U trideset devetoj godini života osjećao sam nepodnošljiv strah od smrti. On se, povremeno, javljao i prije, ali nikad nije imao snagu kao tada. Trajao je sve do konca te godine, mučio me i noću i danju, bez njega nije protjecala nijedna moja misao, nijedan moj san. Došao je s bolestima, koje ni do danas nisu valjano dijagnosticirane. Tijelo je ulazilo u neku svoju novu životnu dob i prihvaćalo je kataklizmično, odbijalo alarmantno. Cijelo to razdoblje smrt sam doživljavao kao nešto nenaravno, nepravedno, i nisam se mirio s njom. Zašto se čovjek uopće rada, ako mora umrijeti? Gdje je u tome logika? Priroda ima razdoblja umiranja, ali i obnavljanja.
Korijen stabla miruje pod snijegom, u proljeće oživljuje, u ljeto kulminira, u jesen ostaje bez lista, ali ne i bez krvotoka. Što je s čovjekom? Zašto je tako jadan, osuđen samo na jedan život, svakakav i nikakav?
To je bilo vrijeme žestokog otpora toj istini, ali i navikavanja na nju. Oslobađao sam je se pišući, jer je pisanje za mene oduvijek značilo borbu protiv smrti, način da se život produži i nakon što smrt sve zakuje, bez milosti i zauvijek. „Povijest izgubljene duše“ (roman, 1980.) dobro je istrošio moj strah od smrti. Njegova junakinja, Jelena Hrnjez, preuzela ga je od mene i postao sam lakši, pomirljiviji.
Dvanaest godina poslije, došao je rat, prvo u Hrvatskoj onda i u Bosni i Hercegovini. Smrt je postala domaća životinja, ustalila se na pragovima mnogih kuća, strpljivo čekala da ih otvori.
Došlo je vrijeme kad se smrt morala živjeti, u svim oblicima ratne okrutnosti. Strah od nje ponovno se javio u svoj svojoj žestini. Otpor joj se pojačao upravo zato što je bila nasilna. Misao o onoj, koja je naravna, bila je nešto posve lijepo i ljudsko. Bili su pravi sretnici oni, kojima je takva smrt prekraćivala sve ratne muke. Malobrojni, dakako.
Nicala su groblja, u kojima su ležali izbušeni mecima i krhotinama granata.
Prvih mjeseci strahovao sam da ne budem jedan od njih. Taj strah nije u sebi imao ništa ni filozofsko ni literarno. Bio je dio stvarnosti, kojoj se tako opirao, čiji je autor suludi čovjekov um. Otpor nakaznu scenariju neke nove povijesti, u kojoj čovjek nije značio ništa, u kojoj je bezvrjedniji od drvceta žigice, jedne cigarete, zrna riže. Po njemu je svima dobrima, nevinima bilo propisano da nestanu sa zemlje, svim zlima i naoružanima da njome zavladaju. Um prvih to nikako nije mogao primiti, odbijao je taj scenarij kao bolest, kao nešto nestvarno i nemoguće. Kad je shvatio da ga mora živjeti, naviknuo se i na nasilnu smrt kao na nešto naravno.
U takvim okolnostima i sâm sam shvatio kako je strah od smrti luksuz dokonih i nastavio sam život bez njega, bilježeći oblike stvarnosti koji su nadilazili mnoge oblike fantastike. Opet je to bio samo osoban način da se smrt zaboravi i odgodi, život produži i kad je nakazan u svojoj neponovljivosti. U potpuno neljudskim okolnostima bilježio sam stanja, ideje, karaktere, misli, sadržaje budućih priča o ljudima u ratu. Oblik dnevnika sve je dobilo poslije. Za nj nisam prvih mjeseci imao vremena pedantno ga voditi. To su bili mjeseci šoka, borbe za goli život. Kad god sam mogao, u hodniku, u podrumu, u nekom sigurnijem kutku stana, u polumraku, pri svijeći, najčešće na koljenu, nikad za radnim stolom, bilježio sam sve što bi mi poslije moglo pomoći u dešifriranju cjeline ratne rugobe. Tako sve do 27. kolovoza 1992. Od tada pa do konca 1994., do prvoga mog izlaska iz sarajevskog konclogora u Neum, uza sve događaje u mome dnevniku ispisani su i nadnevci.
1.
O čemu čovjek može misliti u ratu? Sve što mu je darovano moralo bi djelovati u svim prilikama. Ali, postoji izbor stroži nego kad mu je dopuštena dokolica. Ono najbitnije izbija u prvi plan, nebitno nestaje. Na razini kako preživjeti događa se sve. Nema dokoličarskog opuštanja i lutanja, sve se javlja u kondenziranom stanju. Rat je vrijeme poniženja čovjeka; kako onda njegova misao održava svoje dostojanstvo? Onome koji ga je u to stanje doveo oprašta se lako, kadikad neljudski lako. On se otpisuje, jer za njegove postupke ne postoje kriteriji, koji bi ga u bilo čemu svrstali s bićem koje te postupke trpi. Silnikova je namjera da sve zaustavi, trpljenik želi naprijed. Iako ponižen, ljudske se kvalitete u njemu razvijaju, jer je jedino s njima sposoban nadrasti neljudsko.
2.
Pred naš ulaz pala je prva granata. Došla je iz Nedžarića, iznad višekatnica Vojničkog polja, koje je naš štit. Jednoga, lakše ozlijeđenoga u ruku, previjaju u hodniku. Staklo od ulaznih vrata rasuto je na sve strane. Ako zauzmu Vojničko polje, u naše stanove četnici mogu ući bez ikakvih zapreka, govore mnogi u hodniku. S dvije vojničke puške ne može im se pružiti nikakav otpor. Stravične priče o njihovoj spremnosti na svaki oblik zla okupljeni u hodniku uvećavaju i pričom o ulasku usred sna, koja je sasvim moguća.
3.
U prizemnu stanu, u kojem Ljiljana i ja boravimo sve manje, provjeravam zidove. S velikim čavlom i čekićem obilazim sve sobe. Uvjeravam se da je betonskih zidova, koji bi odbili jaču granatu, vrlo malo. Osjećaj nesigurnosti raste. Ona je prisutna i kad se sjedi, hoda, spava, sluša radio, gleda tv. Ni najobičnija ljudska prava nama više ne pripadaju.
Program srpskih razbojnika da nas drže u zatvoru, u kojem nas lako mogu pronaći njihovi snajperski metci i krhotine granata, uvelike se ostvaruje. O njegovoj monstruoznosti ne mogu ni razmišljati. Ljiljana šuti. Malo poslije kaže da joj je moje provjeravanje stana čavlom donijelo pravi nemir. Morao sam, odgovaram joj kratko, i ona opet šuti.
Ponovno razmišljam o našoj odluci da i dalje budemo žrtve toga perfidna srpskog programa.
Zašto nismo otišli još dok se moglo izaći iz grada, k svojima, u Županju?
4.
Nova granata udarila je u pročelje naše osamnaestokatnice. Panika na stubištu. Kao da su svi stanari u hodniku. Druga pogađa balkon stana na posljednjem katu. Promatram lica ljudi, iščekujući treću.
Kao po pravilu, njome „slavna srpska artiljerija“ (Krleža) potvrđuje svoj cilj. Smrt okoliša, za sada svoje stope ostavlja na pročelju i balkonu, uskoro će ući i u zgradu. To piše gotovo na svim tim licima, na kojima umire svjetlost dana koji je pri kraju. Tek poneko lice poznajem, kao da sam u zgradi od jučer, od prvih granata koje nas tjeraju iz stanova. Pogledi s pitanjima na koja nema odgovora, konsternirana misao sve drži na ledu.
Tom stanju uzetosti ponetko se otima neprimjereno, ali ni masna dosjetka ne vraća živost onima najpreplašenijima. „Ženo, ako jedno od nas dvoje pogine, ja ću živjeti na moru.“ Osim mene i Ljiljane nitko i ne registrira te riječi susjeda, koji je još zadisan od trčanja niza stubište. I naša je reakcija škrta: zgledamo se sa smiješkom, i to je sve.
Snažna detonacija u blizini tjera nas u podrum. Na hodniku ostaju samo oni čiji živci ne trepere u krajnjim točkama svoje izdržljivosti. Momci i djevojke, koji su se do toga trenutka suzdržavali pred starijima. Naraštaj visokih decibela kojem odgovara sve što je bučno. Miris prašine i vlage izaziva kihanje. Neki su u podrumu s torbama, u kojima su najnužnije stvari, neki s vrećicama hrane, drugi s bocama pića koje šeću od ruke do ruke. Opuštanje. Djeca trčkaraju, galame, upaljeni tranzistori jedva se čuju.
U mome sjećanju govori Hesseov Sidarta, čitan pred sam rat: „Jaznam misliti, čekati i postiti.“ Odgovaram mu: „Ja znam samo čekati. Misliti u ratu ne znam.“
Više ga ne čujem, ali njegovo blago lice još se ne gubi. Čekam da se pokrenu njegove usne, čekam riječ njegove utjehe, ali on oklijeva. Malo poslije kaže: „Ništa nije bilo, ništa neće biti, sve jest, sve ima svoje bivstvovanje i sadašnjost.“
Tri torbe najnužnijih stvari stoje pred ulaznim vratima, danima izrešetanim gelerima. „Stvari su trajnije od ljudi“, kaže Borges, čijim se pripovijetkama vraćam kad god je mirno. Ako Karadžićeva vojska iz Nedžarića prodre u Alipašino polje, s njima ću valjda uspjeti otići do Ljiljanine majke u Vrazovoj ulici, u središtu grada, od kojega smo udaljeni gotovo deset kilometara. U razlupanom stanu ionako ne boravimo dugo. Stvari u njemu, eto, ionako će živjeti dugo, i bez nas, a naše su kad god im se vratimo. Često se pitamo je li to naš stan uklet pa ga ne mimoilazi nijedan geler. Prostor, koji smo nekoć s toliko ljubavi uređivali, kao da više nije naš, osobito onaj u kojem se ne smije dulje boraviti. Iz njega na brzinu uzimamo knjige, koje nas na trenutke udaljuju od prostora zasićena barutom. Soba u kojoj je televizor počinje gubiti namjenu i smisao, jer smo sve češće bez struje. Tako je i s kuhinjom i blagovaonicom. Trošimo posljednje zalihe hrane. Čemu kuhinja, čemu blagovaonica?
8.
Krizni štab u zgradi djeluje već nekoliko dana. Ispisuje listu dežurstava u hodniku, dijeli nam kruh kad dospije do Mjesne zajednice, «čuva» napuštene srpske stanove, prihvaća izbjeglice iz najnesigurnijih dijelova grada i istočne Bosne… Već se uvelike priča kako su sve zalihe hrane iz stanova Srba, koji su s Karadžićem, iznijeli i kako sada raznose i tehničke stvari – televizore, kasetofone, tranzistore, linije. Reakcije su različite: jedni se zgražaju, drugi likuju… Opljačkane netko dobro izvješćuje: oni telefonom s Pala pozivaju one s kojima su bili najbliskiji, govore im da znaju sve što se u njihovim stanovima događa, prijete da će cijelu zgradu raznijeti granatama…
9.
