(Tekst je objavljen u Arteriji, kulturnom dodatku Slobodne Dalmacije koji izlazi svake srijede, počev od 9. veljače 2011, pod uredništvom Ivice Ivaniševića)
U nečemu su nalik hrvatski odnos prema turizmu i prema Ivi Andriću. Bili bismo najsretniji kada bi svake godine, već u siječnju ili veljači, inozemni gosti, po mogućnosti iz najbogatijih zemalja Zapada, nikako iz Češke, Poljske i Slovačke, Srbiju da i ne spominjemo, bukirali kompletne hotelske kapacitete u Dalmaciji, sve unaprijed platili, i odmah pridodali sredstva za troškove izvanpansionske potrošnje, te koju stotinu milijuna eura, da se nađe u slučaju izvanredne nužde i potrebe, a u srpnju i kolovozu da naprosto zaborave na sve uplate, i da ne dođu. Ništa naše turističke radnike toliko ne uzruja kao ta potreba i navada da se posjećuju oni kojima ste uplatili novce. Zar ne bi bilo bolje, i svima komotnije, da stranci u siječnju uplaćuju Hrvatima, a u srpnju ljetuju na Kubi? E, navlas jednak je odnos hrvatske kulture i književnosti prema liku i djelu Ive Andrića. S jedne strane, činjenica da je Nobelovom nagradom ovjenčan jedan Ivo, pa još i Andrić, dakle kompletan Hrvat-katolik, koji bi i u prezimeniku akademika Šimunovića, i u godišnjem kalendaru Glasa Koncila, i u Karamarkovoj kancelariji za izdavanje domovnica, našao potvrdu za besprijekornu nacionalnu i rasnu čistoću, pohvala je tisućljetnoj hrvatskoj kulturi, koja je, eto, za razliku od tolikih većih kultura dočekala najuglednije svjetsko književno priznanje. I naravno, rado bi Hrvati Nobelovu plaketu i medalju izložili u nekome od iličkih izloga, recimo u budućoj Zari, gdje je do neki dan bila najstarija hrvatska knjižara, koju je vodio još Ljudevit Gaj, a od sutra će se tu tržiti jeftina španjolska konfekcija, pa, biva, neka se među njom, eto, nađe i nešto hrvatsko. Ali problem nastaje jer se uz Andrićevog Nobela mora uzeti i Andrićevo književno djelo. E, tu bismo rado poveli jednu specifično hrvatsku ostavinsku raspravu: neka nam Srbi i Bosanci prepuste, u punome vlasništvu, jedan kroz jedan, Nobelovu nagradu, a mi ćemo njima, laka srca, sve ono što je Ivo Andrić napisao. I nećemo polagati nikakvo pravo na nužni dio u nasljeđivanju, nećemo inzistirati na pravu prijelaza preko Travničke hronike i Na Drini ćuprije, niti ćemo na bilo koji način osporavati srpsko (i bosansko) gazdovanje nad književnim djelom Ive Andrića. Ono što Hrvate, tojest posjednike istine o hrvatskoj književnosti, zanima u Andrića jest isključivo i jedino njegova Nobelova nagrada. Da ju kojim slučajem nije dobio, on bi za današnji književni Zagreb bio mrtav na način svih nacionalnih izdajnika, optanata, srpskih zetova, karađorđevićevskih plaćenika i beogradskih rezidenata.
