Šibenski festival djeteta nekada se zvao Jugoslavenski festival djeteta, a bio je svjetski. Od svog osnivanja, u njega je ulagano sredstava da bi sposobni znalaci umjetnosti za djecu iz cijele Jugoslavije stvorili mjesto kojim će se svi ponositi. Dolazili su gosti iz cijelog svijeta, a za jugoslovenske pozorišne znalce ovaj festival bio je prestižno mjesto. Deset godina bio sam među onima koji su se svojski trudili da se visoki nivo Festivala održi. Ja sam se bavio pratećim programom, organizujući književne promocije i priređujući predstavljanje značajnih pisaca za djecu iz cijele Jugoslavije. Svake godine sva pažnja bila je usmjerena na jednog pisca koji je imao svoje veče u Gradskom kazalištu. Među posljednjima bili su Vesna Parun i Luko Paljetak. Time je moje bavljenje ovim Festivalom bilo završeno. A taj se završetak pokazao svima već na svečanom otvaranju Festivala 23.6. 1990. godine, bar nama vanjskim, dok je u Šibeniku podjela već bila provedena. S njom me je upoznao Ivo Brešan, s kojim sam obično svakodnevno išao na piće. Do tada smo išli uglavnom u isti kafić, ovoga puta rekao mi je da više nećemo, kafane su se podijelile po strankama. Ova naša sada je hadezeova.
Na svečanom otvaranju govorili su novi pobjednici. Prepisujem ono što je stavljeno u Zbornik koji je objavljen u januaru 1991-e godine. Sve to potpisao je kao „glavni i odgovorni urednik“ Ante Pulić, zamjenik Drage Putnikovića, dotadašnjeg direktora Centra za kulturu, organizatora Jugoslovenskog festivala djeteta. Ali, Zbornik je urađen korektno, tu su i tekstovi koji će uskoro biti nepoželjni u novoj demokratskoj državi. Evo šta je pisalo o političkim gostima Festivala koji su odredili njegovu budućnost.
BEZ FESTIVALSKIH OBILJEŽJA?
Prema riječima Vlatka Pavletića, novog hrvatskog ministra za kulturu, Festival ubuduće u svom nazivu ne bi imao orednicu „jugoslavenski“.
Na Ljetnoj pozornici šibenske Katedrale, preksinoć je otvoren jubilarni, 30. jugoslavenski festival djeteta koji se ove godine održava pod visokim pokroviteljstvom Predsjedništva SFRJ. Među gostima tradicionalne priredbe „Zdravo maleni“, prve festivalske večeri bili su dr Janez Drnovšek, član Predsjedništva SFRJ, Žarko Domljan,predsjednik Sabora SR Hrvatske, Vlatko Pavletić, predsjednik Republičkog komiteta za prosvjetu i kulturu Hrvatske, Paško Bubalo, predsjednik Skupštine općine Šibenik, i drugi.
Pred početak Festivala, u šibenskom Kazalištu održana je svečana sjednica Festivalskog vijeća na kojoj je govorio i novi hrvatski ministar za kulturu Vlatko Pavletić, a iz čijih se riječi može zaključiti da ova manifestacija od iduće sezone neće imati jugoslavensko obilježje.
Zavidim ovoj novoj djeci koja će živjeti u drugačijoj budućnosti, kojoj se mogu smiješiti i koja se smiješi njima, rekao je Pavletić i dodao: Ovaj vanredno uspješni Festival ne treba zato ubuduće da se zove jugoslavenski, a niti međunarodni, jer je on veoma poznat. Za njega je dovoljno – „šibenski festival djeteta“.
Eto, tako je određena sudbina ovog „vanredno uspješnog“ Festivala, preostalo vrijeme, tih dvije sedmice njegovog održavanja pod starim imenom, bilo je samo pripremanje nečeg što je zdravo, da se pokopa. Završeno okupljanje Festivalskog vijeća bilo je samo karmine za pokojnika.
Dvije noći prije toga, došla mi je sama od sebe pjesma, koju sam zabilježio i objavio u posljednjem festivalskom Biltenu. Posvetio sam je Arsenu Dediću, ali i svim ostalim prijateljima iz Festivalskog vijeća. Evo te pjesme.
