Nemoj ić’, bolan Rale, rekla je Maja po ko zna koji put dok smo čekali avion na aerodromu Orly. Zvuk aviona koji slijeće. Mučnina u želudcu.
Jesi li ti normalan? pita Slađo i svi ostali koji su došli da me isprate, iako su donijeli pisma i novac za Sarajevo, govorili su isto: Ne vraćaj se!
Navirale su suze u njihovim očima, a ja im nisam mogao objasniti da bi me više bilo strah ostati u Parizu. Raja koja se zadesila u Francuskoj kad je počeo rat, koji su preživjeli u izbjeglištvu pravi mali pakao, sve vrijeme se stidjeli svoje sitosti i beskrajno nadali da će oni koji su ostali u gradu nekako preživjeti.
U Pariz sam stigao u frotirskoj pidžami.
27. januara 1993. Prasak stakla iznad glave, zatim pucanj, kratko, a onda mi se tlo izmaklo pod nogama. Pao sam. Iz tog ležećeg položaja mogao sam vidjeti samo ogromno plavo nebo.
Pomozite, čovjek krvari!, vikali su panično ljudi oko mene.
Bill Clinton je bio predsjednik SAD-a, Whitney Houston je pjevala svoj najveći hit “I will always love you”, a ja sam ležao i gledao kako mi iz desne nogavice šiklja krv, jer kako kaže moj drug Nusret, kad glavna arterija pukne, to ti pršće jarane k’o fontana! Žao mi farmerki. Pravo mi žao farmerki.
Jedina razlika je ta što kod modernih fontana voda koja se slijeva iz izvora opet kružno vraća u bazen iz kojeg je krenula, to mi je objasnio moj drugi Mićo koji sve zna. Moja krv se nije vraćala. Polako sam gubio svijest.
Tu noć u podrumu zgrade PTT inženjeringa vojni hirurg spašava moju glavu. Neko je odlučio da me pošalju s ostalim bosanskim ranjenicima u Francusku na oporavak. Unose me u vojni avion Herkules. Unutra velike metalne palete. Preko njih mreže, poput onih ribarskih. Vojnik s durbinom osmatra kroz okrugli prozor. Plavo-crveno-bijela zastava na desnom rukavu. Francuzi.
U suton, kad gradske svjetiljke sinu, Pariz je čaroban, ali ja sam kroz mali prozorčić hitne pomoći što je jurila prema bolnici mogao vidjeti samo ljubičasto francusko nebo.
Val-de-Grâce je ustvari crkva, jedina koja nije za vrijeme francuske revolucije oskrnavljena i opljačkana, i za razliku od Notre-Dame koja je pretvorena u skladište, u njoj su časne sestre njegovale ranjene revolucionare. Nakon revolucije postaje vojna bolnica, a mnogo godina kasnije je nadograđen ovaj moderni dio u kojem sam smješten sa jednim žandramom u sobi 312 na trećem spratu.
Poslije ću saznati. Bio je tjelohranitelj predsjednika Francuske, onog, od kojeg smo mi Sarajlije 1992. tako puno očekivali. Zna šta je šljivovica.
Gospodin Jean-Claude-Pavan je za razliku od mene došao na par sedmica zbog proširenih vena. Priroda posla. Dugo stajanje na nogama je prouzrokovalo bolest. Morao ih je operisati da bi spriječio trombozu. Tako su mu rekli u bolnici.
Komunicirali smo vitlajući rukama u zraku, jer živ čovjek će progovorit na guzicu ako treba, govorio je čika Petko, najbolji prijatelj mog tate.
U bolnici sam učio francuski tako što sam nagađao značenje i smisao rečenica koje bi čuo.
Nekad bi, za vrijeme vizite, po grimasama na licu liječnika zaključio da mi se loše piše i da mi je ostalo još samo par dana života, a u stvari doktor je ružio sestru jer je zaboravila upisati nešto u karton koji je visio na metalnoj stranici kreveta.
Osim „vulevukuše“ i „lamur“, nisam znao ama baš ništa. Lažem, znao sam još i „tombolenež“ i „nmekitipa“, ali to svako znao ko je slušao šansone. Kažu da se cjelokupna strast tog jezika može sažeti u riječi amour. Meni ne, ja sam strast, iz nekog čudnog razloga, vidio u riječi parapluie, što znači kišobran.
Pravu ljepotu jezika, melodiju i zavodljivost riječi sam otkrio, a gdje drugo nego u kafani blizu bolnice, kad sam prvi put naručio čaj od jasmina: Un tea aux jasmine.
