Kad se čuje ova riječ, naš čovjek odmah pomisli na bivša, “stara, dobra vremena” gdje smo mogli u vreći za spavanje spavati gdje poželimo, ući u vlak s putovnicom i otići gdje poželimo i da nam još kažu:
“Izvolite druže.”
Neki zlobniji, ovu će riječ povezati odmah s jugonostalgijom, ili još dalje u prošlost, sa žaljenjem za “starom” Jugoslavijom, ili za, ne daj Bože, NDH.
Rijetki su oni koji će nostalgiju povezati s našim ljudima koji su šezdesetih godina krenuli u svijet trulog kapitalizma, trbuhom za kruhom. Oni su uglavnom radili za velikog gazdu, imali love k’o blata, kad bi dolazili o blagdanima plaćali su svima piće, kukali za domovinom i snivali identičan san o svojoj kućici, na svojoj zemljici, sa svojom mirovinom, “krvavo, brate, zarađenom” i svojom ženicom i unucima oko nogu. Ti su ljudi poručivali one tugaljive, srceparajuće pjesme, kao što je “Moj brate u tuđini”,uz koje su oni koji su ostali doma puštali poneku suzu.
Još su rjeđi oni koji žele priznati kako osjećaju nostalgiju za svojim gradom i svojom rajom, jer “konačno smo se podijelili i znamo tko je tko”.
Dovoljno sam sakupio godina i nekakvog životnog iskustva i znam da je život satkan od sjećanja, koja nas drže u nadi kako uvijek ima nešto gore ili bolje što nas može snaći u životu. Sjećanja nam daju snagu i od njih, gotovo, živimo Sve više razumijem potrebu starih ljudi za zadržavanjem rasporeda namještaja u sobi. Sve više razumijem i potrebu čuvanja bespotrebnih predmeta na policama koji, ipak, nekome nešto znače, a puno govore i o njemu samome. Koliko samo ljudi drži još one drvene čaplje koje smo kupovali na izletima na more, bilo preko sindikata ili kao ekskurzija u osnovnoj ili srednjoj školi?
Najviše čega se sjećam iz djetinjstva i što mi često budi nostalgiju su mirisi i dragi, osebujni ljudi, koje sam susretao kao dijete, a poslije i kao odrastao čovjek.
Prvi miris kojega se sjećam bio je miris dima, našeg, zeničkog ugljena. Njega su naši očevi, a kasnije i mi djeca, krali s vagona koji su išli na separaciju u Lašvu. Krali smo mi i cjepanice, ali one su služile samo za potpalu ugljenu. Zvuk ispuštanja pare iz lokomotiva, njihov zvižduk, često čujem u snovima. Sjećam se i zvuka sirena hitne pomoći od one godine kad se vlak zapalio u tunelu Vranduk. I sada kad čujem takav zvuk začepim uši i bježim što dalje.
Drugi miris koji mi stoji u nosu je miris konja i njihove balege. Njih sam upamtio tamo iza sadašnje robne kuće Bosna, bivše Beograđanke. Tamo su bile Kaknje, stara zenička obitelj i stara čaršija, i ja sam tamo išao s rajom, kriomice od oca i majke, napiti se vode s konjske česme. Miris koji, isto tako, pamtim je miris onih cigareta “Evropa” u tvrdom pakiranju. Te su mi cigareta davala starija raja da pušim i onda su prijetili:
“Ako ti izdaš nas i mi ćemo tebe.”
Nikada ih nisam, evo do sada izdao, a ja, inače, ne pušim.
Poslije, kao malo stariji, upamtio sam mirise bureka. Prvo iz škole “Manojlo Popić”. Tamo je bila jedna prostorija s dva stolića i s malim prozorčićem na koji smo mi o velikom odmoru, kupovali bureke i meni omiljene oblande. Učiteljica bi nam kao nagradu za dobro učenje i vladanje davala bon za koji smo mogli dobiti kolač ili burek. Taj me miris bureka poslije pratio i u menzi zeničkog socijalnog, gdje mi je majka radila, ali i u fakultetskim menzama u Sarajevu. Što god toga dana bilo na jelovniku moj nos i ja smo registrirali samo miris bureka, u koji su poslije dodavali krumpir pa je i burek, kao simbol nečega gubio smisao.
