Septembar je, i na grobu Nikole Teškog Radnika cvate sitan žuti cvijet.
Nitko ga tu nije sijao ni sadio, nego sam od sebe raste i šarenim čini grob na groblju na kojemu još rijetki među živima imaju nekoga svog.
Nikola Mestyanek nije imao nikog ni prije sedamdeset i četiri godine kada je umro u pedeset i četvrtoj godini paćeničkoga svog života, a kamoli da bi imao danas.
Za grad koji okružuje ovo groblje on nikad niti nije bio živ.
Najprije gradska luda, Čeh, latin i vlah, kojemu se od zabave i duga vremena sva rugala čaršija.
Kao što se, ne daj Bože, ne bi rugala nekome svom.
Oduvijek su se po Bosni ljudi jedne vjere rugali ludama druge vjere. I to je bila jedna od činjenica slavnoga bosanskog suživota.
A onda je Nikola Teški Radnik postao ličnost mitska i legendarna, poput Kraljevića Marka i Hrnjice Muje. Dok bi govorili o njemu, starim se Sarajlijama punilo srce. I samo što ne prsne od iznenadnog ushita i oduševljenja.
Pričalo se po Sarajevu gradu kako je Nikola Teški Radnik zajebavao ustaše i Nijemce.
Priča kaže kako je legao jednom nasred Titove ulice, koja je ime nosila po Anti Paveliću, poglavniku našem i mudrom vođi, i zaustavio kolonu njemačkih kamiona.
Dvojica su njemačkih vojnika pažljivo sa ceste sklonila ludu i posadila je na pločnik da stoji.
A on je onda, legenda kaže, rekao ovako:
Na svijetu ovom samo dvojica postoje koji su u stanju da njemačku zaustave vojsku: prvom je ime Adolf Hitler, a drugi je Nikola Teški Radnik.
Tako su Sarajlije stare u hrabrosti jedne lude utapale kukavičluk svoj.
I tako se u legendu utopio život lude.
Umrje Nikola Mestyanek s navršene pedeset i četiri. Godina bi 1943, a u legendi sarajevskoj nije rečeno tko je poslije njega zajebavao ustaše i Nijemce, i tko je bio nakon Hitlera drugi.
Na Svetom Mihovilu/11
Nikola Teški Radnik
Septembar je, i na grobu Nikole Teškog Radnika cvate sitan žuti cvijet.
Nitko ga tu nije sijao ni sadio, nego sam od sebe raste i šarenim čini grob na groblju na kojemu još rijetki među živima imaju nekoga svog.
Nikola Mestyanek nije imao nikog ni prije sedamdeset i četiri godine kada je umro u pedeset i četvrtoj godini paćeničkoga svog života, a kamoli da bi imao danas.
Za grad koji okružuje ovo groblje on nikad niti nije bio živ.
Najprije gradska luda, Čeh, latin i vlah, kojemu se od zabave i duga vremena sva rugala čaršija.
Kao što se, ne daj Bože, ne bi rugala nekome svom.
Oduvijek su se po Bosni ljudi jedne vjere rugali ludama druge vjere. I to je bila jedna od činjenica slavnoga bosanskog suživota.
A onda je Nikola Teški Radnik postao ličnost mitska i legendarna, poput Kraljevića Marka i Hrnjice Muje. Dok bi govorili o njemu, starim se Sarajlijama punilo srce. I samo što ne prsne od iznenadnog ushita i oduševljenja.
Pričalo se po Sarajevu gradu kako je Nikola Teški Radnik zajebavao ustaše i Nijemce.
Priča kaže kako je legao jednom nasred Titove ulice, koja je ime nosila po Anti Paveliću, poglavniku našem i mudrom vođi, i zaustavio kolonu njemačkih kamiona.
Dvojica su njemačkih vojnika pažljivo sa ceste sklonila ludu i posadila je na pločnik da stoji.
A on je onda, legenda kaže, rekao ovako:
Na svijetu ovom samo dvojica postoje koji su u stanju da njemačku zaustave vojsku: prvom je ime Adolf Hitler, a drugi je Nikola Teški Radnik.
Tako su Sarajlije stare u hrabrosti jedne lude utapale kukavičluk svoj.
I tako se u legendu utopio život lude.
Umrje Nikola Mestyanek s navršene pedeset i četiri. Godina bi 1943, a u legendi sarajevskoj nije rečeno tko je poslije njega zajebavao ustaše i Nijemce, i tko je bio nakon Hitlera drugi.
Osu mu se grobom sitan žuti cvijet.