U dvorištu je ubijena prodavačica voća i povrća. Navratila u svoj montažni kiosk, otvoren pred sam rat, da provjeri što je još od njega ostalo. Snajperist ju je pronašao na nekoliko koraka ispred njega. Kruškini policajci provjeravaju sve stanove u našoj ulici. Prva premetačina moga stana. Momak rasječene usne, kojom sjecka svaku riječ na dvoje, pomno pretražuje ormare s odjećom; drugi, niži, na čijem je licu više bubuljica nego dlaka, prevrće knjige u mojoj radnoj sobi. Ljiljana i ja sjedimo u blagovaonici i strpljivo čekamo da odu. Bubuljičavi zatvara vrata za sobom i govori: «Imate malo previše knjiga… Kad ćete ih pročitati?» Dvojim je li odgovor uopće potreban, onda kažem: „Čitamo ih kad god možemo, posuđujemo ih i susjedima…“ Rasječena usna dolazi iz velike sobe i govori: „Staricu je pogodio snajperist iz zgrade u vašoj ulici…, prigušivačem… Još ne znamo u kojoj je.“ Odlaze.
10.
Već četvrti dan granatama zasipaju privatne kuće na brdu Mojmilu. Pred rat su ih izgradili Muslimani iz Sandžaka. Neke su nedovršene, još neuseljene. Prozori se dime, gore i krovovi. Sistematična bestijalnost: pale kuću po kuću. Prva je bez krova i prozora ostala ona kojom se završava brdo, sada su već na onima kojima počinje dolina. Pred tim kućama, pet stotina metara od moga oka, olimpijska je sportska dvorana Mojmilo. I kljucaju, kao strvinari, nevinu žrtvu, jer su u njoj, navodno, još uvijek Jukini bojovnici. Grmi «slavno» srpsko topništvo iz Nedžarića, ubija zidove, lomi čelik i beton.
11.
Drugu noć dežuram na hodniku sam. Stravična tišina, u koju povremeno prodre pokoji znak života. Zavijaju napušteni kućni psi, poneki pucanj, onda opet hropac. Cijelo naselje jede tmina: ni na jednom neboderu osvijetljen prozor. Kao da smrt uporno korača, prikrada se između nebodera, upozorava da je tu. Tako je kad mirujem na jednom mjestu; zato hodam sve dok ne osjetim umor. Pušku, koju su mi dali s pet bojevih metaka, još nisam pomakao od zida. Te noćne duhove mrtvoga dijela grada odgonim koracima. Što je korak češći i zvonkiji, njih je sve manje. Tako prolazim kroz vrijeme kao kroz mračan tunel.
14.
N. je Srbin koji je još s nama. Napuhani dvadesetogodišnjak koji nikamo ne ide bez svoga vučjaka Falka. Kad god ga s tim psom, kojemu se sklanjaju svi, ugledam, ne znam zašto, sjetim se Fellinijeva „Amarcorda“. Sjetim se onoga motociklista koji jurca ulicama, kao simbol snage fašizma. U N-ovom Falku kao da je pritajena upravo ta snaga. Prije nekoliko dana istrgao je uzicu iz njegovih ruku i istrčao iz hodnika u dvorište. Psu, kojega vlasnik više nije mogao zadržati u stanu, odmah je zario svoje očnjake u vrat. Tako polupriklanog, držao ga je na zemlji sve dok pucnjava nije stala. Vlasnik je istrčao iz hodnika susjedne zgrade i odnio žrtvu na rukama. Njušku svog krvnika N. je proveo pokraj nas s ponosom koji je iskazivao prijetnju: Ne dirajte ni njega, ni mene, to zapamtite zauvijek. Njega, doista, nitko ništa ne pita ni kad cijelu noć u svom videoklubu, u podrumu, provodi s probisvijetima iz raznih dijelova grada. Policijski sat za njih ne vrijedi. Dolaze naoružani, pijani, u automobilima na kojima nema nikakvih tragova rata. S njima je i njegov budući zet, čovječuljak mračna lica, koji svoga tegljača parkira pred samim sporednim vratima. N.-ova sestrica, kojoj je trbuh do zuba, širi priče kako su i jedan i drugi bojovnici Juke Prazine, čija obitelj stanuje na drugom broju naše ulice. Oni o tome ništa ne govore, rade svoj posao šutke, ne pozdravljajući nikog u zgradi.
V. 1992.
Šećem oko dizala ljutit što sam ponovno istjeran iz stana. Proklinjem u sebi Karadžićeve teroriste i slušam okupljene koji to čine glasno. Iznenada, susjed Krasnić otvara vrata i tetura prema meni. Grli me i nastavlja ridati namome ramenu. Osjećam se neugodno, slutim neko veliko zlo. Od jecaja nikako mi ne uspijeva priopćiti to zlo. U svom zagrljaju drži me kao kliještima. Ne usuđujem se pitati ga što je, čekam da mi sam kaže. S druge strane dizala k nama je dotrčala i Ljiljana. Na njezin upit Krasnić odgovara da mu je ubijen brat u kući na Vratniku. Ulazimo s njim k njegovim roditeljima, kojima iskazujemo sućut. Dugo šutke promatramo kako se tresu ramena izgubljenih staraca. Iz stanja nemoći na trenutak bježim neostvarenom ratnom zadatku našega odbjegloga susjeda Bože. Svih petero s njegova popisa još smo živi. Sjetim se i prijetnja s Pala, o kojima danima Ljiljani ništa ne govorim. Neke od njih već su i ostvarili: ni na jednom prozoru više nemam stakala, geleri su išarali gotovo sve sobe. Živi smo. Čovjek, kojega ne poznajem, ubijen je dok je stajao pred ekranom svoga televizora. Geleri su ga razmrskali, komad stakla zario mu se u srce… Priča nam to majka, koja je, napokon, prva isplivala u stvarnost, s kojom se valja miriti…
Večernji tv-dnevnik pun je slika užasa. Prizor s Vratnika: dva muškarca spuštaju na zemlju mlađega Krasnića u krvavoj deki… Mislim na njegove roditelje i brata, koje smo ostavili čim su počeli dolaziti susjedi. Gledaju li to? Kako će otići na sprovod u dio grada u kojem je pokojnik iz ovoga po kojem je kretanje opasno?
V. 1992.
Listam bilježnicu u kojoj su tek notirani neki događaji iz svibnja. O dnevniku ponovno razmišljam kao o velikoj obvezi za koju ne postoji gotovo nijedan uvjet… Kako ga pisati boreći se za život, koji je već ispod svakoga ljudskoga dostojanstva? Zar čovjek dvadesetog stoljeća, u svojoj dnevnoj porciji, nema dovoljno zla, što će mu i ovo, miloševićevsko-karadžićevsko?
S nekoliko šturih rečenica povezujem već zapisano: Nakon ožujskih i travanjskih barikada na Vrbanja-mostu i Dobrinjskoj cesti, „JNA“, u službi Karadžićeva SDS-a, počela je rat protiv grada. Za sve „incidente“ general Kukanjac neprestano optužuje „zelene beretke“ i uvjerava javnost da „JNA“ «neće zgaziti ni mrava». U Skupštini demonstriraju građani, izmjenjuju se govornici već drugi dan. Najčešće izjednačuju žrtvu i krvnika. Na okupljenu masu pucaju snajperisti s Grbavice i iz hotela Holiday Inna, u kojem su bile prostorije SDS-a. U kabinet Kukanjcu odlazi Izetbegović, koji još ne gubi nadu da je „JNA“ i njegova vojska.
O Ravnom, koje je ta vojska spalila, ništa se ne izjavljuje. Ni o Bosanskom Brodu gdje je scenarij Kukanjčeve vojske sve prozirniji. Njemu se obraćaju pismom i dvojica pjesnika: Kordić i Sidran. Ovaj je drugi u „Politici“ hvalio Miloševića, s prijateljem Tontićem potom je plakao u Skenderiji što mu se raspada Jugoslavija. Neće neovisnu državu BiH, izjavljuje, premalo je u njoj prostora za njegov pjesnički glas. Kukanjčeva vojska taj prostor ruši u Višegradu, Foči, Zvorniku, Mostaru… S patriotskim snagama u Sarajevu vodi ulične borbe prigodom „iseljavanja“ Doma JNA (3. V.) U zrakoplovnoj luci Butmiru, nakon povratka iz Lisabona, uhićuje Izetbegovića i Lagumdžiju i odvodi ih u Lukavicu. Teritorijalci ne dopuštaju Kukanjcu da napusti zgradu Komande JNA dok Izetbegovića i Lagumdžiju ne oslobode iz vojarne u Lukavici. U vrijeme pregovora Glavna pošta na Obali gori. Požar podmetnut dinamitom, širi se priča i u mome naselju. Piromani su Srbi koji su radili u Pošti i koji su svi uz Karadžića, na Palama. Vojnu bolnicu, s katova koje su Kukanjčevi i Karadžićevi snajperisti ubijali Sarajlije po Marijin dvoru, napušta gotovo sve srpsko osoblje (10. V.).
Dva dana poslije počinje rušenje tv-odašiljača Hum. Čine to granatama, ali i zrakoplovima, kasetnim bombama. Žestoke borbe na Ilidži traju od 14. svibnja. Staju upravo onda kad se činilo da će SDS-ovi teroristi biti poraženi. Naredba nekoga iz Predsjedništva da se stane, zašto, oni koji tu vijest raznose, ne znaju. Od stadiona Grbavice četnici se pokušavaju probiti do Pofalića i tako presjeći grad (16. V.). Na pola puta do Pofalića poginulo ih je oko 70.
Umoran, odlazim do svoga izrešetana «marutija», koji sam s parkirališta uspio dogurati do balkona, da tapetama pokušam zatvoriti njegove prozore. Ljiljana me odvraća, ali ja sam uporan, moram konačno učiniti i to, kao i drugi. Hodam po staklu, lijepim tapetom vjetrobran, onda padam kao da sam pogođen. Ni dok ovo zapisujem, ne mogu objasniti svoju reakciju na detonaciju u dvorištu. Do auta dopiru sitnije krhotine, ne razlučujem probijaju li lim ili moje tijelo, krajičkom oka iza blatobrana hvatam oblak prašine na tridesetak metara od mene. Dižem se, trčim s komadićcima stakla na odjeći prema sporednu ulazu. Svi koji su u hodniku promatraju me zapanjeno, neki me prekoravaju. To čini i Ljiljana:
– Jesam li ti govorila da to ne činiš, jesi li ranjen?
– Nisam, što paničiš?
VI. 1992.
Jedan od najrušilačkijih i najkrvavijih dana: uništeno je osam stanova na brojevima 18,17,16,14 i 12 u našoj ulici. Ima ozlijeđenih, za ne povjerovati, nitko mrtav. Velika imovinska šteta. U prizemlju kod Vidovića, Dalmatinca i Ličanke, oštećene dvije sobe, okrenute prema Nedžarićima. Komad granate, sličan rogu nosoroga, zabio se u zid iza Ljubičinih leđa dok je plela na kauču. Nije ni ogrebana! Još topao geler Ivica drži u ruci, hoda blagovaonicom prema kuhinji, u kojoj smo proteklih dana na njihovoj plinskoj boci pripremili nekoliko objeda, sjedinivši posljednje zalihe, i govori:
– Ponavlja san joj nekoliko puta da se makne iz te sobe, ali tvrda lička glava ne sluša… Cili dan ovdi grmi, ona plite… Pa ti živi s njon ka čovik.
