Nakon što je danima obilazio grad, praćen skupinom prevaranata i opsjenara, njegovo indijansko ime bilo bi Čovjek Koji Je Pio Vodu A Nije Bio Žedan. Ulazio je u javne zahode, natakao pred kamerama čaše iz kojekakvih pipa da bi svoje sugrađane, taman kao da su sasvim retardirani, uvjerio kako im ništa neće biti ako se napiju iz njegova vodovoda. Zna on, lukavac, što drugi kobajagi ne znaju, da nema tog otrova, osim cijankalija, koji će te otrovati nakon samo jedne čaše, pa se junači pred narodom, budući da drugu čašu popiti neće. No, onda se najednom počinje događati nešto nepredviđeno: tone grad, nestaju sirotinjske katnice starosjedilaca, skupa s vrtom i tri lijehe sa zelenom salatom i lukom! Zijevnu rupa, koja se ne može tek tako sakriti, do vrha ispunjena vodom, koju se ne može tek tako ispiti, a on – mudar kao indijanski poglavica – gleda prognane kako sa zavežljajima u rukama napuštaju svoju djedovinu, i govori: hvala Bogu da našim sugrađanima ne fali ni nokat! Nakon što ti ljudi bivaju smješteni u remetinački hostel, baš kao da je 1991. i četnik ih je ognjem, nožem i ve-be-erom išćerao iz rodnih domova, on eliminira svaku mogućnost prigovora, pa kaže kako su u tom stjeničavom objektu u predgrađu bolji uvjeti nego što su bili u njihovim kućercima na Martinovki. No, a sad zamislite što bi se dogodilo da je takvu rečenicu Milan Bandić prije nekih dvanaest ili petnaest godina uputio prognanicima iz Nuštra, Vukovara, Škabrnje? Čovjeka Koji Je Pio Vodu A Nije Bio Žedan javnost bi s pravom tada utopila u čaši vode ili bi ga zagnjurila u onu njegovu jamu, onu elektroprivredinu škrapu nasred Martinovke, i ne bi ga puštali na suho, sve dok mu i posljednji prognanik ne bi oprostio njegove bezosjećajne riječi. Međutim, vremena su se promijenila, ljudsko dostojanstvo je u međuvremenu dodatno pojeftinilo, Bandićevi privatni investitori se u općoj percepciji ne sude po istome kriteriju kao i četnici, a ni životi stare zagrebačke sirotinje i proletarijata koji pamti vrijeme kada se na Martinovki loptao Ico Hitrec ili kada su Ličanin i Makabi igrali posljednju predratnu utakmicu, ne vrijede jednako kao i životi nekih drugih Hrvata. Dok jedan od njih objašnjava kako se tu nije smjelo kopati, jer je na mjestu Plitvičke ulice nekada tekao potok, Bandić odmahuje rukom, uzvikuje – kaj god!, tvrdo kao da iz grla istjeruje košticu od trešnje, i veli da taj potok nitko nije vidio. Njega ne brinu činjenice, niti narodno pamćenje, jer su na njegovoj strani zakon, sudovi i policija, dok je na strani tog čovjeka nešto tako imaginarno i neopipljivo kao što je sjećanje. Milan Bandić spreman je renovirati njegovo sjećanje, kao što je posjekao onu živu ogradu duž tramvajske pruge prema Gupčevoj zvijezdi, da bi je učinio ljepšom i betonskijom.
Pritom, svi nekako znaju, samo ih je strah reći, da su te blatnjave rupe u koje klizi Zagreb njegovo djelo, jer nitko u ovome gradu ne može ni lopate iskopati, a da se ne pita njega. Ne treba tim ljudima sud na kojem će to dokazati, niti im trebaju novine koje će njihove sumnje potvrditi: oni znaju da iza svega stoji Bandić, ali je njihov mentalitet takav, utučen i discipliniran, da će ga još više poštovati nakon što im njihove kućice pogurne u kakvu rupu, iznad koje će neki njegov, Kikašev ili Mamićev pajdaš izgraditi urbanu vilu, stakleni toranj, poslovnu zgradu ili betonski penis, koji će za svaki slučaj pridržavati nebo da se i ono ne sruči na svu tu nesolidnu, nepoštenu i lopovsku gradnju. Pritom, Bandić zna kako do daljnjega može računati na diskreciju Sanaderove stranke i Vlade, koja će se do kraja balade ponašati kao da Zagreb nije u Hrvatskoj, nego je na kraju svijeta, u Poganoj Vlaki ili iza Bregane, da bi se zauzvrat i bandići jednako diskretno odnosili prema njihovim jamama i gradilištima.
