U Parizu je osvanulo lijepo i vedro nedeljno jutro. Moja dva dana boravka u ovom gradu su prošla, te ću ovog jutra, odmah nakon doručka, dobijenog besplatno u znak izvinjenja od strane menadžmenta hotela što njihova internetska mreža “ne šmeka” moj laptop, krenuti dalje, prema jugu Francuske. Sljedeća tri dana destinacija će mi biti grad Menton i okolina. To je grad na Azurnoj obali, trideset kilometara istočno od Nice. Produžiš li dalje prema istoku nakon četiri kilometra naći ćeš se na italijanskoj granici. Ono što me najviše privlačilo ovom gradu je to što ću duboko udahnuti mediteranski zrak i sebično prisvojiti njegovo sunce i lijepo vrijeme. Uzeću mu tačno 0,9 procenata njegovog godišnjeg fonda sunčanih dana. Još samo kad bih to Mentonovo lijepo vrijeme i čisti zrak mogao strpati u džepove i kofere i ponijeti ih u zagađeni Kakanj ili vonjavo-sparni Nešvil. Od hotela do stanice podzemne željeznice Franklin D. Ruzvelt pješačio sam pet minuta, a zatim sam se petnaest minuta vozio vozom do velike stanice Gare de Lion. Voz se zaustavio na deset stanica: Čamps-Elisejs-Klemenci, Konkord, Tuleris, Palas Rojal- Luvr Muzej, Luvr-Rivoli, Šatlet, Hotel de Vila, St. Pol i Bastilja. Na stanici Gare de Lion sam bio u 08:25. Kupio sam voznu kartu do Nice koja je od Priza udaljena 932 kilometara i prosječno vrijeme vožnje automobilom iznosi oko deset sati, a voz kojim ja putujem stiže za pet sati i četrdeset minuta. Našao sam hol broj 3 odakle voz polazi, i u prostranoj čekaonici sjeo na klupu sa pogledom na perone. Posmatrao sam dolaske i odlaske vozova u i iz drugih većih gradova zapadne Evrope, Ženeva, Barcelona, Beč, itd. Istovremeno sam na velikom elektronskom displeju pratio promjenu podataka o vremenu, broju perona i statusu linije. Na displeju nisam vidio ime ni jednog grada sa područja bivše Jugoslavije. Ti gradovi su za željezničku mrežu Evrope nepostojeći. Pitao sam se šta bi na tu činjenicu rekao željeznički činovnik Eduard Kiš koji je napisao, sastavio i uredio knjigu koja će postati Internacionalni red vožnje kojim se nekad putovalo u smrt. Na displeju je pisało da voz na relaciji za Nicu polazi u 10:15 sa perona C.
U vozu je bilo dovoljno mjesta, moje sjedište je bilo do prozora, a sjedište do mene je bilo prazno pa sam se mogao ispružiti. Povremeno sam gledao kroz prozor i pokušavao da se orijentišem, da odgonetnem gdje se nalazimo, a povremeno sam čitao roman Albera Kamija “Pad.” To je posljednje kompletno djelo ovog pisca koji je nakon tri godine što je postao drugi najmlađi dobitnik Nobelove nagrade za književnost, “koja sa nepomućenom iskrenošću rasvjetljava probleme čovječije svijesti” poginuo u automobilskoj saobraćajnoj nezgodi na putu prema Parizu. Žan Pol Sartr (1905 – 1980), egzistencijalistički filozof, je opisao roman “Pad” kao možda najljepši ali i najmanje rauzmljiv od svih Kamijevih romana u kojem je pisac “sakrio” sam sebe. Novcem od Nobelove nagrade koju je dobio 1957. godine Alber Kami (7. Novembar 1913 – 4. Januar 1960.) je kupio kuću na jugu Francuske u mjestu Lourmarin udaljenom 740 kilometara od Pariza i tu je provodio sve praznike. Mjesto je bilo poznato po svojoj prirodnoj ljepoti i prijatnoj klimi, a pogled iz kuće koju je kupio, Kamija je podsjećao na pogled iz djetinjstva u njegovom rodnom mjestu Drean (ranije, Mondovi) u Alžiru.