Ona leleče:
-Jooooj, što mi uradiše, sve su mi porušili.
– Porušili su ti tvoji…
Ona mu otima geler iz ruke, prevrće ga i govori:
– Jooooj, mogo me je svu raznijeti, a nije me ni ogrebo.
– To su ti poslali tvoji, oni su sve počeli i u Hrvatskoj.
– Šuti, Ivice, šuti! Tko zna čija je ovo granata. Imaju ih i Zelen beretke.
– Zelene beretke i teritorijalci nemaju ni pušaka, ni granata, zna se čija je.
– Jooooj, šuti, Ivice, šuti.
Ta žena će umrijeti ako uskoro ne ode u bolnicu. Pucnjava je stala, ona je i danas s kćerkom na hodniku. Muž joj je još na poslu, u gradskom komunalnom. Srbin iz Pirota, ona je Hrvatica. Kad je s njom, njezino stanje stalno nekome objašnjava: ne jede, ne spava, čim uđe u stan, iz njega bježi. Kašljuca, gleda preda se, nitko je ne zanima, ni s kim ne komunicira. Strah od smrti prosto je zakovao u njoj život. Ne govori ni s kćerkom, koja je uvijek uza nju i koja s njom taj strah dijeli na isti način. Jedva stoji na nogama, drhte joj usne, ruke također.
– Njoj je potreban liječnik – rekoh neki dan njezinu mužu – ona je u šoku.
– Vodio sam je u ambulantu, u sedamnaesticu, dobila je neke lijekove, ali ništa… Do bolnice nema tko da je preveze.
Umoran sam od svega. Mirno je, možda bi se moglo koju minutu odspavati. Noć će vjerojatno opet biti burna.
– Priđite, gospodine Marjanoviću, priđite! – dočekuje me u snu glas bez lica i tijela. Zapravo, to je prostor katrana koji govori. Da ga dirnem prstom, negdje bi pukao, možda bi me i opržio, možda bi na toj rupici počeo i disati. Od glasa vibrira čitav prostor, a prostor je nepregledan, mrtav – a živ. Ulazim u njega s oprezom, sa sve izoštrenijom sviješću da u njemu gubim i lice i tijelo, da se s njim stapam i u njemu nestajem. Jesam li već mrtav?
– Ti još nisi spreman na moju vječnost, ali priđi! Radoznali me zanimaju koliko i oni koji mi dolaze zauvijek.
– Došao sam pitati čemu ovi maskari na zemlji?
– Moj gospodine, to treba pitati gospodara Života, ja sam Smrt.
– Zadovoljavaš se unakaženima bez ruku, nogu, glava, očiju, ušiju. Što će ti mrtvaci bez dijelova tijela?
– Nema ovdje tijela kako ga vi ljudi zamišljate. Ovdje je smrt tijela. Ovdje je ništa, ali to ništa živi vječno, tijelo tek neko vrijeme. Ovdje nema ni vremena.
– Biti vječno ništa, kakva li je to vrijednost?
– A živjeti vječno na zemlji, kakva li je to sebičnost? Zahvaljujući meni, priliku imaju i nerođeni… Zašto me onda ljudi doživljuju kao svoga neprijatelja, zašto me se plaše?
Ja šutim. Čeznem da vidim tu veličanstvenu Smrt, u čiji me prostor odveo prvi popodnevni san otkad je počeo rat.
– I ti me se plašiš, je li tako?
Opet šutim, odgonetam pita li me to muški ili ženski glas.
– Dok si ovdje, sa mnom, ne osjećaš ništa, ni bol, ni patnju. Tamo, u životu, nisi oslobođen ni zla, ni nesreće, ni boli, ni patnje. Objasni to ljudima, dok si još s njima, lakše će živjeti bez straha od mene. Oslobodi ih onih zlikovaca s brda!
– Život me uopće ne zanima, ma čiji bio, dobroga ili zloga. Ja ga samo prihvaćam kad je istrošen. Za mene su svi isti: i oni koji ubijaju i oni koji su ubijeni. I zli i dobri ovdje imaju istu vječnost. A ni ona nije crna kako ti se čini. pogledaj!
Katran ustupa mjesto bjelini, u kojoj otkrivam lice Smrti, čije je tijelo čas u oblicima, čas bez njih. Stalno se razlijeva, tek povremeno je s bojama ljudskoga bića, prepoznatljivim znakovima života.
– Mogu li ostati, na zemlji je gore? – pitam, a odgovor je oštar kao sablja:
– Ne. Na zemlju! Odmah.
Naglo otvaram oči. Kasno je, mrak me guši kao da sam u grobu. Dižem se da upalim svjetlo i pribilježim san. Ljiljana je još kod Krasnića, prisjećam se pritiskujući šalter.
VI. 1992.
Plač nečijeg djeteta u podrumu vraća me u djetinjstvo. Imao sam nepune tri godine, brat trinaest, sestra sedam. Otac u hrvatskoj vojsci, tko zna na kojem bojištu. Bio nam je u posjetu prije nekoliko mjeseci, majčin trbuh raste. Kao prognanici iz Tramošnice, s njom stalno tragamo za sigurnim mjestom. Prvo smo u Tolisi, priča poslije majka, onda u Domaljevcu… Čas uz Savu s bosanske strane, čas preko Save, u Hrvatskoj. U čamcu i na kopnu podjednako. Nakratko, otac nas pronalazi na svim tim mjestima. Ostaje mi u sjećanju njegova odora. Deset godina poslije, nakon zatočeništva u Foči, dolazi u Tramošnicu bez nje, s licem izmučena čovjeka. Najmlađoj sestri je stranac, ali i meni. I u njezinu sjećanju jedan rat ostavio joj je vrijeme potucanja po tuđim domovima, vrijeme gladi, plača…
Ovaj, drugi, prijeti našim životima još okrutnije. Hoće li ga dijete koje plače u podrumu uopće preživjeti ili će ga se, kao i mi, sjetiti kad dođe novo? Što li to «slavno» srpsko topništvo svakom naraštaju «priređuje» po dva rata? Kad ćemo početi živjeti bez njegova barbarizma, ovisit će i od toga djeteta koje plače, od njegove svijesti, ako ovaj barbarizam uspije preživjeti.
VI. 1992.
Susjed Adnan na hodniku plače. Poginula mu je sestra dok se s prijateljima vozila na posao. On čuči i jeca. Ne zna kako će tu vijest priopćiti bolesnoj majci i ocu na trinaestom katu. Nakon nekoga vremena odlazi.
Nastavljam priču sa susjedima Gorom, Selverom i Mišom, koju nam je prekinuo Adnan, došavši iz dvorišta u hodnik uplakan. Mišo je tvrd, ničim ga ne možemo razuvjeriti u njegovim naopakim shvaćanjima. Dva Muslimana i jedan Hrvat protiv zadrtoga Srbina, oženjena Muslimankom, čija su djeca u Beograd odletjela zadnjim vojnim zrakoplovom s Butmira. Uporno tvrdi da je HVO, koji se uspješno bori u Mostaru, koji je general Perišić gotovo potpuno razorio, paravojska, koja Bosni neće donijeti nikakvo dobro. Stara srpska alergija na sve što je hrvatsko, pogotovu ako je uspješno. Ako je HVO paravojska, je li to i Karadžićeva i Mladićeva na Palama, pitamo ga sva trojica, ali on šuti.
– Dobro ovoj državi, koja je napadnuta, neće donijeti Milošević, Karadžić i Mladić, koji je ruše – nastavljam ja, ali on opet šuti.
– Svi koji je brane, čine to i u ime onih koji su je priznali državom i primili u Ujedinjene narode – kaže Goro, ali Mišo šuti. Kao da se kaje što uopće razgovara s nama, i dalje se čudi zašto nas je njegova tvrdnja tako naoštrila protiv njega, ujedinila gotovo u jedan glas.
– HVO nije vojska hrvatskoga naroda u BiH – napokon progovara – već Tuđmanova. On je naoružava, u njoj su bojovnici iz Hrvatske.
– U HVO-u su Hercegovci, koji su se borili i u Hrvatskoj i kojima se priključuju i neki Muslimani. Sami su se naoružali, a brane se od prošle godine kad su tamo stigli crnogorski i užički rezervisti… Tuđman nije nikoga okupirao, on se samo brani od okupatora, kao i mi ovdje. On nije napao Srbiju da bi osvojio njezine teritorije, to čine i Srbija i Crna Gora sa svojim paravojskama i „JNA”, i u Hrvatskoj i u Bosni – upozoravam Mišu.
– Da – opire mi se Mišo. – ali Tuđman je izvršio genocid nad srpskim narodom u Hrvatskoj.
Ja se smijem, Goro i Selver se smiju, Mišo blijedi. Njegovo lice kao da je bez kapi krvi. Stoji pred nama ispražnjen, ljut na samoga sebe što je rekao to što je rekao i što nam ne može reći još toga što smo „zaslužili“. Na trenutak je bez riječi, zbunjen što baš tako, smijehom, pobijamo njegove.
– Po europskim i svjetskim mjerilima – nastavljam poslije – Srbi u Hrvatskoj su manjina, status naroda darovao im je komunizam. S Tuđmanom su izgubili povlastice, to je točno… Imali su ih više od Hrvata kojih je preko 80 posto u toj državi.
– Da – na to će Mišo kojem se krv polako vraća u obraze – ali Hrvatska nikad nije imala svoju državu.
Ja, na žalost, gubim živce:
– Okanite se vi, gospodo Srbi, te šuplje priče! Hrvatska je imala državu prije Srbije, jer je prije Srbije imala i kralja Tomislava…
– Jedino prema legendi – odgovara mi Mišo.
– Kralj Tomislav je prvi hrvatski kralj – uporan sam ja. – Krunisan je 925. na Duvanjskom polju, vladao je do 928. Prvi srpski kralj je Stefan Prvovenčani, krunisan je u Žiči 1217. Svoju državu Hrvatska nije gubila nikad, ni u Austro-Ugarskoj, jer je i tada imala svoj Sabor…
Prekoravam sam sebe što na te gluposti reagiram tako ozbiljno i emotivno, umjesto smijehom kao malo prije… I dok se ja odmaram od prežvakavanja poznatoga, koje glava susjeda Miše jednostavno ignorira, Selver i Goro opet nasrću na njega novim činjenicama o srpskim povijesnim lažima, na koje se on uopće ne osvrće.
– To što ti nama pričaš, jarane, obične su nebuloze, a to što danas radite Hrvatima i Muslimanima jest zločin. Kako vi sutra, kad se sve ovo završi, mislite živjeti s nama, Hrvatima i Muslimanima? Nećete nas poraziti, mi smo zajedno jači! Da danas imamo oružja koliko vi, i ja bih se smješkao poput tebe. A vidjet ćemo, jarane, tko će se smješkati posljednji…
Mirza je na hodniku najnemirniji. Sedmogodišnjak kojega svi zovemo „električno dijete“. Vrzma se između nas, zadirkuje svoje vršnjake i vršnjakinje, skriva se čas iza jednoga čas iza drugoga… Smije se, galami. Sad je ispred Raše, kavanskoga harmonikaša, Selverova oca, sad pokraj mojih nogu… Rašo čuči pod protupožarnim ormarićem, prati razgovor sina, Gore i Miše, ali ga „električno dijete“ u tome stalno ometa.
