Na Mediteranu kažu: zaroni, neka more izvuče svu tlapnju iz duše i tela. U Budimu, nad Ružinim brdom, čuju se priče dunavskih alasa: prenoćiti u šajci, da sve rane, i loše snove, povuče mulj, rečno dno. Gorštaci, za onog što boluje: stavite ga na konja, neka ga pronese kroz planinu ili šumu.
Tako je gde ima konjâ, i ovde, u Višegradu, na severu mađarske zemlje: konj je lar-iscelitelj, o konjima se priča i sluša. A slika pred nama, nalik sceni iz karolinških legendi.
Vitezovi – srednjovekovni je festival – podižu na konjske sapi devojčicu, na glavi joj cvetni venac, a ona sva u drhtavici, od grozničave letnje vreline. Dok konj obilazi blagi krug, ona leže na konjska leđa kao na palubu, venac pada na zemlju. Spava, a konj giba lagano kao što plovi šajka.
Konj je smeđ, sa svetlim belegom kod oka, nazire se kroz raskošni crveni ular. Traje vrela letnja šagra na severu ravnice, u gradu koji nosi ime kakvo imaju mnogi gradovi. Svaki bi vladar da grad gleda ne sniska, već s brda, iz utvrde.
Leto je, od svih doba, ponajviše vreme slavlja. Čovek živi od leta do leta. A festivali su svi opojni, svaki je pomalo slika, a začas postane kič. Eno, vitez, u oklopu koji je manje srednjovekovni a više renesansni, spustio vizir, zapalio goloaz, otvorio pivo šopron, razvezuje masni zavežljaj. Reski trag duvana, hmelj težački kabast, i letnji dan težak kao čovečja narav, kao mast od jela kad udari u glavu.
Vitez stao fotografu za sliku, ali niti je on Kortes osvajač, niti mlako šopronsko pivo ima svežinu pilsnera, mada je preko višegradskih brda Slovačka i do Praga, nedaleko.
Belac je jogunast. Takvi konji zanose u svoju stranu, pa ih po tome raspoređuju u zapregu. Kroz kapiju ulazi četvoropreg, dolazi kralj u azurnom ruhu sa podignutim mačem, okružili ga paževi sa mađarskim šeširom, trouglastim, nalik na vršak pagode. Belac zaneo ulevo, ka publici, kralj povlači uzdu. Onda konj mahne grivom i stane naspram publike.
U azurnom ruhu i kožnim čizmama, na četvoropregu, gledan s tribina, kralj se čini visok i snažan. Sišavši s konja, otkriva trbuh odebljao i okrugao, hod mu teturav a lice zajapureno od vrućine dok podiže žezlo palo na travu.
Poklonio se na sve četiri strane, a onda se okrenuo konjima, i šapuće jednom, pa drugom, trećem i četvrtom. Šaputao je kralj dok traje aplauz a onda se opet popeo u četvoropreg. Konferansije, ogrnut plaštom u bojama trobojke, govorio je dugo, šarajući govor i ponekom engleskom rečju.
Odred strelaca, rasporedivši se polukružno, gađao je u metu. Onda je jedan uzeo u ruku luk, podigao ga uvis i čulo se s razglasa: – Azijski, hunski! – I još: – Prednji deo, da izdrži pritisak, stopljen je od hrasta i tisovine, a unutrašnji koji naleže na dlan, od jelenjeg roga, kože i riblje kosti. Strelci s konja gađaju prema napred, ustranu, unazad. Načičkano pluto liči na jastuče sa čiodama.
Oznojenog konja, i u letnje vreme, prekrij – tako kažu binjadžije. Ispred zamka, dok još traje slavlje, karnevalski kralj prekriva svoje konje. Nije taj prekrivač raskošna dolama, već ćebе boje zemlje i žita, stopljenо s konjskom dlakom.
Kralj je seo u hlad velikog platana, odložio mač, skiptar, krunu. I on je, kao vitez što spušta vizir, samo čovek umoran od sparine, paor željan mehuravog hmelja.
Na konja, kažu, za onog što mu manjka snaga.
Ona devojčica na konju, iz Slovačke je, iz nekog malenog mesta kraj Bratislave, svake godine dovode je na festival. O tom kazuje karnevalski kralj, na engleskom jeziku sa domaćom kadencom.