Voz je gotovo nečujno jurio velikom brzinom. Pored mene su proticale suncem obasjane livade, pašnjaci i oranice zemlje koju već vijekovima ljudi obrađuju. Vozili smo se prugom koja je imala četiri kolosijeka, a paralelno sa prugom na udaljenosti od oko dvjesto metara pružao se put sa tri saobraćajne trake. Prošlo je nešto malo više od jednog sata otkako se vozimo. Pomislio sam da bismo sada mogli biti u području Fontanablua, u blizini sela Vileblevin, mjesta gdje se četvrtog januara 1960 godine na tadašnjem državnom putu broj pet (sada put D606), dogodila saobraćajna nezgoda u kojoj je život izgubio autor knjige koju sam držao u ruci i vozač automobila, Kamijev prijatelj i izdavač Mišel Galimard. Od trenutka ulaska u područje Vileblevina učinilo mi se kao da smo ušli u zonu u kojoj je zrak bio ispunjen snažnom frekvencijom strujanja uticaja Albera Kamija i njegovog djela, tako da sam, u vozu koji je i dalje jurio sto-šezdeset kilometara na sat, zaboravio na čitanje i predao se mislima. Pogled kroz prozor voza potvrdio je moju pretpostavku, upravo smo prolazili pored sela Vileblevin. Tu je put u dugom pravcu, sa desne strane je gusti drvored platana. Tu je i raskrsnica sa znakom stop gdje se sporedni put uključuje na glavni. Da, siguran sam, to je mjesto na kojem je Galimard izgubio kontrolu nad moćnim “Facel Vega” automobilom u kojem su bili Kami, na mjestu suvozača, Galimardova supruga Đenin, kćerka Ane i njen pas, koji su bili na zadnjem sjedištu. Dan ranije Kami je odvezao svoju suprugu Francin Faure i njihove blizance, Katrinu i Žana, na željezničku stanicu u Avinjonu, šezdesetak kilometara daleko od Lourmarina, i ispratio ih na put za Pariz. Istovremeno, Kami je u svom džepu imao neiskorišćenu voznu kartu do istog odredišta. U misli mi je došla slika događaja kako ga je vidjela izvjesna gospođa Šakua, očevidac nezgode, a napisao je profesor Viliem Bitner u eseju “Kamijeva smrt.”
Bilo je pet minuta do dva sata poslije podne, ponedjeljak, četvrti januar 1960. godine kada je gospođa Šakua zaustavila svoj stari Pežo na raskrsnici sa znakom stop prije nego će se uključiti na Nacionalni put broj pet. Sa lijeve strane put je bio prazan, a sa desne strane je jurio starac na motoru, a iza njega je velikom brzinom dolazio snažni luksuzni automobil. Gospođa Šakua je gledala taj auto koji se, pri velikoj brzini, iznenada počeo ljuljati na cesti, a zatim dizati u zrak. Auto je “odskočio” u desno i snažno je udario u tvrdo stablo platana, rasprsnuo se u dijelove, okrenuo i ponovo udario bočnom stranom u sljedeće stablo platana pored puta. Sve je to trajalo dvije-tri sekunde. Nastala je tišina koju je remetio samo zvuk motora automobila gospođe Šakua i zvuk starčevog motora koji se udaljavao. Tada se is smjera olupine začuo ženski glas koji je dozivao psa.