Ali čime onda, iz praktičnih razloga, te zbog činjenice da je osvojio Svjetski kup ili Veliki kristalni globus u književnosti, po Zagrebu dokazuju hrvatsku pripadnost Ive Andrića? Što su književni argumenti naših hrvatskih eksperata, koje neću imenovati da mi još koji pun javno ne izliju kible svojih govana na glavu? Najprije što će oni reći jest da je Ivo Andrić rođen u Travniku, u katoličkoj, dakle hrvatskoj obitelji. No, kako to nije dovoljan argument ičije kulturne ili književne pripadnosti, jer je i dječak Mowgli rođen u finoj britanskoj kolonijalnoj obitelji, ali kako ga odgojiše vukovi, s kulturom Williama Shakespearea nije mogao imati pretjerane veze, naši će književni znalci istaknuti kako je svoje rane radove Andrić ispisivao na čistoj hrvatskoj ijekavici. No, osim što to nešto malo jektičave lirike, skupa s Putem Alije Đerzeleza, predstavlja izrazito mali dio Andrićeva opusa, beznačajan u bilo kakvoj ostavinskoj raspravi, inzistiranje na ovom izuzetku od pravila prije dokazuje da Andrić nije hrvatski pisac, nego da jest. Jer ako je on ekskluzivno hrvatski, a ne srpski, pisac po hrvatstvu Nemira ili Ex ponta, tada je on srpski po srpstvu svega onog što je napisao na srpskoj ekavici, dakle po Travničkoj hronici, Prokletoj avliji, Na Drini ćupriji, pričama iz fratarskog ciklusa… E, zato ćemo upotrijebiti sljedeći argument Andrićeva pripadanja hrvatskoj književnosti, pa ćemo reći da je on naš, premda piše na srpskom, jer su njegove tematske preokupacije – hrvatske. Pritom se, naravno, misli baš na priče iz fratarskoga ciklusa, te na Prokletu avliju, dužu novelu koja je iz tih priča proizašla. Ali zašto bi fratarske pripovijesti, kao i pozivanje na bosanske franjevačke kronike, samo po sebi predstavljalo hrvatski, a ne, recimo, srpski književni trademark? Zato što su fratri katolici, a katolici su neusporedivo češće Hrvati, nego što su Srbi? To je argument književne pripadnosti? Višestruko bi zanimljivo bilo vidjeti kako se to jedna od najvažnijih domovnica hrvatske književnosti uručivala po bosanskim franjevačkim manastirima.
Problem Andrićeve hrvatske književne pripadnosti nije, naravno, u tome što se neki njezini zagrebački zagovornici nikako ne uspijevaju dosjetiti po čemu je to Andrić Hrvat, pa se uporno služe partikularnim argumentima i domislicama, kao da ga mrtvog nastoje prošvercati na granici kod Bajakova. Pravi je problem u tome što se, zapravo, ne zna, ili se pogrešno locira, čitava hrvatska književnost, i onda se u nju nastoji ugurati i utjerati nešto što joj doista, takvoj, ne može pripadati. Ne radi se, naime, o tome je li Ivo Andrić hrvatski pisac, nego gdje se, kako i dokle prostire hrvatska književnost i što pojam zagrebačke književnosti zapravo znači. Gledano iz zagrebačke perspektive, ili zamišljajući političku prijestolnicu kao metropolu hrvatske književnosti, iz koje bi se onda procjenjivalo i tko u njoj jest a tko nije, te uokvirujući pojam hrvatske književnosti njezinim srednjoeuropskim centrom, pa mu pridodajući još i mediteranske centriće i zagrebiće, skupa s Dubrovnikom, Ivo Andrić nikako nije hrvatski pisac. Iz tog je Zagreba on bježao glavom bez obzira, kao iz najmračnije tuđe tuđine, u kojoj bi, slutio je, ili poludio, ili umro u siromaštvu, dok se kao pisac nikada ne bi mogao ostvariti. O tome zašto se Andrić u Zagrebu ne bi mogao ostvariti kao pisac korisno bi bilo govoriti, ali meni, vidite, ne pada na pamet da to činim. Premda u ovome gradu živim već skoro osamnaest godina (na ljeto ću slaviti svoje zagrebačko punoljetstvo), slutim da biste me čitali kao nekoga tko nije odavde. A to onda i temu besmislenom čini. Ali ako je Zagreb mjera hrvatske književnosti, te ako je tačan stereotip o hrvatskoj kulturi kao o policentričnome sklopu i skupu Srednje Europe i Mediterana, Beča i Rima, koji je tek neznatno začinjen teškim i tuđim, orijentalnim vonjem susjednoga Balkana, tada Ivo Andrić nije, i nikako ne može ni biti, hrvatski pisac.