Meni je to zvučalo apsolutno romantično pa bih znao popiti po tri čaja za sat vremena, samo da bih izgovorio četiri čarobne riječi. Kažu da francuski može zavesti i srce i um kao ni jedan drugi jezik. To ću ja kasnije pokušati iskoristiti!
Curi bi prišao blizu, pogledao je u ravno u oči, strastveno izgovorio “un tea aux jasmine”, i pitao da li je u stanju osjetiti čari lirskih pregiba i karakterističnu melodičnost koju nudi ovaj jezik. Uglavnom su se sve smijale mojim izrečenim glupostima, ili bi samo konstatirale: A hajvana, bože dragi.
Oko šest nedjelja bio sam potpuno nepokretan. Kupali me, previjali, nisam mogao otići ni do toaleta. Stid me. Gospođa Pavan mi je donosila čisti veš i čarape. Za doručak “kroasane”. Dok smo jeli friško pecivo, jedan drugom bi podignutim palčevima prema gore simbolizirali dobar kvalitet hrane. Palčevi bi se okrenuli uvijek prema dole kad bi se servirala juha od praziluka u pet popodne.
Kad bi me neko pitao koji mi je bio najsretniji dan u životu, ja bih rekao, onda, kada sam uz pomoć hodalice otišao do toaleta i obavio malu i veliku, znate na šta mislim. Tad sam u ogledalu iznad lavaboa vidio nekog iznurenog mršavka, atrofiranih mišića kojem bi majica veličine M bila preširoka.
Umorilo me nespavanje. Kad padne mrak i Val-de-Grâce pokrije tamna tišina, preostali nervi u nožnim prstima, ili patrljci od nerava, daju znak za početak koncerta : Nešto kao “Radetzky Marš”. Kosti, zglobovi, mišići, tetive, ligamenti i krvni sudovi su orkestar, a patrljci gordo diriguju sve do zore.
Fizioteraput Michele me je učio tehniku hodanja.
Oslonac na petu pa onda na prste, govorio je. Kasnije su dolazile teže lekcije: kako se ispravno drže štake, kako štediti ranjenu nogu, koračanje s jednom štakom, bez štaka, i na kraju magistarski, odnosno doktorat iz hodanja: Penjanje i silaženje.
Nakon doktorata, tj. samostalnog silaženja niz basamake, ja sam postao slobodan čovjek. Mogao sam se kretati kud sam htio.
Vozio se liftovima i promatrao medicinske sestre u pripijenim bijelim mantilima koje su stidljivo fasciklima pokrivale svoje grudi. Pušio u vrtu nekadašnje crkve, obilazio butike, pio espresso, igrao šah i najviše vremena provodio u frizeraju.
Prodavači, doktori, bolničari, vojnici, službenici, fizioterapeut Michele, svi su čekali na red kod Latife. Neobično duge noge zgodne frizerke porijeklom iz Maroka, predmet fantazije svakog muškarca bolnice Val-de-Grâce, bile su jak razlog da ponekad u čekaonici vidiš i potpuno ćelavog muškarca koji zajedno s ostalima čeka svoj red za šišanje.
A ona gizdava, puna života, leprša po salonu i svakom tačno zna šta treba da kaže. Često se ja šišam, zna Tanja, ali nikad tako često kao kod Latife. Kad je čula da sam ranjenik iz Bosne, rekla je da imam popust i poljubila me četiri puta u obraz, a ja sam zahvaljivao i Bogu, i narodu na tako lijepom francuskom običaju. Zahvaljujući svojoj brzorastućoj čekinjastoj kosi, ljubio sam se sa Latifom jednom sedmično.
Oženiću te, govorila je. Ima da ti nađem francusku gospođu, da dobiješ fino papire i da se ne vraćaš više u onaj pakao. Pakao je Sarajevo 1993. Papiri su vjerojatno državljanstvo, a ja nisam imao hrabrosti da joj kažem da bih najradije oženio nju i ostao u bolnici do kraja života.
Jednom je došla po mene u zastrašujuće kratkoj suknji i pozvala me na izlet u Versailles. Svijetlo-plavi Renault 5 juri prema dvorcu, božanstveni drvoredi i cvjetna polja ostaju iza nas, ona povlači suknju prema naprijed, svaki put kad promijeni brzinu. Noge pripijene jedna uz drugu.