Niko od onih koji su voljeli i cijenili Kamijevo dostojanstvo i njegovo učenje nije mogao pronaći djelić kredibiliteta u dokazivanju kako su se sudbina i slutnja mogle tako savršeno poklopiti. Saobraćajna nezgoda kao uzrok Kamijeve smrti se ne može objasniti racionalnim razlozima i upravo to je vrhunac apsurda i ujedno ključni svjedok njegovog djela. Iz apsurda Kami izvlači tri zaključka: revolt, slobodu i strast. Apsurdan čovjek iskazuje revolt živeći u stalnom konfliktu bez nade za mogućnost rješenja. Takav čovjek je slobodan jer je napustio ideju da njegov život ima bilo kakvog smisla. Strast je učiniti sadašnjost snažnijom i življom, a to znači živjeti u sadašnjosti bez zamaranja sa prošlošću i brigom za budućnošću. Žan Pol Sartr je ovu saobraćajnu nezgodu, odmah po njenom događanju, nazvao skandalom “jer ona u centar ljudskog svijeta stavlja apsurd naših najosnovnijih potreba. Apsurd bi mogao biti i pitanje koje mu sada niko neće postaviti, koje neće postavljati nikome, ta tišina koja sada nije čak ni tišina, koja je sada apsolutno ništa.”
Za italijanskog pisca i istoričara kulture iza “željezne zavjese” Đovanija Katelija Kamijeva smrt nije nezgoda nego političko ubitstvo iza kojeg stoji KGB. Kateli tvrdi da su sovjeti imali motiv da ubiju Kamija jer je on neumorno vodio kampanju protiv njih, posebno u vezi njihovog krvavog slamanja Mađarske revolcije 1956. godine i otvorenog podržavanja dodjele Nobelove nagrade disidentskom romanopiscu Borisu Pasternaku, autoru romana “Doktor Živago.” Novinari i Kamijevi biografi su otkrivali i još uvijek otkrivaju detalje o njegovim odnosima sa ženama i brojnim nepoznatim i poznatim vanbračnim ljubavnim aferama. Alber Kami je bio čovjek koji je napisao moderna egzistencijalna remek-djela i bio je posvećen ženama koliko i knjigama. Istraživanje njegovih neobjavljenih privatnih pisama koje je slao ljubavnicama otkriva da nikada nije falilo mladih i atraktivnih žena koje su željele da budu u vezi ili bar u blizini nobelovca. Kami se tome nije protivio. Naprotiv, rado je to prihvatao i stav o svom odnosu prema ženama je potvrđivao govoreći: “Poznajem samo jednu dužnost, a to je da volim.”
Voz je počeo usporavati, ulazili smo u suncem obasjani Marselj. Bilo je 13:24 kada se voz zaustavio i to je bilo njegovo prvo zaustavljanje nakon nešto malo više od tri sata vožnje. Ulaskom voza u Marselj, odnosno njegovim izlaskom iz područja Lourmarin – Vileblevin činilo se kao da smo izašli iz zone sa izrazito snažnim signalom Kamijevog uticaja i ja sam prestao razmišljati o njemu i okolnostima saobraćajne nezgode u kojoj je poginuo.
Od Marselja do Nice voz se kretao kroz gusto naseljena područja. Povremeno smo se vozili dionicama pruge sa čije desne strane je bilo more, a sa lijeve strane stjenovite strmine. Voz se vješto provlačio između brda, a na mjestima gdje se nije mogao provući prodirao je kroz njih tunelima. Lokomotiva je ulazila u naredni tunel prije nego što bi vagoni na repu voza izašli iz prethodnog. Prošli smo kroz Tulon, Les Ark-Dragugian, Kan i Antibes. Na željezničku stanicu u Nici voz je ušao u 15:55. Tu sam se ukrcao na drugi, lokalni voz za Menton koji je bio prenatrpan. U ovom vozu je mnogo više putnika stajalo nego što je sjedilo. Do mene je stajala sitna plavokosa djevojka po imenu Ada, koja je rekla da je iz Brazila i da sada putuje do Mentona da se tamo nađe sa svojim prijateljima. Ada je u jednoj nosnici imala zakačen metalni prsten, a na leđima je nosila ogromni ruksak koji je bio širok i skoro iste visine kao i ona sama. U tom ruksaku je sve što Ada ima uključujući i njen smještaj. Do Mentona ovaj voz vozi trideset- pet minuta i staje na devet stanica: Nica Rikuer, Vilefranše-sur-Mer, Beaulie-sur-Mer, Eze, Kap d’Ail, Monako-Monte-Karlo, Monte-Karlo Kantri klub, Rokebrun-Kap-Martin i Karnoles. U 17:20 voz se zaustavio na željezničkoj stanici