Problem njegove hrvatske pripadnosti, ukoliko ga sasvim ozbiljno shvatimo, tiče se najšire shvaćene konstitucije i konstrukcije hrvatske kulture kao cjeline, koju možemo svesti na niz jednostavnih pitanja i odgovora, postavljenih njezinim čuvarima. Je li Hrvatska na Balkanu i je li njezina književnost balkanska? Nije, dreknut će uglas složni zbor! Balkan je uvreda svemu hrvatskome i hrvatskoj kulturi u cjelini. Lijepo, baš. Tada je i s Andrićem stvar savršeno jasna. Taj najveći pisac Balkana ne može biti hrvatski, niti hrvatsko može i smije biti išta što je Andrićevo. Drugo pitanje: imaju li bosanski Hrvati zasebnu kulturu, koja je u sinkretičnom odnosu s kulturama bosanskih Srba i Bošnjaka, s kojima istovremeno čini jednu i jedinu bosansku kulturu, ali na ravnopravan način čini i dio cjelokupne hrvatske kulture, koja onda stupa u neku tajnu, gotovo mističnu vezu, s kulturama bosanskih Srba i Bošnjaka? Ne može biti tako, podviknut će branitelji hrvatske književnosti. Jedna je ista hrvatska kultura u travničkih i u koprivničkih i u svih drugih Hrvata, kojima je Zagreb jedini glavni grad. Slažemo se, samo ne vičite na nas, rado se mi slažemo! Ali u tom slučaju ništa Andrićevo ne može biti hrvatsko, niti može pripadati hrvatskoj književnosti, jer je njegov identitet sinkretički i jer je njegovo književno djelo okupirano identitetom koji sačinjavaju svi bosanski narodi i sve bosanske kulture. Treće pitanje: govore li i pišu li Srbi, Hrvati, Bošnjaci, Crnogorci, jednim lingvistički istim jezikom, koji svatko ima pravo nazvati svojim imenom i koji se unutar sebe razlikuje u nijansama, ali one nisu tolike i takve da jedan pisac u istome svom djelu ne bi mogao i smio pisati čas srpskim, čas hrvatskim, čas bosanskim, ili onako kako određuje njegov jezični osjećaj; ili ćemo reći da Srbi, Hrvati, Bošnjaci i Crnogorci govore i pišu različitim jezicima? Ako je hrvatski drugi jezik nego srpski, tada Ivo Andrić nije hrvatski pisac. Ako je za Andrića sve to jedan, njegov osobni jezik, tada također Ivo Andrić ne može biti hrvatski pisac.
Samo ako je književnost bosanskih Hrvata, upravo onakva kakva ona jest, dio hrvatske književnosti, samo ako je hrvatska kultura ujedno i kultura Balkana, samo tada Ivo Andrić može biti i hrvatski pisac. Ali tada bi se u Zagrebu moralo znati i za druge predstavnike te književnosti, ili tog odjeljka hrvatske književnosti, a eto, ne zna se. A ako se i zna, tada se o njima govori i piše s visine i s podcjenjivanjem. Valjda tek da se dokaže kako se prave stvari pišu na zapadnim, sjevernim i južnim stranama, dok je istok uvijek jadan, tužan i primitivan. Baš kao u filmovima Emira Kusturice. Samo, k vragu, problem je opet u tom nesretnom Nobelu, koji nikako da prokajka i tako postane hrvatski. I još nešto: Ivo Andrić samo cjelinom svoga djela može biti i hrvatski pisac. Osim što on nije tele, pa da biftek ide jednima, but drugima, a glavuša onome kome se ne gadi, nemoguće je u njegovu djelu izolirati nešto što bi bilo specifično hrvatsko (ili specifično srpsko). Najbudalastije je, međutim, kada se književna pripadnost nastoji ustanoviti na osnovu refleksa jata, i kada se na osnovu toga pokušava objasniti i pokazati od kada do kada, i od koje do koje stranice u knjizi, Ivo Andrić biva hrvatskim piscem.
Ove godine Srbi, a pomalo i Bosanci, slave pedeset godina od Andrićeve Nobelove nagrade za književnost. I jedni i drugi na to slavlje imaju puno pravo, premda njihove kulture i književnosti u cjelini danas imaju malo veze s kulturama i književnostima što ih je nasljeđivao Ivo Andrić. I imaju malo veze s Andrićem samim. Bosna je danas rasturena zemlja, u kojoj svatko ima razloga odricati se velikoga pisca, pa svi, na svoj način, to i čine. Srbija je devedesetih učinila sve da od zavičaja Andrićevih priča i romana ne ostane ništa, i da se cjelokupno njegovo djelo pretvori u bajku i fikciju. Ali i jedni i drugi, i Bosanci i Srbi, imaju pravo na slavlje. Hrvatima bi, pak, pedesetogodišnjica mogla poslužiti samo za ozbiljnu i odgovornu raspravu o granicama vlastite kulture i vlastitoga svijeta. U Zagrebu se, naime, kada je o Ivi Andriću riječ, nema što slaviti.
