Novi grad

Bio je kraj ljeta i devetnaesta godina u njima još uvijek novom gradu.

Kasno popodne onako kako to umiju samo biti kasna ljeta.

Kiša se dugo skanjivala, ostavila im dovoljno vremena za dugu šetnju stazom pod šumom, trčanje pred prvim kapima, pa se onda pretvorila u pravi ljetni pljusak upravo onog trena kad su utrčali u gradski kafe.

Dok su u Tirolu u Testa Rossi ispijali pored velikih stakala dobru talijansku kavu, ona je u trenu stopila cestu i šumila gradski pod točkovima automobila.

Kava je bila netom popijena kad je kiša ustuknula i ostavila mjesto suncu. Grad, okupan i kišom i suncem, čekao ih je na izlasku i oni su podigli ruke, upili kasne zrake i otvorili tijela, a sa kule su se oglasile orgulje.

Na trgu u izlogu otvorena knjiga u kojoj je vješti fotograf uhvatio ljepotu grada, leđa ugrijana suncem i tijelo prožeto zvukom junačkih orgulja.

U glavi mjesta za jednu jedinu misao: bilo bi strašno jednog dana čeznuti i za ovim gradom.

Cecilija Toskić 17. 11. 2014.