– Smiri se, dijete – opominje ga već drugi put, ali opomena ne koristi. Rašo se uspravlja u trenutku kad prolazim pokraj njega i govori mi:
– Pogledaj ga kakav je! Kao da ga je osnovac crtao za domaću zadaću.
VI. 1992.
Sa susjedom Hivzom iz Bijelog Polja, čiji je «audi» još u voznom stanju, prvi put odlazim na Stup, u staklarsku radionicu, kupiti stakla za razbijene prozore. Nikako ne vjerujem da se to stvarno događa. Vozimo se kroz naselje kojeg mi zgrade sliče bolesniku od boginja. Sve su «ukrašene» tragovima granata, na svakih stotinjak metara s tim biljezima srpskoga topništva «ukrašen» je i asfalt. Stalno se pitam kako smo tu kataklizmu ipak preživjeli, hoće li svakoga trenutka početi ponovno? lukina policija pregledava nas na nekoliko mjesta. Prolazimo zahvaljujući tome što Hivzu gotovo svi policajci znaju kao predratnoga vlasnika prodavaonice mješovite robe u C fazi Alipašina polja. Mene su s njim zbližili hodnik i podrum.
Kod staklara ostavljamo mjere i odlazimo u kavanu „Delminium“. Opet se borim s dvojbom: zar je moguće da ovdje rade i kavane? Staklar nam je rekao da „Delminium“ nije bio bez gostiju ni jedan dan ovoga rata. Od njegove radionice do «Delminiuma» sve je mirno, kuće neoštećene, mirnodopski život kao da nigdje nije prekinut. Trguje se u dvorištima, na križanjima uličica, ali sve je za marke. To Jukinim bojovnicima nije po volji, ali Stup vojno nadzire HVO, na čelu kojeg je bivši gradski tržišni inspektor, neki Marić. Optužuju ga za suradnju s četnicima s Ilidže, javno prosvjeduju i zahtijevaju da se Stup spoji s gradom i svoju robu prenese na njegove tržnice, kojih zapravo i nema. Stupljani se bogate, dok ostali dijelovi grada gladuju, a to je nedopustivo… Istina je, dakako, nešto drukčija, ali «istinu» šire jači, proždrljiviji, koji po drugim sarajevskim četvrtima imaju prave pljačkaške horde. Tamo su sve opuhali, potreban im je prostor u kojem ima svega – od voća i povrća do mesa i poslastica.
– Što ćemo u „Delminiumu“, pametnije je bilo pričekati u radionici?! – govorim Hivzi u autu na kojemu su svi prozori otvoreni jer je odveć toplo.
– Da popijemo štogod dok on izreže stakla – odgovara Hivzo i dodaje: – Vlasnik „Delminiuma“ je moj prijatelj, Hrvat iz Livna. Možda nam ubere kakve zeleni u svojoj bašči…?
– A je li opasno? Možda tamo dolaze i četnici…
– Ma, ne vjerujem. Te priče šire ]ukini šverceri kaže Hivzo samouvjereno. – Staklar bi nas valjda upozorio da je drukčije, ne bi nas ovamo poslao.
Konobarica nam kaže da gazda nije tu. Sjedamo za stol za kojim su dva muškarca već uslužena pivom i konjakom. Oznojeni, razdrljeni, ispod oka prate svaki naš pokret. Kad god na njima zaustavim svoj pogled, osjetim neugodu, kajem se što sam uopće u ovoj kavani, punoj dima, znoja, mirisa alkohola. Kao da su moju izgubljenost nakon nekoliko dana zatočeništva u stanu odmah uočili, ponekad mi se učini da mi žele pomoći. Muškarac pokraj kojega sjedi Hivzo pod svojom šakom drži podebelu svotu novca.
– Za marku mijenjam sve: srpski dinar, hrvatski dinar… Što hoćeš? – smješka se i prstom prebire novčanice kao kockar karte.
Hivzo mu kaže da nema maraka, ja pijuckam kavu, pušim i jednostavno strahujem da mi nešto slično ne ponudi i ovaj do mene.
– Ako vam je neugodno ovdje, možemo novac zamijeniti i vani – brunda i on.
Priča koju danima slušam o takvim probisvijetima na Stupu, kao da upravo počinje: izvedu tako naivnoga, odvedu ga malo dalje, nabiju mu vreću na glavu, odvezu ga četnicima. Kad ustanove tko je i koliko je moćan, zatraže otkup u markama…
– Nemamo maraka – izgovaram odlučno, možda i preglasno, samo da presiječem daljnji tijek te priče.
– Ako hoćete mesa, možemo do Otesa – govori onaj do Hivze. – Tamo ga ima koliko želite, jedino u cijelom Sarajevu.
Šifra neke nove zamke, zaključujem u sebi, ali ne znam kako da upozorim Hivzu da joj ne nasjeda. On bulji u muškarca kao u čudo, meso ga danima opčinjava, noćima ga, kaže, sanja.
– A kako ćeš, bolan, proći tolike četničke straže – pita, a muškarac kojega pita kao da ništa ne shvaća. I on bulji u njega.
– Kakve četničke straže, na stražama su najbolji Srbi, odavde, domaći.
– Puštaju bez problema i mene i njega – uključuje se svojim basom i drugi muškarac. – Treba im nešto malo dati na prijelazu i ništa više.
I Hivzo je iznenada sve shvatio, zove konobaricu, plaća, gura me nogom ispod stola da idemo. Dok izlazimo, pita konobaricu kad očekuje gazdu. Ona ništa ne zna, negdje je tu, u blizini, možda i naiđemo na njega u povratku.
Do auta dolazimo hitro, onda u njemu obojica šutimo, dugo, dugo.
– Bijahu li ono četnici, pobogu si, brate? – progovori Hivzo na jednom križanju.
– Čini se – kažem ja – ali sve je sad dobro.
Ubrzo zaustavlja auto pod stablom, nekoliko metara od ploče na kojoj je pisalo: Farma.
– Hajdemo Boži, kupiti mlijeka ili mesa – predloži i, ne pričekavši moj odgovor, izlazi iz auta. Vadi kanistar iz prtljažnika, mahne mi rukom da pođem… Opirem se, a idem za njim, onda ga sustižem i govorim:
– Znaš li ti da je on bio zadužen da nas sve u prizemlju poubija…?
– Ma, hajde, jadan, zar bi ga pustili da se ovamo preseli bez ijedne modrice, zajedno sa sinovima i ženom, da mu je to bio zadatak? – odgovara mi Hivzo pitanjem.
Već smo blizu zgrade u hladu koje sjede radnici farme, i ne vrijedi proturječiti. Na traktoru se iznenada pojavljuje Vladimir, Božin mlađi sin. Zaustavlja se, gasi motor, silazi i ide nam u susret osmjehnut lica.
– Gdje ti je stari? – pita ga Hivzo nakon rukovanja.
– U kancelariji.
– Ima li mesa ili mlijeka?
– Mesa nema, mlijeka će biti, upravo muzu krave.
Mene kopka nešto drugo:
– Pod čijom je kontrolom ova farma?
Mladić odgovara mehanički: – Farmu drži SDS.
Hivzo ga dugo promatra bez riječi, ja tek sada ne shvaćam ništa. Natrag ne možemo, to nam je jasno obojici. S Vladimirom ulazimo u ured njegovog oca, koji sa svojom službenicom upravo doručkuje. U ruci mu je veliki nož, kojim reže komade pršuta. Gleda nas na trenutak, žvačući zalogaj, kao da nas ne prepoznaje. Ne diže se, ne pruža nam ruku.
– Ima li mlijeka, Božo – prekida nelagodu Hivzo.
– Mlijeka će da bidne, ali za marke – jedva od zalogaja izgovara Božo.
– Morate u kancelariju do nas, prvo uplatiti… – dodaje njegova službenica, koja također žvače.
Sve obavljamo brzo, opet se vraćamo Boži. Ostavljamo priznanice i izlazimo pred zgradu, gdje Vladimiru predajemo kanistre. Šutimo i znojimo se na suncu, nestrpljivi da što prije uđemo u „audi“. Pozdravljamo se s mladićem, žurimo se prema kapiji, ali nikad da do nje stignemo. Svaljujemo se na sjedala, još ne vjerujući da s farme nitko na nas ne puca. Tek pred staklarskom radionicom Hivzo mi govori:
– E, baš smo luđaci… Mogli su nas uhapsiti, ubiti…
– Mogli su – kažem mu ja – jer nisi slušao moje upozorenje.
– E, baš smo luđaci. Zbog dva kanistra mlijeka da izgubimo glave – ponavlja Hivzo – Pa, jadan, tamo je SDS. Bili smo u njegovom brlogu.
VI. 1992.
Odnedavno, stazama našega dvorišta kreće se i drugi snajperist. Za razliku od onoga, u crnom, svoju pucaljku ne krije u violinskoj kutiji. Njezina cijev premašuje njegovu glavu, kundak udara u listove noge, toliko je malen. Na prsima pronese zlatni ljiljan, uza stube se penje istim korakom kao i kad ide dvorišnom stazom. Žustro i kočoperno. Nestaje na nekom od viših katova naše zgrade, u kojoj je i topdžija Karić, u čije izjave da će Nedžarići uskoro biti oslobođeni i da ćemo za nekoliko dana piti kavu na Ilidži, malo tko vjeruje.
Otkad je njegova ekipa s nama, katkada i na spavanju u nečijem stanu, granate sve češće pogađaju naš neboder. Dolazi u novom „opelu“, iz kojeg uvijek izlazi s jednim mladićem, kažu nećakom, koji mu je vozač. Obojica su u maskirnim odorama, pozdravljaju nas kimanjem glave i odmah se penju u svoj privremeni stožer. Kao pojave, obojica djeluju autoritativno, na sve ostavljaju dojam vojnika koji znaju što hoće i koji to ostvaruju profesionalno. Nikome, međutim, kao da nije drago što svoje vojničke poslove obavljaju baš u našoj zgradi. Ako ih četnici otkriju, ostat ćemo svi bez stanova, kao da svi razmišljaju tako. Samo rijetki govore drukčije: gađali su nas i prije njih, neka nas samo oslobode te napasti, a ako neće oni, kao pravi vojnici, neće ni oni Jukini i Kruškini, koji se na njih zalijeću kao ose, ali ništa od takvih kampanjskih akcija. Borbe na Žuči, koje traju danima, razvijaju se sve povoljnije za nas zaslugom i Karićeve ekipe u našoj zgradi, priča skupina u dvorištu kad god topnik ode u grad u svom „opelu“. Njegovi vezisti daju precizne podatke topdžijama sa Žuči koji prvi put tuku i Nedžariće. Kruškini i ]ukini bojovnici, kaže jutros skupina, gunđaju protiv njih upravo zato što nemaju njihovo ni znanje ni disciplinu, i zato još djeluju odvojeno. Njih ne zanima teorija, već praksa, a ovi su ispred njih i u jednom i u drugom. Da se ujedine, bili bi njihove starješine, a oni ih, osim Juke i Kruške, nekoga Ćele i Cacana, koji su im vođe, uopće ne „tretiraju“.