Nobel naprijed, Andrić stoj
(Tekst je objavljen u Arteriji, kulturnom dodatku Slobodne Dalmacije koji izlazi svake srijede, počev od 9. veljače 2011, pod uredništvom Ivice Ivaniševića)
U nečemu su nalik hrvatski odnos prema turizmu i prema Ivi Andriću. Bili bismo najsretniji kada bi svake godine, već u siječnju ili veljači, inozemni gosti, po mogućnosti iz najbogatijih zemalja Zapada, nikako iz Češke, Poljske i Slovačke, Srbiju da i ne spominjemo, bukirali kompletne hotelske kapacitete u Dalmaciji, sve unaprijed platili, i odmah pridodali sredstva za troškove izvanpansionske potrošnje, te koju stotinu milijuna eura, da se nađe u slučaju izvanredne nužde i potrebe, a u srpnju i kolovozu da naprosto zaborave na sve uplate, i da ne dođu. Ništa naše turističke radnike toliko ne uzruja kao ta potreba i navada da se posjećuju oni kojima ste uplatili novce. Zar ne bi bilo bolje, i svima komotnije, da stranci u siječnju uplaćuju Hrvatima, a u srpnju ljetuju na Kubi? E, navlas jednak je odnos hrvatske kulture i književnosti prema liku i djelu Ive Andrića. S jedne strane, činjenica da je Nobelovom nagradom ovjenčan jedan Ivo, pa još i Andrić, dakle kompletan Hrvat-katolik, koji bi i u prezimeniku akademika Šimunovića, i u godišnjem kalendaru Glasa Koncila, i u Karamarkovoj kancelariji za izdavanje domovnica, našao potvrdu za besprijekornu nacionalnu i rasnu čistoću, pohvala je tisućljetnoj hrvatskoj kulturi, koja je, eto, za razliku od tolikih većih kultura dočekala najuglednije svjetsko književno priznanje. I naravno, rado bi Hrvati Nobelovu plaketu i medalju izložili u nekome od iličkih izloga, recimo u budućoj Zari, gdje je do neki dan bila najstarija hrvatska knjižara, koju je vodio još Ljudevit Gaj, a od sutra će se tu tržiti jeftina španjolska konfekcija, pa, biva, neka se među njom, eto, nađe i nešto hrvatsko. Ali problem nastaje jer se uz Andrićevog Nobela mora uzeti i Andrićevo književno djelo. E, tu bismo rado poveli jednu specifično hrvatsku ostavinsku raspravu: neka nam Srbi i Bosanci prepuste, u punome vlasništvu, jedan kroz jedan, Nobelovu nagradu, a mi ćemo njima, laka srca, sve ono što je Ivo Andrić napisao. I nećemo polagati nikakvo pravo na nužni dio u nasljeđivanju, nećemo inzistirati na pravu prijelaza preko Travničke hronike i Na Drini ćuprije, niti ćemo na bilo koji način osporavati srpsko (i bosansko) gazdovanje nad književnim djelom Ive Andrića. Ono što Hrvate, tojest posjednike istine o hrvatskoj književnosti, zanima u Andrića jest isključivo i jedino njegova Nobelova nagrada. Da ju kojim slučajem nije dobio, on bi za današnji književni Zagreb bio mrtav na način svih nacionalnih izdajnika, optanata, srpskih zetova, karađorđevićevskih plaćenika i beogradskih rezidenata.
