo pšeničnoga hljeba, koji se peče u furuni od kamena. On, taj hljeb koji kupujemo, podsjeća ne one vojvođanske paorske hljebove, samo što je bolji i od njega i od (današnjih) pazarskih hljebova.
*
“Pekari su pravili hleb, onda zvani: pitice, samuni, simiti, ćahice i kiselice. Prodavali su se u pekarama i na tahti. Hlebne tahte (daske) izjutra bi čipčije nosile sokcaima vičući: hleba, hleba! Najviše su se prodavale pitice (lepinje i simiti – premazani jajijma i tako ukusni da su se mogli jesti bez smoka). Uobičajeno je bilo da se kupi po metlike kajmaka i metne u piticu, koja se ponovo vrati u furunu dok se kajmak ne rastopi. Ćahice su većinom prodavane za vreme Ramazana i njihova prodaja je bila velika, jer je svaka kuća kupovala po 20 i više komada. Samuni bi se prodavali preko dana. Kiselicu su najviše trošili siromašni građani. Kiselica je izgledala kao današnje vekne. Miješene su od čistog pšeničnog brašna prosijanog na rijetko sito. Jedna kiselica bil je dostatna za jedan obrok jednoj četvorčlanoj porodici.” ( Omer, ef-Koničanin, neobjavljeni spisi).
“Od Pazara do Soluna dva somuna.”
(Subota, 11/3, 2023.)
Ovdašnje radosti ne traju više od 2-3 sekunde. Kafa je provrela i ja zaustvljam nalivanje – hoću da strčim u podrum i donesem balkonski stočić i stolice. Jer, eno ga, ogrijalo sunce. Izlazimo na balkon – kad s te strane vijavica, snijeg.
Psujem sever i susaram s hoklicma, suđem, saksijama.
Sad dok ovo pišem, u 13:13, opet je vedrina.
U 15:00 treba da čekam M. Pejića ispod gavranvog stuba. Valjda će snijeg stići da se još koji put istrese i da onda, kad krenemo ka Hojeu, budu u redu nebesa.
U tri po podne nije bilo ni snijega ni sunca. Ako krenemo stazom kroz šumarke i sklonimo se vjetru s huje, pa i neće biti baš toliko hladno. Sišli smo u ravan, okružili prve tri damarrne, popeli se na drugu obalu potoka i onda naniže, ka kolonijama i nasipu. Lijepe su naše šetnje, jer su “bez zadatih tema.” Uzimamo na zub ono što nam na um padne.
Pejić je, prije dvije nedjelje, bio na sajmu knjiga ovdašnjega BiH udruženja bibliotekara, pisaca i pevodioca, razmijenio malo knjiga. Dvije tri je i meni donio.
Hoje O, X
Istinite priče
*
(6/10.)
Milorad Pejić, pjesnik, došao je u Švedsku u isto vijeme kad i ja. Živio je visoko na sjeveru (Luleå, Umeå), pisao poeziju, koju sam, kad god bi mi dopala u ruke, s užitkom čitao. Nismo se poznavali ni sretali. I sad, za vrijeme korone, Sarajevski dani poezije, nekad tako značajan i posjećen festival, održavao se virtualno, tek toliko da se ne ugasi. Među gostima bili smo i nas dvojica. Kad se “javni” dio završio, moglo se malo i privatno proćaskati. M. Pejić uzgred pomene Lund. Ustavim ga, priupitam – kad šta će ti biti: on već tri godine živi u Lundu, u mahali do moje mahale.
Kako smo oba svikli na samštinu – prošla je, mislim, još puna godina, prije no smo se snašli i združili.
Danas smo šetali s gornje strane Hoje O, uz ivice žitnih polja. Široka su, ravna, idu sve do Lomme i morske obale. Uz ivice polja smenjuju se guste krošnje gloga i šipurka. Svaki smo zagledali, a, ja, vala, skoro svaki i probao.
Vratili se uz damarne. Ljeskaju se prazne. Prihvatila pozna jesen, odselile ptice u bolje krajeve.
*
(Subota 8/10.)
Čitao sam Rulfa sinoć. I sad (devet uveče) pokušavam da ga čitam, ali ne ide. Ne znam šta mi je. Stigao sam nekako do sela u kojem živi junakov otac. Selo je puno sjenki, crnih konja i duhova, ali ja to čitam, a ne vidim, ne osjećam. Nemam pipke za tu vrstu fantastike.
