Opet vješto pokušavate predstaviti svoje okretno mudrovanje kao umjetnost, jedan kratak, elegantan, zaokružen, prepametan, hipersenzibilan esej o sjenci kao pjesmu.
I taman kada biste u trenutku potpunog uživljenja, počeli slutiti pjev, vi bi zaćutali, a riječi bi vam se raspršile kao sjemenke topole, stamene trepetljike na vjetru. Sjemenke riječi, riječi sjemenke.
Kao i uvijek, cijelu vječnost bi oklijevali
da krenete za bilo kojom od njih, od onih koje padaju ili se uskovitlane dižu, sežu i dalje od nedosežne sjenke visoke jasike.
Radije bi ostali u dvostrukoj sjenci govora o sjenkama i nastavili da redate svoje logocentrične stihove i strofe, da se uzdate u izdašnostsjenkeu kojojjoš uvijek ima mjesta i kada u nju uđeš sav, da vjerujete u neranjivost onoga koji živi
u sjenci; da ne tragate za onom sjenkom koju možda baca more ili možda samo vrijeme, da ne sanjate i ne mislite o sjenci svjetlijoj od Sunca, o hladnoj sjeni Slobode.
Pišući pjesme, vi kao da svo vrijeme sebi zapravo branite da zapjevate cijelim bićem, da izađete iz svoje sjenke, barem na tren. Kao da vjerujete u osjemenjivost riječi istrajnije i više od nas; kao da čekate da nakon svega, sama riječ baci na vašu sjenku svoju tananu sjen, padne na plodno tlo.
Oprez, prepis
__________________Rajneru Malkovskom
Hvatajući u rečenicu gluvotu seoskog šora, uhvatio je živi trenutak i u njemu vječnost, jednu mačku što oklijeva kao da odmjerava rastezljivost vremena. Opčinjen ne-prolaznom sažetošću i jasnoćom živog časa, njegovim suštim majstorstvom u izrazu koji se ne postiže govorom i jezikom, pustio je dugi, lijeni, nijemi mačiji hod da mu ispuni pjesmu, jedan katren samo, od jedva šesnaest riječi, okačenne-uokviren o prethodne dvije.
Učinilo mu se, kao i mački, da je svo vrijeme stalo u nju, u tu malenu, stišanu pjesmu, i da se tu više nema šta ni dodavati ni uduzimati. Promakla mu je blago podignuta šapa prednje desne noge, stajanje na tri noge, ukopanost u vrijeme, zastoj praćen skladnim pokretom glave, oprezom jednakim oprezu koji bi imao i sam, prije nego što zapiše pjesmu, riječi koje znaju da se uvijek radi o životu i smrti.
Prepričavanje
____________________(Po) M. Krigeru
Čija ono bješe smrt koju prepričavaš, čija kuća, zapušteno dvorište, korov između njega i lijepih riječi, između pjesnika i nas? U čijoj to kući još gori svjetlo, i kome to razjarene leptirice kucaju u prozor, lude od želje da se oproste? O kakvim to pismima i novinama pred vratima govoriš, o kakvoj to vijesti na prvoj stranici izvještavaš? Misliš li, zaista, da će to biti dovoljno mravima da saznaju koga to ovde oplakuju? Jesi li baš posve siguran, jesi li načisto s tim, da je to baš taj pjesnik, o kome govoriš? O čemu govoriš?
Navodim, kako vidiš,jednu tvoju pjesmu skoro u cijelosti, i skoro više od tog, isječak dugog, smrtno ozbiljnog razgovara s njom, sa tvojom kratkom, završnom pjesmom, i ne raspravljam se i ne nadgovaram se s njom, samo je blago dodirujem na osjetljivim mjestima, stavljam, takorekuć, prst na tvoje čelo, jer mi se čini da nakon svega što si joj dao, i nakon svega što ti je dala, zaobilazno pjevušiš o smrti poezije, prepričavaš i sam to što svaki dan vidiš, o čemu često svašta čuješ i slušaš, i,očimaiušimasvojim ne vjeruješ, jer znaš da bi to bila i smrt čovjeka. Sama samcata smrt, za doručak, ručak i večeru, svaki dan.
