danas su izvadili grumen zemlje i ukopali Sastavljača Riječi u mjesecu kada opada lišće baš onda kada i mrtvi i živi obično šute na dva različita načina
nije povukao niti riječ za sobom kako ih ni živ povlačio nije
jer sav njegov imetak i bješe u riječima i ostavljen zaboravnima
a oni rekoše da mu neće mrviti riječi koje je sastavio i da će dolaziti na ovo isto mjesto i onda kada ga prekriju gomile godina dok njegova umorna duša bude gore visoko jahala neki modri oblak
i rekoše kako ga neće zaboraviti i da će javiti njegovima koji nisu uspjeli doći kako odavno nitko tako tiho ukopan nije kao njihov list iz mjeseca u kojemu opada lišće
i da će tražiti po svijetu riječi koje Sastavljač Riječi sastaviti ne stiže do kraja oni će to kako rekoše objaviti jednom u nekim koricama dok Sastavljač Riječi bude čekao u hodnicima beskraja
i nitko na dan kada je ukopan Sastavljač Riječi nije vidio niti jednoga boga u blizini ni njegovoga ni moga ni njegove ni moje matere
niti boga ovoga čovjeka tu što šuti a nitko ne dozna kako se on zapravo poznavao sa Sastavljačem Riječi i za kojim su se šankom i nakon koliko piva i za kojim morem i u kojoj zemlji i kada su se njih dvojica zakleli na šutljivu i čudnu vjernost na kakve se obično zaklinju samo S sastavljači riječi prešutnim obećanjem da će jedan drugome doći opet kada dođe neki mjesec opadanja lišća ma gdje budu ukapali sastavljače riječi na dan i trenutak kada i mrtvi i živi šute na dva različita načina a bogovi gledaju svoja posla i pjesnici tiho kao ptice sa žice lete u neznanu stranu neba jer se dotad o mogućnostima sličnim s bogovima dogovarali nisu
(Dariju Džamonji, u Sarajevu, sedamnaestoga dana mjeseca u kojemu opada lišće, u vrijeme kada obično ukapaju Sastavljače Riječi i u trenutku kada je on oprostio ukopnicima svojim i postao prvak tišine)
17. listopad
danas su izvadili grumen zemlje
i ukopali Sastavljača Riječi
u mjesecu kada opada lišće
baš onda kada i mrtvi i živi obično šute
na dva različita načina
nije povukao niti riječ za sobom
kako ih ni živ povlačio nije
jer sav njegov imetak i bješe u
riječima
i ostavljen zaboravnima
a oni rekoše da mu
neće mrviti riječi koje je sastavio
i da će dolaziti na ovo isto mjesto
i onda kada ga prekriju gomile godina
dok njegova umorna duša bude
gore visoko jahala neki modri
oblak
i rekoše kako ga neće zaboraviti i da će
javiti njegovima koji nisu uspjeli doći
kako odavno nitko tako tiho ukopan nije
kao njihov list iz mjeseca u kojemu opada
lišće
i da će tražiti po svijetu riječi
koje Sastavljač Riječi sastaviti ne stiže
do kraja
oni će to kako rekoše
objaviti jednom u nekim koricama
dok Sastavljač Riječi
bude čekao u hodnicima beskraja
i nitko na dan kada je ukopan Sastavljač Riječi
nije vidio niti jednoga boga u blizini
ni njegovoga ni moga
ni njegove ni moje matere
niti boga ovoga čovjeka tu
što šuti a nitko ne dozna kako se on
zapravo poznavao sa Sastavljačem Riječi
i za kojim su se šankom
i nakon koliko piva i za kojim morem i u kojoj zemlji
i kada su se
njih dvojica zakleli na šutljivu i čudnu vjernost
na kakve se obično zaklinju
samo S
sastavljači riječi
prešutnim obećanjem da će jedan drugome doći
opet kada dođe neki mjesec opadanja lišća
ma gdje budu ukapali sastavljače riječi
na dan i trenutak
kada i mrtvi i živi šute na dva različita načina
a bogovi gledaju svoja posla
i pjesnici tiho kao ptice sa žice lete
u neznanu stranu neba
jer se dotad o mogućnostima
sličnim
s bogovima dogovarali nisu
(Dariju Džamonji, u Sarajevu, sedamnaestoga dana
mjeseca u kojemu opada lišće,
u vrijeme kada obično ukapaju Sastavljače Riječi
i u trenutku kada je on oprostio ukopnicima svojim
i postao prvak tišine)