Ovo je čuvena soba sa ogledalima, zar nije božanstvena?, uskliknula je u dvorcu. Ja sam potvrdno klimnuo glavom i bio uistinu zadivljen, ali ne ogledalima, francuskom istorijom i kulturom, nego Latifinim dugim nogama i cipelama s visokim potpeticama pod kojim je cvilio stari oronuli dvorac.
Ça va pompier, pozdravi me učtivo gospodin u liftu i klimnu glavom. Mali je to prostor, pomislim. Ljudima se pomuti mozak pa vide i ono čega nema. Možda pati od klaustrofobije. Izvadio sam žuti mini rječnik – poklon prijateljice Amre. Nek’ ti se nađe, bolan Rale, rekla je tutkajući mi malu knjižicu u džep od pidžame.
Pod slovom P, nađem, tad mi nisu trebale naočale: P o m p i e r = vatrogasac. Lift se zaustavio na trećem spratu. Tu je bila bolnička kafeterija. Hodam polako, pažljivo prvo oslanjam nogu na petu, štake mi u rukama. Kratku šetnju na osnovu mog vidnog napretka je odobrio Michele. Ja sam odlučio da odem na espresso. Otvorim tad prvi put torbu, onu što su mi spakovali u Sarajevu. Velika plava sportska torba, a u njoj sedam zimskih džempera i ništa više. Tad mi pantalone nisu ni trebale, a ni cipele. Ipak to jutro odlučim da onako preko pidžame obučem tamnoplavi džemper – okrugli vrat, s crvenom prugom preko prsa. Taj džemper je bio dio uniforme koju sam nosio za vrijeme ZOI 84. Kad ga obučem, zamirišu Jahorina i tufahije. Sjetim se Jure Franka i Sande Dubravčić.
U kafeteriji su pitali: Šta želi vatrogasac?
Uzeo sam kraći espresso, sjeo i promatrao one koje ulaze i izlaze. Vitke medicinske sestre, ozbiljni hirurzi u zelenim mantilima, bolesnici u svijetlo-plavim pidžamama, i ja u kome su iz nekog meni neobjašnjivog razloga svi vidjeli vatrogasca. Odgovarao sam učtivo i kratko, onoliko koliko sam znao: Ça va et toi? (dobro sam, kako si ti?)
Da se vratim na onaj čaj od jasmina. Ne rekoh da sam je vidio tog azurno plavog jutra u kafeu. Kao dva voza, sudarismo se snažno u uskom hodniku Yvette i ja, gdje se prodaju duvan i tiketi za lotto. U ruci joj Chesterfield, one tanke dugačke….
Ja onako zbunjen: Oprostite, na našem jeziku.
Moji roditelji su porijeklom iz Jugoslavije, ja govorim srpski, kaže ona, vidno iznenađena.
Haha, draga moja Yvette, nema ti više Jugoslavije. Haj”mo popit’ kafu.
Sjedili smo i prilično opušteno razgovarali za okruglim stolom sa stolnjakom na crvenobijele kockice.
Tri puta sam naručio čaj od jasmina. Konobar me gledao s čuđenjem u očima, a njoj smiješna moja fascinacija melodijom izgovorenih riječi. Upijala je svaku moju riječ kad sam pričao o Sarajevu:
Kako sam stigao avionom punim ranjenika u pidžami bez pasoša, kako su zbog mene urgirali kod samog predsjednika, kako se vraćam u Sarajevo čim budem u stanju da se oslonim na desnu nogu – onako kako bog zapovijeda, kako se pere veš bez struje i vode, kako živjeti bez prozora, kako ostati zdrav u glavi. Kako se pravi sirnica od riže, zgužvana pita s mlijekom u prahu, burek od ikara…
Kako sam napravio majonezu od brašna koja se u mraku uopšte ne razlikuje od prave, kako se prave šnicle od leće, ratne ružice, eurokrem od mlijeka, pica s preprženim ikarom.
Zgražavala se mojim psovkama kojim bi završavao svaku svoju misao, a kad sam rekao da je narod pojeo sve gradske golubove, ona briznu u plač.
Ma šalim se, bona, kažem uvidjevši da sam ipak pretjerao!!!
Od tad se nismo više razdvajali. U velikim gradovima ne smiješ tek tako ispustiti dragu osobu jer vjerovatnoća da ćeš je ponovo sresti ravna je nuli.
Kad su mi konačno dali otpusni list, a mene nije bilo lako otpustit jer je organizacija puta do Sarajeva bila veoma komplikovana, uzeo sam svoju torbu sa sedam džempera, oprostio se sa osobljem i bolesnicima s težinom u grudima, onom koju nosi vojnik kad se oprašta od svojih najmilijih prije nego ode na front, mahnuo prijateljski čovjeku koji me naučio hodati, i ušao u svijetlo plavi Peugeot koji je čekao ispred bolnice.