Milan Bandić počasni je predsjednik Dinama, koji je građane Zagreba preko Kikaševog holdinga učinio najvećim pojedinačnim sponzorom kluba. U proteklih godinu dana istovarili su mu, Bandićevom dobrotom, pedeset milijuna kuna. Nakon što se neki dan dopredsjednik Dinama Zdravko Mamić ostrvio na javnost, baš kao da je ušmrknuo punu pudrijeru kokaina, pa se raspsovao i prijetio na sve strane poput ubojice iz srpske slepstik komedije na temu malovaroškoga mafijaškog kuma, Milan Bandić je na molbu da komentira istup svoga nogometnog i gospodarskog partnera izjavio: “Ne želim komentirati. Nisam čuo što se dogodilo, a kada saznam, onda ću vidjeti.” Dok je izgovarao te riječi, vjerojatno je, u Mamićevom duhu, psovao majku kroz majku onome tko mu je šapnuo da se tako lakomisleno javi na mobitel.
Ali to je samo trenutna nervoza, jer Bandić zna, ono što znamo i mi, da on neće “vidjeti” nakon što “sazna”, nego će se poput Kočićeva Davida Štrpca, čisto socijaldemokratski, zevzečiti s tom takozvanom javnošću, sve dok ona ne zaboravi Mamićevo prostačenje, kao što će zaboraviti i jamu na Martinovki. Bandiću ne pada na pamet da bi nam trebao s očiju ukloniti Zdravka Mamića, niti mi sami, ruku na srce, možemo zamisliti Zagreb bez Mamića. Nije Mamić nikakav incidentni huligan, on je, skupa s Milanom Bandićem, jedan od glavnih kreatora današnjega društva unutar hrvatske metropole. Mamić određuje pravila ponašanja u Zagrebu, a mi smo tek deminutivčići kojima tobože zasmetaju njegove verbalne muževnosti. On i Milan Bandić su cijeli jedan Iso Kršnjavi ovoga vremena i ovoga grada koji samo što se sav nije sručio u jednu blatnjavu jamu i u jednu prljavu seljačku psovku.
Čovjek Koji Je Pio Vodu A Nije Bio Žedan
Jutarnji list, 2.10.2007.
Nakon što je danima obilazio grad, praćen skupinom prevaranata i opsjenara, njegovo indijansko ime bilo bi Čovjek Koji Je Pio Vodu A Nije Bio Žedan. Ulazio je u javne zahode, natakao pred kamerama čaše iz kojekakvih pipa da bi svoje sugrađane, taman kao da su sasvim retardirani, uvjerio kako im ništa neće biti ako se napiju iz njegova vodovoda. Zna on, lukavac, što drugi kobajagi ne znaju, da nema tog otrova, osim cijankalija, koji će te otrovati nakon samo jedne čaše, pa se junači pred narodom, budući da drugu čašu popiti neće. No, onda se najednom počinje događati nešto nepredviđeno: tone grad, nestaju sirotinjske katnice starosjedilaca, skupa s vrtom i tri lijehe sa zelenom salatom i lukom! Zijevnu rupa, koja se ne može tek tako sakriti, do vrha ispunjena vodom, koju se ne može tek tako ispiti, a on – mudar kao indijanski poglavica – gleda prognane kako sa zavežljajima u rukama napuštaju svoju djedovinu, i govori: hvala Bogu da našim sugrađanima ne fali ni nokat! Nakon što ti ljudi bivaju smješteni u remetinački hostel, baš kao da je 1991. i četnik ih je ognjem, nožem i ve-be-erom išćerao iz rodnih domova, on eliminira svaku mogućnost prigovora, pa kaže kako su u tom stjeničavom objektu u predgrađu bolji uvjeti nego što su bili u njihovim kućercima na Martinovki. No, a sad zamislite što bi se dogodilo da je takvu rečenicu Milan Bandić prije nekih dvanaest ili petnaest godina uputio prognanicima iz Nuštra, Vukovara, Škabrnje? Čovjeka Koji Je Pio Vodu A Nije Bio Žedan javnost bi s pravom tada utopila u čaši vode ili bi ga zagnjurila u onu njegovu jamu, onu elektroprivredinu škrapu nasred Martinovke, i ne bi ga puštali na suho, sve dok mu i posljednji prognanik ne bi oprostio njegove bezosjećajne riječi. Međutim, vremena su se promijenila, ljudsko dostojanstvo je u međuvremenu dodatno pojeftinilo, Bandićevi privatni investitori se u općoj percepciji ne sude po istome kriteriju kao i četnici, a ni životi stare zagrebačke sirotinje i proletarijata koji pamti vrijeme kada se na Martinovki loptao Ico Hitrec ili kada su Ličanin i Makabi igrali posljednju predratnu utakmicu, ne vrijede jednako kao i životi nekih drugih Hrvata. Dok jedan od njih objašnjava kako se tu nije smjelo kopati, jer je na mjestu Plitvičke ulice nekada tekao potok, Bandić odmahuje rukom, uzvikuje – kaj god!, tvrdo kao da iz grla istjeruje košticu od trešnje, i veli da taj potok nitko nije vidio. Njega ne brinu činjenice, niti narodno pamćenje, jer su na njegovoj strani zakon, sudovi i policija, dok je na strani tog čovjeka nešto tako imaginarno i neopipljivo kao što je sjećanje. Milan Bandić spreman je renovirati njegovo sjećanje, kao što je posjekao onu živu ogradu duž tramvajske pruge prema Gupčevoj zvijezdi, da bi je učinio ljepšom i betonskijom.