u Mentonu. Bilo je sunčano i vrlo toplo. Izlazeći iz voza na peronu sam vidio Adu da se našla sa svojim prijateljima, dvije djevojke i dva mladića, koji su, kao i ona, bili natovareni ogromnim ruksacima, spremni za kampiranje i otkrivanje vidljivih i skrivenih ljepota Mentona. Okolina željezničke stanice je bila sva uzrovana, iskopana, ispresijecana privremenim žičanim ogradama, narandžastim trakama, improvizovanim drvenim stazama i aljkavo i nelogično postavljenim saobraćajnim znakovima. Veliki projekat rekonstrukcije svih prilaza željezničkoj stanici bio je u toku. Usred turističke sezone. To me za tren podsjetilo na iskustva doživljena više puta u Sarajevu, ali sam valjda vremenom na sve to oguglao i samo sam mogao ponovo, po ko zna koji put, konstatovati da su ljudski nemar, neznanje, neodgovornost, ljenost i aljkavost univerzalne i bezgranične kategorije. Obilazeći sve postavljene prepreke trebalo mi je petnaest minuta da obiđem kompleks terena teniskog kluba Menton i da stignem do hotela na adresi 10 Rue Albert 1 er, sa imenom “Limun” iako je od željezničke stanice hotel udaljen svega pet minuta laganog hoda. Lijepo uređena bašta hotela sa desetak stolova i sa stablima maslina, oliandera i palmi, zatim vrlo ljubazna službenica na recepciji hotela i na kraju uredna soba sa buketima limuna koji su zagrljeni i spojeni svojim grančicama, ležali na upadljivo bijelim debelim peškirima, potisnuli su “kiseli okus” haosa u zoni građevinske rekonstrucije okoline željezničke stanice. Ne raspremajući se legao sam na krevet i zatvorio oči. Tri dana Mediterana u Mentonu bila su ispred mene.
Dnevnik putovanja: od Nešvila do Kaknja i nazad (4)
Nedjelja 25.08.2024
Pariz – Nica – Menton
U Parizu je osvanulo lijepo i vedro nedeljno jutro. Moja dva dana boravka u ovom gradu su prošla, te ću ovog jutra, odmah nakon doručka, dobijenog besplatno u znak izvinjenja od strane menadžmenta hotela što njihova internetska mreža “ne šmeka” moj laptop, krenuti dalje, prema jugu Francuske. Sljedeća tri dana destinacija će mi biti grad Menton i okolina. To je grad na Azurnoj obali, trideset kilometara istočno od Nice. Produžiš li dalje prema istoku nakon četiri kilometra naći ćeš se na italijanskoj granici. Ono što me najviše privlačilo ovom gradu je to što ću duboko udahnuti mediteranski zrak i sebično prisvojiti njegovo sunce i lijepo vrijeme. Uzeću mu tačno 0,9 procenata njegovog godišnjeg fonda sunčanih dana. Još samo kad bih to Mentonovo lijepo vrijeme i čisti zrak mogao strpati u džepove i kofere i ponijeti ih u zagađeni Kakanj ili vonjavo-sparni Nešvil. Od hotela do stanice podzemne željeznice Franklin D. Ruzvelt pješačio sam pet minuta, a zatim sam se petnaest minuta vozio vozom do velike stanice Gare de Lion. Voz se zaustavio na deset stanica: Čamps-Elisejs-Klemenci, Konkord, Tuleris, Palas Rojal- Luvr Muzej, Luvr-Rivoli, Šatlet, Hotel de Vila, St. Pol i Bastilja. Na stanici Gare de Lion sam bio u 08:25. Kupio sam voznu kartu do Nice koja je od Priza udaljena 932 kilometara i prosječno vrijeme vožnje automobilom iznosi oko deset sati, a voz kojim ja putujem stiže za pet sati i četrdeset minuta. Našao sam hol broj 3 odakle voz polazi, i u prostranoj čekaonici sjeo na klupu sa pogledom na perone. Posmatrao sam dolaske i odlaske vozova u i iz drugih većih gradova zapadne Evrope, Ženeva, Barcelona, Beč, itd. Istovremeno sam na velikom elektronskom displeju pratio promjenu podataka o vremenu, broju perona i statusu linije. Na displeju nisam vidio ime ni jednog grada sa područja bivše Jugoslavije. Ti gradovi su za željezničku mrežu Evrope nepostojeći. Pitao sam se šta bi na tu činjenicu rekao željeznički činovnik Eduard Kiš koji je napisao, sastavio i uredio knjigu koja će postati Internacionalni red vožnje kojim se nekad putovalo u smrt. Na displeju je pisało da voz na relaciji za Nicu polazi u 10:15 sa perona C.