Imao sam svijet straviti ili tu knjigu nabaviti. Ljetos sam bio u Sarajevu i u N. Pazaru, tražio sam knjigu, nisam je našao. Čudo bi bilo i da jesam. Dotle sam, dakle, dogurao. Dotle sam se stijesnio i zgasnuo.
Knjigu mi je dao M. Pejić, nakon naše jučerašnje šetnje. Sjednemo, po kraju, na klupu ispod gorostasnih lipa (koje Pejić uvijek prekori zbog odsustva mirisa) i promijenimo po par knjiga.
(14/10.)
Ležim u krevetu, ne valjam ništa, ne da mi se ništa.
Uzeo Rulfa, kratke priče. Potekle nekako.
Izbori na pragu. Mrkokošuljaši – “desni blok” kako im mediji tepaju – u velikoj su prednosti. Švedske demokrate, Moderati i Demohrišćani. Poput onog Kišovoga monjsinjora Žaka, prihvatili su se “instrumenata koje nam je Bog milosrdno stavio u ruke u službi Njegove Svete Vere i za spas duše čovečije” i pritegli zdravstvo, školstvo, sudstvo. Sad pritežu policiju.
Nacionalne granice povlače se oko prigradskih naselja/geta za strance, otuda se očekuje nepijatelj.
(15/10.)
Izlazim iz Arimana, idem preko Velikog trga. Ispred gradske kuće protestuje manja grupa protiv nasilja nad ženama u Iranu. Ne govore, ne mrdaju, samo mašu mehanički minjaturnim zeleno-crvenim zastavama.
(19/10.)
Oktobar je ljepši nego ikad. Ja ovakav, ovdje, nisam upamtio.
*
18:40. Sms od M. Pejića. “Vidimo se tačno u podne prijatelju, kod gavrana koji se sa ulične lampe gađa orasima.”
Ta je lampa ispred mog prozora na dnevnom boravku. A taj gavran krade orahe po naselju, sleti na uličnu svjetiljku i baca ih odozgo na asfalt. Neki put mu prsnu, a neki put ne. Ja sam dva-tri puta naišao u pravom trenutku i malo mu pomogao. I on, lopov, snimio je stvar i kad god je u blizini i opazi me, doleti, baci orah i čeka da mu ga polomim.
Tu se M. Pejić i ja prije šetnje obično čekamo. Biće da je gos’n gavran i mog druga testirao.
Poruka na viberu: svi su dobro, samo je majka nešto oslabila. Slabo jede, slabo spava. Sreća te još nije hladno pa izlazi na terasu.
(20/10.22.)
“Šta se dešava?, pita M. P. Nisi li dobio unuče, a ne hvališ se?”
Nisam, odgovaram. Ali ću ga, ako Bog da, uskoro dobiti. On ima dvije unuke i zasija, podmladi se kada ih pominje.
I onda svaki čas zivkao Azu. Dobijem je maloprije. Kaže da se strpim, još je rano. Još dva i po mjeseca.
(10/2.23)
*
Stiže poruka od mog druga M. Pejića. Ima jedno pet-šest nedelja kao mislim na njega i na naše šetnje. Ne da mi se. Očeva bolest i naše bolesti u decembru, januaru, moje preturanje po školama.
Predlažem mu subotu/nedjelju.
Odgovara da mu paše subota i da mu je tu, u posjeti, Adin Ljuca i da ćemo se upoznati.
(11/2)
Pitam M.P. gdje ćemo da se čekamo. Kod gavranove žarulje (ispred mog ulaza) pa ćemo odatle vidjeti kuda dalje.
Gledam kroz prozor – eno ih već stoje tamo.
Pozdravljam Adina Ljucu, nisam ga poznavao, on mi trpa u naručju poklon – prehrambenu kesu ICE, punu knjiga. Izdanja Samizdata, izdavačke kuće koju su Pejić i on stvorili. Odnosim knjige u stan (uzimam Strah od behara da uzvratim poklon) vraćam se i slušam Pejićev prijedlog Hoje – kolonija – Ishall/Stadsparken – pa kakva ljubazna kafana, ako takvih još ima u Lundu.