U Sarajevu, 1992./II.
Smrt je postala domaća životinja
U trideset devetoj godini života osjećao sam nepodnošljiv strah od smrti. On se, povremeno, javljao i prije, ali nikad nije imao snagu kao tada. Trajao je sve do konca te godine, mučio me i noću i danju, bez njega nije protjecala nijedna moja misao, nijedan moj san. Došao je s bolestima, koje ni do danas nisu valjano dijagnosticirane. Tijelo je ulazilo u neku svoju novu životnu dob i prihvaćalo je kataklizmično, odbijalo alarmantno. Cijelo to razdoblje smrt sam doživljavao kao nešto nenaravno, nepravedno, i nisam se mirio s njom. Zašto se čovjek uopće rada, ako mora umrijeti? Gdje je u tome logika? Priroda ima razdoblja umiranja, ali i obnavljanja.
Korijen stabla miruje pod snijegom, u proljeće oživljuje, u ljeto kulminira, u jesen ostaje bez lista, ali ne i bez krvotoka. Što je s čovjekom? Zašto je tako jadan, osuđen samo na jedan život, svakakav i nikakav?
To je bilo vrijeme žestokog otpora toj istini, ali i navikavanja na nju. Oslobađao sam je se pišući, jer je pisanje za mene oduvijek značilo borbu protiv smrti, način da se život produži i nakon što smrt sve zakuje, bez milosti i zauvijek. „Povijest izgubljene duše“ (roman, 1980.) dobro je istrošio moj strah od smrti. Njegova junakinja, Jelena Hrnjez, preuzela ga je od mene i postao sam lakši, pomirljiviji.
Dvanaest godina poslije, došao je rat, prvo u Hrvatskoj onda i u Bosni i Hercegovini. Smrt je postala domaća životinja, ustalila se na pragovima mnogih kuća, strpljivo čekala da ih otvori.
Došlo je vrijeme kad se smrt morala živjeti, u svim oblicima ratne okrutnosti. Strah od nje ponovno se javio u svoj svojoj žestini. Otpor joj se pojačao upravo zato što je bila nasilna. Misao o onoj, koja je naravna, bila je nešto posve lijepo i ljudsko. Bili su pravi sretnici oni, kojima je takva smrt prekraćivala sve ratne muke. Malobrojni, dakako.
Nicala su groblja, u kojima su ležali izbušeni mecima i krhotinama granata.
Prvih mjeseci strahovao sam da ne budem jedan od njih. Taj strah nije u sebi imao ništa ni filozofsko ni literarno. Bio je dio stvarnosti, kojoj se tako opirao, čiji je autor suludi čovjekov um. Otpor nakaznu scenariju neke nove povijesti, u kojoj čovjek nije značio ništa, u kojoj je bezvrjedniji od drvceta žigice, jedne cigarete, zrna riže. Po njemu je svima dobrima, nevinima bilo propisano da nestanu sa zemlje, svim zlima i naoružanima da njome zavladaju. Um prvih to nikako nije mogao primiti, odbijao je taj scenarij kao bolest, kao nešto nestvarno i nemoguće. Kad je shvatio da ga mora živjeti, naviknuo se i na nasilnu smrt kao na nešto naravno.
U takvim okolnostima i sâm sam shvatio kako je strah od smrti luksuz dokonih i nastavio sam život bez njega, bilježeći oblike stvarnosti koji su nadilazili mnoge oblike fantastike. Opet je to bio samo osoban način da se smrt zaboravi i odgodi, život produži i kad je nakazan u svojoj neponovljivosti. U potpuno neljudskim okolnostima bilježio sam stanja, ideje, karaktere, misli, sadržaje budućih priča o ljudima u ratu. Oblik dnevnika sve je dobilo poslije. Za nj nisam prvih mjeseci imao vremena pedantno ga voditi. To su bili mjeseci šoka, borbe za goli život. Kad god sam mogao, u hodniku, u podrumu, u nekom sigurnijem kutku stana, u polumraku, pri svijeći, najčešće na koljenu, nikad za radnim stolom, bilježio sam sve što bi mi poslije moglo pomoći u dešifriranju cjeline ratne rugobe. Tako sve do 27. kolovoza 1992. Od tada pa do konca 1994., do prvoga mog izlaska iz sarajevskog konclogora u Neum, uza sve događaje u mome dnevniku ispisani su i nadnevci.
1.
O čemu čovjek može misliti u ratu? Sve što mu je darovano moralo bi djelovati u svim prilikama. Ali, postoji izbor stroži nego kad mu je dopuštena dokolica. Ono najbitnije izbija u prvi plan, nebitno nestaje. Na razini kako preživjeti događa se sve. Nema dokoličarskog opuštanja i lutanja, sve se javlja u kondenziranom stanju. Rat je vrijeme poniženja čovjeka; kako onda njegova misao održava svoje dostojanstvo? Onome koji ga je u to stanje doveo oprašta se lako, kadikad neljudski lako. On se otpisuje, jer za njegove postupke ne postoje kriteriji, koji bi ga u bilo čemu svrstali s bićem koje te postupke trpi. Silnikova je namjera da sve zaustavi, trpljenik želi naprijed. Iako ponižen, ljudske se kvalitete u njemu razvijaju, jer je jedino s njima sposoban nadrasti neljudsko.
2.
Pred naš ulaz pala je prva granata. Došla je iz Nedžarića, iznad višekatnica Vojničkog polja, koje je naš štit. Jednoga, lakše ozlijeđenoga u ruku, previjaju u hodniku. Staklo od ulaznih vrata rasuto je na sve strane. Ako zauzmu Vojničko polje, u naše stanove četnici mogu ući bez ikakvih zapreka, govore mnogi u hodniku. S dvije vojničke puške ne može im se pružiti nikakav otpor. Stravične priče o njihovoj spremnosti na svaki oblik zla okupljeni u hodniku uvećavaju i pričom o ulasku usred sna, koja je sasvim moguća.
3.
U prizemnu stanu, u kojem Ljiljana i ja boravimo sve manje, provjeravam zidove. S velikim čavlom i čekićem obilazim sve sobe. Uvjeravam se da je betonskih zidova, koji bi odbili jaču granatu, vrlo malo. Osjećaj nesigurnosti raste. Ona je prisutna i kad se sjedi, hoda, spava, sluša radio, gleda tv. Ni najobičnija ljudska prava nama više ne pripadaju.
Program srpskih razbojnika da nas drže u zatvoru, u kojem nas lako mogu pronaći njihovi snajperski metci i krhotine granata, uvelike se ostvaruje. O njegovoj monstruoznosti ne mogu ni razmišljati. Ljiljana šuti. Malo poslije kaže da joj je moje provjeravanje stana čavlom donijelo pravi nemir. Morao sam, odgovaram joj kratko, i ona opet šuti.
Ponovno razmišljam o našoj odluci da i dalje budemo žrtve toga perfidna srpskog programa.
Zašto nismo otišli još dok se moglo izaći iz grada, k svojima, u Županju?
4.
Nova granata udarila je u pročelje naše osamnaestokatnice. Panika na stubištu. Kao da su svi stanari u hodniku. Druga pogađa balkon stana na posljednjem katu. Promatram lica ljudi, iščekujući treću.
Kao po pravilu, njome „slavna srpska artiljerija“ (Krleža) potvrđuje svoj cilj. Smrt okoliša, za sada svoje stope ostavlja na pročelju i balkonu, uskoro će ući i u zgradu. To piše gotovo na svim tim licima, na kojima umire svjetlost dana koji je pri kraju. Tek poneko lice poznajem, kao da sam u zgradi od jučer, od prvih granata koje nas tjeraju iz stanova. Pogledi s pitanjima na koja nema odgovora, konsternirana misao sve drži na ledu.
Tom stanju uzetosti ponetko se otima neprimjereno, ali ni masna dosjetka ne vraća živost onima najpreplašenijima. „Ženo, ako jedno od nas dvoje pogine, ja ću živjeti na moru.“ Osim mene i Ljiljane nitko i ne registrira te riječi susjeda, koji je još zadisan od trčanja niza stubište. I naša je reakcija škrta: zgledamo se sa smiješkom, i to je sve.
Snažna detonacija u blizini tjera nas u podrum. Na hodniku ostaju samo oni čiji živci ne trepere u krajnjim točkama svoje izdržljivosti. Momci i djevojke, koji su se do toga trenutka suzdržavali pred starijima. Naraštaj visokih decibela kojem odgovara sve što je bučno. Miris prašine i vlage izaziva kihanje. Neki su u podrumu s torbama, u kojima su najnužnije stvari, neki s vrećicama hrane, drugi s bocama pića koje šeću od ruke do ruke. Opuštanje. Djeca trčkaraju, galame, upaljeni tranzistori jedva se čuju.
U mome sjećanju govori Hesseov Sidarta, čitan pred sam rat: „Ja znam misliti, čekati i postiti.“ Odgovaram mu: „Ja znam samo čekati. Misliti u ratu ne znam.“
Više ga ne čujem, ali njegovo blago lice još se ne gubi. Čekam da se pokrenu njegove usne, čekam riječ njegove utjehe, ali on oklijeva. Malo poslije kaže: „Ništa nije bilo, ništa neće biti, sve jest, sve ima svoje bivstvovanje i sadašnjost.“
Tri torbe najnužnijih stvari stoje pred ulaznim vratima, danima izrešetanim gelerima. „Stvari su trajnije od ljudi“, kaže Borges, čijim se pripovijetkama vraćam kad god je mirno. Ako Karadžićeva vojska iz Nedžarića prodre u Alipašino polje, s njima ću valjda uspjeti otići do Ljiljanine majke u Vrazovoj ulici, u središtu grada, od kojega smo udaljeni gotovo deset kilometara. U razlupanom stanu ionako ne boravimo dugo. Stvari u njemu, eto, ionako će živjeti dugo, i bez nas, a naše su kad god im se vratimo. Često se pitamo je li to naš stan uklet pa ga ne mimoilazi nijedan geler. Prostor, koji smo nekoć s toliko ljubavi uređivali, kao da više nije naš, osobito onaj u kojem se ne smije dulje boraviti. Iz njega na brzinu uzimamo knjige, koje nas na trenutke udaljuju od prostora zasićena barutom. Soba u kojoj je televizor počinje gubiti namjenu i smisao, jer smo sve češće bez struje. Tako je i s kuhinjom i blagovaonicom. Trošimo posljednje zalihe hrane. Čemu kuhinja, čemu blagovaonica?
8.
Krizni štab u zgradi djeluje već nekoliko dana. Ispisuje listu dežurstava u hodniku, dijeli nam kruh kad dospije do Mjesne zajednice, «čuva» napuštene srpske stanove, prihvaća izbjeglice iz najnesigurnijih dijelova grada i istočne Bosne… Već se uvelike priča kako su sve zalihe hrane iz stanova Srba, koji su s Karadžićem, iznijeli i kako sada raznose i tehničke stvari – televizore, kasetofone, tranzistore, linije. Reakcije su različite: jedni se zgražaju, drugi likuju… Opljačkane netko dobro izvješćuje: oni telefonom s Pala pozivaju one s kojima su bili najbliskiji, govore im da znaju sve što se u njihovim stanovima događa, prijete da će cijelu zgradu raznijeti granatama…
9.
