Ulaskom u tinejdžerske godine počinjemo izlaziti u grad, do tada smo uglavnom jurcali oko naših nebodera na tromeđi Koševo, Višnjik i Breka. Jedini razlog za izlete van samodovoljnosti našeg dvorišta mogao je biti odlazak u kino ili na neku sportsku aktivnost; a sada, kao tinejdžeri, taj magični prostor djetinjstva doživljavamo skučenim i nezanimljivim. Pošto znamo da neki od naših vršnjaka izlaze pred BB, uključujući i djevojčice koje nam iznenada postaše zanimljive, uvjereni smo da nešto bitno propuštamo ako se tamo barem kratko ne provrtimo. Kao po nekoj nesreći, u večerima provedenim oko nebodera uvijek se desi nešto zanimljivo u gradu ili iskrsne interesantna osoba ispred BB-a – poslije nam oni što su bili pričama vade mast. Stoga, pronalazimo razloge da se sa Koševa, blago strmim ulicama između drvoreda starog kestenja, spustimo do hotela Beograd i diskoteke BB. Te večeri sebi rekosmo da idemo kupiti slane košpice u staklenom kiosku nedaleko od Vječne vatre.
Napuštanjem koševske kolijevke osjećamo se odraslim, ispred nas se otvaraju bezbrojne ulice s pretrpanim zadimljenim prostorima koja tek trebamo otkriti, namrgođenim milicajcima što traže ličnu kartu – uzalud je dokazivati da smo maloljetni jer ako nismo punoljetni šta tražimo na ulici u ovaj kasni čas; upoznajemo ljude o kojima ništa ne znamo jer nismo zajedno odrasli, čekaju nas dramatični susreti sa djevojkama toliko zanosnim da gledajući u njih na momente zaboravljamo disati. Jasnije i življe ću pamtiti izlaske u BB nego u neke druge lokale koji će se u mom sjećanju preklopiti slikama oznojenih ljudi ispred išaranih zidova, preglasne muzike zatvorenih prostora, ulica što kasno noću postanu tihe i koračanja pri kojem misli izgaraju kao zvijezde padalice.
Prilazeći bočnom skretanju iz Titove ulice prema BB, kao po komandi, svi u džepove guramo tek kupljene fišeke. Ne priliči zakoračiti u svijet odraslih grickajući prepečene sjemenke tikve, slane ruke otiremo od hlače, a rukavom džins jakne nastojimo neupadljivo obrisati usne. I onda hodamo kroz ulicu zakrčenu tek nešto starijom rajom od nas, jednog trena želimo biti primijećeni, a već sljedećeg bi sve dali da smo nevidljivi, stoga tražimo neki nemogući prostor gdje je izvodljivo biti i zapažen i skriven. Trudimo se pripadati tom društvu oponašajući ih, ali nismo baš uvjerljivi. Svi nas gledaju kolutajući očima i mrmljajući, tek toliko glasno da ih možemo čuti, koliko im je muka od balavurdije i, kao, prošao nam je crtani film i trebali bi na spavanje. Nosit ćemo se sa podsmjesima koliko možemo, a onda se premjestiti negdje drugo ili otići kući.
Baš kada se spremamo krenuti čuje se glasno tutnjanje motora velike kubikaže, kroz gužvu se nervozno probija motociklista barem deset godina stariji od nas. Svi ga gledamo, u jednom momentu se zaustavlja i počinje galamiti na grupu od tri djevojke, jednu od njih čini se da poznaje i doziva po imenu. Govori joj da mu priđe, a ona prkosno odmahuje glavom i odmiče se nazad, stižem primijetiti da je, mada par godina starija od mene, za razliku od njega zasigurno maloljetna. Motorista iznervirano skida kacigu i vidi mu se izbrijana glava, motocikl energično podiže na nožice. Tek kada se uspravi i ukočenim hodom, koji upućuje na neku staru ozljedu, prilazi djevojci koju je dozivao – vidim koliko je krupan. Ona u odnosu na njega izgleda kao mrvica. Vuče je grubo za ruku, a djevojka se pokušava otrgnuti govoreći mu uplašeno da je ostavi na miru, cijela ulica se utišala i sa zanimanjem prati šta će se desiti.
Motorista naoko neraspoloženo uzdiše i gleda razočarano ka nebesima očekujući barem odatle malo razumijevanja – a onda je iznenada udara kacigom u glavu!
Zaledila nas je neopisiva strahota tog tupog zvuka od kojeg se čini da joj je pukla čeona kost.
„Penji se na motor! Penji se na motor, nemoj da ti još jednom moram reći!“, prijeti joj motorista kroz zube, a ona ga teturajući slijedi držeći se za glavu naizgled bez ikakve želje za pobunom.
