Ali u ona vremena kad umrje Tašo činilo se da je život vječan i da je tuga za Tašom vječna, kao što se to obično učini tugujućima.
Njegovi nisu imali mjere ni stila, a slaba im, čini se, bi i u Boga vjera, te u ono što će Bog učiniti s njihovim sinom i bratom. I onda su riječima htjeli popraviti stvari. Ispade tako brljav Tašin grob.
Umjesto da mu u kamen upišu samo što je važno: ime, prezime, te godine rođenja i smrti, na malenu i tijesnu su crnom mramoru zapisali ovako:
“Ovdje počiva Matković Karlo (Tašo)
1931 – 1953
Dragi naš Tašo volio si život i htio da živiš. Volio si svakog i voljen si bio. Ali prerana smrt ti živjeti ne dade i odvede tamo gdje i sviju nas će zato pokoj vječni tebi, sine, brate, ti ćeš ostat voljen sve do smrti naše.
Spomen podiže porodica.”
Šezdeset i pet godina kasnije nema više onih koji bi Karlu Matkoviću na grobu palili svijeće. I vjerojatno nema onih koji ga pamte. Prije nego što su otišli, ili prije nego što su Tašu zaboravili, u kamen su uklesali prost narodni dvanaesterac:
ti ćeš ostat voljen sve do smrti naše,
i njime nehotice prokleli svoga sina i brata. Dok se većina pokojnika na ovome i na svakom drugom groblju suobraća s vječnošću, Tašo je ostao u tom kratkom međuvremenu – sve do smrti naše.
Na Svetom Mihovilu/14
Matković Karlo (Tašo)
Danas bi u ovom kamenu trebalo pisati:
ovdje nevoljen leži Karlo Matković, zvani Tašo.
Ali u ona vremena kad umrje Tašo činilo se da je život vječan i da je tuga za Tašom vječna, kao što se to obično učini tugujućima.
Njegovi nisu imali mjere ni stila, a slaba im, čini se, bi i u Boga vjera, te u ono što će Bog učiniti s njihovim sinom i bratom. I onda su riječima htjeli popraviti stvari. Ispade tako brljav Tašin grob.
Umjesto da mu u kamen upišu samo što je važno: ime, prezime, te godine rođenja i smrti, na malenu i tijesnu su crnom mramoru zapisali ovako:
“Ovdje počiva Matković Karlo (Tašo)
1931 – 1953
Dragi naš Tašo
volio si život
i htio da živiš.
Volio si svakog
i voljen si bio.
Ali prerana smrt ti
živjeti ne dade
i odvede tamo
gdje i sviju nas će
zato pokoj vječni
tebi, sine, brate,
ti ćeš ostat voljen
sve do smrti naše.
Spomen podiže porodica.”
Šezdeset i pet godina kasnije nema više onih koji bi Karlu Matkoviću na grobu palili svijeće. I vjerojatno nema onih koji ga pamte. Prije nego što su otišli, ili prije nego što su Tašu zaboravili, u kamen su uklesali prost narodni dvanaesterac:
ti ćeš ostat voljen
sve do smrti naše,
i njime nehotice prokleli svoga sina i brata. Dok se većina pokojnika na ovome i na svakom drugom groblju suobraća s vječnošću, Tašo je ostao u tom kratkom međuvremenu – sve do smrti naše.