Braća imaju konja Timare ga i ljube I pošto uveče legnu Osluškuju njegovo Rzanje do duboko u noć Konju se, kad se vraćaju Iz šume ne žuri On zjapi u puteve Što braći ulaze ispod Plećki i ne dalje Konj zna da će kada Jedan od braće u kuću Dovede ženu On morati da ide Gdje će on tada otići? Hoće li to biti predio U koji urasta mjesečina?
I ta lijepa pjesma
Kad bih se rodio Kad bih se ponovo rodio Kad bih na ovaj svijet došao kao Bajro Bundevica, s mudračkom Bradom, zidanom štalom Iz koje bikovi ne riču jer su siti I žena da mi u zavežljaju Donosi doručak I među otkosima da stoji Dok rosa joj se penje uz butine I kad bih imao odijelo za Bajram I sa stolarom Ispod Kamena Kad bih pušio duhan šuteći A šutnja iz stolarskih stega Pošla bi sa mnom I zatvarala bi se u moje rane Smio bih Kad bih se spremao u šumu Smio bih pjevati i pjevati Pred vjetrom i velikim Deblima dok padaju Smio bih umrijeti ni za čim žaleći
Duhan
Ispred ulaznih vrata Pod lučnom nadstrešnicom Na konac nanizano Visilo je lišće duhana Dodirnula sam ga što je Potreslo cijeli štrik Jedan od braće pitao me Ako želim da će mi rado Dokučiti Rekla sam mu da samo Volim gledati u zagasiti duhan Kako se njiše kao u oči Muškarca koji je neodlučan Brat je dohvatio konac I svukao nekoliko listova Lomili su se u toploj Ruci septembra i padali Po travi Znali smo da se to nebo Između nas prolomilo I samo smo stajali tu Pred kućom tražeći Put jedno drugome
Rumena stožina
U noći je neko braći Zapalio sijeno I pretvorio ga u zrak Samo se stožina rumenila Ne kao očitovanje mijene sijena Nego da ljudi koji Su se okupili vide Kako stožina kad je Braća podignu odoljeva Vatri i srcima zavidnih Tiho su ispratili ljude govoreći im da nisu Srbi potpalili Nego onaj mali Muradifov Što nije kako treba A voli vatru Viđali su ga i ranije Kako se vrti po imanju Potom su se braća vratila u kuću Po duhan po ljubav Još jednom da prožvaču gorčinu
Eden žetva
U pšenici je točak Kao mjesec i laskave Ruke laskave žene iz Kojih rastu desarke U pšenici čovjek je živ I svako zrno po jedan Zub na sebi nosi
Na rukovjeti braća žanju pšenicu Do Preobraženja I kada se zlato s neba oljušti Zahvaljuju: ‘Daj nam visoku pogaču’ A tri klasa za krsta zataknuta Mežuraju se u postelji Dok se obojica ne otisnu u san
O čemu snivaju braća iz Sjenine Rijeke?
Konj
Braća imaju konja
Timare ga i ljube
I pošto uveče legnu
Osluškuju njegovo
Rzanje do duboko u noć
Konju se, kad se vraćaju
Iz šume ne žuri
On zjapi u puteve
Što braći ulaze ispod
Plećki i ne dalje
Konj zna da će kada
Jedan od braće u kuću
Dovede ženu
On morati da ide
Gdje će on tada otići?
Hoće li to biti predio
U koji urasta mjesečina?
I ta lijepa pjesma
Kad bih se rodio
Kad bih se ponovo rodio
Kad bih na ovaj svijet došao kao
Bajro Bundevica, s mudračkom
Bradom, zidanom štalom
Iz koje bikovi ne riču jer su siti
I žena da mi u zavežljaju
Donosi doručak
I među otkosima da stoji
Dok rosa joj se penje uz butine
I kad bih imao odijelo za Bajram
I sa stolarom Ispod Kamena
Kad bih pušio duhan šuteći
A šutnja iz stolarskih stega
Pošla bi sa mnom
I zatvarala bi se u moje rane
Smio bih
Kad bih se spremao u šumu
Smio bih pjevati i pjevati
Pred vjetrom i velikim
Deblima dok padaju
Smio bih umrijeti ni za čim žaleći
Duhan
Ispred ulaznih vrata
Pod lučnom nadstrešnicom
Na konac nanizano
Visilo je lišće duhana
Dodirnula sam ga što je
Potreslo cijeli štrik
Jedan od braće pitao me
Ako želim da će mi rado
Dokučiti
Rekla sam mu da samo
Volim gledati u zagasiti duhan
Kako se njiše kao u oči
Muškarca koji je neodlučan
Brat je dohvatio konac
I svukao nekoliko listova
Lomili su se u toploj
Ruci septembra i padali
Po travi
Znali smo da se to nebo
Između nas prolomilo
I samo smo stajali tu
Pred kućom tražeći
Put jedno drugome
Rumena stožina
U noći je neko braći
Zapalio sijeno
I pretvorio ga u zrak
Samo se stožina rumenila
Ne kao očitovanje
mijene sijena
Nego da ljudi koji
Su se okupili vide
Kako stožina kad je
Braća podignu odoljeva
Vatri i srcima zavidnih
Tiho su ispratili ljude
govoreći im da nisu
Srbi potpalili
Nego onaj mali Muradifov
Što nije kako treba
A voli vatru
Viđali su ga i ranije
Kako se vrti po imanju
Potom su se braća vratila u kuću
Po duhan po ljubav
Još jednom da prožvaču gorčinu
Eden žetva
U pšenici je točak
Kao mjesec i laskave
Ruke laskave žene iz
Kojih rastu desarke
U pšenici čovjek je živ
I svako zrno po jedan
Zub na sebi nosi
Na rukovjeti braća žanju pšenicu
Do Preobraženja
I kada se zlato s neba oljušti
Zahvaljuju:
‘Daj nam visoku pogaču’
A tri klasa za krsta zataknuta
Mežuraju se u postelji
Dok se obojica ne otisnu u san