Knjige poput Donjodravske obale Drage Hedla ne pojavljuju se često. U njoj je poznati pisac i vrsni novinar, poznat po respektabilnim projektima istraživačkog novinarstva, spojio, sjedinio dva svoja interesovanja: da pronađe istinu, i to onu za kojom treba tragati, jer je njena izloženost pogledima opasna za one koji posjeduju moć i koriste se njome kao isključivim adutom svog nadređenog društvenog statusa koji se zove vlast, ali i da tu istinu saopšti na način koji otkriva ličnu boju i lični odnos, književnu stilizaciju i argumentaciju koja indiferentni podatak preobražava u literarnu činjenicu.
Na nas, priznajemo, Donjodravska obala djeluje, u prvom redu, sugestivnošću svog ispovjednog izraza, sraslošću predmeta posmatranja i njegovog saopštenja u kome se subjektivno i objektivno, lično i zajedničko, istorijsko i autobiografsko spajaju u punoznačni i daleko dopirući kvalitet širokog misaonog i emocionalnog raspona.
Naslov sugeriše geografski lokalitet, i prvi asocijativni impuls bi nas dveo u pravcu etno- istraživačkog projekta, sada sve češćih monografija o zemlji i ljudima kojima se, najčešće u zreloj dobi, nakon vremena stranstvovanja i poslije burnih godina i istorijskih meteža, pojedinci vraćaju svojim korijenima da vrate dug zavičaju i iz perspektive zrelog iskustva i razmaknutih saznajnih horizonata otkriju novu istinu, koja, poput ogledala, u dvostrukom odrazu, čovjeka tumači tlom, a tle potezima njegove akcije i dimenzijama i smjerovima njegovih promišljanja i zaključaka o smislu života, njegovim vrijednostima na planu individualnog i kolektivnog ostvarivanja.
Ubrzo, međutim, shvatamo da je taj naznačeni geografsko-hronološki okvir tek neophodna odrednica iskrene autobiografske ispovijesti dječaka koji nevino i spontano, s punom dozom psihološke i emocionalne sugestivnosti, otkriva svijet oko sebe, otkriva svoje susrete s ljudima, najprije s članovima porodice, pa susjedima iz neposrednog okruženja, zatim drugovima iz razreda, prolaznicima, ali i onima koji, i bez poziva, najčešće sa nekom tajnom i zlom namjerom, upadaju u njihov dom, maltretiraju, sumnjiče, tuku, optužuju za nepočinjene prekršaje i odvlače sobom u svoje mračne jazbine.
Sa puno plastičnih detalja, neposrednošću dječijeg doživljaja, autor opisuje socijalnu, psihološku, pa i političku atmosferu jednog vremena uskomešanog nastupom komunističke vlasti, diktaturom jednoumlja, patološkim strahom od vanjskog i unutrašnjeg neprijatelja, koji nikad ne miruje i zbog kojeg treba biti stalno budan i spreman na akciju, brutalnost lišenu svake logike i razumnog opravdanja. Na sve strane vrzmaju se špijuni, siledžije u kožnim kaputima, grlati parolaši, prodane duše, moralni šljam koji je dočekao svojih pet minuta da kroji tuđe sudbine i prosipa silu nad sumnjivima, a sumnjivi su svi, tim prije što je ovaj kraj naseljen mješovitim stanovništvom i što su mnogi, u svojim biografijama, nosili sjenku učešća u prethodnim ratovima na strani poraženih.
I kad su najzad prestale operacije na bojnom polju, sirotinja sa donjodravskih obala vodila je svoju svakodnevnu borbu za održanje gole egzistencije. U nizu prizemnih kućeraka uz rijeku brojao se svaki krompir, svaki zalogaj, koristila svaka prilika da se bar za jedan dan obezbijedi hljeb.
Otac je radio u kožari, vadio pijesak, lovio balvane koje je nosila riječna matica, čeprkao po pješčanom dnu u potrazi za rimskim novčićima koji su bili njegov najdragocjeniji ulov. Otresita i pedantna udovica čiji je muž poginuo u jednoj zloglasnoj njemačkoj diviziji, radila je po kućama.
Radosti nije bilo, ali su strah i oskudica bili svakodnevni gosti ubogih porodica. Ukradeni srećni trenuci su se vezivali za slušanje zabranjenog Glasa Amerike ili Vesele večeri, što je predstavljalo avanturistički iskorak iz svakodnevice, jer je radio-aparat bio čudo neviđeno, slušanje opasno, a puno znatiželjnika koji su se gotov krišom okupljali oko čarobne kutije iz koje su dopirali glasovi iz nekog dalekog i sretnijeg svijeta. Za tim svijetom su mnogi žudjeli pa su pokušavali da se otisnu preko grane, ali su takvi pokušaji obično završavali zatvorom i biće ispunjavali nemjerljivim strahom.
