o ljudima

svaki pristojan građanin a takvih je sve manje stari se kvari se šta ćeš
ima nekog svog za zlu ne trebalo brata ciganina turčina da ne velim srbina
ja imam samo Rašu
Rašo mi je važniji od pristojnosti poštenja uvjerenja ni rod ni pomozbog izvan dometa publike i svake republike jedan telefonski poziv na Božić ’93. mijenja tijek linije na dlanu, batalite povijest, povijest ove zemlje je njegova dobra mati sasvim lično i nedolično važniji od konstitutivnosti rodne jednakosti agrarne prenapučenosti životopisa popisa i pravopisa
on je miris dunja u Đevrskama točka
ispred svake revolucije njegov šašavi osmijeh podsjetnik da vrijedi mrijeti za tacnu brkatih šarana na zemunskom keju ili koju ribu oboritu iz skradinskog podmorja jer on se u ribe razumije
skoro kao u ljude
bilo ih je i nije ih bilo sitni urod još sitnijeg zrna
de facto kao domovina
božeprosti toliko obećavala
a gle sad od onolikih
kolko nas ima! jebote, kolko nas ima!
srećom ostadoše samo dva kretena
sve vam dam zemljopis i kuću naciju toleranciju svaki idiotizam pa i kozmopolitizam
al Rašu ne dam
gdje ste bili gospodo kad između njega i vas nije bilo nikoga
i nije stajalo ništa

Olja Runjić 24. 05. 2024.