_____________Ismailu Smaju Frljučkiću Nebo nad ravnicom poljana indiga i Bijele stijene. Mačevi lete u nebo. Iz njih protače med pčela Koje su davno priklopile krila. Njihov neprestani zuj Okreće vretena s crnom vunom. Jednom sam se noću Zatekao na poljani od pilotine. Da ništa iz nje ne proklije Na što bi stršljen mogao sletjeti. U koji će cvijet zabosti stvrdnuti žalac, Da ispije nektar, Sit i veseo da poleti visoko? Naše lađe usidrene ljuljaju vjetrovi s istoka. Zašutjelo bagremlje; Krda divljih konja Haraju zelenom ravnicom. Voda sakriva svoje klobuke Ko majka čedo Od iznenadnog grada. Večeras će nebo spuštati Svoje izvidnice pretvorene U percad jezerskog ševara. Pred kućom starom Gomilaju se mladi ježevi. Jesmo li izdali datu zakletvu Na majčinim prsima. Brinula i iz kose nam trijebila Trunje palo sa crnog duda. A onda noću, uzdisala i pokrivala Da nas ne dohvati studen.
Prorijeđene majčine kose, Bore na obrazima. Ljetnje kiše niz okutnjicu. A ono kad krene Ispod strehe traži nas. Kašalj odavno niotkud ne čuje. Pun pogled neba i zemlje Koja iz dana u dan sve više postaje rod I onda šimšik odapne strijele nad ravnicom – Smorna bježi u kuću. Naša majka tiho dovi Pod jorganom, da je samo On čuje. I moli, i moli, i moli: Sačuvaj, Jedini, mirise cvijeća moga dalekog. Neka budu rodne godine, Jeseni bez kiša i Neka miriše kora pečenog hljeba. San je dolina češljane vune U kojoj ona po svunoć grije Ozeble ruke vječne mahalice.
Nebo nad ravnicom
_____________Ismailu Smaju Frljučkiću
Nebo nad ravnicom
poljana indiga i
Bijele stijene.
Mačevi lete u nebo.
Iz njih protače med pčela
Koje su davno priklopile krila.
Njihov neprestani zuj
Okreće vretena s crnom vunom.
Jednom sam se noću
Zatekao na poljani od pilotine.
Da ništa iz nje ne proklije
Na što bi stršljen mogao sletjeti.
U koji će cvijet zabosti stvrdnuti žalac,
Da ispije nektar,
Sit i veseo da poleti visoko?
Naše lađe usidrene
ljuljaju vjetrovi s istoka.
Zašutjelo bagremlje;
Krda divljih konja
Haraju zelenom ravnicom.
Voda sakriva svoje klobuke
Ko majka čedo
Od iznenadnog grada.
Večeras će nebo spuštati
Svoje izvidnice pretvorene
U percad jezerskog ševara.
Pred kućom starom
Gomilaju se mladi ježevi.
Jesmo li izdali datu zakletvu
Na majčinim prsima.
Brinula i iz kose nam trijebila
Trunje palo sa crnog duda.
A onda noću, uzdisala i pokrivala
Da nas ne dohvati studen.
Prorijeđene majčine kose,
Bore na obrazima.
Ljetnje kiše niz okutnjicu.
A ono kad krene
Ispod strehe traži nas.
Kašalj odavno niotkud ne čuje.
Pun pogled neba i zemlje
Koja iz dana u dan sve više postaje rod
I onda šimšik odapne strijele nad ravnicom
– Smorna bježi u kuću.
Naša majka tiho dovi
Pod jorganom, da je samo On čuje.
I moli, i moli, i moli:
Sačuvaj, Jedini, mirise cvijeća moga dalekog.
Neka budu rodne godine,
Jeseni bez kiša i
Neka miriše kora pečenog hljeba.
San je dolina češljane vune
U kojoj ona po svunoć grije
Ozeble ruke vječne mahalice.