Nevjestica se podiže na zadnje nožice, nesigurno, kao dijete koje je upravo prohodalo. Taji tako, zabacivši tijelo nazad, podvijenih prednjih šapa i posmatra naše kokoške u avliji. Bira koju će zadaviti.
Mi sjedimo na terasi i blehnemo u nju šutke. Nevjestica na nas ne obraća pažnju. Završivši sa izborom, spušta se u travu i nestaje.
I nemalo zatim, naglo, poput praska, zalupaju kokoši krilima, odskačući uvis i bježe prema štali, uz panično kokadakanje. Jedna ostaje u travi, nasatice prevrnuta; udara krilima po grmu ružice, u početku brzo, kao da ga tuče, pa zamasi gube snagu i rijede se, kao što se rijedi i naše disanje. Kroz kovitlac perja pomoli se glava nevjestice; oči su joj užarene, njuškica krvava. Osmotri nas, na tren, s mržnjom i prezirom, prije no se posveti ulovu; hvata kokoš za šiju i vuče je, opirući stražnjim nogama o bokore mokrog, poleglog korova.
Ostale kokoši na bunjištu omajane zakvocaju. I pijetlovi zakvocaju, jer su pred tom strašnom i nečujnom životinjom, izgubili hrabrost.
– Odnijela je onu grahorku koja je tek pronijela – šapće E. – sitno, ali krvometno… Znaš šta. Ako opet dođe, ja ću je ubiti.
– Ubij – kažem i podižem neke novine sa stola i sakrivam lice iza njihovih širokih stranica da ne gledam kako nevjestica odvlači kokošku prema baštenskoj ogradi.
– Ubiću je, stvarno – kaže E. – Što zahladi, bože dragi. Hajde, djeco, bježite u kuću.
Nevjestica
Nevjestica se podiže na zadnje nožice, nesigurno, kao dijete koje je upravo prohodalo. Taji tako, zabacivši tijelo nazad, podvijenih prednjih šapa i posmatra naše kokoške u avliji. Bira koju će zadaviti.
Mi sjedimo na terasi i blehnemo u nju šutke. Nevjestica na nas ne obraća pažnju. Završivši sa izborom, spušta se u travu i nestaje.
I nemalo zatim, naglo, poput praska, zalupaju kokoši krilima, odskačući uvis i bježe prema štali, uz panično kokadakanje. Jedna ostaje u travi, nasatice prevrnuta; udara krilima po grmu ružice, u početku brzo, kao da ga tuče, pa zamasi gube snagu i rijede se, kao što se rijedi i naše disanje. Kroz kovitlac perja pomoli se glava nevjestice; oči su joj užarene, njuškica krvava. Osmotri nas, na tren, s mržnjom i prezirom, prije no se posveti ulovu; hvata kokoš za šiju i vuče je, opirući stražnjim nogama o bokore mokrog, poleglog korova.
Ostale kokoši na bunjištu omajane zakvocaju. I pijetlovi zakvocaju, jer su pred tom strašnom i nečujnom životinjom, izgubili hrabrost.
– Odnijela je onu grahorku koja je tek pronijela – šapće E. – sitno, ali krvometno… Znaš šta. Ako opet dođe, ja ću je ubiti.
– Ubij – kažem i podižem neke novine sa stola i sakrivam lice iza njihovih širokih stranica da ne gledam kako nevjestica odvlači kokošku prema baštenskoj ogradi.
– Ubiću je, stvarno – kaže E. – Što zahladi, bože dragi. Hajde, djeco, bježite u kuću.