Yvette je stanovala u ulici Le Mouffetard. Taj dan je lila kiša kao iz kabla. Voda je curila niz oluke, slijevala se i ispirala kamenim kockama popločanu ulicu.
Bogati japanski turisti, svi do jednog u žutim kišnim kabanicama i dalje su pratili predstavu gutača vatre. Da bi se zaštitio od krupnih kišnih kapi, jedan gospodin, sa šoljicom kafe u ruci, prebaci se ispod velikog žutog suncobrana.
Mokri do gole kože, dvoje mladih trče ulicom i vrište.
Njen studio se nalazio na broju 26. Velika kapija. Ulazimo u dvorište stare zgrade iz 17. vijeka. Mrak u haustoru. Stanari nisu marili za stubišno svjetlo. Škripavim stepenicama se penjemo na drugi sprat.
Od ukupnih 16 kvadrata koje je imala na raspolaganju, napravila je studio na dva nivoa. Uz pomoć bijelih drvenih merdevina si se mogao popeti na galeriju. Mali prostor, veličine bračnog madraca.
Minibar s dvije visoke stolice bez naslona je dijelio dnevnu sobu od kuhinje. U sobi zeleni dvosjed i mali kamin.
Ispod pulta dovoljno mjesta za jedan tiganj i poveći bakreni lonac. Nekoliko tanjira i dvije šoljice za crnu filter kafu.
U Parizu smo otkrili restoran u kojem piješ besplatno vino sve dok ti ne nađu slobodan sto. Bili smo na izložbi namještaja. Vozili se oko Trijumfalne kapije. Pili isključivo roze. Smijali se. Volio sam je gledati krišom. Slatka je. Mislim da me iskreno voli. Vidi se to u njenim krupnim očima.
Kad je proradio zračni lift, tako su zvali operaciju dostave humanitarne pomoći avionima UNHCR-a, javi li su da će me primiti Herkules C-130, onaj isti zeleni, ovaj put pun mlijeka u prahu. U Sarajevu je i dalje bjesnio nemilosrdni rat.
Otpratiću te na aerodrom, rekla je.
Sad sam imao novi kofer. Staru torbu sam bacio. Spakovao sam samo olimpijski džemper. Htio sam napravit što više mjesta za hranu. Provjerio sam još jednom unutrašnji džep jakne od džinsa. Tamnoplavi pasoš koji sam izvadio u Parizu. Na prvoj stranici korica piše Bosna i Hercegovina, a ispod grb. Službenik ambasade mi je rekao da je samo dan ranije pasoš podigao Safet Sušić. Već vidim sebe kad se vratim, okružen prijateljima ponosno pokazujem šaru i kažem: Majke mi moje, sreo Papeta na vratima ambasade. Ja bio odmah poslije njega.
I ona je obukla jaknu. Poljubila me u obraz.
Ne čekajući lift, strčali smo niz stepenište. Taksi je čekao ispred zgrade.
Dok smo se vozili prema aerodromu Orly, nismo progovorili ni jednu jedinu riječ.
Na aerodromu raja iz Sarajeva već čeka. Slađo, Inkica, Maja, Zoka, Amra, Ljilja, Igor. Svi me dobronamjerno savjetuju da ostanem. Maja ponavlja: Nemoj ić’, bolan Rale!
Ja stavljam njihova pisma u kofer, zagrlim svakog ponaosob, poljubim Yvette, mahnem još jednom i uđem u duguljasti tunel koji vodi do aviona.
Pred sam kraj mog liječenja u bolnici nekoj sekretarici pred penziju zapalio se toster koji je imao onoliko godina koliko je ona imala radnog staža. Alarm. Vreva. Ljudi se uskomešali. Uletjeli vatrogasci u predvorje. Dugo crijevo razmotali preko fotelja i kožnih sofa. Akciju vješto vodi komandir, a njih nekoliko, dobro uvježbani prate njegove instrukcije. Ja stojim mirno i gledam. Svi u plavim džemperima, okrugli vrat, s crvenom prugom preko prsa, isti onaj moj olimpijski!!!
Yvette je ostala posljednja. Čekala je sve dok se avion kompanije Air France nije vinuo u zrak. Podigla je ruku visoko i mahnula. Znala je da ja to ne mogu vidjeti.
Vatrogasac
Juni 1993, Pariz.