U vozu je bilo dovoljno mjesta, moje sjedište je bilo do prozora, a sjedište do mene je bilo prazno pa sam se mogao ispružiti. Povremeno sam gledao kroz prozor i pokušavao da se orijentišem, da odgonetnem gdje se nalazimo, a povremeno sam čitao roman Albera Kamija “Pad.” To je posljednje kompletno djelo ovog pisca koji je nakon tri godine što je postao drugi najmlađi dobitnik Nobelove nagrade za književnost, “koja sa nepomućenom iskrenošću rasvjetljava probleme čovječije svijesti” poginuo u automobilskoj saobraćajnoj nezgodi na putu prema Parizu. Žan Pol Sartr (1905 – 1980), egzistencijalistički filozof, je opisao roman “Pad” kao možda najljepši ali i najmanje rauzmljiv od svih Kamijevih romana u kojem je pisac “sakrio” sam sebe. Novcem od Nobelove nagrade koju je dobio 1957. godine Alber Kami (7. Novembar 1913 – 4. Januar 1960.) je kupio kuću na jugu Francuske u mjestu Lourmarin udaljenom 740 kilometara od Pariza i tu je provodio sve praznike. Mjesto je bilo poznato po svojoj prirodnoj ljepoti i prijatnoj klimi, a pogled iz kuće koju je kupio, Kamija je podsjećao na pogled iz djetinjstva u njegovom rodnom mjestu Drean (ranije, Mondovi) u Alžiru.
Voz je gotovo nečujno jurio velikom brzinom. Pored mene su proticale suncem obasjane livade, pašnjaci i oranice zemlje koju već vijekovima ljudi obrađuju. Vozili smo se prugom koja je imala četiri kolosijeka, a paralelno sa prugom na udaljenosti od oko dvjesto metara pružao se put sa tri saobraćajne trake. Prošlo je nešto malo više od jednog sata otkako se vozimo. Pomislio sam da bismo sada mogli biti u području Fontanablua, u blizini sela Vileblevin, mjesta gdje se četvrtog januara 1960 godine na tadašnjem državnom putu broj pet (sada put D606), dogodila saobraćajna nezgoda u kojoj je život izgubio autor knjige koju sam držao u ruci i vozač automobila, Kamijev prijatelj i izdavač Mišel Galimard. Od trenutka ulaska u područje Vileblevina učinilo mi se kao da smo ušli u zonu u kojoj je zrak bio ispunjen snažnom frekvencijom strujanja uticaja Albera Kamija i njegovog djela, tako da sam, u vozu koji je i dalje jurio sto-šezdeset kilometara na sat, zaboravio na čitanje i predao se mislima. Pogled kroz prozor voza potvrdio je moju pretpostavku, upravo smo prolazili pored sela Vileblevin. Tu je put u dugom pravcu, sa desne strane je gusti drvored platana. Tu je i raskrsnica sa znakom stop gdje se sporedni put uključuje na glavni. Da, siguran sam, to je mjesto na kojem je Galimard izgubio kontrolu nad moćnim “Facel Vega” automobilom u kojem su bili Kami, na mjestu suvozača, Galimardova supruga Đenin, kćerka Ane i njen pas, koji su bili na zadnjem sjedištu. Dan ranije Kami je odvezao svoju suprugu Francin Faure i njihove blizance, Katrinu i Žana, na željezničku stanicu u Avinjonu, šezdesetak kilometara daleko od Lourmarina, i ispratio ih na put za Pariz. Istovremeno, Kami je u svom džepu imao neiskorišćenu voznu kartu do istog odredišta. U misli mi je došla slika događaja kako ga je vidjela izvjesna gospođa Šakua, očevidac nezgode, a napisao je profesor Viliem Bitner u eseju “Kamijeva smrt.”
