Praznimo gustirnu jer voda iz nje otječe kroz pukotine koje treba pronaći i zakrpati. Na dnu je još samo malo nataloženog blata, a u tom blatu i jedan neočekivan predmet. Naočale moga oca.
Stigle su gore k nama u siću koji smo konopcem izvukli na svjetlo dana. U tom malom priručnom liftu nije bilo ničega osim njih.
Sve je iz prošlog trenutka kojemu nitko od nas nije svjedočio jasno: otac je otvorio poklopac gustirne, nagnuo se da pogleda koliko je u njoj vode, a naočale su mu spale s ušiju prije nego ih je stigao spasiti od gravitacije. Nema ničega posebnog u toj priči o nezgodi koju jedan predmet godinama kasnije oživljava kao da se dogodila danas, ali sadašnji je trenutak poseban. Naočale su tu, otac nije. Trenutno nemamo tekuću vodu, ali imamo uspomenu koja je godinama na dnu gustirne čekala da je pronađemo. Imamo možda i poruku s onog svijeta, u koji je utješno na trenutak povjerovati. Kratku, jezgrovitu poruku, za naočale sasvim prirodnu: Vidim vas.
Ispirem blatnjave naočale svoga oca kišnicom koju smo prazneći gustirnu spremali u boce, kante, demižone i bačve kako bismo imali vode dok je u cijevima i slavinama nema. Krhke plastične naočale koje meni imaju vrijednost kakvu olupina potonulog broda ima nekom arheologu. Brišem ih i stavljam na policu, gdje će odsad na suhom postojati.
I već znam da ću se ovih dana, kad se popravljena gustirna ponovno napuni, nagnuti da pogledam koliko je u njoj vode. Mogle bi mi za to zatrebati naočale.
Naočale moga oca
Praznimo gustirnu jer voda iz nje otječe kroz pukotine koje treba pronaći i zakrpati. Na dnu je još samo malo nataloženog blata, a u tom blatu i jedan neočekivan predmet. Naočale moga oca.
Stigle su gore k nama u siću koji smo konopcem izvukli na svjetlo dana. U tom malom priručnom liftu nije bilo ničega osim njih.
Sve je iz prošlog trenutka kojemu nitko od nas nije svjedočio jasno: otac je otvorio poklopac gustirne, nagnuo se da pogleda koliko je u njoj vode, a naočale su mu spale s ušiju prije nego ih je stigao spasiti od gravitacije. Nema ničega posebnog u toj priči o nezgodi koju jedan predmet godinama kasnije oživljava kao da se dogodila danas, ali sadašnji je trenutak poseban. Naočale su tu, otac nije. Trenutno nemamo tekuću vodu, ali imamo uspomenu koja je godinama na dnu gustirne čekala da je pronađemo. Imamo možda i poruku s onog svijeta, u koji je utješno na trenutak povjerovati. Kratku, jezgrovitu poruku, za naočale sasvim prirodnu: Vidim vas.
Ispirem blatnjave naočale svoga oca kišnicom koju smo prazneći gustirnu spremali u boce, kante, demižone i bačve kako bismo imali vode dok je u cijevima i slavinama nema. Krhke plastične naočale koje meni imaju vrijednost kakvu olupina potonulog broda ima nekom arheologu. Brišem ih i stavljam na policu, gdje će odsad na suhom postojati.
I već znam da ću se ovih dana, kad se popravljena gustirna ponovno napuni, nagnuti da pogledam koliko je u njoj vode. Mogle bi mi za to zatrebati naočale.