Ide po dvorištu pa štapom prebire po našim govnima i po govnima i brabonjcima naših domaćih životinja, traži ima li štogod neprobavljeno. Pa vamo kljucne zrno kukuruza, onamo zobne zrno ovsa, i živi tako naš zarobljenik, a da ne troši dragocjene resurse opkoljenog grada.
Premda ih ima koji kažu da bi odavno umro od gladi da je po tom neprobavljenom zrnu kukuruza i zrnu ovsa, ali ga potajice, noću, dohranjuju matere naših izginulih boraca, koje na ime svoga žalovanja dobivaju veća sljedovanja hrane.
Mi u te priče ne vjerujemo, jer kakva bi to mati bila ako bi tako hranila ubojicu vlastitog sina i kakvog bi smisla u našoj borbi bilo kada bi samilost prema živome neprijatelju nadjačala prisutnost našu u svijetu naših mrtvih?
Nemoguće je da tako bude, govorimo si, dok ga gledamo kako prebire po našim govnima i po govnima i brabonjcima naših domaćih životinja. Nemoguće je da tako bude, govorimo si, dok gledamo matere naših palih drugova kako iz dana u dan bivaju sve mršavije.
Zarobljenik
Ide po dvorištu pa štapom prebire po našim govnima i po govnima i brabonjcima naših domaćih životinja, traži ima li štogod neprobavljeno. Pa vamo kljucne zrno kukuruza, onamo zobne zrno ovsa, i živi tako naš zarobljenik, a da ne troši dragocjene resurse opkoljenog grada.
Premda ih ima koji kažu da bi odavno umro od gladi da je po tom neprobavljenom zrnu kukuruza i zrnu ovsa, ali ga potajice, noću, dohranjuju matere naših izginulih boraca, koje na ime svoga žalovanja dobivaju veća sljedovanja hrane.
Mi u te priče ne vjerujemo, jer kakva bi to mati bila ako bi tako hranila ubojicu vlastitog sina i kakvog bi smisla u našoj borbi bilo kada bi samilost prema živome neprijatelju nadjačala prisutnost našu u svijetu naših mrtvih?
Nemoguće je da tako bude, govorimo si, dok ga gledamo kako prebire po našim govnima i po govnima i brabonjcima naših domaćih životinja. Nemoguće je da tako bude, govorimo si, dok gledamo matere naših palih drugova kako iz dana u dan bivaju sve mršavije.
Od tuge, od tuge, od tuge.