Grobna tišina u prostoru spomenika iz čijeg je Memorijalnog muzeja upravo izašao. Onda potres: ispod betonskog cvijeta dolaze jauci, zrak od njih drhti, stazom na kojoj se približava koloni žena i muškaraca jure potoci krvi. On se okreće i pogledom traži Kameni cvijet. Na njemu je Autor, u srcu cvijeta, kao tučak među laticama spomenika. Nešto ondje pretražuje, povremeno mu maše. On je iznad potoka krvi i potresa tla od kojeg drhti prostor. Gluh je za sve što ispod Kamenog cvijeta urliče i što u šikari i močvari oko njega vri. Sve što zavađa. To je umjetnost, ponavlja u sebi i nastavlja hod.
Onda opet provjerava je li još gore. I dalje pretražuje. I dalje je gluh za sve što se događa na stazi. I za sve ono što se čuva u Memorijalnom muzeju. On je o tome sve rekao. On je iznad. Više mu ne maše. Kao graditelj i umjetnik biti svoj na svome usred latica vlastitog cvijeta. Biti iznad svakog zla i biti sam. Biti gradonačelnik prijestolnice u kojoj je novo zlo smišljeno i radi toga živjeti u egzilu izvan nje. Živjeti u Beču i umrijeti u Beču. On je, je l’ te, umro u Beču, izgovara netko u koloni ispred njega, nekako nesigurno, gotovo šapatom. On nije umro, odgovara nevidljivom u koloni. Eto, to je umjetnost.
Glasovi kolone se gase, prostor se vraća grobnoj tišini. On je na stazi sam, zagledan u Kameni cvijet. Nema ni Autora. Biti iznad i biti sam. Eto, to je umjetnost.
Biti iznad i biti sam
Grobna tišina u prostoru spomenika
iz čijeg je Memorijalnog muzeja upravo izašao.
Onda potres: ispod betonskog cvijeta dolaze jauci,
zrak od njih drhti, stazom na kojoj se približava
koloni žena i muškaraca jure potoci krvi.
On se okreće i pogledom traži Kameni cvijet.
Na njemu je Autor, u srcu cvijeta, kao tučak među
laticama spomenika. Nešto ondje pretražuje,
povremeno mu maše. On je iznad potoka krvi
i potresa tla od kojeg drhti prostor. Gluh je za sve
što ispod Kamenog cvijeta urliče i što u šikari
i močvari oko njega vri. Sve što zavađa.
To je umjetnost, ponavlja u sebi i nastavlja hod.
Onda opet provjerava je li još gore. I dalje pretražuje.
I dalje je gluh za sve što se događa na stazi. I za sve
ono što se čuva u Memorijalnom muzeju. On je
o tome sve rekao. On je iznad. Više mu ne maše.
Kao graditelj i umjetnik biti svoj na svome usred latica
vlastitog cvijeta. Biti iznad svakog zla i biti sam.
Biti gradonačelnik prijestolnice u kojoj je
novo zlo smišljeno i radi toga živjeti u egzilu izvan nje.
Živjeti u Beču i umrijeti u Beču. On je, je l’ te, umro
u Beču, izgovara netko u koloni ispred njega, nekako
nesigurno, gotovo šapatom. On nije umro, odgovara
nevidljivom u koloni. Eto, to je umjetnost.
Glasovi kolone se gase, prostor se vraća grobnoj tišini.
On je na stazi sam, zagledan u Kameni cvijet. Nema
ni Autora. Biti iznad i biti sam. Eto, to je umjetnost.