O bolesti kazuje tek ovlaš. Ali govori, kao svi što vole živu reč, kroz priču i svakom ko sluša, o tom da konjske sapi smiruju, on to zna jer se ceo život konjima bavi. Plovi njegova priča po ravnici od Segeda do Pečuja, preko baršunastog planktona Balatona do višegradskog gorja gde se oseća svežina severa a reč je blaža nego u Budimpešti.
Za grad on kaže samo: – Pešta je golema.
Devojčica sad drži u ruci tablet, na mapi jagodice uvećavaju tačke Zemljinog šara. Pored karnevalskog kralja stoje njeni roditelji. Majka, tiho: – Ima i u Slovačkoj konja za terapije koje krepe dušu i jačaju tkivo.
To kaže majka, a devojčica prelazi preko ekrana i miriše svoje prste koji čuvaju smirujući dodir konjskih sapi.
*
Tako je bilo u letnje vreme. Na severu zemlje podižu na konja bolesnog. Bilo je šopronskog piva, bilo je slavlja. Bilo je ljudi koji govore. Priče možeš čuti makar hučale tiho kao ponornice, ima ih dokle je puta koji promiče, dok je konjskog belega kraj oka.
Južnije, na romanijskoj gori, konjima šapuću, znaju da je tanka konjska hrskavica, pa ranjenom konju popravljaju zglob. I kažu isto: konj, ako legne na zemlju, na njoj ostaje. I tamo ćeš čuti priče kako se u gladnim vremenima i u bitkama, davalo ranjenim da se od lipšućeg konja napiju krvi.
A čovek živi između prolazećih leta, od vreline do vreline, koja zna biti teška i lepljiva poput zgrušane krvi.
Ljuljalo je srednjovekovlje, hmelj čudotvoran kao druidova imela, pa je sve u Višegradu plesalo kao mistična vestalka i zavodljiva Kirka, lelujalo između sna i slike. I svako je u vreme karnevala, slavlja na otvorenom, od zemljice lebdeo iznad, i princeza i kralj u azurnom ruhu, a devojčica tonula u san svež, okrepljujući, iznad prašnjavog karnevalskog tla.
Gorštaci vele: Nama su zvezde bliže. U ravnici, zna se, ljudi tonu u ćutanje i melanholiju, ali na mađarskom severu, vole ples, mila im pjanost karnevala. Vole legende o seobama, o dolasku, iz predela suvih i trpkih u ravnicu zelenu i vinorodnu.
Šagre će se preneti u jesen. Uskoro će smena doba i Martinje, kad celo budimsko brdo zamiriše na guščiju mast i jela u kotlićima od kovanog gvožđa. U jesen mošt previre, a reči došljaka gube strane naglaske.
Na višegradskom karnevalu vitezovi su nosili oklope, halebarde i koplja. Prolazili su jahači i strelci, njiska konja utapala se u vrelinu dana, žudnja leta previrala iz tela u proziran zrak. U hladu, vitezovi su otpuhivali kolutove a karnevalski kralj kroz dah goloaza plovio po panonskoj zemlji, postajući od paora vitez, krotitelj konja.
U sumrak, glavnom ulicom Višegrada prolazi orkestar – bije def, prate ga doboš i violine, sve u noć. Zvonik crkve, oker boje, uzdigao se na modrini neba. Gledano sniska, žice s lampinjonima prave prirodan ram slici.
Naše se putovanje nastavlja, pozivajući za svedoka Muziku. Od sunca užaren auto sad je topla utroba, Tinariven svira tuareški bluz i zvuk arapske lutnje upliće u ritam točkova – pesme su o lutanju i šolji čaja usred hladnoće Atlasa i pustinje.
Dok je slavlje, karnevalske pesme traju, odvajajući krv od limfe.
– U more! – kažu koji su s mora. – Na konja! – kažu gde je konj i drug i saputnik i lar-iscelitelj.
Na asfaltu, bare od jučerašnjeg pljuska prave miraž, fatamorganu nalik onim o kojima pevaju Tuarezi. Muzika prati put, i nema žeđi, nema klonuća.