U dvorištu je ubijena prodavačica voća i povrća. Navratila u svoj montažni kiosk, otvoren pred sam rat, da provjeri što je još od njega ostalo. Snajperist ju je pronašao na nekoliko koraka ispred njega. Kruškini policajci provjeravaju sve stanove u našoj ulici. Prva premetačina moga stana. Momak rasječene usne, kojom sjecka svaku riječ na dvoje, pomno pretražuje ormare s odjećom; drugi, niži, na čijem je licu više bubuljica nego dlaka, prevrće knjige u mojoj radnoj sobi. Ljiljana i ja sjedimo u blagovaonici i strpljivo čekamo da odu. Bubuljičavi zatvara vrata za sobom i govori: «Imate malo previše knjiga… Kad ćete ih pročitati?» Dvojim je li odgovor uopće potreban, onda kažem: „Čitamo ih kad god možemo, posuđujemo ih i susjedima…“ Rasječena usna dolazi iz velike sobe i govori: „Staricu je pogodio snajperist iz zgrade u vašoj ulici…, prigušivačem… Još ne znamo u kojoj je.“ Odlaze.
10.
Već četvrti dan granatama zasipaju privatne kuće na brdu Mojmilu. Pred rat su ih izgradili Muslimani iz Sandžaka. Neke su nedovršene, još neuseljene. Prozori se dime, gore i krovovi. Sistematična bestijalnost: pale kuću po kuću. Prva je bez krova i prozora ostala ona kojom se završava brdo, sada su već na onima kojima počinje dolina. Pred tim kućama, pet stotina metara od moga oka, olimpijska je sportska dvorana Mojmilo. I kljucaju, kao strvinari, nevinu žrtvu, jer su u njoj, navodno, još uvijek Jukini bojovnici. Grmi «slavno» srpsko topništvo iz Nedžarića, ubija zidove, lomi čelik i beton.
11.
Drugu noć dežuram na hodniku sam. Stravična tišina, u koju povremeno prodre pokoji znak života. Zavijaju napušteni kućni psi, poneki pucanj, onda opet hropac. Cijelo naselje jede tmina: ni na jednom neboderu osvijetljen prozor. Kao da smrt uporno korača, prikrada se između nebodera, upozorava da je tu. Tako je kad mirujem na jednom mjestu; zato hodam sve dok ne osjetim umor. Pušku, koju su mi dali s pet bojevih metaka, još nisam pomakao od zida. Te noćne duhove mrtvoga dijela grada odgonim koracima. Što je korak češći i zvonkiji, njih je sve manje. Tako prolazim kroz vrijeme kao kroz mračan tunel.
14.
N. je Srbin koji je još s nama. Napuhani dvadesetogodišnjak koji nikamo ne ide bez svoga vučjaka Falka. Kad god ga s tim psom, kojemu se sklanjaju svi, ugledam, ne znam zašto, sjetim se Fellinijeva „Amarcorda“. Sjetim se onoga motociklista koji jurca ulicama, kao simbol snage fašizma. U N-ovom Falku kao da je pritajena upravo ta snaga. Prije nekoliko dana istrgao je uzicu iz njegovih ruku i istrčao iz hodnika u dvorište. Psu, kojega vlasnik više nije mogao zadržati u stanu, odmah je zario svoje očnjake u vrat. Tako polupriklanog, držao ga je na zemlji sve dok pucnjava nije stala. Vlasnik je istrčao iz hodnika susjedne zgrade i odnio žrtvu na rukama. Njušku svog krvnika N. je proveo pokraj nas s ponosom koji je iskazivao prijetnju: Ne dirajte ni njega, ni mene, to zapamtite zauvijek. Njega, doista, nitko ništa ne pita ni kad cijelu noć u svom videoklubu, u podrumu, provodi s probisvijetima iz raznih dijelova grada. Policijski sat za njih ne vrijedi. Dolaze naoružani, pijani, u automobilima na kojima nema nikakvih tragova rata. S njima je i njegov budući zet, čovječuljak mračna lica, koji svoga tegljača parkira pred samim sporednim vratima. N.-ova sestrica, kojoj je trbuh do zuba, širi priče kako su i jedan i drugi bojovnici Juke Prazine, čija obitelj stanuje na drugom broju naše ulice. Oni o tome ništa ne govore, rade svoj posao šutke, ne pozdravljajući nikog u zgradi.
Šećem oko dizala ljutit što sam ponovno istjeran iz stana. Proklinjem u sebi Karadžićeve teroriste i slušam okupljene koji to čine glasno. Iznenada, susjed Krasnić otvara vrata i tetura prema meni. Grli me i nastavlja ridati na mome ramenu. Osjećam se neugodno, slutim neko veliko zlo. Od jecaja nikako mi ne uspijeva priopćiti to zlo. U svom zagrljaju drži me kao kliještima. Ne usuđujem se pitati ga što je, čekam da mi sam kaže. S druge strane dizala k nama je dotrčala i Ljiljana. Na njezin upit Krasnić odgovara da mu je ubijen brat u kući na Vratniku. Ulazimo s njim k njegovim roditeljima, kojima iskazujemo sućut. Dugo šutke promatramo kako se tresu ramena izgubljenih staraca. Iz stanja nemoći na trenutak bježim neostvarenom ratnom zadatku našega odbjegloga susjeda Bože. Svih petero s njegova popisa još smo živi. Sjetim se i prijetnja s Pala, o kojima danima Ljiljani ništa ne govorim. Neke od njih već su i ostvarili: ni na jednom prozoru više nemam stakala, geleri su išarali gotovo sve sobe. Živi smo. Čovjek, kojega ne poznajem, ubijen je dok je stajao pred ekranom svoga televizora. Geleri su ga razmrskali, komad stakla zario mu se u srce… Priča nam to majka, koja je, napokon, prva isplivala u stvarnost, s kojom se valja miriti…
Večernji tv-dnevnik pun je slika užasa. Prizor s Vratnika: dva muškarca spuštaju na zemlju mlađega Krasnića u krvavoj deki… Mislim na njegove roditelje i brata, koje smo ostavili čim su počeli dolaziti susjedi. Gledaju li to? Kako će otići na sprovod u dio grada u kojem je pokojnik iz ovoga po kojem je kretanje opasno?
Listam bilježnicu u kojoj su tek notirani neki događaji iz svibnja. O dnevniku ponovno razmišljam kao o velikoj obvezi za koju ne postoji gotovo nijedan uvjet… Kako ga pisati boreći se za život, koji je već ispod svakoga ljudskoga dostojanstva? Zar čovjek dvadesetog stoljeća, u svojoj dnevnoj porciji, nema dovoljno zla, što će mu i ovo, miloševićevsko-karadžićevsko?
S nekoliko šturih rečenica povezujem već zapisano: Nakon ožujskih i travanjskih barikada na Vrbanja-mostu i Dobrinjskoj cesti, „JNA“, u službi Karadžićeva SDS-a, počela je rat protiv grada. Za sve „incidente“ general Kukanjac neprestano optužuje „zelene beretke“ i uvjerava javnost da „JNA“ «neće zgaziti ni mrava». U Skupštini demonstriraju građani, izmjenjuju se govornici već drugi dan. Najčešće izjednačuju žrtvu i krvnika. Na okupljenu masu pucaju snajperisti s Grbavice i iz hotela Holiday Inna, u kojem su bile prostorije SDS-a. U kabinet Kukanjcu odlazi Izetbegović, koji još ne gubi nadu da je „JNA“ i njegova vojska.
O Ravnom, koje je ta vojska spalila, ništa se ne izjavljuje. Ni o Bosanskom Brodu gdje je scenarij Kukanjčeve vojske sve prozirniji. Njemu se obraćaju pismom i dvojica pjesnika: Kordić i Sidran. Ovaj je drugi u „Politici“ hvalio Miloševića, s prijateljem Tontićem potom je plakao u Skenderiji što mu se raspada Jugoslavija. Neće neovisnu državu BiH, izjavljuje, premalo je u njoj prostora za njegov pjesnički glas. Kukanjčeva vojska taj prostor ruši u Višegradu, Foči, Zvorniku, Mostaru… S patriotskim snagama u Sarajevu vodi ulične borbe prigodom „iseljavanja“ Doma JNA (3. V.) U zrakoplovnoj luci Butmiru, nakon povratka iz Lisabona, uhićuje Izetbegovića i Lagumdžiju i odvodi ih u Lukavicu. Teritorijalci ne dopuštaju Kukanjcu da napusti zgradu Komande JNA dok Izetbegovića i Lagumdžiju ne oslobode iz vojarne u Lukavici. U vrijeme pregovora Glavna pošta na Obali gori. Požar podmetnut dinamitom, širi se priča i u mome naselju. Piromani su Srbi koji su radili u Pošti i koji su svi uz Karadžića, na Palama. Vojnu bolnicu, s katova koje su Kukanjčevi i Karadžićevi snajperisti ubijali Sarajlije po Marijin dvoru, napušta gotovo sve srpsko osoblje (10. V.).
Dva dana poslije počinje rušenje tv-odašiljača Hum. Čine to granatama, ali i zrakoplovima, kasetnim bombama. Žestoke borbe na Ilidži traju od 14. svibnja. Staju upravo onda kad se činilo da će SDS-ovi teroristi biti poraženi. Naredba nekoga iz Predsjedništva da se stane, zašto, oni koji tu vijest raznose, ne znaju. Od stadiona Grbavice četnici se pokušavaju probiti do Pofalića i tako presjeći grad (16. V.). Na pola puta do Pofalića poginulo ih je oko 70.
Umoran, odlazim do svoga izrešetana «marutija», koji sam s parkirališta uspio dogurati do balkona, da tapetama pokušam zatvoriti njegove prozore. Ljiljana me odvraća, ali ja sam uporan, moram konačno učiniti i to, kao i drugi. Hodam po staklu, lijepim tapetom vjetrobran, onda padam kao da sam pogođen. Ni dok ovo zapisujem, ne mogu objasniti svoju reakciju na detonaciju u dvorištu. Do auta dopiru sitnije krhotine, ne razlučujem probijaju li lim ili moje tijelo, krajičkom oka iza blatobrana hvatam oblak prašine na tridesetak metara od mene. Dižem se, trčim s komadićcima stakla na odjeći prema sporednu ulazu. Svi koji su u hodniku promatraju me zapanjeno, neki me prekoravaju. To čini i Ljiljana:
– Jesam li ti govorila da to ne činiš, jesi li ranjen?
– Nisam, što paničiš?
Jedan od najrušilačkijih i najkrvavijih dana: uništeno je osam stanova na brojevima 18,17,16,14 i 12 u našoj ulici. Ima ozlijeđenih, za ne povjerovati, nitko mrtav. Velika imovinska šteta. U prizemlju kod Vidovića, Dalmatinca i Ličanke, oštećene dvije sobe, okrenute prema Nedžarićima. Komad granate, sličan rogu nosoroga, zabio se u zid iza Ljubičinih leđa dok je plela na kauču. Nije ni ogrebana! Još topao geler Ivica drži u ruci, hoda blagovaonicom prema kuhinji, u kojoj smo proteklih dana na njihovoj plinskoj boci pripremili nekoliko objeda, sjedinivši posljednje zalihe, i govori:
– Ponavlja san joj nekoliko puta da se makne iz te sobe, ali tvrda lička glava ne sluša… Cili dan ovdi grmi, ona plite… Pa ti živi s njon ka čovik.