Bilo je pet minuta do dva sata poslije podne, ponedjeljak, četvrti januar 1960. godine kada je gospođa Šakua zaustavila svoj stari Pežo na raskrsnici sa znakom stop prije nego će se uključiti na Nacionalni put broj pet. Sa lijeve strane put je bio prazan, a sa desne strane je jurio starac na motoru, a iza njega je velikom brzinom dolazio snažni luksuzni automobil. Gospođa Šakua je gledala taj auto koji se, pri velikoj brzini, iznenada počeo ljuljati na cesti, a zatim dizati u zrak. Auto je “odskočio” u desno i snažno je udario u tvrdo stablo platana, rasprsnuo se u dijelove, okrenuo i ponovo udario bočnom stranom u sljedeće stablo platana pored puta. Sve je to trajalo dvije-tri sekunde. Nastala je tišina koju je remetio samo zvuk motora automobila gospođe Šakua i zvuk starčevog motora koji se udaljavao. Tada se is smjera olupine začuo ženski glas koji je dozivao psa.
Niko od onih koji su voljeli i cijenili Kamijevo dostojanstvo i njegovo učenje nije mogao pronaći djelić kredibiliteta u dokazivanju kako su se sudbina i slutnja mogle tako savršeno poklopiti. Saobraćajna nezgoda kao uzrok Kamijeve smrti se ne može objasniti racionalnim razlozima i upravo to je vrhunac apsurda i ujedno ključni svjedok njegovog djela. Iz apsurda Kami izvlači tri zaključka: revolt, slobodu i strast. Apsurdan čovjek iskazuje revolt živeći u stalnom konfliktu bez nade za mogućnost rješenja. Takav čovjek je slobodan jer je napustio ideju da njegov život ima bilo kakvog smisla. Strast je učiniti sadašnjost snažnijom i življom, a to znači živjeti u sadašnjosti bez zamaranja sa prošlošću i brigom za budućnošću. Žan Pol Sartr je ovu saobraćajnu nezgodu, odmah po njenom događanju, nazvao skandalom “jer ona u centar ljudskog svijeta stavlja apsurd naših najosnovnijih potreba. Apsurd bi mogao biti i pitanje koje mu sada niko neće postaviti, koje neće postavljati nikome, ta tišina koja sada nije čak ni tišina, koja je sada apsolutno ništa.”
Za italijanskog pisca i istoričara kulture iza “željezne zavjese” Đovanija Katelija Kamijeva smrt nije nezgoda nego političko ubitstvo iza kojeg stoji KGB. Kateli tvrdi da su sovjeti imali motiv da ubiju Kamija jer je on neumorno vodio kampanju protiv njih, posebno u vezi njihovog krvavog slamanja Mađarske revolcije 1956. godine i otvorenog podržavanja dodjele Nobelove nagrade disidentskom romanopiscu Borisu Pasternaku, autoru romana “Doktor Živago.” Novinari i Kamijevi biografi su otkrivali i još uvijek otkrivaju detalje o njegovim odnosima sa ženama i brojnim nepoznatim i poznatim vanbračnim ljubavnim aferama. Alber Kami je bio čovjek koji je napisao moderna egzistencijalna remek-djela i bio je posvećen ženama koliko i knjigama. Istraživanje njegovih neobjavljenih privatnih pisama koje je slao ljubavnicama otkriva da nikada nije falilo mladih i atraktivnih žena koje su željele da budu u vezi ili bar u blizini nobelovca. Kami se tome nije protivio. Naprotiv, rado je to prihvatao i stav o svom odnosu prema ženama je potvrđivao govoreći: “Poznajem samo jednu dužnost, a to je da volim.”