Leto, vreme šagri
Na Mediteranu kažu: zaroni, neka more izvuče svu tlapnju iz duše i tela. U Budimu, nad Ružinim brdom, čuju se priče dunavskih alasa: prenoćiti u šajci, da sve rane, i loše snove, povuče mulj, rečno dno. Gorštaci, za onog što boluje: stavite ga na konja, neka ga pronese kroz planinu ili šumu.
Tako je gde ima konjâ, i ovde, u Višegradu, na severu mađarske zemlje: konj je lar-iscelitelj, o konjima se priča i sluša. A slika pred nama, nalik sceni iz karolinških legendi.
Vitezovi – srednjovekovni je festival – podižu na konjske sapi devojčicu, na glavi joj cvetni venac, a ona sva u drhtavici, od grozničave letnje vreline. Dok konj obilazi blagi krug, ona leže na konjska leđa kao na palubu, venac pada na zemlju. Spava, a konj giba lagano kao što plovi šajka.
Konj je smeđ, sa svetlim belegom kod oka, nazire se kroz raskošni crveni ular. Traje vrela letnja šagra na severu ravnice, u gradu koji nosi ime kakvo imaju mnogi gradovi. Svaki bi vladar da grad gleda ne sniska, već s brda, iz utvrde.
Leto je, od svih doba, ponajviše vreme slavlja. Čovek živi od leta do leta. A festivali su svi opojni, svaki je pomalo slika, a začas postane kič. Eno, vitez, u oklopu koji je manje srednjovekovni a više renesansni, spustio vizir, zapalio goloaz, otvorio pivo šopron, razvezuje masni zavežljaj. Reski trag duvana, hmelj težački kabast, i letnji dan težak kao čovečja narav, kao mast od jela kad udari u glavu.
Vitez stao fotografu za sliku, ali niti je on Kortes osvajač, niti mlako šopronsko pivo ima svežinu pilsnera, mada je preko višegradskih brda Slovačka i do Praga, nedaleko.
Belac je jogunast. Takvi konji zanose u svoju stranu, pa ih po tome raspoređuju u zapregu. Kroz kapiju ulazi četvoropreg, dolazi kralj u azurnom ruhu sa podignutim mačem, okružili ga paževi sa mađarskim šeširom, trouglastim, nalik na vršak pagode. Belac zaneo ulevo, ka publici, kralj povlači uzdu. Onda konj mahne grivom i stane naspram publike.
U azurnom ruhu i kožnim čizmama, na četvoropregu, gledan s tribina, kralj se čini visok i snažan. Sišavši s konja, otkriva trbuh odebljao i okrugao, hod mu teturav a lice zajapureno od vrućine dok podiže žezlo palo na travu.
Poklonio se na sve četiri strane, a onda se okrenuo konjima, i šapuće jednom, pa drugom, trećem i četvrtom. Šaputao je kralj dok traje aplauz a onda se opet popeo u četvoropreg. Konferansije, ogrnut plaštom u bojama trobojke, govorio je dugo, šarajući govor i ponekom engleskom rečju.
Odred strelaca, rasporedivši se polukružno, gađao je u metu. Onda je jedan uzeo u ruku luk, podigao ga uvis i čulo se s razglasa: – Azijski, hunski! – I još: – Prednji deo, da izdrži pritisak, stopljen je od hrasta i tisovine, a unutrašnji koji naleže na dlan, od jelenjeg roga, kože i riblje kosti. Strelci s konja gađaju prema napred, ustranu, unazad. Načičkano pluto liči na jastuče sa čiodama.
Oznojenog konja, i u letnje vreme, prekrij – tako kažu binjadžije. Ispred zamka, dok još traje slavlje, karnevalski kralj prekriva svoje konje. Nije taj prekrivač raskošna dolama, već ćebе boje zemlje i žita, stopljenо s konjskom dlakom.
Kralj je seo u hlad velikog platana, odložio mač, skiptar, krunu. I on je, kao vitez što spušta vizir, samo čovek umoran od sparine, paor željan mehuravog hmelja.
Na konja, kažu, za onog što mu manjka snaga.