U dijelu vrvi gomila junaka sa njihovim malim ljudskim željama i neostvarenostima. Njihova sudbina je najčešće tragična. Komšija, udovac, otac dvije maloljetne kćeri, objesio se pri saznanju da je starija od njih začela sa samcem Dalmatincem, koji je posjedovao motor (na kojem su se svi slikali). Jednog dana on je naprosto iščezao. Mlađa kćer je poslije tragičnih događaja smještena u neko sirotište, maloljetna djevojčica – majka je smještena u neku socijalnu ustanovu; osumnjičena da je pokupila zlatni nakit od bogate porodice kod koje je godinama radila, iste večeri kada su je organi reda odveli u policiju od stida i poniženja doživjela je srčani udar. Dječaka je ipak najžešće pogodila očeva sudbina. Još dok je radio u kožari, bio je žigosan kao lopov jer je uzeo komad žice i parče bačene kože da njome okrpi svoje poderane laktove. To je bilo dovoljno da ga otpuste s posla, a kasnije, bez ikakvih dokaza, osumnjičen je za podmetnuti požar kojim je trebalo prikriti veliki nestanak robe, požar kojim su pošteni lopovi željeli da unište tragove svoje nečasne rabote.
Otac je u policiji, pod batinama, priznao što se od njega tražilo i zaradio dvadeset godina zatvora.
Tako je nekad puna kuća na donjodravskoj obali broj 11 ostala pusta, jer je 11 njenih nekadašnjih stanovnika pomeo zli vjetar sudbine, produžena ruka vlasti koja je, kao veliki žrvanj, drobila male ljudske živote, bacajući tešku sjenku na vrijeme obilježeno atributima tragičnosti.
Od istinskog životnog materijala, stvarnosti viđene očima nevinog djeteta (kao što je učinio i Kusturica u Ocu na službenom putu), Drago Hedl je načinio priču koja plijeni sugestivnošću, iskrenošću i vjerom da će, možda, na nekom drugom mjestu, u nekom vremenu, dječak, pošto je napustio ukletu kuću obilježenu brjem 11, doživjeti i neki trenutak istinskog ljudskog ozarenja.
Poglavlje Obale, a njih je četiri, nose naslove klasičnih djela svjetske literature: Doba nevinosti, Kraljević i prosjak, Jadnici i Samrtno proljeće, približavajući im se količinom tragike, ali i željom da se dočeka buduće vrijeme, u kojem će kuća broj 11 postojati još samo kao tamna tačka sjećanja.
Roman o istoriji i pustošenju kućnog praga
U povodu dodjele Kočićeva pera Dragi Hedlu
*
Knjige poput Donjodravske obale Drage Hedla ne pojavljuju se često. U njoj je poznati pisac i vrsni novinar, poznat po respektabilnim projektima istraživačkog novinarstva, spojio, sjedinio dva svoja interesovanja: da pronađe istinu, i to onu za kojom treba tragati, jer je njena izloženost pogledima opasna za one koji posjeduju moć i koriste se njome kao isključivim adutom svog nadređenog društvenog statusa koji se zove vlast, ali i da tu istinu saopšti na način koji otkriva ličnu boju i lični odnos, književnu stilizaciju i argumentaciju koja indiferentni podatak preobražava u literarnu činjenicu.
Na nas, priznajemo, Donjodravska obala djeluje, u prvom redu, sugestivnošću svog ispovjednog izraza, sraslošću predmeta posmatranja i njegovog saopštenja u kome se subjektivno i objektivno, lično i zajedničko, istorijsko i autobiografsko spajaju u punoznačni i daleko dopirući kvalitet širokog misaonog i emocionalnog raspona.
Naslov sugeriše geografski lokalitet, i prvi asocijativni impuls bi nas dveo u pravcu etno- istraživačkog projekta, sada sve češćih monografija o zemlji i ljudima kojima se, najčešće u zreloj dobi, nakon vremena stranstvovanja i poslije burnih godina i istorijskih meteža, pojedinci vraćaju svojim korijenima da vrate dug zavičaju i iz perspektive zrelog iskustva i razmaknutih saznajnih horizonata otkriju novu istinu, koja, poput ogledala, u dvostrukom odrazu, čovjeka tumači tlom, a tle potezima njegove akcije i dimenzijama i smjerovima njegovih promišljanja i zaključaka o smislu života, njegovim vrijednostima na planu individualnog i kolektivnog ostvarivanja.
Ubrzo, međutim, shvatamo da je taj naznačeni geografsko-hronološki okvir tek neophodna odrednica iskrene autobiografske ispovijesti dječaka koji nevino i spontano, s punom dozom psihološke i emocionalne sugestivnosti, otkriva svijet oko sebe, otkriva svoje susrete s ljudima, najprije s članovima porodice, pa susjedima iz neposrednog okruženja, zatim drugovima iz razreda, prolaznicima, ali i onima koji, i bez poziva, najčešće sa nekom tajnom i zlom namjerom, upadaju u njihov dom, maltretiraju, sumnjiče, tuku, optužuju za nepočinjene prekršaje i odvlače sobom u svoje mračne jazbine.