U zbirci mirisa važno mjesto zauzimaju mirisi i sjećanja na Janjičku adu i pečenu janjetinu, ali i improvizirane roštiljčiće od dva-tri dobra kamena i nekakvom rešetkom. Na njima se poslije pojedenog obroka još mogla skuhati i kava. Meni je izgledalo nevjerojatno da se može na takvoj maloj vatri skuhati bilo što, ali, eto, uspijevalo je. Moja glavna zadaća bila je nakupiti drva za potpalu. Kako sam stalno, za svako drvce posebice pitao:”Može li ovo?” otac bi ubrzo gubio živce i nastavljao sakupljati sam.
Tek miris pečenog kestenja. To je miris nad mirisima. Tu se najviše sjećam Masarikove, naših šetnji i mirisa kestenja. Koliko smo samo puta kupili kesu kestena, jeli onako uz put, a onda otišli na Konjsku česmu oprati ruke i lice.
Neki dan sam se prisjetio i osvježio sjećanja na ovaj miris kad mi je kum iz Švedske rekao telefonom kako se više ne sjeća nekih imena, likova, ali da mu miris pečenog kestenja stoji u nosu. Tamo gdje je on sada toga nema.
Je li to nostalgija ili starimo, kume moj?
Ja sam se njemu požalio da živim u gradu koji nema košpicarne, a on meni veli: “A što radiš u takvom gradu.”
A što ti radiš tamo gdje ne peku kestenje?
U Masarikovoj smo išli i na indijanere, one divne kolače našeg djetinjstva.
Nema nigdje na svijetu mirisa pečenog kruha kao u staroj čaršiji kod Salčinovića. Ali, uvijek ovo “ali”, ni taj miris nije kao prije. Znali smo po povratku kući svratiti i pogledati ima li vrućih kifli ili lepinja. Nerijetko smo znali doći i u gluho doba noći, ako smo pri piću, kupovati vruć kruh ili lepinje. Osobno sam 1989. godine nosio na poetski maraton u Sarajevo Salčinovićeve kifle i Ćorinu bozu. Bio sam uvjeren kako će naša zenička boza i naše zeničke kifle puno više kazati od mojih stihova. I pogodio sam. Ćoru smo mi tako zvali jer je imao naočale sa debelim staklima kao dno od tegle. On je imao slastičaru u prolazu prema Muratovoj fotografskoj radnji. Tu smo mi, vraćajući se s Kamberovića, ako smo imali novaca, svraćali na špricere. To je ono pola boza-pola limunada. Ako nismo, što je bilo češće, pili smo uvijek drage vode s Konjske česme. Posebno smo voljeli za vrijeme Ramazana kad u podne Salčinović prodaje vruć somun, zvani ramazanija. Onda smo redovito išli i kupovali vruće lepinje a iz džepova vadili pavlake i jeli na klupama ispred beogradske. To je bila klopa.
Sjećam se subota na Kamberovićima. Igralo se lopte, košarke, na velike i na male. Živjelo se s Čelikom, tugovalo i radovalo. Na majicama se pisalo Rena, Joca. Smijalo se napisima u Tempu, kada je Prodanović izjavio otprilike:
“Obećao sam majci dres s državnim grbom.”
Niti je on zaigrao u tom dresu, niti joj ga je, eventualno, kupio. Naprosto nije bio toliko dobar. Plakali smo kad je Čelik odigrao s OFK Beogradom 1:1 i ispao iz lige, a pravi je cirkus bio kad su dobili Prištinu s 3:2. Za svu tu bruku bio je kriv Lepinjica, bivši igrač Osijeka a tada Prištine. On, izgleda, nije znao za dogovor pa je Čeliku uvalio drugi gol, a onda je bilo stvarno teško u dva minuta dati nekome tri gola. Dva hajd’ i nekako, al’ tri!
A sada su i raja i mirisi raštrkani svuda po svijetu. Mirisi su tu pored nas, stvar je u našim nosovima. Ponekad su začepljeni od nahlade, ponekad od alergije na sve oko nas, ponekad se mirisi i pomiješaju.
Ali raja se više ne miješa.
U ovoj eri računara i visoke tehnologije, kad ljudi samo što nisu svaki dan išli na Mjesec, popiti kavu u tabletama, nije pronađen nikakav magnet koji bi nas ponovno skupio u jedan grad, u jednu zemlju ili, ako krene svemirski program, na jedan planet.
Ostale su nam poneka fotografija, koju djeca vide i pitaju: “Što ti je ovo na glavi?” gledajući kosu koje je sve manje, ostale su nam stare LP ploče koje nemamo na čemu slušati jer gramofoni se više ne proizvode, a starima su se polomile iglice, i ostala su nam sjećanja i ovakve priče. Našoj djeci dosadne, našoj mladeži uskraćene, a nama bezalkoholne.