Mislio sam da će djevojka od siline udarca pasti mrtva, ali ostala je pri svijesti, dok je motociklist grubo vuče za ruku primjećujem da bezglasno plače. Njeno lice nema bolnu grimasu već je oborenog pogleda i izobličeno sramom. Poslije će mi pasti na pamet da ga je možda poslušno slijedila, nakon okrutne scene koju je napravio, ne radi toga što u njoj više nema borbenosti i prkosa, već radi doživljene blamaže i da bi je što prije odveo s mjesta gdje je ponižena?! Može li njegovo zlostavljanje biti manja muka od vršnjačkih radoznalih pogleda?
Sjela je na motor, a on ga je iznervirano startao, reče joj da se drži za njega što je i učinila. Nije zaboravio staviti kacigu na glavu po čemu se vidi da je osoba koja drži do saobraćajnih propisa i vlastite sigurnosti; mada, doduše, nije smatrao da je i djevojci potrebna. Motocikl je ponovo zagrmio, gomila se krotko razmiče pred njima. Tek što su zamakli iz vidokruga neki heroj, nenadmašnog osjećaja za tajming, dobacuje: „Kretenu, seljačino!“
Prsti su mi drhtavi kao tetiva na luku, skrivam ih u džepovima, tamo me iznenađuje potpuno zaboravljeni fišek sa sjemenkama koje su još uvijek tople. Čujem razgovore oko nas, trenutačno razvezanih jezika svi se zgražavaju postupkom siledžije i scenom koju je napravio.
„Ma ja ne bih žurio sa zaključcima“, trezveno premišlja mladić zapuštenog tena iz grupe do nas, „mi pojma nemamo šta se između njih dešava.“
„Šta bi se moglo dešavati, majke ti, reci mi?!“, napada ga djevojka plave kose i pištavog glasa iz istog društva. „Eto, reci mi šta se između njih treba dešavati pa da je okej odvaliti je kacigom po glavi?“
Mladić koji nije za žurenje sa zaključcima se osjeća nelagodno, svi gledamo u njega, govori kako nije tako mislio nego jednostavno ne smatra ispravnim ulaziti u priču bez poznavanja svih činjenica.
Plavuša se strogo izbuljila u njega, a onda prezrivo okreće glavu zaključujući: „Ma… fakat si veći kreten i od njega!“
Jedna od drugarica djevojke koju je motociklist odvezao nosi jarkocrvenu bluzu koja u okeanu plavog džinsa pravi bajkovit kontrast, kada uplakana nestane u gužvi izgledat će kao da je progutalo more.
Na ulici ispred BB-a
Ulaskom u tinejdžerske godine počinjemo izlaziti u grad, do tada smo uglavnom jurcali oko naših nebodera na tromeđi Koševo, Višnjik i Breka. Jedini razlog za izlete van samodovoljnosti našeg dvorišta mogao je biti odlazak u kino ili na neku sportsku aktivnost; a sada, kao tinejdžeri, taj magični prostor djetinjstva doživljavamo skučenim i nezanimljivim. Pošto znamo da neki od naših vršnjaka izlaze pred BB, uključujući i djevojčice koje nam iznenada postaše zanimljive, uvjereni smo da nešto bitno propuštamo ako se tamo barem kratko ne provrtimo. Kao po nekoj nesreći, u večerima provedenim oko nebodera uvijek se desi nešto zanimljivo u gradu ili iskrsne interesantna osoba ispred BB-a – poslije nam oni što su bili pričama vade mast. Stoga, pronalazimo razloge da se sa Koševa, blago strmim ulicama između drvoreda starog kestenja, spustimo do hotela Beograd i diskoteke BB. Te večeri sebi rekosmo da idemo kupiti slane košpice u staklenom kiosku nedaleko od Vječne vatre.
Napuštanjem koševske kolijevke osjećamo se odraslim, ispred nas se otvaraju bezbrojne ulice s pretrpanim zadimljenim prostorima koja tek trebamo otkriti, namrgođenim milicajcima što traže ličnu kartu – uzalud je dokazivati da smo maloljetni jer ako nismo punoljetni šta tražimo na ulici u ovaj kasni čas; upoznajemo ljude o kojima ništa ne znamo jer nismo zajedno odrasli, čekaju nas dramatični susreti sa djevojkama toliko zanosnim da gledajući u njih na momente zaboravljamo disati. Jasnije i življe ću pamtiti izlaske u BB nego u neke druge lokale koji će se u mom sjećanju preklopiti slikama oznojenih ljudi ispred išaranih zidova, preglasne muzike zatvorenih prostora, ulica što kasno noću postanu tihe i koračanja pri kojem misli izgaraju kao zvijezde padalice.