Ona devojčica na konju, iz Slovačke je, iz nekog malenog mesta kraj Bratislave, svake godine dovode je na festival. O tom kazuje karnevalski kralj, na engleskom jeziku sa domaćom kadencom.
O bolesti kazuje tek ovlaš. Ali govori, kao svi što vole živu reč, kroz priču i svakom ko sluša, o tom da konjske sapi smiruju, on to zna jer se ceo život konjima bavi. Plovi njegova priča po ravnici od Segeda do Pečuja, preko baršunastog planktona Balatona do višegradskog gorja gde se oseća svežina severa a reč je blaža nego u Budimpešti.
Za grad on kaže samo: – Pešta je golema.
Devojčica sad drži u ruci tablet, na mapi jagodice uvećavaju tačke Zemljinog šara. Pored karnevalskog kralja stoje njeni roditelji. Majka, tiho: – Ima i u Slovačkoj konja za terapije koje krepe dušu i jačaju tkivo.
To kaže majka, a devojčica prelazi preko ekrana i miriše svoje prste koji čuvaju smirujući dodir konjskih sapi.
*
Tako je bilo u letnje vreme. Na severu zemlje podižu na konja bolesnog. Bilo je šopronskog piva, bilo je slavlja. Bilo je ljudi koji govore. Priče možeš čuti makar hučale tiho kao ponornice, ima ih dokle je puta koji promiče, dok je konjskog belega kraj oka.
Južnije, na romanijskoj gori, konjima šapuću, znaju da je tanka konjska hrskavica, pa ranjenom konju popravljaju zglob. I kažu isto: konj, ako legne na zemlju, na njoj ostaje. I tamo ćeš čuti priče kako se u gladnim vremenima i u bitkama, davalo ranjenim da se od lipšućeg konja napiju krvi.
A čovek živi između prolazećih leta, od vreline do vreline, koja zna biti teška i lepljiva poput zgrušane krvi.
Ljuljalo je srednjovekovlje, hmelj čudotvoran kao druidova imela, pa je sve u Višegradu plesalo kao mistična vestalka i zavodljiva Kirka, lelujalo između sna i slike. I svako je u vreme karnevala, slavlja na otvorenom, od zemljice lebdeo iznad, i princeza i kralj u azurnom ruhu, a devojčica tonula u san svež, okrepljujući, iznad prašnjavog karnevalskog tla.
Gorštaci vele: Nama su zvezde bliže. U ravnici, zna se, ljudi tonu u ćutanje i melanholiju, ali na mađarskom severu, vole ples, mila im pjanost karnevala. Vole legende o seobama, o dolasku, iz predela suvih i trpkih u ravnicu zelenu i vinorodnu.
Šagre će se preneti u jesen. Uskoro će smena doba i Martinje, kad celo budimsko brdo zamiriše na guščiju mast i jela u kotlićima od kovanog gvožđa. U jesen mošt previre, a reči došljaka gube strane naglaske.
Na višegradskom karnevalu vitezovi su nosili oklope, halebarde i koplja. Prolazili su jahači i strelci, njiska konja utapala se u vrelinu dana, žudnja leta previrala iz tela u proziran zrak. U hladu, vitezovi su otpuhivali kolutove a karnevalski kralj kroz dah goloaza plovio po panonskoj zemlji, postajući od paora vitez, krotitelj konja.
U sumrak, glavnom ulicom Višegrada prolazi orkestar – bije def, prate ga doboš i violine, sve u noć. Zvonik crkve, oker boje, uzdigao se na modrini neba. Gledano sniska, žice s lampinjonima prave prirodan ram slici.
Naše se putovanje nastavlja, pozivajući za svedoka Muziku. Od sunca užaren auto sad je topla utroba, Tinariven svira tuareški bluz i zvuk arapske lutnje upliće u ritam točkova – pesme su o lutanju i šolji čaja usred hladnoće Atlasa i pustinje.
Dok je slavlje, karnevalske pesme traju, odvajajući krv od limfe.
– U more! – kažu koji su s mora. – Na konja! – kažu gde je konj i drug i saputnik i lar-iscelitelj.
Na asfaltu, bare od jučerašnjeg pljuska prave miraž, fatamorganu nalik onim o kojima pevaju Tuarezi. Muzika prati put, i nema žeđi, nema klonuća.