Nemoj ić’, bolan Rale, rekla je Maja po ko zna koji put dok smo čekali avion na aerodromu Orly. Zvuk aviona koji slijeće. Mučnina u želudcu.
Jesi li ti normalan? pita Slađo i svi ostali koji su došli da me isprate, iako su donijeli pisma i novac za Sarajevo, govorili su isto: Ne vraćaj se!
Navirale su suze u njihovim očima, a ja im nisam mogao objasniti da bi me više bilo strah ostati u Parizu. Raja koja se zadesila u Francuskoj kad je počeo rat, koji su preživjeli u izbjeglištvu pravi mali pakao, sve vrijeme se stidjeli svoje sitosti i beskrajno nadali da će oni koji su ostali u gradu nekako preživjeti.
U Pariz sam stigao u frotirskoj pidžami.
27. januara 1993. Prasak stakla iznad glave, zatim pucanj, kratko, a onda mi se tlo izmaklo pod nogama. Pao sam. Iz tog ležećeg položaja mogao sam vidjeti samo ogromno plavo nebo.
Pomozite, čovjek krvari!, vikali su panično ljudi oko mene.
Bill Clinton je bio predsjednik SAD-a, Whitney Houston je pjevala svoj najveći hit “I will always love you”, a ja sam ležao i gledao kako mi iz desne nogavice šiklja krv, jer kako kaže moj drug Nusret, kad glavna arterija pukne, to ti pršće jarane k’o fontana! Žao mi farmerki. Pravo mi žao farmerki.
Jedina razlika je ta što kod modernih fontana voda koja se slijeva iz izvora opet kružno vraća u bazen iz kojeg je krenula, to mi je objasnio moj drugi Mićo koji sve zna. Moja krv se nije vraćala. Polako sam gubio svijest.
Tu noć u podrumu zgrade PTT inženjeringa vojni hirurg spašava moju glavu. Neko je odlučio da me pošalju s ostalim bosanskim ranjenicima u Francusku na oporavak. Unose me u vojni avion Herkules. Unutra velike metalne palete. Preko njih mreže, poput onih ribarskih. Vojnik s durbinom osmatra kroz okrugli prozor. Plavo-crveno-bijela zastava na desnom rukavu. Francuzi.
U suton, kad gradske svjetiljke sinu, Pariz je čaroban, ali ja sam kroz mali prozorčić hitne pomoći što je jurila prema bolnici mogao vidjeti samo ljubičasto francusko nebo.
Val-de-Grâce je ustvari crkva, jedina koja nije za vrijeme francuske revolucije oskrnavljena i opljačkana, i za razliku od Notre-Dame koja je pretvorena u skladište, u njoj su časne sestre njegovale ranjene revolucionare. Nakon revolucije postaje vojna bolnica, a mnogo godina kasnije je nadograđen ovaj moderni dio u kojem sam smješten sa jednim žandramom u sobi 312 na trećem spratu.
Poslije ću saznati. Bio je tjelohranitelj predsjednika Francuske, onog, od kojeg smo mi Sarajlije 1992. tako puno očekivali. Zna šta je šljivovica.
Gospodin Jean-Claude-Pavan je za razliku od mene došao na par sedmica zbog proširenih vena. Priroda posla. Dugo stajanje na nogama je prouzrokovalo bolest. Morao ih je operisati da bi spriječio trombozu. Tako su mu rekli u bolnici.
Komunicirali smo vitlajući rukama u zraku, jer živ čovjek će progovorit na guzicu ako treba, govorio je čika Petko, najbolji prijatelj mog tate.
U bolnici sam učio francuski tako što sam nagađao značenje i smisao rečenica koje bi čuo.
Nekad bi, za vrijeme vizite, po grimasama na licu liječnika zaključio da mi se loše piše i da mi je ostalo još samo par dana života, a u stvari doktor je ružio sestru jer je zaboravila upisati nešto u karton koji je visio na metalnoj stranici kreveta.
Osim „vulevukuše“ i „lamur“, nisam znao ama baš ništa. Lažem, znao sam još i „tombolenež“ i „nmekitipa“, ali to svako znao ko je slušao šansone. Kažu da se cjelokupna strast tog jezika može sažeti u riječi amour. Meni ne, ja sam strast, iz nekog čudnog razloga, vidio u riječi parapluie, što znači kišobran.
Pravu ljepotu jezika, melodiju i zavodljivost riječi sam otkrio, a gdje drugo nego u kafani blizu bolnice, kad sam prvi put naručio čaj od jasmina: Un tea aux jasmine.