Ona leleče:
-Jooooj, što mi uradiše, sve su mi porušili.
– Porušili su ti tvoji…
Ona mu otima geler iz ruke, prevrće ga i govori:
– Jooooj, mogo me je svu raznijeti, a nije me ni ogrebo.
– To su ti poslali tvoji, oni su sve počeli i u Hrvatskoj.
– Šuti, Ivice, šuti! Tko zna čija je ovo granata. Imaju ih i Zelen beretke.
– Zelene beretke i teritorijalci nemaju ni pušaka, ni granata, zna se čija je.
– Jooooj, šuti, Ivice, šuti.
Ta žena će umrijeti ako uskoro ne ode u bolnicu. Pucnjava je stala, ona je i danas s kćerkom na hodniku. Muž joj je još na poslu, u gradskom komunalnom. Srbin iz Pirota, ona je Hrvatica. Kad je s njom, njezino stanje stalno nekome objašnjava: ne jede, ne spava, čim uđe u stan, iz njega bježi. Kašljuca, gleda preda se, nitko je ne zanima, ni s kim ne komunicira. Strah od smrti prosto je zakovao u njoj život. Ne govori ni s kćerkom, koja je uvijek uza nju i koja s njom taj strah dijeli na isti način. Jedva stoji na nogama, drhte joj usne, ruke također.
– Njoj je potreban liječnik – rekoh neki dan njezinu mužu – ona je u šoku.
– Vodio sam je u ambulantu, u sedamnaesticu, dobila je neke lijekove, ali ništa… Do bolnice nema tko da je preveze.
Umoran sam od svega. Mirno je, možda bi se moglo koju minutu odspavati. Noć će vjerojatno opet biti burna.
– Priđite, gospodine Marjanoviću, priđite! – dočekuje me u snu glas bez lica i tijela. Zapravo, to je prostor katrana koji govori. Da ga dirnem prstom, negdje bi pukao, možda bi me i opržio, možda bi na toj rupici počeo i disati. Od glasa vibrira čitav prostor, a prostor je nepregledan, mrtav – a živ. Ulazim u njega s oprezom, sa sve izoštrenijom sviješću da u njemu gubim i lice i tijelo, da se s njim stapam i u njemu nestajem. Jesam li već mrtav?
– Ti još nisi spreman na moju vječnost, ali priđi! Radoznali me zanimaju koliko i oni koji mi dolaze zauvijek.
– Došao sam pitati čemu ovi maskari na zemlji?
– Moj gospodine, to treba pitati gospodara Života, ja sam Smrt.
– Zadovoljavaš se unakaženima bez ruku, nogu, glava, očiju, ušiju. Što će ti mrtvaci bez dijelova tijela?
– Nema ovdje tijela kako ga vi ljudi zamišljate. Ovdje je smrt tijela. Ovdje je ništa, ali to ništa živi vječno, tijelo tek neko vrijeme. Ovdje nema ni vremena.
– Biti vječno ništa, kakva li je to vrijednost?
– A živjeti vječno na zemlji, kakva li je to sebičnost? Zahvaljujući meni, priliku imaju i nerođeni… Zašto me onda ljudi doživljuju kao svoga neprijatelja, zašto me se plaše?
Ja šutim. Čeznem da vidim tu veličanstvenu Smrt, u čiji me prostor odveo prvi popodnevni san otkad je počeo rat.
– I ti me se plašiš, je li tako?
Opet šutim, odgonetam pita li me to muški ili ženski glas.
– Dok si ovdje, sa mnom, ne osjećaš ništa, ni bol, ni patnju. Tamo, u životu, nisi oslobođen ni zla, ni nesreće, ni boli, ni patnje. Objasni to ljudima, dok si još s njima, lakše će živjeti bez straha od mene. Oslobodi ih onih zlikovaca s brda!
– Život me uopće ne zanima, ma čiji bio, dobroga ili zloga. Ja ga samo prihvaćam kad je istrošen. Za mene su svi isti: i oni koji ubijaju i oni koji su ubijeni. I zli i dobri ovdje imaju istu vječnost. A ni ona nije crna kako ti se čini. pogledaj!
Katran ustupa mjesto bjelini, u kojoj otkrivam lice Smrti, čije je tijelo čas u oblicima, čas bez njih. Stalno se razlijeva, tek povremeno je s bojama ljudskoga bića, prepoznatljivim znakovima života.
– Mogu li ostati, na zemlji je gore? – pitam, a odgovor je oštar kao sablja:
– Ne. Na zemlju! Odmah.
Naglo otvaram oči. Kasno je, mrak me guši kao da sam u grobu. Dižem se da upalim svjetlo i pribilježim san. Ljiljana je još kod Krasnića, prisjećam se pritiskujući šalter.
Plač nečijeg djeteta u podrumu vraća me u djetinjstvo. Imao sam nepune tri godine, brat trinaest, sestra sedam. Otac u hrvatskoj vojsci, tko zna na kojem bojištu. Bio nam je u posjetu prije nekoliko mjeseci, majčin trbuh raste. Kao prognanici iz Tramošnice, s njom stalno tragamo za sigurnim mjestom. Prvo smo u Tolisi, priča poslije majka, onda u Domaljevcu… Čas uz Savu s bosanske strane, čas preko Save, u Hrvatskoj. U čamcu i na kopnu podjednako. Nakratko, otac nas pronalazi na svim tim mjestima. Ostaje mi u sjećanju njegova odora. Deset godina poslije, nakon zatočeništva u Foči, dolazi u Tramošnicu bez nje, s licem izmučena čovjeka. Najmlađoj sestri je stranac, ali i meni. I u njezinu sjećanju jedan rat ostavio joj je vrijeme potucanja po tuđim domovima, vrijeme gladi, plača…
Ovaj, drugi, prijeti našim životima još okrutnije. Hoće li ga dijete koje plače u podrumu uopće preživjeti ili će ga se, kao i mi, sjetiti kad dođe novo? Što li to «slavno» srpsko topništvo svakom naraštaju «priređuje» po dva rata? Kad ćemo početi živjeti bez njegova barbarizma, ovisit će i od toga djeteta koje plače, od njegove svijesti, ako ovaj barbarizam uspije preživjeti.
Susjed Adnan na hodniku plače. Poginula mu je sestra dok se s prijateljima vozila na posao. On čuči i jeca. Ne zna kako će tu vijest priopćiti bolesnoj majci i ocu na trinaestom katu. Nakon nekoga vremena odlazi.
Nastavljam priču sa susjedima Gorom, Selverom i Mišom, koju nam je prekinuo Adnan, došavši iz dvorišta u hodnik uplakan. Mišo je tvrd, ničim ga ne možemo razuvjeriti u njegovim naopakim shvaćanjima. Dva Muslimana i jedan Hrvat protiv zadrtoga Srbina, oženjena Muslimankom, čija su djeca u Beograd odletjela zadnjim vojnim zrakoplovom s Butmira. Uporno tvrdi da je HVO, koji se uspješno bori u Mostaru, koji je general Perišić gotovo potpuno razorio, paravojska, koja Bosni neće donijeti nikakvo dobro. Stara srpska alergija na sve što je hrvatsko, pogotovu ako je uspješno. Ako je HVO paravojska, je li to i Karadžićeva i Mladićeva na Palama, pitamo ga sva trojica, ali on šuti.
– Dobro ovoj državi, koja je napadnuta, neće donijeti Milošević, Karadžić i Mladić, koji je ruše – nastavljam ja, ali on opet šuti.
– Svi koji je brane, čine to i u ime onih koji su je priznali državom i primili u Ujedinjene narode – kaže Goro, ali Mišo šuti. Kao da se kaje što uopće razgovara s nama, i dalje se čudi zašto nas je njegova tvrdnja tako naoštrila protiv njega, ujedinila gotovo u jedan glas.
– HVO nije vojska hrvatskoga naroda u BiH – napokon progovara – već Tuđmanova. On je naoružava, u njoj su bojovnici iz Hrvatske.
– U HVO-u su Hercegovci, koji su se borili i u Hrvatskoj i kojima se priključuju i neki Muslimani. Sami su se naoružali, a brane se od prošle godine kad su tamo stigli crnogorski i užički rezervisti… Tuđman nije nikoga okupirao, on se samo brani od okupatora, kao i mi ovdje. On nije napao Srbiju da bi osvojio njezine teritorije, to čine i Srbija i Crna Gora sa svojim paravojskama i „JNA”, i u Hrvatskoj i u Bosni – upozoravam Mišu.
– Da – opire mi se Mišo. – ali Tuđman je izvršio genocid nad srpskim narodom u Hrvatskoj.
Ja se smijem, Goro i Selver se smiju, Mišo blijedi. Njegovo lice kao da je bez kapi krvi. Stoji pred nama ispražnjen, ljut na samoga sebe što je rekao to što je rekao i što nam ne može reći još toga što smo „zaslužili“. Na trenutak je bez riječi, zbunjen što baš tako, smijehom, pobijamo njegove.
– Po europskim i svjetskim mjerilima – nastavljam poslije – Srbi u Hrvatskoj su manjina, status naroda darovao im je komunizam. S Tuđmanom su izgubili povlastice, to je točno… Imali su ih više od Hrvata kojih je preko 80 posto u toj državi.
– Da – na to će Mišo kojem se krv polako vraća u obraze – ali Hrvatska nikad nije imala svoju državu.
Ja, na žalost, gubim živce:
– Okanite se vi, gospodo Srbi, te šuplje priče! Hrvatska je imala državu prije Srbije, jer je prije Srbije imala i kralja Tomislava…
– Jedino prema legendi – odgovara mi Mišo.
– Kralj Tomislav je prvi hrvatski kralj – uporan sam ja. – Krunisan je 925. na Duvanjskom polju, vladao je do 928. Prvi srpski kralj je Stefan Prvovenčani, krunisan je u Žiči 1217. Svoju državu Hrvatska nije gubila nikad, ni u Austro-Ugarskoj, jer je i tada imala svoj Sabor…
Prekoravam sam sebe što na te gluposti reagiram tako ozbiljno i emotivno, umjesto smijehom kao malo prije… I dok se ja odmaram od prežvakavanja poznatoga, koje glava susjeda Miše jednostavno ignorira, Selver i Goro opet nasrću na njega novim činjenicama o srpskim povijesnim lažima, na koje se on uopće ne osvrće.
– To što ti nama pričaš, jarane, obične su nebuloze, a to što danas radite Hrvatima i Muslimanima jest zločin. Kako vi sutra, kad se sve ovo završi, mislite živjeti s nama, Hrvatima i Muslimanima? Nećete nas poraziti, mi smo zajedno jači! Da danas imamo oružja koliko vi, i ja bih se smješkao poput tebe. A vidjet ćemo, jarane, tko će se smješkati posljednji…
Mirza je na hodniku najnemirniji. Sedmogodišnjak kojega svi zovemo „električno dijete“. Vrzma se između nas, zadirkuje svoje vršnjake i vršnjakinje, skriva se čas iza jednoga čas iza drugoga… Smije se, galami. Sad je ispred Raše, kavanskoga harmonikaša, Selverova oca, sad pokraj mojih nogu… Rašo čuči pod protupožarnim ormarićem, prati razgovor sina, Gore i Miše, ali ga „električno dijete“ u tome stalno ometa.
