Između istočnoga i zapadnog krsta (križa) nevidljiva je, eterična crta, granica od zraka i tamjana, koja tako stoji već tisuću godina. Granica u duhu. Što je zračnija, to biva krvavija.
Između Svetog Mihovila i Svetog Mihajla nikada nije podignuta ograda. Tek crta, kao ravnalom povučena, između latinice i ćirilice, lijeve i desne strane zamišljenoga Božjeg lica. Duž te crte, uže od groba, duž ničije zemlje između mrtvih sarajevskih katolika i mrtvih sarajevskih pravoslavaca, povremeno netko posadi stabalce, e ne bi li granici dao vidljivi oblik i mjeru. Ali svejedno, eterična crta ostaje ista, granica od tamjana i zraka, kakva je već tisuću godina. Granica u duhu. Granica u krvi.
Tako slikajući grobove uz granicu pogled mi pređe na drugu stranu.
“Erbez Nedeljko
rođen 1927.
poginuo u skopskoj katastrofi 1963.”
A onda sasvim u dnu:
“Spomenik podiže supruga sa djecom.”
Lijevo od natpisa Nedeljkov fotoportret u crnome mramoru, tehnika moderna i česta u nadgrobničkoj arhitekturi iz vremena njegove smrti: odijelo, košulja i kravata, tanki brk Clarka Gablea.
Činjenica da je navedena okolnost njegove smrti, a onda i to što je zemljotres zamijenjen hiperbolom katastrofe, svjedoči o epohi u kojoj se sadašnji trenutak mogao mjeriti s vječnošću, pogibija ljudi u Skopju 1963, s bezvremenošću u kojoj će slučajan grobljanski šetač naići na Nedeljkov grob.
Od sada pa do kraja vijeka njemu je trideset i šest.
Ne počiva u miru, ne čeka čas uskrsnuća svojega.
Udarnik, radnik, pregalac.
U samačkom grobu u koji više nije ukopan nitko.
I ne zna se gdje su mu danas supruga i djeca.
A niti koliko je djece bilo.
Erbez Nedeljko, prvi do mrtvoga katoličkog svijeta.
Na Svetom Mihovilu/12
Erbez Nedeljko
Između istočnoga i zapadnog krsta (križa) nevidljiva je, eterična crta, granica od zraka i tamjana, koja tako stoji već tisuću godina. Granica u duhu. Što je zračnija, to biva krvavija.
Između Svetog Mihovila i Svetog Mihajla nikada nije podignuta ograda. Tek crta, kao ravnalom povučena, između latinice i ćirilice, lijeve i desne strane zamišljenoga Božjeg lica. Duž te crte, uže od groba, duž ničije zemlje između mrtvih sarajevskih katolika i mrtvih sarajevskih pravoslavaca, povremeno netko posadi stabalce, e ne bi li granici dao vidljivi oblik i mjeru. Ali svejedno, eterična crta ostaje ista, granica od tamjana i zraka, kakva je već tisuću godina. Granica u duhu. Granica u krvi.
Tako slikajući grobove uz granicu pogled mi pređe na drugu stranu.
“Erbez Nedeljko
rođen 1927.
poginuo u skopskoj katastrofi 1963.”
A onda sasvim u dnu:
“Spomenik podiže supruga sa djecom.”
Lijevo od natpisa Nedeljkov fotoportret u crnome mramoru, tehnika moderna i česta u nadgrobničkoj arhitekturi iz vremena njegove smrti: odijelo, košulja i kravata, tanki brk Clarka Gablea.
Činjenica da je navedena okolnost njegove smrti, a onda i to što je zemljotres zamijenjen hiperbolom katastrofe, svjedoči o epohi u kojoj se sadašnji trenutak mogao mjeriti s vječnošću, pogibija ljudi u Skopju 1963, s bezvremenošću u kojoj će slučajan grobljanski šetač naići na Nedeljkov grob.
Od sada pa do kraja vijeka njemu je trideset i šest.
Ne počiva u miru, ne čeka čas uskrsnuća svojega.
Udarnik, radnik, pregalac.
U samačkom grobu u koji više nije ukopan nitko.
I ne zna se gdje su mu danas supruga i djeca.
A niti koliko je djece bilo.
Erbez Nedeljko, prvi do mrtvoga katoličkog svijeta.
Predziđe hrišćanstva.
Carinik odlutalih šetača.