Ali čime onda, iz praktičnih razloga, te zbog činjenice da je osvojio Svjetski kup ili Veliki kristalni globus u književnosti, po Zagrebu dokazuju hrvatsku pripadnost Ive Andrića? Što su književni argumenti naših hrvatskih eksperata, koje neću imenovati da mi još koji pun javno ne izliju kible svojih govana na glavu? Najprije što će oni reći jest da je Ivo Andrić rođen u Travniku, u katoličkoj, dakle hrvatskoj obitelji. No, kako to nije dovoljan argument ičije kulturne ili književne pripadnosti, jer je i dječak Mowgli rođen u finoj britanskoj kolonijalnoj obitelji, ali kako ga odgojiše vukovi, s kulturom Williama Shakespearea nije mogao imati pretjerane veze, naši će književni znalci istaknuti kako je svoje rane radove Andrić ispisivao na čistoj hrvatskoj ijekavici. No, osim što to nešto malo jektičave lirike, skupa s Putem Alije Đerzeleza, predstavlja izrazito mali dio Andrićeva opusa, beznačajan u bilo kakvoj ostavinskoj raspravi, inzistiranje na ovom izuzetku od pravila prije dokazuje da Andrić nije hrvatski pisac, nego da jest. Jer ako je on ekskluzivno hrvatski, a ne srpski, pisac po hrvatstvu Nemira ili Ex ponta, tada je on srpski po srpstvu svega onog što je napisao na srpskoj ekavici, dakle po Travničkoj hronici, Prokletoj avliji, Na Drini ćupriji, pričama iz fratarskog ciklusa… E, zato ćemo upotrijebiti sljedeći argument Andrićeva pripadanja hrvatskoj književnosti, pa ćemo reći da je on naš, premda piše na srpskom, jer su njegove tematske preokupacije – hrvatske. Pritom se, naravno, misli baš na priče iz fratarskoga ciklusa, te na Prokletu avliju, dužu novelu koja je iz tih priča proizašla. Ali zašto bi fratarske pripovijesti, kao i pozivanje na bosanske franjevačke kronike, samo po sebi predstavljalo hrvatski, a ne, recimo, srpski književni trademark? Zato što su fratri katolici, a katolici su neusporedivo češće Hrvati, nego što su Srbi? To je argument književne pripadnosti? Višestruko bi zanimljivo bilo vidjeti kako se to jedna od najvažnijih domovnica hrvatske književnosti uručivala po bosanskim franjevačkim manastirima.
Problem Andrićeve hrvatske književne pripadnosti nije, naravno, u tome što se neki njezini zagrebački zagovornici nikako ne uspijevaju dosjetiti po čemu je to Andrić Hrvat, pa se uporno služe partikularnim argumentima i domislicama, kao da ga mrtvog nastoje prošvercati na granici kod Bajakova. Pravi je problem u tome što se, zapravo, ne zna, ili se pogrešno locira, čitava hrvatska književnost, i onda se u nju nastoji ugurati i utjerati nešto što joj doista, takvoj, ne može pripadati. Ne radi se, naime, o tome je li Ivo Andrić hrvatski pisac, nego gdje se, kako i dokle prostire hrvatska književnost i što pojam zagrebačke književnosti zapravo znači. Gledano iz zagrebačke perspektive, ili zamišljajući političku prijestolnicu kao metropolu hrvatske književnosti, iz koje bi se onda procjenjivalo i tko u njoj jest a tko nije, te uokvirujući pojam hrvatske književnosti njezinim srednjoeuropskim centrom, pa mu pridodajući još i mediteranske centriće i zagrebiće, skupa s Dubrovnikom, Ivo Andrić nikako nije hrvatski pisac. Iz tog je Zagreba on bježao glavom bez obzira, kao iz najmračnije tuđe tuđine, u kojoj bi, slutio je, ili poludio, ili umro u siromaštvu, dok se kao pisac nikada ne bi mogao ostvariti. O tome zašto se Andrić u Zagrebu ne bi mogao ostvariti kao pisac korisno bi bilo govoriti, ali meni, vidite, ne pada na pamet da to činim. Premda u ovome gradu živim već skoro osamnaest godina (na ljeto ću slaviti svoje zagrebačko punoljetstvo), slutim da biste me čitali kao nekoga tko nije odavde. A to onda i temu besmislenom čini. Ali ako je Zagreb mjera hrvatske književnosti, te ako je tačan stereotip o hrvatskoj kulturi kao o policentričnome sklopu i skupu Srednje Europe i Mediterana, Beča i Rima, koji je tek neznatno začinjen teškim i tuđim, orijentalnim vonjem susjednoga Balkana, tada Ivo Andrić nije, i nikako ne može ni biti, hrvatski pisac.
