Pitao unuk svoga djeda jesu li u rodu poraz i pobjeda, djed mu rekao da jesu. Pobjeda je porazu sestra, poraz je pobjedi brat. Nije ih rodila ljubav, već, avaj, nekad manji, a nekad veći rat. U srodstvu žive svakodnevno, i kao neprijatelji i kao prijatelji, na sportskim terenima ih ima, ali i u najtoplijim odajama im je zima. Ima ih i u snu i na javi, ovisni su jedno od drugog, kao vitez i princeza, kao meci u šaržeru mitraljeza, jedno bez drugog ne kreću nikud, a prisutni su svukud.
Ako su pobjeda i poraz brat i sestra, zašto se ne vole bratski i sestrinski? Njihova je ljubav trajna, dijete, ali nije tako glasna i javna. Evo i zašto: kad god pobjeda u radosti cikne, poraz u muci krikne.
A kad su, onda, pobjeda i poraz i glasni i javni, kad se svog srodstva nimalo ne stide? Kad su jednakopravni? Priznanje vojnog poraza uvijek je za poraz suicid, velika muka, oglasiti vojnu pobjedu pobjedi je uvijek nužan i detaljan očevid.
A kako se njihovi roditelji, djede, zovu, zašto im oni ne pomažu da skrate tu gnjavažu? Kod njihovih je roditelja, dijete, teško imenovati oca i majku, pobjednik i poraženi istog su spola, to ti također govori da su u svemu jednaki, pola-pola.
Ako je tako, onda su im roditelji, pobjednik i poraženi, ti reče da se tako zovu, ipak u svemu jednaki, ne treba da se jedan drugog stide, sve im i javno dobro ide. U ljudskom smislu, dijete, i u pobjedi i u porazu važno je dostići vrijednost čistog zlata. U predaji pobjedniku poraženi svoju vojničku čast održava stisnutih zuba, teško, i sa sramom, iz inata. A pobjednik i poraženi su jednaki upravo onda kad i u pobjedi i u porazu viteški ostvaruju svoj ljudski sjaj. Nije svatko rođen za takav domašaj.
Ma, u ljudskom smislu, djede, kao da mi taj brat i sestra i nisu baš oni pravi. Jesu, dijete, i u ljudskom smislu, sestra pobjeda i brat poraz su takvi, skroz naskroz pravi.
O pobjedi i porazu
Pitao unuk svoga djeda jesu li u rodu poraz i pobjeda, djed mu rekao da jesu.
Pobjeda je porazu sestra, poraz je pobjedi brat. Nije ih rodila ljubav, već, avaj,
nekad manji, a nekad veći rat. U srodstvu žive svakodnevno, i kao neprijatelji
i kao prijatelji, na sportskim terenima ih ima, ali i u najtoplijim odajama im je
zima. Ima ih i u snu i na javi, ovisni su jedno od drugog, kao vitez i princeza,
kao meci u šaržeru mitraljeza, jedno bez drugog ne kreću nikud,
a prisutni su svukud.
Ako su pobjeda i poraz brat i sestra, zašto se ne vole bratski i sestrinski?
Njihova je ljubav trajna, dijete, ali nije tako glasna i javna. Evo i zašto: kad god
pobjeda u radosti cikne, poraz u muci krikne.
A kad su, onda, pobjeda i poraz i glasni i javni, kad se svog srodstva nimalo ne
stide? Kad su jednakopravni?
Priznanje vojnog poraza uvijek je za poraz suicid, velika muka, oglasiti vojnu
pobjedu pobjedi je uvijek nužan i detaljan očevid.
A kako se njihovi roditelji, djede, zovu, zašto im oni ne pomažu da skrate tu
gnjavažu?
Kod njihovih je roditelja, dijete, teško imenovati oca i majku, pobjednik
i poraženi istog su spola, to ti također govori da su u svemu jednaki, pola-pola.
Ako je tako, onda su im roditelji, pobjednik i poraženi, ti reče da se tako zovu,
ipak u svemu jednaki, ne treba da se jedan drugog stide, sve im i javno dobro ide.
U ljudskom smislu, dijete, i u pobjedi i u porazu važno je dostići vrijednost
čistog zlata. U predaji pobjedniku poraženi svoju vojničku čast održava stisnutih
zuba, teško, i sa sramom, iz inata. A pobjednik i poraženi su jednaki upravo onda
kad i u pobjedi i u porazu viteški ostvaruju svoj ljudski sjaj. Nije svatko rođen za
takav domašaj.
Ma, u ljudskom smislu, djede, kao da mi taj brat i sestra i nisu baš oni pravi.
Jesu, dijete, i u ljudskom smislu, sestra pobjeda i brat poraz su takvi, skroz
naskroz pravi.