Prilazeći bočnom skretanju iz Titove ulice prema BB, kao po komandi, svi u džepove guramo tek kupljene fišeke. Ne priliči zakoračiti u svijet odraslih grickajući prepečene sjemenke tikve, slane ruke otiremo od hlače, a rukavom džins jakne nastojimo neupadljivo obrisati usne. I onda hodamo kroz ulicu zakrčenu tek nešto starijom rajom od nas, jednog trena želimo biti primijećeni, a već sljedećeg bi sve dali da smo nevidljivi, stoga tražimo neki nemogući prostor gdje je izvodljivo biti i zapažen i skriven. Trudimo se pripadati tom društvu oponašajući ih, ali nismo baš uvjerljivi. Svi nas gledaju kolutajući očima i mrmljajući, tek toliko glasno da ih možemo čuti, koliko im je muka od balavurdije i, kao, prošao nam je crtani film i trebali bi na spavanje. Nosit ćemo se sa podsmjesima koliko možemo, a onda se premjestiti negdje drugo ili otići kući.
Baš kada se spremamo krenuti čuje se glasno tutnjanje motora velike kubikaže, kroz gužvu se nervozno probija motociklista barem deset godina stariji od nas. Svi ga gledamo, u jednom momentu se zaustavlja i počinje galamiti na grupu od tri djevojke, jednu od njih čini se da poznaje i doziva po imenu. Govori joj da mu priđe, a ona prkosno odmahuje glavom i odmiče se nazad, stižem primijetiti da je, mada par godina starija od mene, za razliku od njega zasigurno maloljetna. Motorista iznervirano skida kacigu i vidi mu se izbrijana glava, motocikl energično podiže na nožice. Tek kada se uspravi i ukočenim hodom, koji upućuje na neku staru ozljedu, prilazi djevojci koju je dozivao – vidim koliko je krupan. Ona u odnosu na njega izgleda kao mrvica. Vuče je grubo za ruku, a djevojka se pokušava otrgnuti govoreći mu uplašeno da je ostavi na miru, cijela ulica se utišala i sa zanimanjem prati šta će se desiti.
Motorista naoko neraspoloženo uzdiše i gleda razočarano ka nebesima očekujući barem odatle malo razumijevanja – a onda je iznenada udara kacigom u glavu!
Zaledila nas je neopisiva strahota tog tupog zvuka od kojeg se čini da joj je pukla čeona kost.
„Penji se na motor! Penji se na motor, nemoj da ti još jednom moram reći!“, prijeti joj motorista kroz zube, a ona ga teturajući slijedi držeći se za glavu naizgled bez ikakve želje za pobunom.
Mislio sam da će djevojka od siline udarca pasti mrtva, ali ostala je pri svijesti, dok je motociklist grubo vuče za ruku primjećujem da bezglasno plače. Njeno lice nema bolnu grimasu već je oborenog pogleda i izobličeno sramom. Poslije će mi pasti na pamet da ga je možda poslušno slijedila, nakon okrutne scene koju je napravio, ne radi toga što u njoj više nema borbenosti i prkosa, već radi doživljene blamaže i da bi je što prije odveo s mjesta gdje je ponižena?! Može li njegovo zlostavljanje biti manja muka od vršnjačkih radoznalih pogleda?
Sjela je na motor, a on ga je iznervirano startao, reče joj da se drži za njega što je i učinila. Nije zaboravio staviti kacigu na glavu po čemu se vidi da je osoba koja drži do saobraćajnih propisa i vlastite sigurnosti; mada, doduše, nije smatrao da je i djevojci potrebna. Motocikl je ponovo zagrmio, gomila se krotko razmiče pred njima. Tek što su zamakli iz vidokruga neki heroj, nenadmašnog osjećaja za tajming, dobacuje: „Kretenu, seljačino!“
Prsti su mi drhtavi kao tetiva na luku, skrivam ih u džepovima, tamo me iznenađuje potpuno zaboravljeni fišek sa sjemenkama koje su još uvijek tople. Čujem razgovore oko nas, trenutačno razvezanih jezika svi se zgražavaju postupkom siledžije i scenom koju je napravio.
„Ma ja ne bih žurio sa zaključcima“, trezveno premišlja mladić zapuštenog tena iz grupe do nas, „mi pojma nemamo šta se između njih dešava.“
„Šta bi se moglo dešavati, majke ti, reci mi?!“, napada ga djevojka plave kose i pištavog glasa iz istog društva. „Eto, reci mi šta se između njih treba dešavati pa da je okej odvaliti je kacigom po glavi?“
Mladić koji nije za žurenje sa zaključcima se osjeća nelagodno, svi gledamo u njega, govori kako nije tako mislio nego jednostavno ne smatra ispravnim ulaziti u priču bez poznavanja svih činjenica.
Plavuša se strogo izbuljila u njega, a onda prezrivo okreće glavu zaključujući: „Ma… fakat si veći kreten i od njega!“
Jedna od drugarica djevojke koju je motociklist odvezao nosi jarkocrvenu bluzu koja u okeanu plavog džinsa pravi bajkovit kontrast, kada uplakana nestane u gužvi izgledat će kao da je progutalo more.