Meni je to zvučalo apsolutno romantično pa bih znao popiti po tri čaja za sat vremena, samo da bih izgovorio četiri čarobne riječi. Kažu da francuski može zavesti i srce i um kao ni jedan drugi jezik. To ću ja kasnije pokušati iskoristiti!
Curi bi prišao blizu, pogledao je u ravno u oči, strastveno izgovorio “un tea aux jasmine”, i pitao da li je u stanju osjetiti čari lirskih pregiba i karakterističnu melodičnost koju nudi ovaj jezik. Uglavnom su se sve smijale mojim izrečenim glupostima, ili bi samo konstatirale: A hajvana, bože dragi.
Oko šest nedjelja bio sam potpuno nepokretan. Kupali me, previjali, nisam mogao otići ni do toaleta. Stid me. Gospođa Pavan mi je donosila čisti veš i čarape. Za doručak “kroasane”. Dok smo jeli friško pecivo, jedan drugom bi podignutim palčevima prema gore simbolizirali dobar kvalitet hrane. Palčevi bi se okrenuli uvijek prema dole kad bi se servirala juha od praziluka u pet popodne.
Kad bi me neko pitao koji mi je bio najsretniji dan u životu, ja bih rekao, onda, kada sam uz pomoć hodalice otišao do toaleta i obavio malu i veliku, znate na šta mislim. Tad sam u ogledalu iznad lavaboa vidio nekog iznurenog mršavka, atrofiranih mišića kojem bi majica veličine M bila preširoka.
Umorilo me nespavanje. Kad padne mrak i Val-de-Grâce pokrije tamna tišina, preostali nervi u nožnim prstima, ili patrljci od nerava, daju znak za početak koncerta : Nešto kao “Radetzky Marš”. Kosti, zglobovi, mišići, tetive, ligamenti i krvni sudovi su orkestar, a patrljci gordo diriguju sve do zore.
Fizioteraput Michele me je učio tehniku hodanja.
Oslonac na petu pa onda na prste, govorio je. Kasnije su dolazile teže lekcije: kako se ispravno drže štake, kako štediti ranjenu nogu, koračanje s jednom štakom, bez štaka, i na kraju magistarski, odnosno doktorat iz hodanja: Penjanje i silaženje.
Nakon doktorata, tj. samostalnog silaženja niz basamake, ja sam postao slobodan čovjek. Mogao sam se kretati kud sam htio.
Vozio se liftovima i promatrao medicinske sestre u pripijenim bijelim mantilima koje su stidljivo fasciklima pokrivale svoje grudi. Pušio u vrtu nekadašnje crkve, obilazio butike, pio espresso, igrao šah i najviše vremena provodio u frizeraju.
Prodavači, doktori, bolničari, vojnici, službenici, fizioterapeut Michele, svi su čekali na red kod Latife. Neobično duge noge zgodne frizerke porijeklom iz Maroka, predmet fantazije svakog muškarca bolnice Val-de-Grâce, bile su jak razlog da ponekad u čekaonici vidiš i potpuno ćelavog muškarca koji zajedno s ostalima čeka svoj red za šišanje.
A ona gizdava, puna života, leprša po salonu i svakom tačno zna šta treba da kaže. Često se ja šišam, zna Tanja, ali nikad tako često kao kod Latife. Kad je čula da sam ranjenik iz Bosne, rekla je da imam popust i poljubila me četiri puta u obraz, a ja sam zahvaljivao i Bogu, i narodu na tako lijepom francuskom običaju. Zahvaljujući svojoj brzorastućoj čekinjastoj kosi, ljubio sam se sa Latifom jednom sedmično.
Oženiću te, govorila je. Ima da ti nađem francusku gospođu, da dobiješ fino papire i da se ne vraćaš više u onaj pakao. Pakao je Sarajevo 1993. Papiri su vjerojatno državljanstvo, a ja nisam imao hrabrosti da joj kažem da bih najradije oženio nju i ostao u bolnici do kraja života.
Jednom je došla po mene u zastrašujuće kratkoj suknji i pozvala me na izlet u Versailles. Svijetlo-plavi Renault 5 juri prema dvorcu, božanstveni drvoredi i cvjetna polja ostaju iza nas, ona povlači suknju prema naprijed, svaki put kad promijeni brzinu. Noge pripijene jedna uz drugu.
