Albanija 1991.

(kratki film)

__________________________________________________________za Miju P.

Scena 1.

Tridesetpetogodišnji, visoki, vitki, muškarac, s putnom torbom, stoji ispred rampe i čeka. Iz kioska izlazi granični policajac, i punih usta, na lošem talijanskom, kaže da je granica zatvorena zbog ručka.

Putnik se domahuje sa čovjekom koji stoji pedesetak metara dalje, s druge strane rampe, i čeka ga, pokraj prastarog crnog mercedesa.

Ehej! – viče putnik i drži ruku visoko u zraku.

***

Scena 2.

Hotel za strance u Tirani, u koji je Albancima još uvijek zabranjen ulazak. Nekoć bi onaj koji zabranu prekrši završio na dugogodišnjoj robiji, dok je danas zabrana samo stvar forme. Ali, ipak, ljudi ne ulaze. Zbog straha ili zbog dostojanstva, tko bi znao.

U praznoj, zastrašujuće prostranoj restoranskoj sali nikoga osim njega. Sjedi i čeka, a zatim pokušava dozvati konobara.

Sedmorica konobara stoje u uglu i prave se da ga ne vide.

Nakon dugo vremena jedan, ipak, prilazi stolu, sumnjičavo, kao da zna kako ima posla s neprijateljem i stranim špijunom.

Čašu crnog vina! – kaže gost.

Danas služimo samo bijelo.

Kako to?

Jedan dan služimo crno, drugi bijelo, takav je kod nas propis – konobar odgovara mirno, i ne bez ponosa u glasu.

***

Scena 3.

Ista restoranska sala. Jutro je. Doručak.

Gost je sjeo za stol koji je najbliži uglu s konobarima, i odmah maše.

Jedan za drugim, konobari se povlače u kuhinju, da ga ne moraju primijetiti.

Nakon nekoga vremena jedan izviri, i u taj čaj gost munjevito diže ruku u zrak, nakon čega mu konobar nevoljko priđe. Samo da kaže kako mu ne može poslužiti doručak, jer je u hotelu pravilo da se gosti ne služe prije nego što ih je pet u sali, a on je trenutno jedini.

***

Scena 4.

Gost se diže od stola i izlazi van.

Trg ispred hotela je skoro sasvim pust, jedva da netko prođe. Muškarac u sivome radničkom odijelu, kakva nalikuju uniformama robijaša u jugoslavenskim kaznenim zavodima, ili žena u tamnoplavoj ili crnoj odeždi, ali obavezno gologlava.

Nigdje nijednog izloga, natpisa s imenom firme, reklame ili kioska s hranom.

Stotinjak metara dalje, na početku glavne ulice, novinska trafika s bananama. Nema baš ničega drugog, osim desetina grozdova lijepih žutih banana. Prizor je kao iz nekoga sna Salvadora Dalija

Gost pruža novac prodavačici i traži kilogram banana.

Prije nego što je žena odvagnula banane, odnekud se pojavljuju djeca, osmoškolci svih uzrasta, čitav čopor, potežu gosta, vičući:

Voljo manđare, voljo manđare!

On im daje svoje banane i hitrim korakom odlazi.

Miljenko Jergović 13. 03. 2011.