Voz je počeo usporavati, ulazili smo u suncem obasjani Marselj. Bilo je 13:24 kada se voz zaustavio i to je bilo njegovo prvo zaustavljanje nakon nešto malo više od tri sata vožnje. Ulaskom voza u Marselj, odnosno njegovim izlaskom iz područja Lourmarin – Vileblevin činilo se kao da smo izašli iz zone sa izrazito snažnim signalom Kamijevog uticaja i ja sam prestao razmišljati o njemu i okolnostima saobraćajne nezgode u kojoj je poginuo.
Od Marselja do Nice voz se kretao kroz gusto naseljena područja. Povremeno smo se vozili dionicama pruge sa čije desne strane je bilo more, a sa lijeve strane stjenovite strmine. Voz se vješto provlačio između brda, a na mjestima gdje se nije mogao provući prodirao je kroz njih tunelima. Lokomotiva je ulazila u naredni tunel prije nego što bi vagoni na repu voza izašli iz prethodnog. Prošli smo kroz Tulon, Les Ark-Dragugian, Kan i Antibes. Na željezničku stanicu u Nici voz je ušao u 15:55. Tu sam se ukrcao na drugi, lokalni voz za Menton koji je bio prenatrpan. U ovom vozu je mnogo više putnika stajalo nego što je sjedilo. Do mene je stajala sitna plavokosa djevojka po imenu Ada, koja je rekla da je iz Brazila i da sada putuje do Mentona da se tamo nađe sa svojim prijateljima. Ada je u jednoj nosnici imala zakačen metalni prsten, a na leđima je nosila ogromni ruksak koji je bio širok i skoro iste visine kao i ona sama. U tom ruksaku je sve što Ada ima uključujući i njen smještaj. Do Mentona ovaj voz vozi trideset- pet minuta i staje na devet stanica: Nica Rikuer, Vilefranše-sur-Mer, Beaulie-sur-Mer, Eze, Kap d’Ail, Monako-Monte-Karlo, Monte-Karlo Kantri klub, Rokebrun-Kap-Martin i Karnoles. U 17:20 voz se zaustavio na željezničkoj stanici u Mentonu. Bilo je sunčano i vrlo toplo. Izlazeći iz voza na peronu sam vidio Adu da se našla sa svojim prijateljima, dvije djevojke i dva mladića, koji su, kao i ona, bili natovareni ogromnim ruksacima, spremni za kampiranje i otkrivanje vidljivih i skrivenih ljepota Mentona. Okolina željezničke stanice je bila sva uzrovana, iskopana, ispresijecana privremenim žičanim ogradama, narandžastim trakama, improvizovanim drvenim stazama i aljkavo i nelogično postavljenim saobraćajnim znakovima. Veliki projekat rekonstrukcije svih prilaza željezničkoj stanici bio je u toku. Usred turističke sezone. To me za tren podsjetilo na iskustva doživljena više puta u Sarajevu, ali sam valjda vremenom na sve to oguglao i samo sam mogao ponovo, po ko zna koji put, konstatovati da su ljudski nemar, neznanje, neodgovornost, ljenost i aljkavost univerzalne i bezgranične kategorije. Obilazeći sve postavljene prepreke trebalo mi je petnaest minuta da obiđem kompleks terena teniskog kluba Menton i da stignem do hotela na adresi 10 Rue Albert 1 er, sa imenom “Limun” iako je od željezničke stanice hotel udaljen svega pet minuta laganog hoda. Lijepo uređena bašta hotela sa desetak stolova i sa stablima maslina, oliandera i palmi, zatim vrlo ljubazna službenica na recepciji hotela i na kraju uredna soba sa buketima limuna koji su zagrljeni i spojeni svojim grančicama, ležali na upadljivo bijelim debelim peškirima, potisnuli su “kiseli okus” haosa u zoni građevinske rekonstrucije okoline željezničke stanice. Ne raspremajući se legao sam na krevet i zatvorio oči. Tri dana Mediterana u Mentonu bila su ispred mene.