Ovo je čuvena soba sa ogledalima, zar nije božanstvena?, uskliknula je u dvorcu. Ja sam potvrdno klimnuo glavom i bio uistinu zadivljen, ali ne ogledalima, francuskom istorijom i kulturom, nego Latifinim dugim nogama i cipelama s visokim potpeticama pod kojim je cvilio stari oronuli dvorac.
Ça va pompier, pozdravi me učtivo gospodin u liftu i klimnu glavom. Mali je to prostor, pomislim. Ljudima se pomuti mozak pa vide i ono čega nema. Možda pati od klaustrofobije. Izvadio sam žuti mini rječnik – poklon prijateljice Amre. Nek’ ti se nađe, bolan Rale, rekla je tutkajući mi malu knjižicu u džep od pidžame.
Pod slovom P, nađem, tad mi nisu trebale naočale: P o m p i e r = vatrogasac. Lift se zaustavio na trećem spratu. Tu je bila bolnička kafeterija. Hodam polako, pažljivo prvo oslanjam nogu na petu, štake mi u rukama. Kratku šetnju na osnovu mog vidnog napretka je odobrio Michele. Ja sam odlučio da odem na espresso. Otvorim tad prvi put torbu, onu što su mi spakovali u Sarajevu. Velika plava sportska torba, a u njoj sedam zimskih džempera i ništa više. Tad mi pantalone nisu ni trebale, a ni cipele. Ipak to jutro odlučim da onako preko pidžame obučem tamnoplavi džemper – okrugli vrat, s crvenom prugom preko prsa. Taj džemper je bio dio uniforme koju sam nosio za vrijeme ZOI 84. Kad ga obučem, zamirišu Jahorina i tufahije. Sjetim se Jure Franka i Sande Dubravčić.
U kafeteriji su pitali: Šta želi vatrogasac?
Uzeo sam kraći espresso, sjeo i promatrao one koje ulaze i izlaze. Vitke medicinske sestre, ozbiljni hirurzi u zelenim mantilima, bolesnici u svijetlo-plavim pidžamama, i ja u kome su iz nekog meni neobjašnjivog razloga svi vidjeli vatrogasca. Odgovarao sam učtivo i kratko, onoliko koliko sam znao: Ça va et toi? (dobro sam, kako si ti?)
Da se vratim na onaj čaj od jasmina. Ne rekoh da sam je vidio tog azurno plavog jutra u kafeu. Kao dva voza, sudarismo se snažno u uskom hodniku Yvette i ja, gdje se prodaju duvan i tiketi za lotto. U ruci joj Chesterfield, one tanke dugačke….
Ja onako zbunjen: Oprostite, na našem jeziku.
Moji roditelji su porijeklom iz Jugoslavije, ja govorim srpski, kaže ona, vidno iznenađena.
Haha, draga moja Yvette, nema ti više Jugoslavije. Haj”mo popit’ kafu.
Sjedili smo i prilično opušteno razgovarali za okruglim stolom sa stolnjakom na crvenobijele kockice.
Tri puta sam naručio čaj od jasmina. Konobar me gledao s čuđenjem u očima, a njoj smiješna moja fascinacija melodijom izgovorenih riječi. Upijala je svaku moju riječ kad sam pričao o Sarajevu:
Kako sam stigao avionom punim ranjenika u pidžami bez pasoša, kako su zbog mene urgirali kod samog predsjednika, kako se vraćam u Sarajevo čim budem u stanju da se oslonim na desnu nogu – onako kako bog zapovijeda, kako se pere veš bez struje i vode, kako živjeti bez prozora, kako ostati zdrav u glavi. Kako se pravi sirnica od riže, zgužvana pita s mlijekom u prahu, burek od ikara…
Kako sam napravio majonezu od brašna koja se u mraku uopšte ne razlikuje od prave, kako se prave šnicle od leće, ratne ružice, eurokrem od mlijeka, pica s preprženim ikarom.
Zgražavala se mojim psovkama kojim bi završavao svaku svoju misao, a kad sam rekao da je narod pojeo sve gradske golubove, ona briznu u plač.
Ma šalim se, bona, kažem uvidjevši da sam ipak pretjerao!!!
Od tad se nismo više razdvajali. U velikim gradovima ne smiješ tek tako ispustiti dragu osobu jer vjerovatnoća da ćeš je ponovo sresti ravna je nuli.
Kad su mi konačno dali otpusni list, a mene nije bilo lako otpustit jer je organizacija puta do Sarajeva bila veoma komplikovana, uzeo sam svoju torbu sa sedam džempera, oprostio se sa osobljem i bolesnicima s težinom u grudima, onom koju nosi vojnik kad se oprašta od svojih najmilijih prije nego ode na front, mahnuo prijateljski čovjeku koji me naučio hodati, i ušao u svijetlo plavi Peugeot koji je čekao ispred bolnice.
