O čemu snivaju braća iz Sjenine Rijeke?

Konj

Braća imaju konja
Timare ga i ljube
I pošto uveče legnu
Osluškuju njegovo
Rzanje do duboko u noć
Konju se, kad se vraćaju
Iz šume ne žuri
On zjapi u puteve 
Što braći ulaze ispod 
Plećki i ne dalje
Konj zna da će kada 
Jedan od braće u kuću
Dovede ženu 
On morati da ide
Gdje će on tada otići?
Hoće li to biti predio 
U koji urasta mjesečina?

I ta lijepa pjesma

Kad bih se rodio
Kad bih se ponovo rodio
Kad bih na ovaj svijet došao kao
Bajro Bundevica, s mudračkom 
Bradom, zidanom štalom
Iz koje bikovi ne riču jer su siti
I žena da mi u zavežljaju
Donosi doručak
I među otkosima da stoji
Dok rosa joj se penje uz butine
I kad bih imao odijelo za Bajram
I sa stolarom Ispod Kamena
Kad bih pušio duhan šuteći
A šutnja iz stolarskih stega
Pošla bi sa mnom
I zatvarala bi se u moje rane
Smio bih 
Kad bih se spremao u šumu
Smio bih pjevati i pjevati
Pred vjetrom i velikim
Deblima dok padaju
Smio bih umrijeti ni za čim žaleći

Duhan

Ispred ulaznih vrata
Pod lučnom nadstrešnicom 
Na konac nanizano
Visilo je lišće duhana
Dodirnula sam ga što je
Potreslo cijeli štrik
Jedan od braće pitao me
Ako želim da će mi rado
Dokučiti
Rekla sam mu da samo
Volim gledati u zagasiti duhan
Kako se njiše kao u oči
Muškarca koji je neodlučan
Brat je dohvatio konac
I svukao nekoliko listova
Lomili su se u toploj
Ruci septembra i padali
Po travi
Znali smo da se to nebo
Između nas prolomilo
I samo smo stajali tu
Pred kućom tražeći
Put jedno drugome

 

Rumena stožina

U noći je neko braći
Zapalio sijeno
I pretvorio ga u zrak
Samo se stožina rumenila
Ne kao očitovanje
mijene sijena
Nego da ljudi koji
Su se okupili vide
Kako stožina kad je
Braća podignu odoljeva
Vatri i srcima zavidnih
Tiho su ispratili ljude
govoreći im da nisu
Srbi potpalili
Nego onaj mali Muradifov
Što nije kako treba
A voli vatru
Viđali su ga i ranije 
Kako se vrti po imanju
Potom su se braća vratila u kuću
Po duhan po ljubav
Još jednom da prožvaču gorčinu

Eden žetva

U pšenici je točak
Kao mjesec i laskave
Ruke laskave žene iz
Kojih rastu desarke
U pšenici čovjek je živ
I svako zrno po jedan 
Zub na sebi nosi

Na rukovjeti braća žanju pšenicu
Do Preobraženja
I kada se zlato s neba oljušti
Zahvaljuju:
‘Daj nam visoku pogaču’
A tri klasa za krsta zataknuta
Mežuraju se u postelji
Dok se obojica ne otisnu u san

Naida Mujkić 11. 02. 2020.