Nostalgija za mirisima djetinjstva
Kad se čuje ova riječ, naš čovjek odmah pomisli na bivša, “stara, dobra vremena” gdje smo mogli u vreći za spavanje spavati gdje poželimo, ući u vlak s putovnicom i otići gdje poželimo i da nam još kažu:
“Izvolite druže.”
Neki zlobniji, ovu će riječ povezati odmah s jugonostalgijom, ili još dalje u prošlost, sa žaljenjem za “starom” Jugoslavijom, ili za, ne daj Bože, NDH.
Rijetki su oni koji će nostalgiju povezati s našim ljudima koji su šezdesetih godina krenuli u svijet trulog kapitalizma, trbuhom za kruhom. Oni su uglavnom radili za velikog gazdu, imali love k’o blata, kad bi dolazili o blagdanima plaćali su svima piće, kukali za domovinom i snivali identičan san o svojoj kućici, na svojoj zemljici, sa svojom mirovinom, “krvavo, brate, zarađenom” i svojom ženicom i unucima oko nogu. Ti su ljudi poručivali one tugaljive, srceparajuće pjesme, kao što je “Moj brate u tuđini”,uz koje su oni koji su ostali doma puštali poneku suzu.
Još su rjeđi oni koji žele priznati kako osjećaju nostalgiju za svojim gradom i svojom rajom, jer “konačno smo se podijelili i znamo tko je tko”.
Dovoljno sam sakupio godina i nekakvog životnog iskustva i znam da je život satkan od sjećanja, koja nas drže u nadi kako uvijek ima nešto gore ili bolje što nas može snaći u životu. Sjećanja nam daju snagu i od njih, gotovo, živimo Sve više razumijem potrebu starih ljudi za zadržavanjem rasporeda namještaja u sobi. Sve više razumijem i potrebu čuvanja bespotrebnih predmeta na policama koji, ipak, nekome nešto znače, a puno govore i o njemu samome. Koliko samo ljudi drži još one drvene čaplje koje smo kupovali na izletima na more, bilo preko sindikata ili kao ekskurzija u osnovnoj ili srednjoj školi?
Najviše čega se sjećam iz djetinjstva i što mi često budi nostalgiju su mirisi i dragi, osebujni ljudi, koje sam susretao kao dijete, a poslije i kao odrastao čovjek.
Prvi miris kojega se sjećam bio je miris dima, našeg, zeničkog ugljena. Njega su naši očevi, a kasnije i mi djeca, krali s vagona koji su išli na separaciju u Lašvu. Krali smo mi i cjepanice, ali one su služile samo za potpalu ugljenu. Zvuk ispuštanja pare iz lokomotiva, njihov zvižduk, često čujem u snovima. Sjećam se i zvuka sirena hitne pomoći od one godine kad se vlak zapalio u tunelu Vranduk. I sada kad čujem takav zvuk začepim uši i bježim što dalje.
Drugi miris koji mi stoji u nosu je miris konja i njihove balege. Njih sam upamtio tamo iza sadašnje robne kuće Bosna, bivše Beograđanke. Tamo su bile Kaknje, stara zenička obitelj i stara čaršija, i ja sam tamo išao s rajom, kriomice od oca i majke, napiti se vode s konjske česme. Miris koji, isto tako, pamtim je miris onih cigareta “Evropa” u tvrdom pakiranju. Te su mi cigareta davala starija raja da pušim i onda su prijetili:
“Ako ti izdaš nas i mi ćemo tebe.”
Nikada ih nisam, evo do sada izdao, a ja, inače, ne pušim.
Poslije, kao malo stariji, upamtio sam mirise bureka. Prvo iz škole “Manojlo Popić”. Tamo je bila jedna prostorija s dva stolića i s malim prozorčićem na koji smo mi o velikom odmoru, kupovali bureke i meni omiljene oblande. Učiteljica bi nam kao nagradu za dobro učenje i vladanje davala bon za koji smo mogli dobiti kolač ili burek. Taj me miris bureka poslije pratio i u menzi zeničkog socijalnog, gdje mi je majka radila, ali i u fakultetskim menzama u Sarajevu. Što god toga dana bilo na jelovniku moj nos i ja smo registrirali samo miris bureka, u koji su poslije dodavali krumpir pa je i burek, kao simbol nečega gubio smisao.