Yvette je stanovala u ulici Le Mouffetard. Taj dan je lila kiša kao iz kabla. Voda je curila niz oluke, slijevala se i ispirala kamenim kockama popločanu ulicu.
Bogati japanski turisti, svi do jednog u žutim kišnim kabanicama i dalje su pratili predstavu gutača vatre. Da bi se zaštitio od krupnih kišnih kapi, jedan gospodin, sa šoljicom kafe u ruci, prebaci se ispod velikog žutog suncobrana.
Mokri do gole kože, dvoje mladih trče ulicom i vrište.
Njen studio se nalazio na broju 26. Velika kapija. Ulazimo u dvorište stare zgrade iz 17. vijeka. Mrak u haustoru. Stanari nisu marili za stubišno svjetlo. Škripavim stepenicama se penjemo na drugi sprat.
Od ukupnih 16 kvadrata koje je imala na raspolaganju, napravila je studio na dva nivoa. Uz pomoć bijelih drvenih merdevina si se mogao popeti na galeriju. Mali prostor, veličine bračnog madraca.
Minibar s dvije visoke stolice bez naslona je dijelio dnevnu sobu od kuhinje. U sobi zeleni dvosjed i mali kamin.
Ispod pulta dovoljno mjesta za jedan tiganj i poveći bakreni lonac. Nekoliko tanjira i dvije šoljice za crnu filter kafu.
U Parizu smo otkrili restoran u kojem piješ besplatno vino sve dok ti ne nađu slobodan sto. Bili smo na izložbi namještaja. Vozili se oko Trijumfalne kapije. Pili isključivo roze. Smijali se. Volio sam je gledati krišom. Slatka je. Mislim da me iskreno voli. Vidi se to u njenim krupnim očima.
Kad je proradio zračni lift, tako su zvali operaciju dostave humanitarne pomoći avionima UNHCR-a, javi li su da će me primiti Herkules C-130, onaj isti zeleni, ovaj put pun mlijeka u prahu. U Sarajevu je i dalje bjesnio nemilosrdni rat.
Otpratiću te na aerodrom, rekla je.
Sad sam imao novi kofer. Staru torbu sam bacio. Spakovao sam samo olimpijski džemper. Htio sam napravit što više mjesta za hranu. Provjerio sam još jednom unutrašnji džep jakne od džinsa. Tamnoplavi pasoš koji sam izvadio u Parizu. Na prvoj stranici korica piše Bosna i Hercegovina, a ispod grb. Službenik ambasade mi je rekao da je samo dan ranije pasoš podigao Safet Sušić. Već vidim sebe kad se vratim, okružen prijateljima ponosno pokazujem šaru i kažem: Majke mi moje, sreo Papeta na vratima ambasade. Ja bio odmah poslije njega.
I ona je obukla jaknu. Poljubila me u obraz.
Ne čekajući lift, strčali smo niz stepenište. Taksi je čekao ispred zgrade.
Dok smo se vozili prema aerodromu Orly, nismo progovorili ni jednu jedinu riječ.
Na aerodromu raja iz Sarajeva već čeka. Slađo, Inkica, Maja, Zoka, Amra, Ljilja, Igor. Svi me dobronamjerno savjetuju da ostanem. Maja ponavlja: Nemoj ić’, bolan Rale!
Ja stavljam njihova pisma u kofer, zagrlim svakog ponaosob, poljubim Yvette, mahnem još jednom i uđem u duguljasti tunel koji vodi do aviona.
Pred sam kraj mog liječenja u bolnici nekoj sekretarici pred penziju zapalio se toster koji je imao onoliko godina koliko je ona imala radnog staža. Alarm. Vreva. Ljudi se uskomešali. Uletjeli vatrogasci u predvorje. Dugo crijevo razmotali preko fotelja i kožnih sofa. Akciju vješto vodi komandir, a njih nekoliko, dobro uvježbani prate njegove instrukcije. Ja stojim mirno i gledam. Svi u plavim džemperima, okrugli vrat, s crvenom prugom preko prsa, isti onaj moj olimpijski!!!
Yvette je ostala posljednja. Čekala je sve dok se avion kompanije Air France nije vinuo u zrak. Podigla je ruku visoko i mahnula. Znala je da ja to ne mogu vidjeti.
***
***