DOVIĐENJA, PRIJATELJI
____________Arsenu Dediću
Svijet je ovaj rajska bašta u kojoj se svakoj želji ili plješće ili prašta – doviđenja, prijatelji!
Imali smo dosta ljeta da nas bije život velji, od djeteta do djeteta – doviđenja, prijatelji!
Ludo vrijeme, a mi luđi, poručimo čudnoj prelji, da se život od nas tuđi – doviđenja, prijatelji.
Pamtim jasna dječja lica, kao jutro u nedjelji, zar će sve to prekrit tmica? – doviđenja, prijatelji!
Vrijedilo je nešto snova posuditi drvodjelji, da nas spasi od okova – doviđenja, prijatelji!
U Šibeniku, 27. 06. 1990.
Aresna nije bilo na oproštajnoj večeri, poslije nekog vremena poslao sam mu u pismu ovu pjesmu. Njegov odgovor, na dopisnici, kako mi je obično slao pozdrav, bio je za mene, kao i za njega moje pismo, drag i tužan. Evo ga:
Dragi Ranko,
Primio sam tvoje pismo – obradovao si me i ražalostio.
Uz prijateljski pozdrav, ARSEN D.
Evo kolektivne slike Vijeća Festivala i pridruženih pomoćnika i prijatelja, koje ću nabrojati, s lijeva na desno: Duško Rodić, Stojan Tarapuzam Mrša (predsjednik Opštine), Edi Majaron, Jordanka Grubač, Miroslav Vrabec, Ante Pulić, Tomislav Durbešić, R.R., Ivo Brešan, Drago Putniković, prevodilac Mikula, Nikša Eterović, SIlvester Škudar, čuče Pero Mioč i Rade Matijaš. Ne znam gdje se u trenutku fotografisanja izgubio neizbježni Jakša Fiamengo. Bez njega se Festival nije mogao zamisliti.
Šibenske karmine Jugoslavenskom festivalu djeteta 1990. godine
Šibenski festival djeteta nekada se zvao Jugoslavenski festival djeteta, a bio je svjetski. Od svog osnivanja, u njega je ulagano sredstava da bi sposobni znalaci umjetnosti za djecu iz cijele Jugoslavije stvorili mjesto kojim će se svi ponositi. Dolazili su gosti iz cijelog svijeta, a za jugoslovenske pozorišne znalce ovaj festival bio je prestižno mjesto. Deset godina bio sam među onima koji su se svojski trudili da se visoki nivo Festivala održi. Ja sam se bavio pratećim programom, organizujući književne promocije i priređujući predstavljanje značajnih pisaca za djecu iz cijele Jugoslavije. Svake godine sva pažnja bila je usmjerena na jednog pisca koji je imao svoje veče u Gradskom kazalištu. Među posljednjima bili su Vesna Parun i Luko Paljetak. Time je moje bavljenje ovim Festivalom bilo završeno. A taj se završetak pokazao svima već na svečanom otvaranju Festivala 23.6. 1990. godine, bar nama vanjskim, dok je u Šibeniku podjela već bila provedena. S njom me je upoznao Ivo Brešan, s kojim sam obično svakodnevno išao na piće. Do tada smo išli uglavnom u isti kafić, ovoga puta rekao mi je da više nećemo, kafane su se podijelile po strankama. Ova naša sada je hadezeova.
Na svečanom otvaranju govorili su novi pobjednici. Prepisujem ono što je stavljeno u Zbornik koji je objavljen u januaru 1991-e godine. Sve to potpisao je kao „glavni i odgovorni urednik“ Ante Pulić, zamjenik Drage Putnikovića, dotadašnjeg direktora Centra za kulturu, organizatora Jugoslovenskog festivala djeteta. Ali, Zbornik je urađen korektno, tu su i tekstovi koji će uskoro biti nepoželjni u novoj demokratskoj državi. Evo šta je pisalo o političkim gostima Festivala koji su odredili njegovu budućnost.
BEZ FESTIVALSKIH OBILJEŽJA?