Silazimo stazom na vode, ljeskaju se damarne, pričamo u glas o vrtovima, voću i povrću. Adin priča o svojoj bašti/kućici u Pragu koju je morao da ostavi, o odlasku u USA gdje su pokušali da osnuju malu farmu, a ja ga prekidam svakog časa i pokazujem johe i srebrne vrbe koje okolo sijaju.
Stižemo na koloniju. Iako je goli februar, opet se čini živahnom i lijepom. Vidimo i nekoliko prilika koji su već počeli sezonu – čiste svoje parcele, grade lijehe, ograđuju.
Dersimo, šta bi drugo, o piscima koje čitamo, o nepripadanju, o spaljivanju Kura’na. (Neko je iz maskare podnio zahtjev za spaljivanje Tore, policija i vlasti zbunile se i prepale. Nekako su se dovili, iščupali. Čovjek se trebao telefonski obratiti nadležnoj instanci, obratio se ali kad je dobio broj onih koji stoje u redu ispred njega, nije želio potrošiti život u čekanju, pa je odustao.
Pričamo gdje ćemo se kopati, Pejić veli da će gore, visoko na sjeveru, a ja negdje ovdje u ovoj močvari.
Svratili u Bishop Arms, na pivo. Vlasnik puba, Velšanin, veoma je ljubazan jer mu je Pejić za šankom snažno podržao težnje Velsa za nezavisnošću i odcjepljenje od Velike Britanije.
Odatle smo krenuli da kupimo pšeničnoga hljeba, koji se peče u furuni od kamena. On, taj hljeb koji kupujemo, podsjeća ne one vojvođanske paorske hljebove, samo što je bolji i od njega i od (današnjih) pazarskih hljebova.
*
“Pekari su pravili hleb, onda zvani: pitice, samuni, simiti, ćahice i kiselice. Prodavali su se u pekarama i na tahti. Hlebne tahte (daske) izjutra bi čipčije nosile sokcaima vičući: hleba, hleba! Najviše su se prodavale pitice (lepinje i simiti – premazani jajijma i tako ukusni da su se mogli jesti bez smoka). Uobičajeno je bilo da se kupi po metlike kajmaka i metne u piticu, koja se ponovo vrati u furunu dok se kajmak ne rastopi. Ćahice su većinom prodavane za vreme Ramazana i njihova prodaja je bila velika, jer je svaka kuća kupovala po 20 i više komada. Samuni bi se prodavali preko dana. Kiselicu su najviše trošili siromašni građani. Kiselica je izgledala kao današnje vekne. Miješene su od čistog pšeničnog brašna prosijanog na rijetko sito. Jedna kiselica bil je dostatna za jedan obrok jednoj četvorčlanoj porodici.” ( Omer, ef-Koničanin, neobjavljeni spisi).
“Od Pazara do Soluna
dva somuna.”
(Subota, 11/3, 2023.)
Ovdašnje radosti ne traju više od 2-3 sekunde. Kafa je provrela i ja zaustvljam nalivanje – hoću da strčim u podrum i donesem balkonski stočić i stolice. Jer, eno ga, ogrijalo sunce. Izlazimo na balkon – kad s te strane vijavica, snijeg.
Psujem sever i susaram s hoklicma, suđem, saksijama.
Sad dok ovo pišem, u 13:13, opet je vedrina.
U 15:00 treba da čekam M. Pejića ispod gavranvog stuba. Valjda će snijeg stići da se još koji put istrese i da onda, kad krenemo ka Hojeu, budu u redu nebesa.
U tri po podne nije bilo ni snijega ni sunca. Ako krenemo stazom kroz šumarke i sklonimo se vjetru s huje, pa i neće biti baš toliko hladno. Sišli smo u ravan, okružili prve tri damarrne, popeli se na drugu obalu potoka i onda naniže, ka kolonijama i nasipu. Lijepe su naše šetnje, jer su “bez zadatih tema.” Uzimamo na zub ono što nam na um padne.
Pejić je, prije dvije nedjelje, bio na sajmu knjiga ovdašnjega BiH udruženja bibliotekara, pisaca i pevodioca, razmijenio malo knjiga. Dvije tri je i meni donio.