Pritom, svi nekako znaju, samo ih je strah reći, da su te blatnjave rupe u koje klizi Zagreb njegovo djelo, jer nitko u ovome gradu ne može ni lopate iskopati, a da se ne pita njega. Ne treba tim ljudima sud na kojem će to dokazati, niti im trebaju novine koje će njihove sumnje potvrditi: oni znaju da iza svega stoji Bandić, ali je njihov mentalitet takav, utučen i discipliniran, da će ga još više poštovati nakon što im njihove kućice pogurne u kakvu rupu, iznad koje će neki njegov, Kikašev ili Mamićev pajdaš izgraditi urbanu vilu, stakleni toranj, poslovnu zgradu ili betonski penis, koji će za svaki slučaj pridržavati nebo da se i ono ne sruči na svu tu nesolidnu, nepoštenu i lopovsku gradnju. Pritom, Bandić zna kako do daljnjega može računati na diskreciju Sanaderove stranke i Vlade, koja će se do kraja balade ponašati kao da Zagreb nije u Hrvatskoj, nego je na kraju svijeta, u Poganoj Vlaki ili iza Bregane, da bi se zauzvrat i bandići jednako diskretno odnosili prema njihovim jamama i gradilištima.
Milan Bandić počasni je predsjednik Dinama, koji je građane Zagreba preko Kikaševog holdinga učinio najvećim pojedinačnim sponzorom kluba. U proteklih godinu dana istovarili su mu, Bandićevom dobrotom, pedeset milijuna kuna. Nakon što se neki dan dopredsjednik Dinama Zdravko Mamić ostrvio na javnost, baš kao da je ušmrknuo punu pudrijeru kokaina, pa se raspsovao i prijetio na sve strane poput ubojice iz srpske slepstik komedije na temu malovaroškoga mafijaškog kuma, Milan Bandić je na molbu da komentira istup svoga nogometnog i gospodarskog partnera izjavio: “Ne želim komentirati. Nisam čuo što se dogodilo, a kada saznam, onda ću vidjeti.” Dok je izgovarao te riječi, vjerojatno je, u Mamićevom duhu, psovao majku kroz majku onome tko mu je šapnuo da se tako lakomisleno javi na mobitel.
Ali to je samo trenutna nervoza, jer Bandić zna, ono što znamo i mi, da on neće “vidjeti” nakon što “sazna”, nego će se poput Kočićeva Davida Štrpca, čisto socijaldemokratski, zevzečiti s tom takozvanom javnošću, sve dok ona ne zaboravi Mamićevo prostačenje, kao što će zaboraviti i jamu na Martinovki. Bandiću ne pada na pamet da bi nam trebao s očiju ukloniti Zdravka Mamića, niti mi sami, ruku na srce, možemo zamisliti Zagreb bez Mamića. Nije Mamić nikakav incidentni huligan, on je, skupa s Milanom Bandićem, jedan od glavnih kreatora današnjega društva unutar hrvatske metropole. Mamić određuje pravila ponašanja u Zagrebu, a mi smo tek deminutivčići kojima tobože zasmetaju njegove verbalne muževnosti. On i Milan Bandić su cijeli jedan Iso Kršnjavi ovoga vremena i ovoga grada koji samo što se sav nije sručio u jednu blatnjavu jamu i u jednu prljavu seljačku psovku.