Čitajući trojicu njemačkih pjesnika
H.M.E. ili Pjevanje
u sijenci mišljenja
________________________H.M.
Opet vješto pokušavate predstaviti svoje
okretno mudrovanje kao umjetnost, jedan
kratak, elegantan, zaokružen, prepametan,
hipersenzibilan esej o sjenci kao pjesmu.
I taman kada biste u trenutku potpunog
uživljenja, počeli slutiti pjev, vi bi
zaćutali, a riječi bi vam se raspršile
kao sjemenke topole, stamene trepetljike
na vjetru. Sjemenke riječi, riječi sjemenke.
Kao i uvijek, cijelu vječnost bi oklijevali
da krenete za bilo kojom od njih, od onih
koje padaju ili se uskovitlane dižu, sežu
i dalje od nedosežne sjenke visoke jasike.
Radije bi ostali u dvostrukoj sjenci
govora o sjenkama i nastavili da redate
svoje logocentrične stihove i strofe,
da se uzdate u izdašnost sjenke u kojoj još
uvijek ima mjesta i kada u nju uđeš sav,
da vjerujete u neranjivost onoga koji živi
u sjenci; da ne tragate za onom sjenkom
koju možda baca more ili možda samo
vrijeme, da ne sanjate i ne mislite o sjenci
svjetlijoj od Sunca, o hladnoj sjeni Slobode.
Pišući pjesme, vi kao da svo vrijeme sebi
zapravo branite da zapjevate cijelim bićem,
da izađete iz svoje sjenke, barem na tren.
Kao da vjerujete u osjemenjivost riječi
istrajnije i više od nas; kao da čekate
da nakon svega, sama riječ baci na vašu sjenku
svoju tananu sjen, padne na plodno tlo.
Oprez, prepis
__________________Rajneru Malkovskom
Hvatajući u rečenicu gluvotu
seoskog šora, uhvatio je živi trenutak
i u njemu vječnost, jednu mačku
što oklijeva
kao da odmjerava
rastezljivost vremena.
Opčinjen ne-prolaznom sažetošću i jasnoćom
živog časa, njegovim suštim
majstorstvom u izrazu koji se ne postiže
govorom i jezikom, pustio je dugi, lijeni,
nijemi mačiji hod da mu ispuni pjesmu,
jedan katren samo, od jedva šesnaest riječi,
okačen ne-uokviren o prethodne dvije.
Učinilo mu se, kao i mački, da je svo vrijeme stalo
u nju, u tu malenu, stišanu pjesmu, i da se tu više
nema šta ni dodavati ni uduzimati. Promakla mu je
blago podignuta šapa prednje desne noge, stajanje
na tri noge, ukopanost u vrijeme,
zastoj praćen skladnim pokretom glave,
oprezom jednakim oprezu
koji bi imao i sam, prije nego što zapiše pjesmu,
riječi koje znaju da se uvijek radi o životu i smrti.
Prepričavanje
____________________(Po) M. Krigeru
Čija ono bješe smrt
koju prepričavaš, čija
kuća, zapušteno dvorište,
korov između njega i lijepih
riječi, između pjesnika i nas?
U čijoj to kući još gori
svjetlo, i kome to
razjarene leptirice kucaju u prozor,
lude od želje da se oproste?
O kakvim to pismima i novinama
pred vratima govoriš, o kakvoj to
vijesti na prvoj stranici izvještavaš?
Misliš li, zaista, da će to biti
dovoljno mravima da saznaju
koga to ovde oplakuju?
Jesi li baš posve siguran, jesi li
načisto s tim, da je to baš taj
pjesnik, o kome govoriš?
O čemu govoriš?
Navodim, kako vidiš, jednu tvoju pjesmu
skoro u cijelosti, i skoro više od tog,
isječak dugog, smrtno ozbiljnog razgovara
s njom, sa tvojom kratkom, završnom pjesmom,
i ne raspravljam se i ne nadgovaram se s njom,
samo je blago dodirujem na osjetljivim mjestima,
stavljam, takorekuć, prst na tvoje čelo,
jer mi se čini da nakon svega
što si joj dao, i nakon svega
što ti je dala, zaobilazno pjevušiš o smrti
poezije, prepričavaš i sam to što svaki dan
vidiš, o čemu često svašta čuješ i slušaš,
i, očima i ušima svojim ne vjeruješ, jer znaš
da bi to bila i smrt čovjeka. Sama samcata
smrt, za doručak, ručak i večeru, svaki dan.