Prema riječima Vlatka Pavletića, novog hrvatskog ministra za kulturu, Festival ubuduće u svom nazivu ne bi imao orednicu „jugoslavenski“.
Na Ljetnoj pozornici šibenske Katedrale, preksinoć je otvoren jubilarni, 30. jugoslavenski festival djeteta koji se ove godine održava pod visokim pokroviteljstvom Predsjedništva SFRJ. Među gostima tradicionalne priredbe „Zdravo maleni“, prve festivalske večeri bili su dr Janez Drnovšek, član Predsjedništva SFRJ, Žarko Domljan,predsjednik Sabora SR Hrvatske, Vlatko Pavletić, predsjednik Republičkog komiteta za prosvjetu i kulturu Hrvatske, Paško Bubalo, predsjednik Skupštine općine Šibenik, i drugi.
Pred početak Festivala, u šibenskom Kazalištu održana je svečana sjednica Festivalskog vijeća na kojoj je govorio i novi hrvatski ministar za kulturu Vlatko Pavletić, a iz čijih se riječi može zaključiti da ova manifestacija od iduće sezone neće imati jugoslavensko obilježje.
Zavidim ovoj novoj djeci koja će živjeti u drugačijoj budućnosti, kojoj se mogu smiješiti i koja se smiješi njima, rekao je Pavletić i dodao: Ovaj vanredno uspješni Festival ne treba zato ubuduće da se zove jugoslavenski, a niti međunarodni, jer je on veoma poznat. Za njega je dovoljno – „šibenski festival djeteta“.
Eto, tako je određena sudbina ovog „vanredno uspješnog“ Festivala, preostalo vrijeme, tih dvije sedmice njegovog održavanja pod starim imenom, bilo je samo pripremanje nečeg što je zdravo, da se pokopa. Završeno okupljanje Festivalskog vijeća bilo je samo karmine za pokojnika.
Dvije noći prije toga, došla mi je sama od sebe pjesma, koju sam zabilježio i objavio u posljednjem festivalskom Biltenu. Posvetio sam je Arsenu Dediću, ali i svim ostalim prijateljima iz Festivalskog vijeća. Evo te pjesme.
DOVIĐENJA, PRIJATELJI
____________Arsenu Dediću
Svijet je ovaj rajska bašta
u kojoj se svakoj želji
ili plješće ili prašta –
doviđenja, prijatelji!
Imali smo dosta ljeta
da nas bije život velji,
od djeteta do djeteta –
doviđenja, prijatelji!
Ludo vrijeme, a mi luđi,
poručimo čudnoj prelji,
da se život od nas tuđi –
doviđenja, prijatelji.
Pamtim jasna dječja lica,
kao jutro u nedjelji,
zar će sve to prekrit tmica? –
doviđenja, prijatelji!
Vrijedilo je nešto snova
posuditi drvodjelji,
da nas spasi od okova –
doviđenja, prijatelji!
U Šibeniku, 27. 06. 1990.
Aresna nije bilo na oproštajnoj večeri, poslije nekog vremena poslao sam mu u pismu ovu pjesmu. Njegov odgovor, na dopisnici, kako mi je obično slao pozdrav, bio je za mene, kao i za njega moje pismo, drag i tužan. Evo ga:
Dragi Ranko,
Primio sam tvoje pismo – obradovao si me i ražalostio.
Uz prijateljski pozdrav, ARSEN D.
Evo kolektivne slike Vijeća Festivala i pridruženih pomoćnika i prijatelja, koje ću nabrojati, s lijeva na desno: Duško Rodić, Stojan Tarapuzam Mrša (predsjednik Opštine), Edi Majaron, Jordanka Grubač, Miroslav Vrabec, Ante Pulić, Tomislav Durbešić, R.R., Ivo Brešan, Drago Putniković, prevodilac Mikula, Nikša Eterović, SIlvester Škudar, čuče Pero Mioč i Rade Matijaš. Ne znam gdje se u trenutku fotografisanja izgubio neizbježni Jakša Fiamengo. Bez njega se Festival nije mogao zamisliti.