Prije 15-ak godina, a svakako prije fejsbuk profila, pičio sam Ilicom prema Črnkasu u onom magičnom intervalu kad noćni više ne voze a normalni još nisu krenuli i bio sam zdrobljen, ushićen i spreman da pravim pizdarije. Ne sjećam se kod koga, ali prije odlaska i nakon dugog, obećanjima punog i bezobraznog žicanja dobio sam svjetlo plavi sprej. Grad je bio pust, a ja nadrkan jer nema tramvaja, jer moram doma i jer sam kao Jugoslaven, ateist i komunist svaku uvredu, nezadovoljstvo i neuspjeh svaljivao na nejaka pleća mrtvog Tuđmana, države Hrvatske i njenih rodoljuba, odnosno svih nacionalističkih krvnika tzv. eksju regiona koji su mi djetinjstvo svojim ratovima, genocidom i lopovlukom uništili. Sva sreća da nisam previše uveličavao svoju prisutnost u svijetu jer bi od Trga do Frankopanske bar Oktogon zapalio.
U to vrijeme nasjedao sam na driblinge o ljudskim pravima, toleranciji, slobodi od i slobodi za i pokušavao se uvjeriti da je sutra moguće unutar kapitalizma i liberalne, tolerantne, demokratske, privatno vlasništvo ne diraj a slobodan budi u sebi il kroz novac koliko god želiš ideje.
Četiri sam parole tada Ilicom po zidovima i izlozima našarao. Prvo sam zid kod Suvaga (zapravo Slava Raškaj) poškropio Diderotom: “Dok posljednjeg plemića ne zadavimo crijevima posljednjeg popa”, zatim sam par zgrada dalje pokušao sažeti skromni prijedlog Guliverovog Jonathana Swifta kako da mnogobrojni porod ljudi s dna ne bude na teret društvu: “Djecu siromašnih na ražanj”, a desetak metara dalje na strani gdje se skreće za Bosansku izlog napuštenog dućana ukrasio sam Goetheovom “Najgori narodi imaju najbolje rodoljube.” Cilj ove unutarnje ideološke borbe dosegao sam na fasadi zgrade preko puta Marx/Engels citatom: “Posljednji kapitalist kojeg ćemo objesiti bit će onaj koji nam je prodao uže.”
Tad je stigao tramvaj, ja sam završio s vandalizmom i konačno krenuo kući.
P.S. Od 4 parole najdulje je preživjela Goetheova, a Marx/Engelsa su sutra obrisali.
P.P.S.S. ovu sam destruktivno pedagošku avanturu potisnuo i vjerojatno bi tako ostalo da prije nekoliko mjeseci na zidu fb prijatelja, kojeg normalno ne poznajem, nije osvanula priložena fotografija pa sam se sjetio da rukopisi ne gore čak i kad su sprejem u bijesu po zgradama šarani.
Najgori najbolje
Prije 15-ak godina, a svakako prije fejsbuk profila, pičio sam Ilicom prema Črnkasu u onom magičnom intervalu kad noćni više ne voze a normalni još nisu krenuli i bio sam zdrobljen, ushićen i spreman da pravim pizdarije. Ne sjećam se kod koga, ali prije odlaska i nakon dugog, obećanjima punog i bezobraznog žicanja dobio sam svjetlo plavi sprej. Grad je bio pust, a ja nadrkan jer nema tramvaja, jer moram doma i jer sam kao Jugoslaven, ateist i komunist svaku uvredu, nezadovoljstvo i neuspjeh svaljivao na nejaka pleća mrtvog Tuđmana, države Hrvatske i njenih rodoljuba, odnosno svih nacionalističkih krvnika tzv. eksju regiona koji su mi djetinjstvo svojim ratovima, genocidom i lopovlukom uništili. Sva sreća da nisam previše uveličavao svoju prisutnost u svijetu jer bi od Trga do Frankopanske bar Oktogon zapalio.
U to vrijeme nasjedao sam na driblinge o ljudskim pravima, toleranciji, slobodi od i slobodi za i pokušavao se uvjeriti da je sutra moguće unutar kapitalizma i liberalne, tolerantne, demokratske, privatno vlasništvo ne diraj a slobodan budi u sebi il kroz novac koliko god želiš ideje.
Četiri sam parole tada Ilicom po zidovima i izlozima našarao. Prvo sam zid kod Suvaga (zapravo Slava Raškaj) poškropio Diderotom: “Dok posljednjeg plemića ne zadavimo crijevima posljednjeg popa”, zatim sam par zgrada dalje pokušao sažeti skromni prijedlog Guliverovog Jonathana Swifta kako da mnogobrojni porod ljudi s dna ne bude na teret društvu: “Djecu siromašnih na ražanj”, a desetak metara dalje na strani gdje se skreće za Bosansku izlog napuštenog dućana ukrasio sam Goetheovom “Najgori narodi imaju najbolje rodoljube.” Cilj ove unutarnje ideološke borbe dosegao sam na fasadi zgrade preko puta Marx/Engels citatom: “Posljednji kapitalist kojeg ćemo objesiti bit će onaj koji nam je prodao uže.”
Tad je stigao tramvaj, ja sam završio s vandalizmom i konačno krenuo kući.
P.S. Od 4 parole najdulje je preživjela Goetheova, a Marx/Engelsa su sutra obrisali.
P.P.S.S. ovu sam destruktivno pedagošku avanturu potisnuo i vjerojatno bi tako ostalo da prije nekoliko mjeseci na zidu fb prijatelja, kojeg normalno ne poznajem, nije osvanula priložena fotografija pa sam se sjetio da rukopisi ne gore čak i kad su sprejem u bijesu po zgradama šarani.