U zbirci mirisa važno mjesto zauzimaju mirisi i sjećanja na Janjičku adu i pečenu janjetinu, ali i improvizirane roštiljčiće od dva-tri dobra kamena i nekakvom rešetkom. Na njima se poslije pojedenog obroka još mogla skuhati i kava. Meni je izgledalo nevjerojatno da se može na takvoj maloj vatri skuhati bilo što, ali, eto, uspijevalo je. Moja glavna zadaća bila je nakupiti drva za potpalu. Kako sam stalno, za svako drvce posebice pitao:”Može li ovo?” otac bi ubrzo gubio živce i nastavljao sakupljati sam.
Tek miris pečenog kestenja. To je miris nad mirisima. Tu se najviše sjećam Masarikove, naših šetnji i mirisa kestenja. Koliko smo samo puta kupili kesu kestena, jeli onako uz put, a onda otišli na Konjsku česmu oprati ruke i lice.
Neki dan sam se prisjetio i osvježio sjećanja na ovaj miris kad mi je kum iz Švedske rekao telefonom kako se više ne sjeća nekih imena, likova, ali da mu miris pečenog kestenja stoji u nosu. Tamo gdje je on sada toga nema.
Je li to nostalgija ili starimo, kume moj?
Ja sam se njemu požalio da živim u gradu koji nema košpicarne, a on meni veli: “A što radiš u takvom gradu.”
A što ti radiš tamo gdje ne peku kestenje?
U Masarikovoj smo išli i na indijanere, one divne kolače našeg djetinjstva.
Nema nigdje na svijetu mirisa pečenog kruha kao u staroj čaršiji kod Salčinovića. Ali, uvijek ovo “ali”, ni taj miris nije kao prije. Znali smo po povratku kući svratiti i pogledati ima li vrućih kifli ili lepinja. Nerijetko smo znali doći i u gluho doba noći, ako smo pri piću, kupovati vruć kruh ili lepinje. Osobno sam 1989. godine nosio na poetski maraton u Sarajevo Salčinovićeve kifle i Ćorinu bozu. Bio sam uvjeren kako će naša zenička boza i naše zeničke kifle puno više kazati od mojih stihova. I pogodio sam. Ćoru smo mi tako zvali jer je imao naočale sa debelim staklima kao dno od tegle. On je imao slastičaru u prolazu prema Muratovoj fotografskoj radnji. Tu smo mi, vraćajući se s Kamberovića, ako smo imali novaca, svraćali na špricere. To je ono pola boza-pola limunada. Ako nismo, što je bilo češće, pili smo uvijek drage vode s Konjske česme. Posebno smo voljeli za vrijeme Ramazana kad u podne Salčinović prodaje vruć somun, zvani ramazanija. Onda smo redovito išli i kupovali vruće lepinje a iz džepova vadili pavlake i jeli na klupama ispred beogradske. To je bila klopa.
Sjećam se subota na Kamberovićima. Igralo se lopte, košarke, na velike i na male. Živjelo se s Čelikom, tugovalo i radovalo. Na majicama se pisalo Rena, Joca. Smijalo se napisima u Tempu, kada je Prodanović izjavio otprilike:
“Obećao sam majci dres s državnim grbom.”
Niti je on zaigrao u tom dresu, niti joj ga je, eventualno, kupio. Naprosto nije bio toliko dobar. Plakali smo kad je Čelik odigrao s OFK Beogradom 1:1 i ispao iz lige, a pravi je cirkus bio kad su dobili Prištinu s 3:2. Za svu tu bruku bio je kriv Lepinjica, bivši igrač Osijeka a tada Prištine. On, izgleda, nije znao za dogovor pa je Čeliku uvalio drugi gol, a onda je bilo stvarno teško u dva minuta dati nekome tri gola. Dva hajd’ i nekako, al’ tri!
A sada su i raja i mirisi raštrkani svuda po svijetu. Mirisi su tu pored nas, stvar je u našim nosovima. Ponekad su začepljeni od nahlade, ponekad od alergije na sve oko nas, ponekad se mirisi i pomiješaju.
Ali raja se više ne miješa.
U ovoj eri računara i visoke tehnologije, kad ljudi samo što nisu svaki dan išli na Mjesec, popiti kavu u tabletama, nije pronađen nikakav magnet koji bi nas ponovno skupio u jedan grad, u jednu zemlju ili, ako krene svemirski program, na jedan planet.
Ostale su nam poneka fotografija, koju djeca vide i pitaju: “Što ti je ovo na glavi?” gledajući kosu koje je sve manje, ostale su nam stare LP ploče koje nemamo na čemu slušati jer gramofoni se više ne proizvode, a starima su se polomile iglice, i ostala su nam sjećanja i ovakve priče. Našoj djeci dosadne, našoj mladeži uskraćene, a nama bezalkoholne.