Sa puno plastičnih detalja, neposrednošću dječijeg doživljaja, autor opisuje socijalnu, psihološku, pa i političku atmosferu jednog vremena uskomešanog nastupom komunističke vlasti, diktaturom jednoumlja, patološkim strahom od vanjskog i unutrašnjeg neprijatelja, koji nikad ne miruje i zbog kojeg treba biti stalno budan i spreman na akciju, brutalnost lišenu svake logike i razumnog opravdanja. Na sve strane vrzmaju se špijuni, siledžije u kožnim kaputima, grlati parolaši, prodane duše, moralni šljam koji je dočekao svojih pet minuta da kroji tuđe sudbine i prosipa silu nad sumnjivima, a sumnjivi su svi, tim prije što je ovaj kraj naseljen mješovitim stanovništvom i što su mnogi, u svojim biografijama, nosili sjenku učešća u prethodnim ratovima na strani poraženih.
I kad su najzad prestale operacije na bojnom polju, sirotinja sa donjodravskih obala vodila je svoju svakodnevnu borbu za održanje gole egzistencije. U nizu prizemnih kućeraka uz rijeku brojao se svaki krompir, svaki zalogaj, koristila svaka prilika da se bar za jedan dan obezbijedi hljeb.
Otac je radio u kožari, vadio pijesak, lovio balvane koje je nosila riječna matica, čeprkao po pješčanom dnu u potrazi za rimskim novčićima koji su bili njegov najdragocjeniji ulov. Otresita i pedantna udovica čiji je muž poginuo u jednoj zloglasnoj njemačkoj diviziji, radila je po kućama.
Radosti nije bilo, ali su strah i oskudica bili svakodnevni gosti ubogih porodica. Ukradeni srećni trenuci su se vezivali za slušanje zabranjenog Glasa Amerike ili Vesele večeri, što je predstavljalo avanturistički iskorak iz svakodnevice, jer je radio-aparat bio čudo neviđeno, slušanje opasno, a puno znatiželjnika koji su se gotov krišom okupljali oko čarobne kutije iz koje su dopirali glasovi iz nekog dalekog i sretnijeg svijeta. Za tim svijetom su mnogi žudjeli pa su pokušavali da se otisnu preko grane, ali su takvi pokušaji obično završavali zatvorom i biće ispunjavali nemjerljivim strahom.
U dijelu vrvi gomila junaka sa njihovim malim ljudskim željama i neostvarenostima. Njihova sudbina je najčešće tragična. Komšija, udovac, otac dvije maloljetne kćeri, objesio se pri saznanju da je starija od njih začela sa samcem Dalmatincem, koji je posjedovao motor (na kojem su se svi slikali). Jednog dana on je naprosto iščezao. Mlađa kćer je poslije tragičnih događaja smještena u neko sirotište, maloljetna djevojčica – majka je smještena u neku socijalnu ustanovu; osumnjičena da je pokupila zlatni nakit od bogate porodice kod koje je godinama radila, iste večeri kada su je organi reda odveli u policiju od stida i poniženja doživjela je srčani udar. Dječaka je ipak najžešće pogodila očeva sudbina. Još dok je radio u kožari, bio je žigosan kao lopov jer je uzeo komad žice i parče bačene kože da njome okrpi svoje poderane laktove. To je bilo dovoljno da ga otpuste s posla, a kasnije, bez ikakvih dokaza, osumnjičen je za podmetnuti požar kojim je trebalo prikriti veliki nestanak robe, požar kojim su pošteni lopovi željeli da unište tragove svoje nečasne rabote.
Otac je u policiji, pod batinama, priznao što se od njega tražilo i zaradio dvadeset godina zatvora.
Tako je nekad puna kuća na donjodravskoj obali broj 11 ostala pusta, jer je 11 njenih nekadašnjih stanovnika pomeo zli vjetar sudbine, produžena ruka vlasti koja je, kao veliki žrvanj, drobila male ljudske živote, bacajući tešku sjenku na vrijeme obilježeno atributima tragičnosti.
Od istinskog životnog materijala, stvarnosti viđene očima nevinog djeteta (kao što je učinio i Kusturica u Ocu na službenom putu), Drago Hedl je načinio priču koja plijeni sugestivnošću, iskrenošću i vjerom da će, možda, na nekom drugom mjestu, u nekom vremenu, dječak, pošto je napustio ukletu kuću obilježenu brjem 11, doživjeti i neki trenutak istinskog ljudskog ozarenja.
Poglavlje Obale, a njih je četiri, nose naslove klasičnih djela svjetske literature: Doba nevinosti, Kraljević i prosjak, Jadnici i Samrtno proljeće, približavajući im se količinom tragike, ali i željom da se dočeka buduće vrijeme, u kojem će kuća broj 11 postojati još samo kao tamna tačka sjećanja.