Nini sine

Noge tvoje majke nikad nisu kročile kositrenim ulicama Diomire. Nikad nije vidjela kupole niti kristalno kazalište. Čak ni visoki drvored. Ona svaki dan prolazi dvije iste uske ulice i prelazi most.  Uvijek se u isti sat ukrcava u rasklimani autobus, sjeda na prašnjavi pliš i s dva plava cvijeta promatra mračne šume.

Ime joj je Kosana.

Okrenut si naglavačke uljuljkan vodenom toplotom utrobe. Njezini brzi koraci nad prljavom Bosnom bacaju te lijevo-desno. Srebrni snijeg jedva da zaškripi pod nježnim tijelom. Želi prijeći most prije novog naleta nepodnošljive boli. Ne uspijeva, zastaje i rukama hvata plavu, ledenu ogradu. Prsti su joj ljubičasti i drhtavi, tanki kao šiblje rogoza. Dok steže metalne šipke u njene oči brza rijeka ulijeva plastične boce, suho granje, gladne čavke i crno nebo.

Bol popušta, a ona se pridiže i s lica sklanja razbuktale slapove. Na tjemenu ih učvrsti u čvor. Nad umornim vjeđama povile se nježne, kao pamuk svijetle obrve. Usne su joj bezbojne. Između njih plove gusti bijeli oblaci. Jedna joj ruka namješta ruksak, druga pridržava izbočeni stomak. S mosta vidi žutu, zaobljenu zgradu autobusne stanice. Sa stražnje strane su vrata, uvijek širom otvorena. Pod njima riječna obala obrasla zapetljanim granama bijelih vrba. S njih joj mašu šarene, plastične zastave.

Mahnito žuri, jedva održava ravnotežu na zaleđenom pločniku. Uskim se stepenicama spušta na perone. Vika, žamor i siva lica čine joj se dalekim. Niz leđa joj se slijevaju hladni valovi. Gleda ispred sebe, ne želi susresti poznate oči. Probija se kroz gužvu i žamor najednom zamre. Čuje samo zastrašujući huk Bosne. Pred vratima je zapuhne odurni smrad. Unutra žmirka žuto svjetlo. Pločice, zidovi i vrata ulijepljeni su prljavštinom i fekalijama. Pokušava ne dodirnuti ništa.

Ulazi u zadnju kabinu, vrata se ne mogu zatvoriti. Spusti ruksak na pod i njime pritvori vrata. Od razdiruće boli po čelu joj iskaču krupne kapi znoja. Trga odjeću sa sebe i prebacuje je preko vrata. Niz noge joj se slijeva sukrvica, a potom osjeća vodeni pljusak. Stoji samo u čarapama, prljavim i mokrim. Čučne nad crnom rupom, rukama se oslanja na zidove. Iz grudi joj se  otima duboki krik. Ona ne vidi, ali iz nje je provirila tvoja malena, crna glava. Nije veća od naranče. Prstima opipava tvoju mokru kosu. Strah joj je ukočio prste, zaledio vilicu. Panično gleda oko sebe, diše brzo i kratko. Još jednom glasno krikne, a ti kao riba isklizneš na zahrđali čučavac.

Dugačak si tek dva pedlja, krvav i krhak poput makovog cvijeta.  Ona plače, a ti ne ispuštaš glas. Nepomičan si. U polumraku tvoja majka ne vidi da su tvoje oči tek dva mala usjeka, niti da ti je koža plavičasta svila. Ona ustaje, a iz nje ispadnu komadi posteljice. Vid joj se muti. Naslanja se na zid i povlači jaknu s vrata. S nje skida kapuljaču. Polaže te unutra kao u kolijevku. Potkošuljom briše ruke, slaže je i stavlja između nogu. Pokreti su joj usporeni, ali se uspijeva odjenuti. Obuva čizme, a jaknu zakopča do grla. Uzima kapuljaču u naručje, proviri iz kabine i spušta se do rijeke.

Baca te u noć.

Začuje se tek blagi pljusak vode.

Penje se natrag i opet ulazi u kabinu. Povlači crni konopac nekoliko puta. Vodeni mlaz ne može isprati tragove guste krvi i ostatke tkiva. Pere ruke hladnom vodom, bez sapuna. Umiva se i briše rukavom od jakne. Kožom joj se prosule crvene fleke, u očima se rascvjetali kapilari. Vodom zagladi kosu. Stavlja ruksak na leđa i više se ne okreće.  Penje se na perone.

Tvoja majka ne zna da te riječna struja zaplela među osušeno granje topole i da te tamo uspavao huk rijeke. Ne zna da će te ujutro sivog i smrznutog izvući ribarske ruke. Stavit će te u bijelu plastičnu kantu umjesto ribe.

Dok se vozi preko jaruga, glavom oslonjena na zamašćeno staklo autobusa, lagano podrhtava i sanja kako kroči kositrenim ulicama grada šaputavih uspavanki.

Magdalena Blažević 11. 05. 2018.