– Smiri se, dijete – opominje ga već drugi put, ali opomena ne koristi. Rašo se uspravlja u trenutku kad prolazim pokraj njega i govori mi:
– Pogledaj ga kakav je! Kao da ga je osnovac crtao za domaću zadaću.
Sa susjedom Hivzom iz Bijelog Polja, čiji je «audi» još u voznom stanju, prvi put odlazim na Stup, u staklarsku radionicu, kupiti stakla za razbijene prozore. Nikako ne vjerujem da se to stvarno događa. Vozimo se kroz naselje kojeg mi zgrade sliče bolesniku od boginja. Sve su «ukrašene» tragovima granata, na svakih stotinjak metara s tim biljezima srpskoga topništva «ukrašen» je i asfalt. Stalno se pitam kako smo tu kataklizmu ipak preživjeli, hoće li svakoga trenutka početi ponovno? lukina policija pregledava nas na nekoliko mjesta. Prolazimo zahvaljujući tome što Hivzu gotovo svi policajci znaju kao predratnoga vlasnika prodavaonice mješovite robe u C fazi Alipašina polja. Mene su s njim zbližili hodnik i podrum.
Kod staklara ostavljamo mjere i odlazimo u kavanu „Delminium“. Opet se borim s dvojbom: zar je moguće da ovdje rade i kavane? Staklar nam je rekao da „Delminium“ nije bio bez gostiju ni jedan dan ovoga rata. Od njegove radionice do «Delminiuma» sve je mirno, kuće neoštećene, mirnodopski život kao da nigdje nije prekinut. Trguje se u dvorištima, na križanjima uličica, ali sve je za marke. To Jukinim bojovnicima nije po volji, ali Stup vojno nadzire HVO, na čelu kojeg je bivši gradski tržišni inspektor, neki Marić. Optužuju ga za suradnju s četnicima s Ilidže, javno prosvjeduju i zahtijevaju da se Stup spoji s gradom i svoju robu prenese na njegove tržnice, kojih zapravo i nema. Stupljani se bogate, dok ostali dijelovi grada gladuju, a to je nedopustivo… Istina je, dakako, nešto drukčija, ali «istinu» šire jači, proždrljiviji, koji po drugim sarajevskim četvrtima imaju prave pljačkaške horde. Tamo su sve opuhali, potreban im je prostor u kojem ima svega – od voća i povrća do mesa i poslastica.
– Što ćemo u „Delminiumu“, pametnije je bilo pričekati u radionici?! – govorim Hivzi u autu na kojemu su svi prozori otvoreni jer je odveć toplo.
– Da popijemo štogod dok on izreže stakla – odgovara Hivzo i dodaje: – Vlasnik „Delminiuma“ je moj prijatelj, Hrvat iz Livna. Možda nam ubere kakve zeleni u svojoj bašči…?
– A je li opasno? Možda tamo dolaze i četnici…
– Ma, ne vjerujem. Te priče šire ]ukini šverceri kaže Hivzo samouvjereno. – Staklar bi nas valjda upozorio da je drukčije, ne bi nas ovamo poslao.
Konobarica nam kaže da gazda nije tu. Sjedamo za stol za kojim su dva muškarca već uslužena pivom i konjakom. Oznojeni, razdrljeni, ispod oka prate svaki naš pokret. Kad god na njima zaustavim svoj pogled, osjetim neugodu, kajem se što sam uopće u ovoj kavani, punoj dima, znoja, mirisa alkohola. Kao da su moju izgubljenost nakon nekoliko dana zatočeništva u stanu odmah uočili, ponekad mi se učini da mi žele pomoći. Muškarac pokraj kojega sjedi Hivzo pod svojom šakom drži podebelu svotu novca.
– Za marku mijenjam sve: srpski dinar, hrvatski dinar… Što hoćeš? – smješka se i prstom prebire novčanice kao kockar karte.
Hivzo mu kaže da nema maraka, ja pijuckam kavu, pušim i jednostavno strahujem da mi nešto slično ne ponudi i ovaj do mene.
– Ako vam je neugodno ovdje, možemo novac zamijeniti i vani – brunda i on.
Priča koju danima slušam o takvim probisvijetima na Stupu, kao da upravo počinje: izvedu tako naivnoga, odvedu ga malo dalje, nabiju mu vreću na glavu, odvezu ga četnicima. Kad ustanove tko je i koliko je moćan, zatraže otkup u markama…
– Nemamo maraka – izgovaram odlučno, možda i preglasno, samo da presiječem daljnji tijek te priče.
– Ako hoćete mesa, možemo do Otesa – govori onaj do Hivze. – Tamo ga ima koliko želite, jedino u cijelom Sarajevu.
Šifra neke nove zamke, zaključujem u sebi, ali ne znam kako da upozorim Hivzu da joj ne nasjeda. On bulji u muškarca kao u čudo, meso ga danima opčinjava, noćima ga, kaže, sanja.
– A kako ćeš, bolan, proći tolike četničke straže – pita, a muškarac kojega pita kao da ništa ne shvaća. I on bulji u njega.
– Kakve četničke straže, na stražama su najbolji Srbi, odavde, domaći.
– Puštaju bez problema i mene i njega – uključuje se svojim basom i drugi muškarac. – Treba im nešto malo dati na prijelazu i ništa više.
I Hivzo je iznenada sve shvatio, zove konobaricu, plaća, gura me nogom ispod stola da idemo. Dok izlazimo, pita konobaricu kad očekuje gazdu. Ona ništa ne zna, negdje je tu, u blizini, možda i naiđemo na njega u povratku.
Do auta dolazimo hitro, onda u njemu obojica šutimo, dugo, dugo.
– Bijahu li ono četnici, pobogu si, brate? – progovori Hivzo na jednom križanju.
– Čini se – kažem ja – ali sve je sad dobro.
Ubrzo zaustavlja auto pod stablom, nekoliko metara od ploče na kojoj je pisalo: Farma.
– Hajdemo Boži, kupiti mlijeka ili mesa – predloži i, ne pričekavši moj odgovor, izlazi iz auta. Vadi kanistar iz prtljažnika, mahne mi rukom da pođem… Opirem se, a idem za njim, onda ga sustižem i govorim:
– Znaš li ti da je on bio zadužen da nas sve u prizemlju poubija…?
– Ma, hajde, jadan, zar bi ga pustili da se ovamo preseli bez ijedne modrice, zajedno sa sinovima i ženom, da mu je to bio zadatak? – odgovara mi Hivzo pitanjem.
Već smo blizu zgrade u hladu koje sjede radnici farme, i ne vrijedi proturječiti. Na traktoru se iznenada pojavljuje Vladimir, Božin mlađi sin. Zaustavlja se, gasi motor, silazi i ide nam u susret osmjehnut lica.
– Gdje ti je stari? – pita ga Hivzo nakon rukovanja.
– U kancelariji.
– Ima li mesa ili mlijeka?
– Mesa nema, mlijeka će biti, upravo muzu krave.
Mene kopka nešto drugo:
– Pod čijom je kontrolom ova farma?
Mladić odgovara mehanički: – Farmu drži SDS.
Hivzo ga dugo promatra bez riječi, ja tek sada ne shvaćam ništa. Natrag ne možemo, to nam je jasno obojici. S Vladimirom ulazimo u ured njegovog oca, koji sa svojom službenicom upravo doručkuje. U ruci mu je veliki nož, kojim reže komade pršuta. Gleda nas na trenutak, žvačući zalogaj, kao da nas ne prepoznaje. Ne diže se, ne pruža nam ruku.
– Ima li mlijeka, Božo – prekida nelagodu Hivzo.
– Mlijeka će da bidne, ali za marke – jedva od zalogaja izgovara Božo.
– Morate u kancelariju do nas, prvo uplatiti… – dodaje njegova službenica, koja također žvače.
Sve obavljamo brzo, opet se vraćamo Boži. Ostavljamo priznanice i izlazimo pred zgradu, gdje Vladimiru predajemo kanistre. Šutimo i znojimo se na suncu, nestrpljivi da što prije uđemo u „audi“. Pozdravljamo se s mladićem, žurimo se prema kapiji, ali nikad da do nje stignemo. Svaljujemo se na sjedala, još ne vjerujući da s farme nitko na nas ne puca. Tek pred staklarskom radionicom Hivzo mi govori:
– E, baš smo luđaci… Mogli su nas uhapsiti, ubiti…
– Mogli su – kažem mu ja – jer nisi slušao moje upozorenje.
– E, baš smo luđaci. Zbog dva kanistra mlijeka da izgubimo glave – ponavlja Hivzo – Pa, jadan, tamo je SDS. Bili smo u njegovom brlogu.
Odnedavno, stazama našega dvorišta kreće se i drugi snajperist. Za razliku od onoga, u crnom, svoju pucaljku ne krije u violinskoj kutiji. Njezina cijev premašuje njegovu glavu, kundak udara u listove noge, toliko je malen. Na prsima pronese zlatni ljiljan, uza stube se penje istim korakom kao i kad ide dvorišnom stazom. Žustro i kočoperno. Nestaje na nekom od viših katova naše zgrade, u kojoj je i topdžija Karić, u čije izjave da će Nedžarići uskoro biti oslobođeni i da ćemo za nekoliko dana piti kavu na Ilidži, malo tko vjeruje.
Otkad je njegova ekipa s nama, katkada i na spavanju u nečijem stanu, granate sve češće pogađaju naš neboder. Dolazi u novom „opelu“, iz kojeg uvijek izlazi s jednim mladićem, kažu nećakom, koji mu je vozač. Obojica su u maskirnim odorama, pozdravljaju nas kimanjem glave i odmah se penju u svoj privremeni stožer. Kao pojave, obojica djeluju autoritativno, na sve ostavljaju dojam vojnika koji znaju što hoće i koji to ostvaruju profesionalno. Nikome, međutim, kao da nije drago što svoje vojničke poslove obavljaju baš u našoj zgradi. Ako ih četnici otkriju, ostat ćemo svi bez stanova, kao da svi razmišljaju tako. Samo rijetki govore drukčije: gađali su nas i prije njih, neka nas samo oslobode te napasti, a ako neće oni, kao pravi vojnici, neće ni oni Jukini i Kruškini, koji se na njih zalijeću kao ose, ali ništa od takvih kampanjskih akcija. Borbe na Žuči, koje traju danima, razvijaju se sve povoljnije za nas zaslugom i Karićeve ekipe u našoj zgradi, priča skupina u dvorištu kad god topnik ode u grad u svom „opelu“. Njegovi vezisti daju precizne podatke topdžijama sa Žuči koji prvi put tuku i Nedžariće. Kruškini i ]ukini bojovnici, kaže jutros skupina, gunđaju protiv njih upravo zato što nemaju njihovo ni znanje ni disciplinu, i zato još djeluju odvojeno. Njih ne zanima teorija, već praksa, a ovi su ispred njih i u jednom i u drugom. Da se ujedine, bili bi njihove starješine, a oni ih, osim Juke i Kruške, nekoga Ćele i Cacana, koji su im vođe, uopće ne „tretiraju“.
(Iz sarajevskog ratnog dnevnika Živjeti smrt)