Majstor romana Gabrijel Štaba, isto što i autor “Kristovog peškira” i “Povijesti smeća”, uletio jedan dan u poštu kao furija, kao vjetar jak ni planina da ga spriječi, a u pošti nema planine. Uletio dakle Gabrijel Štaba u glavnu beogradsku poštu, preko puta koje je ono Tomo Rosandić pomislio da se u igri radi o tome da zaustaviš konja (I. Slamnig), uletio i šta vidi? Vidi da se formira red. Po sistemu čelo-zatiljak-čelo-zatiljak u njemu stoje: gospodin sa umjetnim kukom i utvrđenim položajem, jedna izrazito visoka, krznena gospođa, brojač zvijezda po imenu Vinston, dijete i baka – redovni platiša, diplomirani inžinjer i tomu slično. Slobodni strijelac Gabrijel Štaba je i prije viđao ovakve redove ali nikada do sada kao konceptualni problem. Za žuriti u poštu da bi bio strpljiv, pomisli škorpion u znaku, označitelju i označenome, ja ni vremena ni razumijevanja nemam.
Mladi mjesec Gabrijel Štaba vremena ima samo za napredak, a napredak se ne postiže strpljenjem. Moglo bi se dakle reći da Gabrijel Štaba žuri prema napretku. Da preda na natječaj novi rukopis? Da hitno pošalje nešto vrijedno? Da odigra performans? Ne.
Gabrijel Štaba žuri u poštu da što prije završi s ovom pričom.
***
Djevojka koja nikada nije bila u New Yorku
U Beogradu, osmoga dana proljeća, puše kao na groblju (moru). Čiča Rajko prekrstio noge, maramu svezao kao garson, crvenu, pa špana brkove pokraj svog štanda na Kalemegdanu. Čita Dostojevskog, otprilike na metar daleko od očiju, i prodaje nule, šajkače, šurikene, porno karte, zastavice, pikado, tabakere crne s orlom belim, maske gas, kuglice koje se okreću na jednu stranu. Moglo bi se reći da se njegova ekonomija sastoji od pamćenja stvari red po red i od onoga što vjetar raznese. Novčanicu od petsto tisuća milijuna dinara čiča Rajko prodaje kao najjeftiniji svjetski rekord, to jest, za pedeset dinara. To je i najveća ikad štampana bezvrijedna skupina nula, eksponat u muzeju Britiš, kaže čiča Rajko i vadi novčanicu od pet milijuna rajhsmaraka iz 1931, da uspoređuje. Nemci su, vidiš, svoje visoke pare pisali u slovima, a mi brojem, i to je nekima zanimljivo. Ja sam prvi milion zaradio u penziji.
Na turi letak-turizma, gleda ovo jedna djevojka, koja nikada nije bila u New Yorku. Njoj je na letku sada pauza i ona kaže: Ovo je totalni New York, pa se sve, da ne ugleda Annette Bening možda, u mjestu osvrće oko sebe, umjesto da se osvrne oko svoje usporedbe. Jer, čiča Rajko savršeno točno zna gdje se nalazi i odakle mu vjetar na štand puše, samo su mu kriteriji u međuvremenu postali tržišni.
Beogradske priče
Majstor romana Gabrijel Štaba
Majstor romana Gabrijel Štaba, isto što i autor “Kristovog peškira” i “Povijesti smeća”, uletio jedan dan u poštu kao furija, kao vjetar jak ni planina da ga spriječi, a u pošti nema planine. Uletio dakle Gabrijel Štaba u glavnu beogradsku poštu, preko puta koje je ono Tomo Rosandić pomislio da se u igri radi o tome da zaustaviš konja (I. Slamnig), uletio i šta vidi? Vidi da se formira red. Po sistemu čelo-zatiljak-čelo-zatiljak u njemu stoje: gospodin sa umjetnim kukom i utvrđenim položajem, jedna izrazito visoka, krznena gospođa, brojač zvijezda po imenu Vinston, dijete i baka – redovni platiša, diplomirani inžinjer i tomu slično. Slobodni strijelac Gabrijel Štaba je i prije viđao ovakve redove ali nikada do sada kao konceptualni problem. Za žuriti u poštu da bi bio strpljiv, pomisli škorpion u znaku, označitelju i označenome, ja ni vremena ni razumijevanja nemam.
Mladi mjesec Gabrijel Štaba vremena ima samo za napredak, a napredak se ne postiže strpljenjem. Moglo bi se dakle reći da Gabrijel Štaba žuri prema napretku. Da preda na natječaj novi rukopis? Da hitno pošalje nešto vrijedno? Da odigra performans? Ne.
Gabrijel Štaba žuri u poštu da što prije završi s ovom pričom.
***
Djevojka koja nikada nije bila u New Yorku
U Beogradu, osmoga dana proljeća, puše kao na groblju (moru). Čiča Rajko prekrstio noge, maramu svezao kao garson, crvenu, pa špana brkove pokraj svog štanda na Kalemegdanu. Čita Dostojevskog, otprilike na metar daleko od očiju, i prodaje nule, šajkače, šurikene, porno karte, zastavice, pikado, tabakere crne s orlom belim, maske gas, kuglice koje se okreću na jednu stranu. Moglo bi se reći da se njegova ekonomija sastoji od pamćenja stvari red po red i od onoga što vjetar raznese. Novčanicu od petsto tisuća milijuna dinara čiča Rajko prodaje kao najjeftiniji svjetski rekord, to jest, za pedeset dinara. To je i najveća ikad štampana bezvrijedna skupina nula, eksponat u muzeju Britiš, kaže čiča Rajko i vadi novčanicu od pet milijuna rajhsmaraka iz 1931, da uspoređuje. Nemci su, vidiš, svoje visoke pare pisali u slovima, a mi brojem, i to je nekima zanimljivo. Ja sam prvi milion zaradio u penziji.
Na turi letak-turizma, gleda ovo jedna djevojka, koja nikada nije bila u New Yorku. Njoj je na letku sada pauza i ona kaže: Ovo je totalni New York, pa se sve, da ne ugleda Annette Bening možda, u mjestu osvrće oko sebe, umjesto da se osvrne oko svoje usporedbe. Jer, čiča Rajko savršeno točno zna gdje se nalazi i odakle mu vjetar na štand puše, samo su mu kriteriji u međuvremenu postali tržišni.