Problem njegove hrvatske pripadnosti, ukoliko ga sasvim ozbiljno shvatimo, tiče se najšire shvaćene konstitucije i konstrukcije hrvatske kulture kao cjeline, koju možemo svesti na niz jednostavnih pitanja i odgovora, postavljenih njezinim čuvarima. Je li Hrvatska na Balkanu i je li njezina književnost balkanska? Nije, dreknut će uglas složni zbor! Balkan je uvreda svemu hrvatskome i hrvatskoj kulturi u cjelini. Lijepo, baš. Tada je i s Andrićem stvar savršeno jasna. Taj najveći pisac Balkana ne može biti hrvatski, niti hrvatsko može i smije biti išta što je Andrićevo. Drugo pitanje: imaju li bosanski Hrvati zasebnu kulturu, koja je u sinkretičnom odnosu s kulturama bosanskih Srba i Bošnjaka, s kojima istovremeno čini jednu i jedinu bosansku kulturu, ali na ravnopravan način čini i dio cjelokupne hrvatske kulture, koja onda stupa u neku tajnu, gotovo mističnu vezu, s kulturama bosanskih Srba i Bošnjaka? Ne može biti tako, podviknut će branitelji hrvatske književnosti. Jedna je ista hrvatska kultura u travničkih i u koprivničkih i u svih drugih Hrvata, kojima je Zagreb jedini glavni grad. Slažemo se, samo ne vičite na nas, rado se mi slažemo! Ali u tom slučaju ništa Andrićevo ne može biti hrvatsko, niti može pripadati hrvatskoj književnosti, jer je njegov identitet sinkretički i jer je njegovo književno djelo okupirano identitetom koji sačinjavaju svi bosanski narodi i sve bosanske kulture. Treće pitanje: govore li i pišu li Srbi, Hrvati, Bošnjaci, Crnogorci, jednim lingvistički istim jezikom, koji svatko ima pravo nazvati svojim imenom i koji se unutar sebe razlikuje u nijansama, ali one nisu tolike i takve da jedan pisac u istome svom djelu ne bi mogao i smio pisati čas srpskim, čas hrvatskim, čas bosanskim, ili onako kako određuje njegov jezični osjećaj; ili ćemo reći da Srbi, Hrvati, Bošnjaci i Crnogorci govore i pišu različitim jezicima? Ako je hrvatski drugi jezik nego srpski, tada Ivo Andrić nije hrvatski pisac. Ako je za Andrića sve to jedan, njegov osobni jezik, tada također Ivo Andrić ne može biti hrvatski pisac.
Samo ako je književnost bosanskih Hrvata, upravo onakva kakva ona jest, dio hrvatske književnosti, samo ako je hrvatska kultura ujedno i kultura Balkana, samo tada Ivo Andrić može biti i hrvatski pisac. Ali tada bi se u Zagrebu moralo znati i za druge predstavnike te književnosti, ili tog odjeljka hrvatske književnosti, a eto, ne zna se. A ako se i zna, tada se o njima govori i piše s visine i s podcjenjivanjem. Valjda tek da se dokaže kako se prave stvari pišu na zapadnim, sjevernim i južnim stranama, dok je istok uvijek jadan, tužan i primitivan. Baš kao u filmovima Emira Kusturice. Samo, k vragu, problem je opet u tom nesretnom Nobelu, koji nikako da prokajka i tako postane hrvatski. I još nešto: Ivo Andrić samo cjelinom svoga djela može biti i hrvatski pisac. Osim što on nije tele, pa da biftek ide jednima, but drugima, a glavuša onome kome se ne gadi, nemoguće je u njegovu djelu izolirati nešto što bi bilo specifično hrvatsko (ili specifično srpsko). Najbudalastije je, međutim, kada se književna pripadnost nastoji ustanoviti na osnovu refleksa jata, i kada se na osnovu toga pokušava objasniti i pokazati od kada do kada, i od koje do koje stranice u knjizi, Ivo Andrić biva hrvatskim piscem.
Ove godine Srbi, a pomalo i Bosanci, slave pedeset godina od Andrićeve Nobelove nagrade za književnost. I jedni i drugi na to slavlje imaju puno pravo, premda njihove kulture i književnosti u cjelini danas imaju malo veze s kulturama i književnostima što ih je nasljeđivao Ivo Andrić. I imaju malo veze s Andrićem samim. Bosna je danas rasturena zemlja, u kojoj svatko ima razloga odricati se velikoga pisca, pa svi, na svoj način, to i čine. Srbija je devedesetih učinila sve da od zavičaja Andrićevih priča i romana ne ostane ništa, i da se cjelokupno njegovo djelo pretvori u bajku i fikciju. Ali i jedni i drugi, i Bosanci i Srbi, imaju pravo na slavlje. Hrvatima bi, pak, pedesetogodišnjica mogla poslužiti samo za ozbiljnu i odgovornu raspravu o granicama vlastite kulture i vlastitoga svijeta. U Zagrebu se, naime, kada je o Ivi Andriću riječ, nema što slaviti.